Kako zaštititi ljude od industrijskih zagađenja

Širom zemlje ljudi oduvijek kopaju razne minerale i sirovine. Rad u rudnicima je uvijek bio opasan, a posebno nakon pojave industrije i velikih ugljena rudnika. U početku, to je bilo opasno za one koji rade u rudnicima, ali sa razvojem rudarstva i prerade raznih ruda opasnost se proširila i na one koji žive oko rudnika i tvornica za preradu ruda, pa čak i za one koji žice na lokacijama gdje se odlažu ostaci od pojedinih ruda i minerala.

U mnogim iskopima kod iskapanja i prerade se koriste razne tvari koje se otapaju u vodi, te zagađuju podzemne tokove vode. Kada ta voda dođe na površinu ona može otrovati ljude i stoku koji ju koristi za piće neku ili drugu svrhu.

Poseban problem je dim i pare koji nastaju kod izgaranja ili prerade, te koji se dimnjacima prenose u zrak. Takvo zagađenje se zračnim strujama može prenijeti na velike udaljenosti. Kako bi se ovo zagađenje što više razrijedilo dižu se vrlo visoki dimnjaci koji smanjuju zagađenje na lokaciji nastanka, ali se tako to zagađenje prenosi na daleko veću površinu.

U razvijenim državama mnogi ugroženi stanovnici koji žive oko rudnika i tvornica za preradu zagađivača sve više uspijevaju tužbama zabraniti rad pojedinim zagađivačima. Kao odgovor na tu praksu u razvijenim državama mnogi zagađivači svoja postrojenja sele u siromašnije države gdje su propisi o zaštiti okoline i zdravlja ljudi puno slabija. Odlaskom u takve države velike korporacije kao veliki strani investitori sa državama domaćinima sklapaju posebne ugovore po kojima u slučaju spora odluku donose razni međunarodni privatni arbitražni sudovi. Ovakvi sudovi najčešće brane interese investitora, te im dodjeljuju ogromne odštete ako države promijene uvjete poslovanja tijekom rada.

Pri ovome države najčešće ne znaju izbjeći plaćanje odštete, ponajprije radi toga što lokalni političari (često korumpirani) najčešće nisu ni pročitali ugovore koje su potpisali. A kad na vlast dođe neka druga politička ekipa koja nije dobila mito, te pokuša promijeniti uvjete poslovanja u interesu lokalnog stanovništva, a na račun stranog investitora tada nastaju problemi za državu i porezne obveznike. Presude obično idu u korist kompanija koje odjednom dobivaju obeštećenja kojim pokrivaju čitavu izgubljenu dobit koju bi mogla ostvariti u čitavom periodu u kojem bi tvornica mogla raditi.

Kada bi političari imali više pameti ovakva praksa seljenja prljave industrije u druge države bi se mogla vrlo lako zaustaviti, čime bi se velike kompanije prisililo na veća ulaganja u zaštitu okoline.

Države bi svoje stanovništvo trebale štititi donošenjem propisa koji se odnose na građane, a ne na kompanije. Građanima bi trebalo zabraniti stanovanje na zagađenom prostoru, te najmanje 5 kilometara zračne linije od zagađenog prostora. U taj zabranjeni prostor bi smjeli ulaziti samo oni koji tamo rade i to samo u vremenu dok im traje radna smjena. Na taj način bi se presijom prema građanima zaštitilo njihovo zdravlja, a kompanije bi tada morale same smisliti način kako dovesti radnike u svoje pogone. Morali bi im osigurati putovanje na posao i sa posla. Broj onih koji bi htjeli raditi u takvim pogonima bio bi manji pa bi im radi toga i plaće bile manje. Zdravstveno ugroženi bi bili samo zaposlenici, ali manje radi kraćega boravka u opasnom prostoru. Članovi obitelji i djeca više ne bi bili ugroženi, kao ni zaposlenici u lokalnim uslužnim i opskrbnim djelatnostima kao što su škole, trgovine, kafići, restorani i slično. Troškovi zdravstvenog zbrinjavanja oboljelih bili bi daleko manji.

A troškove iseljavanja stanovnika iz ugroženog područja bi se rješavali na samom početku investicije, te ne bi bila potrebna naknadna arbitraža. Te troškove iseljavanja onih koji već žive na ugroženom području bi mogla platiti ili država ili investitor. A svi koji se moraju iseliti morali bi dobiti i pravednu naknadu. Radi toga, investitori bi u startu izbjegavali graditi pogone na lokacijama gdje ljudi već žive, te bi ih gradili na pustim područjima do kojih bi morali izgraditi željeznicu, koju najčešće i grade za potrebe transporta rude ili krajnjih proizvoda.

Na ovaj način bi rudnici opstali i u najrazvijenijom državama, a stanovnici siromašnih država bi bili jednako zaštićeni kao i oni u najrazvijenijim državama.