Kineska geostrategija

Kroz povijest Kina je imala periode brzog razvoja, ali je uvijek nakon jačanja centralne vlasti sve pore društva zauzela nesposobna mandarinska birokracija. Posljedica toga je izostanak ekonomskog razvoja, unatoč privatnoj proizvodnji i trgovini, velikom tržištu i mnogim inovacijama koje su se koristile samo kao igračke. Kada je najveći kupac država tada kvaliteta, inovativnost i veliko tržište nisu dovoljne za gospodarski razvoj.

Zahvaljujući tome Kina je doživjela sramotnu okupaciju od strane zapadnih kolonijalnih sila od čega su je oslobodili tek komunisti.

Komunizam je u Kini, kao i kod svih država u kojima su došli na vlast donio masovnu glad, teror i nepravdu, ali i brz razvoj osnovne industrijske i vojne infrastrukture. Do naglog gospodarskog rasta Kine je došlo tek napuštanje ideologije marksizma, te dozvoljavanje osnivanja privatnih poduzeća u svim djelatnostima osim vojne industrije i bankarstva. Uz uvođenje poduzetničkih "kapitalističkih" proizvodnih zakona zadržali su jednopartijsku diktaturu u kojoj je sva vlast koncentrirana u jednoj partiji i jednom vođi.

Zahvaljujući kapitalizmu bez demokracije došlo je naglog razvoja kineskoga gospodarstva, daleko bržeg nego se to događa u demokraciji gdje kapitalizam služi građanima, a ne državi.

Uvođenje kapitalizma u Kinu se dogodilo u vremenu kada su na zapadu snažno gurana ideologija neoliberalizma. Tu ideologiju su gurale velike međunarodne korporacije iz razvijenih država kad im je njihovo državno tržište postalo premalo, te su se počeli zalagati za širenje liberalnih ideja na čitavi svijet. Tvrdili su kako će otvaranjem granica i ukidanjem zapreka slobodnoj svjetskoj razmijeni svima biti bolje. Taj novi neoliberalizam je znatno drugačiji od starog liberalizma "jednakih šansi". Umjesto jednakih šansi uvedeno je pravilo jednako-pravnosti. A kada svi imaju jednaka prava onda mali poduzetnici nemaju nikakvu šansu u sukobu sa velikim kompanijama koje posredstvom svojih lobista zakone naručuju prema svojim potrebama.

Zahvaljujući neoliberalizmu velike kompanije iz razvijenih država su vrlo brzo uspjele uništiti ili preuzeti lokalne poduzetnike u svim malim državama koje nisu znale, ili mogle zaštititi svoje kompanije. U svim manjim državama po savjetima MMF-a i WTO-a porezna politika je prilagođena velikim korporacijama kako bi one mogle svoje poreze prebacivati u porezne oaze gdje je porez puno manji, a što manja poduzeća ne mogu. Nakon toga se i monetarna politika počela voditi u interesu velikih korporacija kojima su osigurani veliki beskamatni krediti za kupovinu konkurenata. Krediti osigurani tiskanjem milijardi dolara nisu doveli do inflacije proizvođačkih cijena zato što ta povećana masa novca nije završila na tržištu roba i usluga, već je završila na tržištu dionica. Pa se inflacija dogodila samo na tržištu dionica. Te su mnogi vlasnici dionica malih poduzeća širom svijeta rado dočekali priliku da prodaju svoje dionice velikim korporacijama koje su ubrzano postajale sve veće.

Međutim, to im u Kini nije uspjelo. Kina se otvorila za strana ulaganja, što su strane korporacije jedva dočekale. Osnovni motiv stranih korporacija za ulaganje je bila potreba za sniženjem troškova proizvodnje, što je nužno za održavanje njihove konkurentnosti na svjetskom tržištu. Oni koji su prvi počeli ulagati vrlo brzo su počeli napredovati u odnosu na konkurenciju. A najvažniji faktor konkurentnosti je bila jeftina radna snaga u Kini. Međutim, kineskoj politici nije padalo na pamet da svoju moć prepuste stranim korporacijama. Kad god bi neka strana korporacija, najčešće iz Njemačke, osnovala poduzeće u Kini, tada bi Kina nekom svom odabranom privatnom poduzetniku dala poticaje za osnivanje iste takve kompanije. Radnici koji su u prvoj smijeni radili u stranoj tvornici popodne bi isti taj posao radili i u kineskoj tvornici.

