Kako skratiti lance opskrbe?

Dolaskom Korona pandemije zapadne države su shvatile kako je slobodno međunarodno tržište zapad dovelo u situaciju da ne mogu sami proizvesti ni neke najosnovnije proizvode, a to može biti veliki problem kada zbog nečega dođe do zaustavljanja međunarodnog prometa. Radi toga su poneki zapadni političari počeli optuživati Kinu za gospodarski imperijalizam. To gospodarsko suparništvo između Kine i koalicije zapadnih zemalja, predvođene Sjedinjenim Državama, se odmah sa gospodarskog područja prenijelo na područje vojne moći, demografije i tehnologije.

Do nagle ekonomske moći Kine došlo je ponajprije zahvaljujući ekonomskim zakonitostima na slobodnom svjetskom tržištu koje su stvorili zagovornici neoliberalizma. Širenjem slobodnoga tržišta na čitavi svijet velikim zapadnim ulagačima interes je postao graditi tvornice tamo gdje je najjeftinija radna snaga, energija, sirovine i infrastruktura, te prodavati tamo gdje roba može postići najveću cijenu. Kako bi stekle što višu zaradu velike međunarodne korporacije su lobiranjem sve međunarodne trgovinske zakone prilagodili svojim interesima, a na štetu malih nacionalnih poduzeća. Takvi trgovinski zakoni i ekonomske zakonitosti su dovele do velike koncentracije proizvodnje u multinacionalnim korporacijama koje su nesputane antimonopolskim zakonima pojedinih država uspijevale proizvoditi po cijeni koja je niža od troškova proizvodnje koju su imali sitniji nacionalni konkurenti iz razvijenijih država.

Ekonomske zakonitosti, te cijene na tržištu se mogu regulirati regulacijom ponude, ali i regulacijom potražnje.

Monetarna i fiskalna politika razvijenih demokratskih zapadnih zemalja su nastojale što više ojačati potražnju za robama kako bi povećali standard svoga stanovništva.

Istovremeno Kina je svoju monetarnu i fiskalnu politiku usmjerila na što veću proizvodnju i izvoz. Sve izvoznike je oslobodila plaćanja PDV-a uz istovremeno njihovo pravo da predporez na izvezene proizvode naplate od države. Na taj način su poreznu politiku pretvorili u politiku poticaja izvoza, čime su zaobišli međunarodne propise o zabrani subvencija.

Zapad je čitavo to vrijeme zagovarao politiku neoliberalizma koja je propagirala jednakopravnost svih kompanija na svjetskom tržištu, što je odgovaralo svim dioničarima velikih multinacionalnih korporacija. Kada su zapadni političari i ekonomisti shvatili kako takva politika gasi proizvodna radna mjesta na zapadu sva industrija se već preselila uglavnom u Kinu.

Nakon njih opasnost od ovakvog jačanja Kine shvatile su i obavještajne službe, te su počeli pisati izvješća o "Globalnim trendovima", i razrađivati scenarije o budućnosti svijeta. U tim izvješćima navode mogućnosti otpora Kini pomoću većeg ulaganja u znanstvena istraživanja i tehnološke inovacije čime misle ubrzati ekonomski procvat. To bi navodno zapadnim državama omogućilo suočavanje s domaćim problemima i suprotstavljanje međunarodnim suparnicima. Međutim, ovakvi analitičari pri tome obično zaboravljaju kako bez promjena neoliberalnih zakonskih okvira velike zapadne korporacije i dalje imaju interes svoje inovacije razvijene na zapadu proizvoditi tamo gdje je jeftinija radna snaga, energija, sirovine i infrastruktura.

Jedini način na koji je moguće suprotstaviti se Kini je izmijeniti monetarnu i fiskalnu politiku, te ojačati antimonopolske zakone na svjetskom nivou.

Poništiti kinesko poticanje izvoza uz pomoć PDV-a je moguće ili uvođenjem visokih carina za kinesku robu, ili ukidanjem PDV-a za male domaće proizvođače koji proizvode za domaće lokalno tržište. Ako se uvede carina tada i Kina može odgovoriti na isti način, ali ako se za male proizvođače ukine PDV Kina ne može reagirati zato što je ona za izvoznike već ukinula PDV.

