Kakva korist od Kurzarbeita, iliti državnog financiranja skraćenog radnog vremena?

Kakva korist od  Kurzarbeita, iliti državnog financiranja skraćenog radnog vremena?
60
0
1

Hrvatska Vlada i Hrvatska udruga poslodavaca navodno pregovaraju o uvođenju državnog financiranja skraćenog radnog vremena. To bi trebala biti nova pomoć gospodarstvu i zaštita ranih mjesta dok traje pandemija Covida-19.

To je u Njemačkoj pokazalo izuzetno učinkovita u zaštiti tržišta rada za vrijeme krize 2009. godine.

Hrvatska je do sada potrošila puno novca za pomoć poduzetnicima, iako je u stvari više pomogla sebi nego poduzetnicima. Da država nije plaćala poduzetnicima plaće za radnike koji ništa ne rade poduzetnici bi ih proglasili tehnološkim viškom i poslali na zavod za nezaposlene. Tada bi im država morala isplaćivati mjesečne nadoknade, te bi troškovi za državu bili veći nego što su sada kada su formalno i statistički zaposleni.

A borba za dobru statistiku je vrlo važna, osobito u predizbornoj godini.

Unatoč tome što je uštedjela davanjima za plaće onima koji ne rade novca je ponestalo pa je potrebno smisliti način za dodatno smanjenje tih davanja, a da statistika pokaže još bolje rezultate. Osim toga i Europa podupire skraćenje radnog vremena sa oko 100 milijardi eura, pa bi i Hrvatska mogla dobiti dio toga novca, pod uvjetom da osigura oko 25 posto jamstava.

Kurzarbeit omogućuje poslodavcima srezati broj sati rada radnicima, a država im plaća sate koji nisu odradili. Tako radnici ostaju zaposleni i vezani za kompanije koje ih trebaju, a istovremeno ne gube na konkurentnosti zbog velikih troškova radnika koji samo djelomično rade.

Ako promatramo konkurentnost gospodarstva na međunarodnom tržištu, najviše koristi od ovoga imaju kompanije kojima su smanjene narudžbe, pa imaju višak zaposlenosti. Svi ostali to moraju plaćati posredno preko poreznog sustava, pa se njima konkurentnost smanjuje. Konkurentnost gospodarstva ovom mjerom mogu zadržati na istom nivou samo one države koji to znaju financirati beskamatnim kreditima iz primarne emisije novca. Međutim, ova mjera neće puno pomoći državama koji kredite uzimaju na međunarodnom tržištu. Takve države time najviše pomažu drugim, većim državama koje znaju tiskani novac posuđivati drugima i tako zarađivati na kamatama.

Ova mjera pokazala se dobra u Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj i Norveška, ali ponegdje i nije dala dobre rezultate, osobito tamo gdje je neuredna državna administracija koja ne zna novac proslijediti onima kojima je najpotrebniji.

Troškovi za nerad onih koji samo djelomično rade bi se u načelu mogli prosljeđivati na više načina.

Jedan način je novac doznačiti poduzećima pa da ona to dijele radnicima. Kod ovoga je problem što bi pojedina poduzeća to mogla zloupotrijebiti tako da prijavljuju na skraćeno vrijeme i dio radnika koji stvarno rade puno radno vrijeme, a od države uzimati poticaje. Ako bi dio toga dali povjerljivim radnicima oni bi mogli šutjeti o ovoj zloupotrebi.

Drugi način je da država dio plaće šalje direktno na račun radnika. I ovdje je moguća zloupotreba ako bi se radnici prijavili na skraćeno radno vrijeme, a u stvari na crno radili kod istog, ili drugog poslodavca.

Treći način pomoći radnicima koji rade skraćeno bi mogao biti taj da im se smanje porezi i doprinosi na plaće. Na taj način bi i uz 20 - 30 posto skraćeni rad mogli dobivati isti iznos novca.

Kako bi se smanjile zloupotrebe ova mjera bi morala trajati kratko, dok se poslodavci i zaposlenici ne dosjete kako dobro zaraditi bez rada, a na štetu drugih poreznih obveznika.

U Njemačkoj su čak dozvolili radnicima da paralelno rade u drugim poduzećima, ali samo ako su to djelatnosti u industrijama koje su u koronakrizi proglašene sistemski važnima, te ako ta dodatna zarada ne prelazi 450 eura mjesečno. Te sistemski važne djelatnosti su medicinsko i laboratorijsko osoblje, vozači dostavnih vozila i slični poslovi.