I tako se Kina počela naglo razvijati.

To su vrlo brzo prepoznale SAD kao opasnost. Najprije su mislili kako Kineski razvoj mogu kontrolirati kontrolom naftnih putova iz Perzijskog zaljeva. Kinezi su reagirali izgradnjom transportnih putova prema Rusiji pa su i taj problem riješili. I tako je Kina postala druga najrazvijenija država na svijetu koji ima stopu razvoja oko 10 posto godišnje.

Do ovog naglog razvoja došlo je zahvaljujući planskom držanju plaća na niskom nivou, snažnim poticanjem izvoza, te kopiranjem svih najnovijih tehnologija razvijenih u drugim državama. Sve izvoznike su maksimalno oslobodili svih poreza, dok su domaću potrošnju visoko oporezovali. Na taj način drže pod kontrolom domaću potražnju, uvoz i sektor usluga namijenjen domaćim kupcima. Standard je znatnije porastao samo poduzetnicima koji mogu putovati po svijetu, dok obični radnici jeftino mogu kupiti samo stan u velikim novim industrijskim gradovima.

Dolaskom Trampa na vlast u SAD-u Kina je označena kao najveća opasnost za čitavi svijet. Tramp kao uspješan poduzetnik shvatio je kako se Kina razvija toliko brzo da će ekonomski prestići čitavi zapad, a sa ekonomskim razvojem raste i vojna moć.

Sa povećanjem ekonomske moći Kina je počela sve više pokazivati svoje geostrateške interese i ciljeve.

U području gospodarstva nisu za cilj postavili rast standarda Kineza, već im je cilj postati najveći svjetski proizvođač svega za što mogu nabaviti sirovine, tehnologiju i tržište. Radi toga su velikim profitima počeli kupovati rudnike po Africi i drugim dijelovima svijeta. Tehnologiju su počeli preuzimati kupovinom manjih poduzeća širom svijeta koji imaju najnovije tehnologije u proizvodnji, ili razvoju. A kada nešto ne mogu kupiti to su spremni i ukrasti angažiranjem svojih obavještajnih službi. Tržište širom svijeta su počeli osvajati isto kao i velike zapadne multinacionalne kompanije, snažnim zalaganjem za širenje neoliberalne ekonomske politike. Tek u korona krizi europske države su shvatile kako je istina ono što je govorio Trump. Europska i američka poduzeća su postala ovisna o mnogim dijelovima koji se proizvode samo u Kini, te je počela priča o skraćivanju lanaca i opskrbe i vraćanja proizvodnje u Europu.

Na vojnom području Kinezi su počeli kopirati najnovije zapadne tehnologije, te graditi nosače aviona, vojni svemirski program, mnoge tipove zračnih i pomorskih dronova, te izgradnju umjetnih otoka na kojima grade aerodrome. Po broju vojnika postali su najjača vojna sila.

A sve to grade radi svog najvažnijeg geostrateškog cilja, a to je osvajanje svih teritorija u kojima su Kinezi većina.

Hong Kong su osvojili diplomatskim putem, dok Tajvan planiraju osvojiti vojnim putem.

Tajvan je vrlo razvijena demokratska država koja se navikla na svoju samostalnost i demokraciju. Imaju vrlo razvijeno i inovativno gospodarstvo, te proizvode mnoge najbolje čipove na svijetu. Ulažu puno i u vojsku koja bi ih trebala braniti od napada iz Kine. A glavni oslonac su im SAD i njihova mornarica. Međutim, po broju vojnika ne mogu se suprotstaviti Kini.

Nakon napada Rusije na Ukrajinu svima u svijetu je postalo jasno kako se veliki konvencionalni rat može voditi unatoč postojanju opasnosti od atomskog rata. To su shvatili Kinezi i koji su naglo pojačali zračne i pomorske provokacije u tajvanskom prostoru, ali to su shvatili i Japanci koji se počinju osjećati ugroženo, te počinju jačati svoju vojsku.