Posljednjeg desetljeća zapadne države su shvatile kako monetarnu politiku moraju promijeniti u korist zapošljavanje, te napustiti monetarnu politiku tvrdog tečaja i visokih kamata čime se pogoduje bankarima i štedišama. Problem je što ovo ne shvaćaju manje razvijene zapadne države koje se strogo drže neoliberalne mantre o stabilnosti tečaja i cijena. Razvijene zapadne države su velike količine tiskanoga novca počeli ulagati u tržište vrijednosnih papira, što je dovelo do rasta cijena dionica i obveznica. Emisione banke su počele čak kupovati i obveznice za direktna industrijska ulaganja kako bi potakli proizvodnju, čime su ojačale svoju proizvodnju na račun manjih država koje ne znaju monetarnom politikom poticati proizvodnju i zapošljavanje. Kako bi ih u tome onemogućile veće države su čak ponegdje monetarnu politiku manjih država stavili pod svoju kontrolom raznim političkim dogovorima, kreditnim ucjenama, ili korupcijom preko bankarskoga lobija.

Kako bi se suprotstavili Kini zapadne države će morati osnažiti i antimonopolsko zakonodavstvo.

Antimonopolske zakone zapadne države su razvijale u cilju sprječavanje pojave monopola na domaćem tržištu, ali su poticale svoje korporacije u slučajevima kada su one osvajale tržišta pojedinim drugih država dampinškim i predatorskim cijenama, što su financirale zaradama na drugim tržištima. Time su njihove korporacije uspjele uništiti konkurenciju u manjim državama, ali su se istovremeno pojavile iste takve kineske korporacije koje na isti način uništavaju konkurenciju u razvijenim državama.

Sve navedeno dovelo je do masovne proizvodnje u državama poput Kine i Indije, te transporta tih proizvoda širom svijeta. Za to je potrebno imati velike logističke kapacitete u području transporta i prodaje. Naglo je porastao brodski, željeznički i avionski prijevoz, te su se pojavili i veliki robni lanci koji su uništili male trgovine i sitne trgovce. Sa time je porasla i potrošnja energije za potrebe transporta, te je poraslo i zagađenje okoline. Sa rastom velikih robnih lanaca koji prodaju samo visokounificiranu robu naglo je porasla i količina odbačene hrane u robnim lancima koja se ne proda na vrijeme pa ju je potrebno uništiti. U razvijenim državama baca se i do 70 % pojedinih vrsta hrane na putu od njive do stola, što je veliki izvor zagađenja okoline pretjeranom obradom polja. Kako ne bi morali platiti troškove uništavanja veliki robni proizvođači i robni lanci staru hranu prodaju u siromašnim državama po cijeni manjoj od lokalnih troškova proizvodnje. To je dovelo do uništenja lokalnih poljoprivrednika i pojave velikih migracija iz pravca siromašnih država prema bogatijim državama. Kako bi se smanjilo bacanje hrane i spriječile masovne migracije potrebno je ukinuti poticaje u poljoprivredi međunarodnim dogovorima. To bi dovelo do povećanja cijene hrane i smanjenje standarda najsiromašnijima, a taj problem bi se mogao lako riješiti povećanje minimalne satnice za zaposlene i povećanjem socijalne pomoći nezaposlenima. Za ovo bi bilo dovoljno upotrijebiti samo dio novca koji se troši za poticaje u poljoprivredi.

Kako bi se svi nabrojeni negativni trendovi obrnuli potrebno je snažno mijenjati i fiskalnu, i monetarnu, i antimonopolsku politiku.

Zadržavanje sadašnjih politika moglo bi u slučajevima prekida pojedinih transportnih pravaca, ili neke nove pandemije dovesti do pustošenja zaliha hrane, te nemira. A to bi se moglo dogoditi i zbog iznenadnog velikog pada cijena vrijednosnica na burzama što bi moglo dovesti do blokade bankarskog sustava i prodaje putem elektroničkih kartica. Tada ni bogati ljudi ne bi mogli kupovati hranu zato što trgovci ne bi htjeli uzimati kartice sumnjive likvidnosti. Isto se može dogoditi i zbog velikih prirodnih katastrofa kada neka područja mogu ostati bez električne energije, a samim time i bez mogućnosti kupovine karticama.

