Kako srušiti državu?

Kroz povijest, mnoge države su propale u pobunama, revolucijama, ili su jednostavno nestale bez ikakve sile.

Najjače antičko carstvo, Rimsko carstvo je počelo postepeno propadati bez vidljivih razloga. Napadali su ga mnogi Vandali, Goti, Avari, Huni i drugi osvajači, ali nije propao radi toga. Propalo je zato što nitko nije želio braniti to carstvo. Bogatoj eliti se nije ginulo u ratovima, a sirotinju nisu imali čime platiti. U počecima rimskog carstva vojnike su plaćali zemljom, ali bogati zemljoposjednici svoju zemlju nisu bili spremni dijeliti ratnim veteranima. Za plaćanje vojnika novcem nije bilo dovoljno novca. Porezni prihodi su bili sasvim dovoljni za dobar život elite, a za ratovanje nije bilo dovoljno viškova. Protiv napadača se više nitko nije želi boriti dobrovoljno, pa su napadačima plaćali da prestanu sa napadima, što je često bilo jeftinije nego plaćati veliku stajaću vojsku. A nakon svakog takve kupovine mira pojavljivali su se novi napadači da naplate svoj pristanak na mir.

Sve takve kupovine mira netko je morao platiti, a to su bili oni koji su plaćali porez. Elita je od sirotinje naplaćivala porez kako bi kupili mir u svojim utvrđenim gradovima, a kako će živjeti sirotinja koja živi i radi izvan gradova nije ih puno zanimalo. Ta sirotinja je plaćala poreze dok je mogla plaćati. Kada više nisu mogli plaćati mnogi su napustili ratarstvo, te su pobjegli u planine sa svojom stokom, čime su se pretvorili u nomadske stočare. Sami su se brinuli za sebe i sami su se branili od napadača. Država im više nije bila potrebna. Pleme, plemenski zakoni i plemenska zaštita im je postala prihvatljivija i sigurnija. Strana osvajačka plemena su zauzela gradove, te su se njihovi vođe stopili se starom elitom, dok su se strani ratnici vremenom stopili sa bivšim ratarima koji su se pretvorili u nomade.

Ponegdje, gdje osvajači poput Avara nisu pokazivali interes za mirni suživot sa poraženima i gradska elita je morala pobjeći sa stokom u planine pa su paralelno živjela različita plemena koja su se skrivala od Avarskih pljačkaša. Bivši robovi "servi" su formirali servska plemena, dok su bivši elitni latinski stanovnici gradova postali vlaška plemena. Stoljećima su napasali svoja stada jedni pored drugih, ali su se slabo miješali.

Prije francuske revolucije ova država je uz kralja imala trodomni parlament koji je odobravao poreze koje je predlagao kralj. Kako će se ti porezi trošiti odlučivao je kralj. Sve to je funkcioniralo dok su poreze mogli platiti oni koji su ga plaćali. Pripadnici prvog plemićkog doma, zemljoposjdnici i visoki državni dužnosnici nisu plaćali porez. Pa neće valjda zemljoposjednici plaćati porez. Drugi svećenićki dom također nije plaćao porez kada nije ništa ni proizvodio, osim samostana koji su imali zemlju za iznajmljivanje. Tim novcem su financirali samostane, biskupe, svećenike, škole i ubožnice pa su kralju nešto davali samo dobrovoljno kada je trebalo za obranu države. Mnogi biskupi su sebe vidjeli kao crkveneo plemstvo pa su od najma crkvene zemlje često tražili više. Od milostinja i darova živjeli su samo sitni župni svećenici. Treći sloj građana i slobodnih seljaka nije imao ništa protiv toga da kmetovi vezani za zemlju plaćaju porez i svojim zemljoposjednicima i Crkvi i Kralju, ali im se nije sviđalo da i oni moraju plaćati sve veće poreze. Kako bi se prikupilo više poreza od zanatlija oni su morali dizati cijene svojim proizvodima, a to se nije sviđalo ni vojnicima koji su sve morali plaćati sve skuplje. I tada su građani odlučili da ni oni neće plaćati porez ako ga ne plaćaju svi.

