Kako smanjiti zagađenje zraka, spriječiti šumske požare, te povećati količinu hrane?

Kako smanjiti zagađenje zraka, spriječiti šumske požare, te povećati količinu hrane?
108
0
1

Prema nekim satelitskim snimkama, površina zemlje pod vegetacijom se povećava sa povećanjem razine CO2 u zraku.

Iste snimke pokazuju i vrlo veliki nestanak šuma, koje nestaju u sječi i požarima.

A sateliti sa senzorima za CO2 pokazuju kako je količina ovog plina znatno povećana tijekom zime, dok se dolaskom proljeća razina ovog stakleničkog plina vrlo brzo smanjuje na minimum.

Tumačenje ovih podataka je vrlo različito od strane raznih znanstvenika, ovisno o tome tko im osigurava plaću.

Jedni nas plaše kako će se razina mora povećati pa će poplaviti obalni gradovi.

Drugi tvrde kako će se pustinje proširiti, pa će početi velike klimatske migracije, iako podaci govore kako se vegetacija širi i na pustinje. A to je lako objasniti. Kada ima više ugljičnog dioksida u zraku biljke ugljik ne moraju uzimati iz tla, pa im je za rast dovoljno manje vode.

Treći govore kako će zbog krčenja šuma razina CO2 još brže rasti, iako pšenica i djetelina proizvode kisik jednako kao i drveća. Ovo najčešće govore oni koje financiraju europski i američki poljoprivrednici kojima ne odgovara konkurencija iz Brazila, ili Azije.

Meni moje iskustvo govori kako sam se nekad davno igrao na +40 po ljeti, ali i često išao u školu kada je bilo -20. Ljeta su mi bila ista kao i danas, dok su zime doista bile hladnije. Znanstvenici vole prosjeke, pa govore o prosječnom zatopljenju, dok mene više zanima zimsko zatopljenje. Ono je potpuno u skladu sa satelitskim snimkama koje govore o povećanoj zimskoj razini ugljičnog dioksida u zraku. Po zimi kada nema puno zelenog bilja razina zagađenja se doista povećava, ali čim počne listati proljetno bilje ono pojede većinu ugljičnog dioksida u zraku. Biljkama je ovo puno lakše nego ugljik otopljen u vodi uzimati iz zemlje.

Ova spoznaja je vrlo važna za sve akcije koje bi trebale rezultirati smanjenjem količine CO2 u zraku.

Apsorpcija ugljika iz zraka uz pomoć bilja mogla bi se potaći sadnjom zimzelenog bilja, kako bi ga bilje i zimi koristile za svoj rast.

A možda su upravo akcije drvne industrije na sjevernoj hemisferi rezultirale povećanom razinom CO2 u zraku, pošto rado sijeku zimzelene borove i jelke, dok najčešće sade listopadno drveće.

Kako bi se ovo promijenilo najviše bi mogli učiniti obični građani.

Kada bi ljudi umjesto listopadnih živica oko kuće sadili živice od zimzelenog grmlja moglo bi se puno učiniti za smanjenje CO2 u zraku zimi. Jedna zimzelena živica oko kuće ne znači ništa, ali sto milijuna živica bi imalo znatan učinak.

Puno bi mogli učiniti cestari.

Na autocestama bi se između lijeve i desne trake mogla posaditi zimzelena živica. Ona bi imala dvije funkcije, proizvodila bi kisik i ljeti i zimi, te bi istovremeno sprječavala ometanje svjetlima vozače iz suprotnog smjera noću.

Oko cesta bi se također moglo posaditi zimzelene živice, umjesto trave koja raste samo ljeti. Na mjestima gdje ponekad pušu jaki vjetrovi uz samu cestu bi se moglo posaditi zimzeleno grmlje, dok bi u drugom redu mogli posaditi zimzelene čemprese. Oni dobro štite od vjetra, otporni su na vatru, a i zimi proizvode kisik.