Riješenje ovih problema na području fiskalne politike je snažno pogodovati sitnim proizvođačima koji proizvode ponajprije za potrebe lokalnog tržišta. Potrebno je također pogodovati lokalnim malim trgovcima koji uglavnom prodaju lokalne proizvode. Svi mali trgovci morali bi biti izvan sustava PDV-a do iznosa prometa koji mogu ostvariti u jednoj godini u jednoj trgovini koja zapošljava 3-4 trgovca. Cijena proizvoda velikih proizvođača bi u ovakvim malim trgovinama bila ista kao u velikim robnim lancima zato što mali trgovci izvan sustava PDV-a ne bi mogli odbijati predporez, ali bi proizvodi malih proizvođača koji su također izvan sustava PDV-a bili jeftinije. Ta razlika u cijeni bi mogla biti dovoljna za pokrivanje većih fiksnih troškova koje imaju mali trgovci i proizvođači, te za pokrivanje razlike u količinskom rabatu kojeg veliki trgovci dobivaju od proizvođača, a mali trgovci ga ne mogu dobiti.

Na području monetarne politike potrebno je napustiti financiranje burzovnih mešetara koji jeftinim beskamatnim kreditima napuhavaju cijene dionica i obveznica. Emisione banke bi morale uvesti direktno beskamatno kreditiranje osnovnih potreba svih ljudi bez posredovanja komercijalnih banaka, a to je infrastruktura i kuće za stanovanje. Beskamatnim dugoročnim kreditima gradovima i općinama za infrastrukturu osigurao bi se bolji društveni standard domaćeg stanovništva, a beskamatnim dugoročnim kreditima za izgradnju obiteljskih kuća osigurao bi se sigurniji život obiteljima, osobito djeci koja znatno sigurnije odrastaju u obiteljskim kućama nego u velikim stambenim blokovima. Kako zbog prevelike količine ovakvih kredita ne bi došlo do inflacije količinu krediti bi trebalo određivati na osnovi praćenja cijena građevinskog materijala i cijene radne snage u građevinarstvu. Ako ove cijene stagniraju količinu ovakvih kredita bi se moglo povećati, a ako cijene pretjerano porastu količinu ovakvih kredita bi se trebalo smanjiti.

Na području antimonopolske politike potrebno je shvatiti koja je svrha ovih zakona. A svrha je spriječiti nastanak monopola koji su najveće zlo u gospodarstvu, bez obzira radi li se o državnim ili privatnim monopolima. Monopolisti nemaju motivaciju za smanjenje troškova niti za ulaganje u inovacije te su oni najveći kočničari svakoga razvoja. Kako bi se ograničili monopoli uvedeni su zakoni koji onemogućuju bilo koga da ima više od 30 % tržišta u nekoj državia, a ako to nije moguće tada moraju biti snažno kontrolirani od državnih regulatora.

Međutim, na svjetskom tržištu udjel od 30% je prevelik, te bi se to moralo smanjiti na najviše 10%. A u pojedinim proizvodnim sektorima pojedinih država gdje nitko nema udjel ni blizu tih 10 posto tržišta trebalo bi dozvoliti uvođenje visoke zaštitne carine, zato što tu ne postoji opasnost od stvaranja monopola. Slobodno svjetsko tržište i antimonopolski zakoni na svjetskom nivou su korisni za održavanje konkurencije u proizvodnji aviona, kompjutera i drugih proizvoda visoke tehnologije, ali su beskorisni u proizvodnji luka, salate, suvenira, ili drugih jednostavnih sitnih proizvoda. U proizvodnji ovakvih proizvoda dovoljno veliko je i tržište jednog većeg grada za održavanje stanja u kojem nitko ne može steći monopol. Stoga nema nikakvih razloga za transportiranje ovakvih proizvoda na velike udaljenosti, čime se troši energija i zagađuje okolina. Izuzetak mogu biti sezonski proizvodi, te njih treba carinski štititi za vrijeme lokalne sezone, dok za vrijeme izvan sezone treba dozvoliti njihov uvoz bez visoke carine i drugih prepreka za uvoz i transport.