U tom trenutku Kralj je mogao skršiti pobunjenike da je imao jednu pouzdanu vojnu postrojbu od tisuću momaka, ali tih tisuću on nije mogao skupiti. Vojnici su bili razočarani nedavnim gubitkom rata protiv Pruske, te su odlučili čekati tko će im ponuditi veću plaću. I tako je kraljevstvo palo u napadu na gotovo prazni zatvor Bastilja koji je unutar svojih zidina imao nekoliko sitnih kažnjenika. Palo je ne radi snage revolucionara već radi slabosti kralja.

Slično se dogodilo i kod pada ruskog carstva. Car je odlučio napraviti željezničku prugu od Moskve do Tihog oceana preko Sibira, što se nije svidjelo Japancima. Ali to nije odlučio graditi kao Britanci i Amerikanci na teret privatnih dioničara, već se sve radilo na teret države. Britanci i amerikanci su za taj posao dali koncesije privatnim ulagačima koji su sve brzo uradili, nakon čega su najveći ulagači dobro zaradili, a svi manji ulagači su propali. U slučaju Rusije propala je državna blagajna, a veliki dobavljači su obilno zaradili.

Osim bankrota u izgradnji željeznice Rusija je dodatno izgubila i rat protiv Japana 1905., a kao dodatni udarac izgubila je milijune vojnika i u ratu protiv Njemačke i Austrougarske. U tom trenutku Njemačka je preko Finske poslala u Rusiju 40 komunističkih bandita koji su uspjeli srušiti carstvo koje se prividno nalazio u stanju stabilnosti, a stvarno u stanju potpune indiferentnosti.

Tijekom povijesti i mnoge druge države su pale nakon napada male skupine odlučnih pljačkaša ili revolucionara, ne radi njihove snage i sposobnosti, već radi slabosti, neodlučnosti i nesposobnih trenutnih vladara.

Na osnovu ovakvih uspješnih prevrata mnogi teroristi, revolucionari i banditi su pokušavali rušiti mnoge države raznim terorističkim napadima, ali su tim napadima države samo jačale. Nisu shvatili kako je za uspješnu revoluciju najbitniji trenutak. Mnogi vladari su i namjerno puštali teroriste da organiziraju terorističke napade kako bi imale povod za jačanje države. Nakon takvih napada države su postajale još jače.

Recept za rušenje države nije terorizam.

Recept je navesti ljude na prestanak plaćanja poreza, kako bi država ostala bez novca. A motiv za rušenje države može biti različit.

Jedni žele rušiti državu kako bi je oslabili, oduzeli joj funkcije koje ne zna raditi , te je tako dugoročno ojačali.

Drugi bi rušili državu zato što žele preuzeti vlast i tako svu moć koncentrirati u svojim rukama.

Treći bi rušili državu zato da je unište, te podjele na više država, ili da je sjedine sa nekim drugim susjednim državama.

Motivi su im različiti, ali metode djelovanja često su vrlo slične.

Ljudi su uvijek bili spremni na plaćanje poreza kako bi ih država zaštitila od napada izvana, te za održavanja mira u državi i provođenje zakona. Kada država počne plaćati neke dodatne usluge broj onih koji ne žele plaćati poreze se povećava. Ima i onih koji žele da država pruža sve više različitih usluga, ali to nisu oni koji plaćanju te usluge već samo oni koji ih koristi. Kada broj onih koji koriste takve usluge postane puno veći od broja onih koji plaćaju država postaje formalno sve stabilnija, a stvarno sve labilnija. Korupcija postaje sve veća, život na teret države sve isplativiji, a proizvodnja sve manja. U takvoj situaciji potpune neizvjesnosti i nezadovoljstva lako je promijeniti režim, bilo na izborima u demokratskim državama, bilo nasilno.

Oni koji stvaraju nove proizvode i žele sačuvati svoju državu, ako su manjina u društvu državu ne mogu spasiti na izborima, već samo tako da je oslabe. Oslabiti je mogu samo smanjenjem svojih uplate poreza u državnu blagajnu.

Izbjegavanje plaćanja poreza je vještina koja se može naučiti, najčešće na osobnom iskustvu ili iskustvu poznanika. Utajiti porez je lako, ali i opasno. Poreznici su efikasni čak i kada sve druge državne institucije spavaju. Puno pametnije je smanjiti plaćanje poreza legalnim načinima, ali to često zahtijeva puno više rada i truda.

