Kapitalist

Riječ kapitalist se u 17. stoljeću najčešće koristila u značenju 'vlasnika novca', a u 18. stoljeću tom riječju se počelo nazivati 'poduzetnike, vlasnike proizvodnih pogona'.

Adam Smith je razlikovao je tri izvora prihoda: rad, kapital i zemlju. Vlasnike kapitala je kao agente nevidljive tržišne ruke koji teže povećanju dobiti, što dovodi do veće produktivnosti i viših realnih plaća. Kapital i resurse optimalno raspoređuju ulaganjem u djelatnosti gdje će ostvariti najveću dobit, a radi toga u okviru svojih mogućnosti uvode najbolje strojeve i podjelu rada radi što veće dobiti.

Davi Ricardo je smatrao kako vlasnik kapitala ima rezidualni dohodak u dobiti koja se sastoji od onoga što ostaje nakon odbitka plaća i najamnine.

Karl Marx je pojavu kapitalizma vezao uz pojavu tržišta ljudskog rada, to jest kada se vlasnik sredstava za proizvodnju sretne na tržištu sa slobodnim radnikom koji prodaje svoju radnu snagu. Po njemu kapitalizam je borba između dvije klase - vlasnika sredstava za proizvodnju (buržoazije) i radnika (proletera). Pri tome nikada nije točno definirao tko sve spada u kapitaliste, pa su njegovi sljedbenici to definirali prema trenutnim političkim potrebama. Ponekad su to bili industrijalci, ponekad bankari, ponekad vlasnici zemlje, takozvani kulaci, a u staljinovo vrijeme u Ukrajini su kulacima proglašeni svi seljaci koji su imali stolnjak na stolu.

Kako je Marxs izmislio klasnu borbu to je dovelo do velikih sukoba između radnika i kupaca njihovih radnih usluga. Sukob između radnika i vlasnika tvornica postoji doista samo u potpuno monopoliziranom gospodarstvu, dok je u tržišnoj privredi radnik dobavljač usluga, a sukob postoji tek sa konkurencijom. Ako konkurencija pobjedi na tržištu tada vlasnik propale tvornice ostaje bez profita, a radnik koji je radi u toj tvornici ostaje bez posla.

Danas većina ljudi smatra kako je kapitalist osoba koja živi od kamata, od dividendi na dionice, od rente na zemlju, ili od profita vlastitog poduzeća.

U stvarnosti, ovi novčani iznosi rezultat su iznajmljivanja kapitala jedne osobe drugoj odnosno rezultat ulaganja kapitala. Iznajmljivanje kapitala poznato je od početka ljudskog društva. I prvobitna plemena mogla su pod određenim uvjetima dozvoliti lov, ili prijelaz teritorija, drugom plemenu.

U robovlasničkom društvu pozajmljivanje novca, robova, ili drugih vrsta kapitala bilo je uobičajena vrsta poslovanja. Čak su i pojedine države ponekad iznajmljivale svoje vojne jedinice drugim državama za određene protuusluge.

Razvojem društva razvili su se mnogi različiti oblici iznajmljivanja različitih vrsti kapitala.

Pravo značenje riječi KAPITALIST je potpuno drugačije. Kapitalist je osoba koja ima pravo donijeti odluku o ulaganju kapitala u neku novu ideju tj. neprovjerenu informaciju. Pri donošenju odluke o investiranju, odluku pripremaju stručnjaci koji ocjenjuju profitabilnost ideje u koju se investira. Stručnjaci mogu proračunati vrijednost onih faktora sadržanih u ideji, koji su znanstveno proučeni i praktično iskušani. Ali pri svakoj investiciji javljaju se neki faktori koji se ne mogu egzaktno proračunati, odnosno znanost ih ne može potpuno predvidjeti. U takvoj situaciji netko mora na osnovu subjektivnih informacija donijeti svoju subjektivnu ocjenu o vrijednosti tih nepredvidljivih faktora. Funkcija kapitalista je upravo u tome da vrši procjenu tih nepredvidljivih dijelova svakog investicijskog projekta. Koliko će biti efikasne odluke koje donose kapitalisti ovisi o znanju, iskustvu, inteligenciji i motiviranosti svakog kapitaliste posebno.

Kapitaliste možemo podijeliti na kapitaliste - investitore kojima je novac sredstvo, i na kapitaliste bogataše kojima je novac cilj. Onima koji nastoje ostvariti neku ideju (dobru ili lošu) novac je sredstvo, a oni koji traže samo osjećaj sigurnosti, više bogatstva ili nadmoći novac je cilj. Za efikasnost društvene zajednice bitno je da funkciju kapitalista obavljaju najsposobniji i najmotiviraniji pojedinci spremni na rizik i investiranje.