Kada bi Kinezi vojno napali Tajvan malo je vjerojatno kako bi to Amerikanci spriječili atomskim oružjem. Intervenirali bi konvencionalnim oružjem iz zraka i sa mora. Pitanje je samo koliko raketa imaju na zalihama? Kineske zalihe su zasigurno puno veće. Toga su svjesni i Tajvanci, te i oni nastoje brzo prilagoditi svoje vojne, ali i gospodarske strategije. Tajvanske velike korporacije ubrzano osnivaju svoje podružnice širom svijeta kako bi opstale čak i ako im rat uništi tvornice na Tajvanu. Tajvanska vojska je izgradila snažne podzemne aerodrome koji mogu spriječiti uništenje zrakoplovstva u slučaj iznenadnog napada, ali velike gradove je teško zaštititi. Oni bi u ratu bili vrlo brzo razoreni zajedno sa tvornicama, te vojnom, prometnom i energetskom infrastrukturom. U tom napadu Kinezi bi se najviše oslonili na zrakoplovstvo i mornaricu, te masovne dalekometne napade raketama i dronovima. Tek nakon razaranje infrastrukture Kinezi bi mogli krenuti u velike pomorske desante na Tajvan.

Kako bi zaštitili svoje stanovništvo Tajvanci bi morali vrlo brzo mijenjati svoju obrambenu i energetsku infrastrukturu. U tom cilju bi morali brzo smanjiti velike gradove u kojima dominiraju veliki neboderi koje je lako pogoditi i srušiti. Veliki neboderi se ne grade zato što u njima ljudi vole živjeti, već zato što su u izgradnji imaju puno manje troškove, ponajviše manjim troškom izgradnje komunalne infrastrukture. Radi toga samo bogati ljudi stanuju u samostojećim vilama, dok sirotinja živi u velikim gradovima. Samostojeće kuće je puno teže pogoditi raketama, a ako i bude pogođena neka kuća broj žrtava je puno manji.

Kako bi se povećao broj onih koji žive u samostojećim kućama Tajvan bi to trebao snažno i brzo poticati komunalnim, poreznim i monetarnim potezima. Država bi uz pomoć vojne inženjerije morala izgraditi nove ceste, te energetske i vodovodne mreže uz morsku obalu svugdje gdje je moguće izvršiti pomorski desant. Zemljište uz te ceste bi trebali podijeliti na parcele veličine barem 50 x 50 metara, pa te parcele vrlo jeftino ponuditi na prodaju građanima koji su spremni tu graditi svoje kuće, vikendice, restorane, kafiće i male hotele. Za to bi svima trebalo ponuditi i beskamatne kredite na 40 godina otplate, pod uvjetom da se kuća, ili mala zgrada gradi barem 20 metara udaljeno od susjedne kuće ili zgrade, te da se ispod cijele kuće ili zgrade izgradi podrum sa najmanje 2 otvora sa svake strane objekta. Svaka ovakva kuća bi u ratu mogla postati vrlo siguran bunker, ili zemunica za smještaj vojnika, topova i streljiva. Prednost za kupovinu ovakvog placa i dobivanje beskamatnog kredita bi trebali imati aktivni i umirovljeni vojnici, policajci i pripadnici drugih sigurnosnih službi.

Osim masovne izgradnje samostojećih kuća na mjestima mogućih pomorskih desanata, Tajvanci bi trebali uz sve važne objekte izgraditi rezervna energetska postrojenja, te obnovljive izvore energije. Također bi na prometnim "otocima" koji se nalaze na petljama autocestama trebali smjestiti čvrste zemunice za vojnike i oružje, te iz zatrpati velikim količinama zemlje ili raznog otpada. Na taj način bi onemogućili brzo i lagano napredovanje Kineske vojske u slučaju da se uspiju probiti do autocesta.

U ratu bi trebali primjenjivati taktiku što većeg ranjavanja protivničkih vojnika kako bi oni preživjeli kao invalidi. Kada protivnički vojnik pogine njega više nema, ali ako preživi kao invalid tada taj vojnik stvara velike troškove. Treba ga liječiti, što je skupo, a nakon toga mu treba osigurati imovinu do smrti što je vrlo veliki dugoročni trošak. A kako bi Kina imalo što veće troškove dobro bi bilo što više njihovih vojnika što brže liječnički zbrinuti kako bi preživjeti, te sve one koji se više ne mogu boriti preko posredničkih zemalja vratiti u Kinu. Na taj način bi se Kinu ekonomski opteretilo, a invalidi bi rušili borbeni moral ostalim vojnicima koje tek treba mobilizirati za rat.