Jedan od načina za smanjenje poreza je što više proizvoda i usluga proizvoditi u vlastitom aranžmanu za osobne potrebe. Mnoge kućne poslove ljudi mogu napraviti sami, ili uz pomoć majstora u fušu, umjesto najma registriranih majstora. Mnogi seljaci i vlasnici vikendica mogu proizvesti voće povrće, med, jaja i meso u svome vrtu umjesto da to kupuju u robnim kućama. Čak i u stanovima se može proizvoditi malo cvijeća ili povrća u posudama, na terasama, ili na ravnim krovovima. A višak proizvedenog mogu trampiti sa susjedima koji na isti način nešto proizvode za svoje potrebe.

Umjesto stalnog kupovanja novih sezonskih proizvoda mnogi mogu preko interneta mijenjati svoje stare stvari za ono što im se sviđa, a što netko drugi želi mijenjati. Sve što je još uvijek iskoristivo bolje je mijenjati nego bacati u smeće. Sve što se može popraviti bolje je popraviti osobno ili uz pomoć ilegalnih majstora, nego baciti.

Danas većina nije sposobna procijeniti kvalitetu proizvoda te kupuju brendove. Kupovina sezonskih brendova je recept za jačanje velikih korporacija i državnih blagajni, te stoga djecu treba učiti kako svaki proizvod procijeniti prema kvaliteti, a ne prema brendu. Korporacije reklamiraju brendove te preko medija, filmova i društvenih mreža ismijavaju one koji se ne nose u skladu sa brendom. Jedini efikasan odgovor kompanijama je na isti način ismijavati i nazivati snobovima sve one koji reklamiraju brendove i one koji se nose u skladu sa brendovima.

Kod kupovine u malim trgovinama ili na tržnicama nikada ne treba tražiti račun. Tako se malim proizvođačima i trgovcima omogućuje smanjenje porezne obveze, čime se jača njihova konkurentnost u odnosu na velike robne lance. U malim trgovinama uvijek treba kupovati gotovim novcem kako bi im se olakšalo smanjenje poreznih obveza. I kod kupovine raznih sitnih usluga potrebno je plaćati gotovinom kako bi i oni mogli prikriti svoj promet, te tako smanjiti poreznu obvezu.

Mnogi ljudi koji na dulje razdoblje putuje u neko drugo mjesto mogu kuću ili stan pomoću raznih aplikacija zamijeniti sa nekom tko putuje u njihovo mjesto. Putovati mogu i tako da dijele trošak sa nekim tko putuje u istom smjeru. Svaka ušteda na troškovima dobra je za smanjenje poreza, a time i za slabljenje moći države. Svaka trampa na koju se ne plaća porez dobra je za slabljenje prevelike države. Svaka porezno neevidentirana prodaja robe ili usluge dobra je za slabljenje prevelike države.

Država se protiv neplaćanja poreza brani tvrdnjama kako se time slabi obrazovanje, zdravstvo ili kako se time pojačava nezaposlenost, ali odgovor je vrlo lagan. Korupcija u obrazovanju i zdravstvu, te nekvaliteta tih usluga je efikasan argument protiv jačanja države u ovim sektorima. A velika nezaposlenost se uvijek može smanjiti smanjenjem uvoza jeftine radne snage ili smanjenjem radnog vremena, kako bi više ljudi radilo iste poslove.

Oni kojima je cilj potpuno uništiti državu kako bi se razbila na više dijelova, ili kako bi ju pripojili nekoj drugoj državi ili zajednici imaju na raspolaganju i druge alate, osim smanjenja poreznih uplata. Ovakvih najviše ima u višenacionalnim i višeetničkim državama.

Njima je u interesu potpuno uništiti ne samo državu već i čitavo društvo. To najlakše postižu jačanjem korupcije na svim nivoima. Oni navode političare na donošenje sve strožih pravila kako bi se ta pravila uz pomoć korupcije mogla kršiti. A kada ljudi sve mnogobrojne dozvole, koncesije i odobrenja moraju platiti podmićujući državne službenike država je na rubu propasti. Kada se tome doda i privilegiranje u napredovanju nesposobnih, korumpiranih, seksualno izopačenih i nemoralnih pojedinaca propast države je vrlo blizu. Tek tada nekoliko stotina odlučnih i spremnih na uporabu silu mogu preuzeti vlast, te stvoriti neku novu državu, ili drugoj zajednici, ili drugoj državi olakšati preuzimanje dotadašnje njihove države.