Kako spriječiti požare na odlagalištima otpada?

Ovih dana vijesti su nam pune požara u osječkoj tvornici za preradu plastičnog otpada. Lokalna politika krivi vlasnika radi prevelike količine otpada na skladištu. "Veliki stručnjaci" za cirkularnu ekonomiju i zaštitu okoline iz stranke Možemo pružili podršku radnicima koji se boje za svoje radno mjesto.

Hoće li ova tvornica preživjeti nije upitno. Zahvaljujući monopolskom položaju na tržištu imali su ogromne dobiti i plaćanje kazni im neće biti problem. Puno veći problem će biti navesti ih na ulaganje u nove inovativne tehnologije koje mogu riješiti koje su do sada zatrpavali zemljom.

Otpadnu plastiku su djelomično pretvarali u naftu, a djelomično u nove plastične proizvode. Ali pri tome nisu uspijevali preraditi sve vrste plastike. Ono što nisu mogli preraditi to su skladištili, i to je sada izgorilo. Da su malo više razmišljali i pratili stanje tehnike u svijetu danas ne bi imali ovaj problem. Ali tko će gotov novac ulagati u neke nesigurne pilot projekte.

U svijetu se od otpadne plastike prerađuju na različite načine.

U Indiji rupe na cestama krpaju tako da ih zatrpaju plastikom, te ju zapale. Plastika se otopi i popuni rupu koja drži bolje nego asfalt. Na osnovu tih iskustava u škotskoj e se razvio startup MacRebur koji plastične boce i otpadni najlon melju u sitne granule koje koriste za asfaltiranje cesta. Ova smjesa se pokazala do tri puta izdržljivija od uobičajenog asfalte, a i otpornija je na vodu i smrzavanje.

Ponegdje se grade tvornice koje plastiku pretvaraju u plin procesom uplinjavanja. U ovom postupku plastika se zagrijava na vrlo visoku temperaturu na kojoj se sva plastika pretvara u plin koji se može koristiti kao i svaki drugi zemni plin. I pri tome se ne stvaraju nikakvi drugi štetni plinovi.

Ponegdje se od plastike pravi plastični beton na način da se u beton dodaje samljevena otpadna plastika. Time se dobivaju elementi koji se mogu koristiti na mjestima gdje su manji zahtjevi za čvrstoćom kao što su popločavanja i drenaže.

Plastični otpad se također može koristiti za izradu polimer pješćanih pločica. Te pločice se izrađuju od smjese u kojima ima do 75 posto pijeska, te od 20 do 30 posto plastike, plus boja. Zagrijavanje ovakve smjese dobiva se tekuća masa koja se utiskivanjem u kalupe pretvara u proizvode željenog oblika, a po svojstvima je slična betonu. Pločice od ovog materijala su otpornije na vodu i smrzavanje.

Kod izrade ovakvih proizvoda primijećeno je kako nije bitno dali u plastici ima primjesa od papira, ili hrane. Ovakve primjese se kod zagrijavanje na potrebnu temperaturu pretvaraju u suhe čestice celuloznih vlakana koje utopljene u tekuću plastiku postanu inertne i više ne mogu trunuti.

Na osnovu ove spoznaje moguće je zaključiti kako bi se i obični komunalni otpad mogao pretvarati u inertno stanje istom tom tehnologijom zagrijavanja. U svakom komunalnom otpadu ima 20 do 30 posto plastike. Kada bi se taj otpad dobro usitnio i promiješao, te zagrijao na temperaturu od 150 do 200 stupnjeva nastala bi tekuća smjesa koja se može utiskivati u razne kalupe. Najjednostavniji proizvod bi mogle biti tanke dugačke pelete koje bi se mogle koristiti kao podloga u cestogradnji. Ovakve pelete bi bile inertne na vremenske uvjete te bi se mogle skladištiti na dulje vrijeme. Ako bi se u smjesu dodao pijesak ovakve pelete bi mogle biti otporne i na požar.

Od ovakvog plastikom impregniranog komunalnog otpada mogle bi se proizvoditi i tanke pločice sastavljene od celuloznih vlakana impregniranih plastikom koje bi se mogle koristiti za razne namjene, pa i za pokrivanje krovova. Mogle bi se proizvoditi i masivne vrtne klupe, stolovi i ležaljke. Ako bi se u smjesu dodala određena količina pijeska mogli bi se dobiti čvrsti proizvodi poput pločica za pješačke staze i parkirališta.

Ali za ovo bi netko morao napraviti pilot projekt kojega netko mora financirati.

To je ono što političari, kao i direktori komunalnih poduzeća ne vole. Ne vide u tome mogućnost dobivanja provizije.

Korist od ovakve prerade komunalnog otpada ne vidi ni svjetski lobi industrije drva, kao ni industrije cementa. Masovnom proizvodnjom navedenih proizvoda od komunalnog otpada mogla bi se smanjiti potražnja za proizvodima od drva, kao i proizvoda od cementa.

Ovakva prerada komunalnog otpada ne odgovara ni lobiju proizvođača kanti za odvojeno skupljanje smeća. Proizvodi od impregniranog komunalnog otpada bi ukinuli potrebu za odvojeno prikupljanje otpada, a to ne bi bilo profitabilno ni za proizvođače otpadnih kanti u različitim bojama, kao ni direktorima komunalnih poduzeća koji kupuju takve kante.

Svi ovi nabrojani lobiji zasigurno neće donirati novce zelenim strankama, organizacijama i ekološkim pokretima kojima bi možda palo na pamet promovirati ovakve tehnologije, a oni su se odavno navikli izvikivati ono što im je rečeno, pa to uporno ponavljaju kroz sve medije.

Radi svega izloženoga ovakvu preradu komunalnog otpada još nitko nije isprobao, a vjerojatno uskoro i neće. Ali će i nadalje biti požara na odlagalištima otpada i na skladištima plastike. I nadalje će ribe po morima jesti plastiku, a radikalni ekološki maloumni fanatici će i nadalje vikati kako nam zrak zagađuju ovce, krave i preveliko rađanje djece.