Amerikanci i Europljani bi također morali mijenjati svoju geostrategiju u odnosu na Kinu.

Ta promjena bi trebala snažno i brzo smanjiti uvoz iz Kine, ali ne zabranom uvozi ili visokim carinama, već snažnim jačanjem sitne proizvodnje i sitne trgovine u zapadnim državama.

Porezne olakšice treba davati uglavnom za supstituciju uvoza i razvoj novih proizvoda. Tek puno većom proizvodnjom vlastitih roba koji se sada uvoze moguće je zaustaviti Kinu. Ovakvi poticaji ne odgovaraju ni velikim zapadnim korporacijama koje su na međunarodnom tržištu osvojili mnoge manje države, pa pomažu političarima koji će raditi za njih. Ali političari zapadnih država se moraju odlučiti jesu li im važniji interesi korporacija u kojima oni često imaju dionice, ili im je važnije zaustaviti Kinu koja će sadašnjom politikom na kraju tržišne bitke ipak, nešto kasnije uništiti i kompanije u kojima ti zapadni političari imaju dionice.

Snažnom i brzom supstitucijom uvoza smanjila bi se međunarodna razmjena, skratili bi se lanci dobave, a povećala bi se i sigurnost dostave u slučaju velikih kriza ili pandemija. Supstitucija uvoza bi dovela do pojave velikog broja novih malih poduzeća koja proizvode za lokalno tržište.

Za rast malih poduzeća koja upotrebom robota mogu proizvoditi mnoge složene proizvode najbolji poticaj bi bio oslobađanje od obračunavanja PDV-a. Kako bi porastao broj malih poduzeća koji bi imali interes od ukidanja PDV-a trebao bi znatno porast i broj malih trgovina koje bi također bile izvan sustava PDV-a. Kako bi broj ovakvih trgovina bio što veći bilo bi potrebno sva poduzeća i trgovine koje imaju promet manji od 300.000 eura osloboditi obveze obračuna PDV-a. Oni ne bi obračunavali PDV-a, ali ne bi ni obračunavali ni pred-porez na svoje sirovine koje su kupili od velikih dobavljača. Kada bi mali proizvođači svoje proizvode prodavali preko malih trgovina koje su također izvan sustava PDV-a tada bi krajnji kupci dobivali proizvod u koji nije uračunat PDV-a pa bi ti proizvodi mogli biti jeftiniji nego u velikim trgovinama.

I monetarne vlasti bi mogle odobravati posebne kredite za izgradnju proizvodnih kapaciteta u djelatnostima koje država odredi kao strateške, čiji bi nedostatak u slučaju velikih kriza ili sukoba mogao ugroziti državu ili stanovništvo.

Sa ovakvim izmjenama u fiskalnoj i monetarnoj politici znatno bi se povećao broj zaposlenih u malim poduzećima, porastao bi broj stanovnika u manjim mjestima i gradovima. Međunarodna razmjena bi se znatno smanjila, te bi se uvozili samo proizvodi koje mogu proizvoditi samo velike korporacije kao što su čipovi, kompjutori, elektronika, automobili, avioni i slični skuplji i složeniji proizvodi. Sve ostalo kupci bi kupovali u malim kvartovskim i seoskim trgovinama koje bi većinu dobavljača tražili među lokalnim poduzećima.

Najveću štetu od ovakvih poteza imala bi upravo Kineska geostrategija, ali ne i kinesko stanovništvo koje bi od slabljenja državne moći i velikih poduzeća imali korist u vidu jačanja ekonomske moći malih poduzeća. Velike koristi bi imala i ekologija. Transport bi se znatno smanjio pa bi se i zagađenje zemlje smanjilo. Sve države bi postale puno samodostatnije, pa bi se i razlika u standardu između razvijenih i manje razvijenih smanjila.

Štete bi imale i velike međunarodne korporacije, pa bi se broj superbogataša smanjio, a povećao bi se postotak srednje bogatih u većini država. Time bi se smanjili i sukobi među državama na štetu veliki proizvođači oružja.