Kao što u svakom kombajnu postoje sita koja odvajaju žito od kukolja isto tako u svakoj društvenoj zajednici postoje mehanizmi koji vrše selekciju među članovima zajednice i o tim mehanizmima ovisi tko će vršiti funkciju kapitalista. Da bi se osigurala sposobnost kapitalista potreban je mehanizam za selekciju prema sposobnosti, a da bi se osigurala motiviranost kapitalista potrebno je da postoji mehanizam koji nagrađuje svaki uspjeh i kažnjava svaki neuspjeh. Potrebno je odvojiti sposobne kapitaliste - investitore kojima je novac sredstvo, od nesposobnih kapitalista koji ostvaruju nizak profit, od onih koji krše zakone i onih kojima je novac i moć jedini cilj.

U plemenskoj zajednici funkciju kapitalista obavljali su plemenske poglavice i vračevi koji su odlučivali kad će se i gdje loviti, što će se raditi s viškom, kad će se i kako ići u rat itd.

U robovlasničkom društvu funkciju kapitalista obavljali su kraljevi i carevi, latifundisti, bankari, vojskovođe, zanatlije, robovlasnici, trgovci i ostali koji su imali kapitala za investiranje.

U feudalnom društvu najvažniji kapitalisti bili su kraljevi, feudalisti, crkveni velikodostojnici, vojskovođe, upravitelji zemljišnih imanja, bankari i trgovci.

Početkom ere kolonizacije sve više funkciju kapitalista obavljaju trgovci, bankari, brodovlasnici, brodograditelji i kolonijalni osvajači. U ovom razdoblju naglo se razvija novi organizacijski oblik udruživanja individualnih vlasnika kapitala oko neke ideje to jest dionička društva. U ovim udruženjima vlasnik kapitala je ujedno i kapitalist u trenutku kad odlučuje o ulaganju kapitala u društvo i u trenutku kad ga odluči povući iz društva, tako da proda dionice. Dok se uloženi kapital nalazi u društvu, funkciju kapitalista vrše članovi upravnog odbora i menadžeri. Ova udruženja nastala su kao posljedica izuzetno velikih troškova, potrebnih da bi se financirale istraživačke trgovačke ekspedicije i osvojile nove kolonije u vrijeme nizozemskih kolonijalnih osvajanja.

Industrijalizacijom, najveći kapitalisti postaju industrijalci, bankari, vlasnici rudnika, političari i generali.

U post-industrijskoj informatičkoj zajednici menadžeri sve više preuzimaju ulogu kapitalista.

U parlamentarnim sustavima, određenu funkciju kapitalista u trenutku glasovanja imaju svi glasači koji na izborima procjenjuju efikasnost i pouzdanost političara, koji, opet, procjenjuju efikasnost i pouzdanost državnih službenika koji upravljaju državnom imovinom.

U jednopartijskim, marksističkim sustavima ulogu kapitalista obavlja komunistička partija, pa bi se ovakve države mogle nazvati države jednopartijskog kapitalizma.

U svim sustavima postojao je sukob između krupnih i sitnih kapitalista. Krupni su bili jači, ali su sitni bili inovativniji te su uvijek uspijevali opstati. Tek u komunizmu krupni državni monopolistički kapitalisti su uspjeli potpuno uništiti sitne, te je nestalo inovativnosti. Zbog nedostatka konkurencije nisu imali tržišnog pritiska za ulaganje i razvoj vlastitih inovacija, a uništenjem sitnih kapitalista više nisu imali od koga krasti inovacije, te je to jedan od osnovnih razloga propasti komunizma.

Nakon propasti većine marksističkih komunističkih država pojavili su se pokreti koji nastoje preko liberalnih tržišnih mahanizama stvoriti isto ono što su komunisti pokušali silom, to jest stvoriti velike svjetske oligopole koji bi upravljali većinom proizvodnje i trgovine u svim djelatnostima. Taj proces su kao ideologiju neoliberalizma i globalizma počeli preko lobista i mita nametati svim državama kako bi kompanije iz velikih zapadnih država uništila ili preuzela tvornice i trgovine u manjim državama. U tom cilju počeli su koristiti i fiskalnu i monetarnu politiku kako bi njihove velike privatne kompanije bile konkurentnije. Velikim beskamatnim kreditima su počeli širiti svoje velike robne lance u kojima se prodaje roba njihovih velikih proizvođača, dok se proizvodi malih konkurenata izbacuju sa trgovačkih polica. Time vlasnici malih poduzeća ostaju bez posla zajedno sa svojim radnicima.

Prave ciljeve procesa neoliberalizma i globalizma shvatile su Kina i Rusija, koje su na isti način počeli širiti tržišta za robe svojih kompanija. To je dovelo do niza posredničkih ratova u kojima SAD sa svojim saveznicima pokušava otežati poslovanje kompanija iz Kine i Rusije, kao i onih koje posluju sa njima, pri čemu je energija, pa čak i hrana postala oružje u nizu ratova oko toga čiji će kapitalisti postali najveći globalni kapitalisti.