Isto drveće bi se moglo posaditi sa južne strane svih poljskih putova, što ne bi škodilo poljoprivredi. Naprotiv, stoka na ispaši bi se mogla odmarati u sjenci takvog drveća.

Zimzeleno grmlje bi smo mogli posaditi i sa južne strane svih poljskih melioracijskih kanala, te oko potoka i rijeka. To bi bilo vrlo korisno za život sitnih ptica i drugih životinja, te bi se i po zimi proizvodio kisik.

Nabrojenim potezima površina pod zimzelenim biljem bi se mogla znatno povećati, osobito u gradovima kao mjestima najvećeg zagađenja.

Svi nabrojani potezi su puno jeftiniji od utiskivanje ugljičnih plinova u zemlju, a sve bi se moglo provesti bez troška za državu. Bilo bi dovoljno promijeniti propise o održavanju prostora oko cesta, poljskih putova, odvodnih kanala, potoka i rijeka.

I sve ovo bilo bi puno jeftinije nego ulaganje u neekonomične izvore energije, ili električne automobile. Ulagati u obnovljive izvore energije treba poticati, ali samo kada je to isplativo i na lokacijama gdje je isplativo. Ulaganje u električne automobile je dobro samo za stanovnike gradova, pošto oni manje zagađuju zrak u gradovima, ali je loše za one koji žive oko termoelektrana koje proizvode energiju za električne automobile. A kada se uračuna energija potrebna za proizvodnju baterija električni automobili troše više energije od benzinskih motora.

Ekolozi globalnom zatopljenju pripisuju i pojavu sve većih požara.

Međutim, za ovo nema nikakvih dokaza. Za požare u šumama najvažnija je velika količina trave ispod drveća, te vjetar. Kada nema vjetra svaki požar se može lako ugasiti, ali kada puše jaki vjetar požar je nezaustavljiv.

Nekada su travu ispod drveća pasle životinje, divlje i domaće. Danas su divlje životinje dobrim dijelom istrebljene, a domaće se drže najčešće u štalama. A bez životinja ispod drveća stvara se debeli sloj biljne mase koja ljeti u tjedan dana bez kiše postaje vrlo zapaljiva. Ova biljna masa može se ukloniti samo košenjem, zaoravanjem u zemlju, ili ispašom. Ako se ništa od ovoga radi pitanje je samo kada će se velika suha biljna masa zapaliti.

Lijek za ovo je vrlo jednostavan, potrebno je ukinuti poticaje za stoku koja se drži u štalama, te uvesti poticaje samo za onu stoku koja se najmanje 9 mjeseci u godini drži na otvorenom prostoru. I ti poticaji bi trebali biti jednaki i za ovce koje pasu travu, i za koze koje jedu i travu i nisko grmlje, pa i niže granje drveća, kao i za krave koje jedu travu, a mogu brstiti i granje drveća.

Kako bi se spriječilo naglo širenje vatre vatrogasne službe bi mogle platiti stočarima koji bi svakih 15 dana trebali prijeći određenim koridorima kako bi se na tim pravcima napravile nekoliko stotina metara široke površine bez niskog raslinja. Premještanje stoke na ovim pravcima bi se moglo vrlo lako vršiti premještanjem cisterni sa vodom za kojima bi se kretala stoka. Cisterne bi se šumskim putovima mogli svaki dan premjestiti nekoliko stotina metara, a stoka bi popasla raslinje uokolo tih putova. Ovi koridori bi trebali poslužiti kao linije preko kojih se požar ne može prebaciti, čak ni za vrijeme većeg vjetra. Stočari koji bi na ovaj način preventivno sprječavali širenje požara morali bi za to biti i dodatno plaćeni. Trošak za to bio bi puno manji nego što se troši za gašenje požara i za obnovu šuma.

A na lokacijama gdje gori tehnički kvalitetno drveće smanjenje štete bi bilo višestruko veće od troškova za plaćanje stočara.