Poznajući hrvatski mentalitet i neučinkovitost državne birokracije ovakva mjera bi vrlo brzo i masovno mogla bila zloupotrebljena, ali i dugoročno beskorisna za povećanje hrvatske konkurentnosti.

Kod nas je pandemijom pogođena najviše turistička djelatnost. To je djelatnost koja najvećim dijelom živi od položajne rente i njome se može baviti gotovo svatko. Turizam je već i do sada uspio osigurati povoljan položaj za sebe smanjenjem PDV-a tako da država od turizma direktno ne dobiva gotovo ništa. Kad se smanjeni izlazni PDV prebije sa normalnim ulaznim PDV-om iznosi za uplatu u državni proračun su oko nule, a kada turistička poduzeća nešto investiraju čak im država mora i vraćati dio pretplaćenog pretporeza. Jedina korist koja država ima od turizma je PDV koji plaćaju dostavljači hotelima i restoranima, te porezi i doprinosi koje plaćaju zaposlenici u turističkoj djelatnosti. Zahvaljujući takvim pogodnostima uspjeli smo turizam pretvoriti u stratešku granu od koje živi više od 25 posto stanovništva. A sada u pandemijskoj krizi bi to trebali još više pomagati.

Pametne države za svoje strateške sektore proglašavaju visokoprofitabile nove tehnološke djelatnosti i one djelatnosti koje su najnužnije u vremenima kriza i ratova, dok je kod nas strateški najvažnije ono što može svatko raditi i što ovisi o strancima i njihovoj volji i želji za odmaranjem kod nas.

U gospodarstvu važi pravilo kako su u svim djelatnostima nagle promjene vrlo štetne, te se ni u turizmu ne smiju dogoditi lomovi koje ne mogu preživjeti svi oni koji su tijekom prošle godine išli u nove investicije na kredit. Njihova propast bi mogla dovesti do velikih socijalnih lomova, te bi zbog toga trebalo uvesti i podupiranje skraćenog rada, ali samo do početka sezone u idućoj godini. Dugoročno, potrebno je podupirati druge proizvodne djelatnosti, a učešće turizma u BDP-u smanjivati.

Međutim, ideja skraćenog radnog vremena mogla bi pokazati puno više koristi u cilju smanjivanja broja umirovljenika koji snažno opterećuju mirovinske fondove. Nominalno, svi radnici rade 8 sati dnevno, ali realno mnogi rade samo dio radnog vremena, osobito u javnim poduzećima i državnim službama. U realnom sektoru poduzetnici se vrlo brzo oslobađaju onih koji ne mogu raditi 8 sati dnevno. Zbog toga radnici slabijeg zdravlja u realnom tržišnom sektoru već u pedesetim godinama pokušavaju otići u mirovinu, dok oni u državnom, monopolskom sektoru nastoje što duže ostati na poslu.

Kako bi se broj odlazaka u mirovinu iz realnog sektora smanjio bilo bi dobro ljudima starijima od 57 godina omogućiti rad 6 sati dnevno, a onima starijima od 63 godine 4 sata dnevno. Kako bi i dalje dobivali istu plaću moglo bi ih se djelomično ili potpuno osloboditi plaćanja poreza i doprinosa na plaću i iz plaće. Na taj način bi njihov interes za odlazak u mirovinu bio puno manji, a i zdravstveno stanje bi im se popravilo. Troškovi liječenja bi im se stoga također smanjili. Smanjenjem državnih izdvajanja za mirovine i zdravstvo korist za državu bi bila puno veća nego što bi država izgubila od smanjenih poreza i doprinosa na plaće starijih ljudi.

I sve to ne bi štetno dijelovalo na konkurentnost hrvatskog gospodarstva, kao što se može dogoditi kada se nerad plaća mladim i zdravim ljudima.

Kada skraćeni radni dan ne bi imao štetno djelovanje na konkurentnost čitave države mogli bi skratit rad svima i to trajno. Riješili bi se nezaposlenosti, ali bi standard svima pao dvadesetak posto. Ovaj negativni efekt bi se mogao izbjeći samo ako bi se međunarodnim dogovorom radno vrijeme smanjilo svima na svijetu, uključujući Kinu i Indiju. Jednog lijepog dana se to možda i dogodi, kada roboti preuzmu većinu rutinskih poslova, pa državama svijeta neće preostati nikakav drugi način za borbu protiv nezaposlenosti.