Knjiga postanka

Knjigu postanka pisali su pastiri koji su znali pisati, a pisali su je na osnovu svojih vizija i mitskih sjećanja o prošlosti. Pisali su je svojim pastirskim jezikom dajući simboličkim vizijama značenja koja su im bila poznata u njihovom pastirskom jeziku. U tim vizijama izrečenim na pastirskom jeziku najvažniji pojmovi su "riječ" i "dan".

"Riječ" je nešto što napisano na papiru izgleda kao niz slika koje predstavljaju slova. Izgovorena "riječ" je zvuk koji se širi materijom, zrakom, ili kroz neki drugi medij. U ljudskoj glavi čovjek "riječ" povezuje sa svojim osjetilima i sjećanjima i tada riječ postaje misao. A riječ u svojoj biti i jeste misao, a misao o nečem što treba tek postati jeste "ideja". I zbog toga knjiga postanka postaje puno točnije prevedena ako se riječ "riječ" prevede kao "ideja".

Druga ključna riječ u knjizi postanka je riječ "dan". Dan je vrijeme između jednog jutra do dolaska novog jutra. Dok zemlja nije postojala i dok nije postojala svijetlost ni vrijeme označeno kao dan, "dan" nije mogao postojati. A to znači kako bi riječ "dan" trebalo prevoditi kao riječ "period", "faza", ili "korak". Takvim prijevodom mogli bi nastanak svijeta promatrati kao proces koji se odvijao kroz šest perioda.

Knjiga postanka počinje riječima: "U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi. I reče Bog: »Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!« I bi tako. Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro – dan drugi."

Ovaj prvi "dan" možemo protumačiti kao prvi period u stvaranju svijeta, a to je stvaranje materije, materijalnih sila, čestica, zvijezda, planeta i čitavog svemira. U tom prvom danu nije bilo svjetla na zemlji, dok Bog nije pustio svijetlost na zemlju. Nakon toga je napravio nebeski svod kojim je odijelio vode na zemlji, a to su oceani, od voda na nebu, a to su oblaci. To znači da je svod prostor između oceana i oblaka.

U drugom "danu", to jest u drugom periodu stvoreno je na zemlji okruženje pogodno za život u kojemu je stvoren sam život. " I reče Bog: »Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!« I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro. I reče Bog: »Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme.« I bi tako. I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan treći." Iz ovog opisa se vidi kako je more pokrivalo čitavu zemlju, pa je najprije trebalo vode odvojiti od kopna, to jest nastali su oceani i kopno, a tada su stvorene razne biljke.
 

"I reče Bog: »Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!« I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan četvrti." U trećem "danu", to jest trećem periodu stvorena je razlika između dana i noći u kojem se jasno vidjelo sunce, mjesec i zvijezde. Iz ovoga proizlazi kako je život stvoren prije nego su sunce i mjesec počeli osvjetljavati zemaljsko kopno. Pošto je svjetlost stvorena u prvom "danu" logično je zaključiti kako ta svjetlost nije dopirala do zemlje. To znači kako je život na zemlji stvoren u situaciji dok su zemlju okruživali debeli oblaci koji nisu propuštali svjetlost sunca i mjeseca, a pošto biljke ne mogu živjeti bez svjetlosti morale su imati drugi izvor energije. Moderna istraživanja otkrivaju kako je prvi život stvoren u okolici podmorskih toplih gejzira, čime se potvrđuje kako je Knjiga postanka u pravu.

Četvrti dan; "I reče Bog: »Nek’ povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek’ polete nad zemljom, svodom nebeskim!« I bi tako. I stvori Bog morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste. I vidje Bog da je dobro. I blagoslovi ih govoreći: »Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!« Tako bude večer, pa jutro – dan peti." U ovom četvrtom "danu" odnosno periodu došlo je do stvaranja životinja i naglog bujanja života u oceanima i stvaranja mnogobrojnih novih vrsta, te leteća bića, vjerojatno letećih riba ili kukaca, baš kako to potvrđuju znanstvena istraživanja.

U petom "danu" stvoren je i čovjek: "I reče Bog: »Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!« I bi tako. I stvori Bog svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste. I vidje Bog da je dobro. I reče Bog: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji! Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!« I doda Bog: »Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!« I bi tako. I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti."

U ovom petom danu stvorene su nove vrste životinja koje su izašle na kopno, te i čovjek koji je stvoren na sliku Božju. Čovjeku je Božjom voljom dano da vlada svime što je stvoreno, te mu je dana prva poruka da se plodi i množi. Iz toga proizlazi kako su svi ljudi potomci jednog čovjeka i žene.

U vrijeme razvoja prosvjetiteljstva i humanizma ljudi su počeli vjerovati kako je čovjek razvio sam sebe. Na osnovu takvih vjerovanja nastale su humanističke individualističke i kolektivističke ideologije moralnoga liberalizma, socijalizma, komunizma i bonapartizma iz čega su nastali kolonijalizam i razne revolucije. Smišljanjem raznih "znanstvenih" teorija bez čvrstih dokaza poput Marxizma i Darvinizma ljudi su sve više počeli vjerovati kako je čovjek najviše biće koje može i smije sve što hoće i zna i kako mu položaj u društvu ovisi o borbi između ljudi. Darwin je tvrdio kako je čovjek nastao postepeno slučajnim razvojem vrsta, a njegovi sljedbenici eugeničari su čak tvrdili kako su različite ljudske rase nastale od različitih vrsta majmuna što je demokrate u najrazvijenijim državama navelo da uvedu sterilizaciju "nižih rasa", a fašiste i nacionalne socijaliste na fizičko istrebljenje takvih rasa, pa su u skladu sa tim vjerovanjem sto godina kasnije fašisti pobili oko 300.000 ljudi, a nacionalni socijalisti preko 20 milijuna. Tek otkrićem genetskog koda dokazano je kako je "knjiga postanka" u pravu kada tvrdnjom o jednom ljudskom paru kao precima svih ljudi.

Marxisti su utvrdili kako ljudi pripadaju različitim klasama i kako "izrabljivani" radnici imaju pravo pobiti "izrabljivače" kapitaliste pa su sto godina kasnije marksistički sljedbenici komunisti pobili preko 120 milijuna ljudi. Tek nakon ekonomske propasti svih komunističkih država većina je shvatila kako napredak ne ovisi o "eksploatiranim" radnicima, već o inovativnim poduzetnicima.

Osim toga u ovom petom "danu" Bog je dao čovjeku pravo da jede sve bilje i sve životinje, ali su kasnije ljudi sami neke životinje u nekim klimatskim područjima proglasili "prljavima" te ih nisu jeli.

U šestom "danu" stvaranja završeno je stvaranje života, te je počelo vrijeme čovjekova razvoja; "Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani." U ovom prvom opisu stvaranja pisac "knjige postanka" je imao jednu vrstu vizije koju je opisao svojim pastirskim jezikom. Sedmi dan je Bog odredio za odmor. Time je čovjeku dana druga poruka kako se i on treba svaki sedmi dan odmarati, pošto se čak i Bog odmara. U ovoj prvoj viziji ne govori se ništa o prvom grijehu i izbacivanju čovjeka iz Raja.

Nakon toga nekom drugom piscu "knjige postanka" dana je druga vizija stvaranja koja se djelomično preklapa sa prvom vizijom. Iz toga je logično zaključiti kako ni prvu ni drugu viziju ne možemo shvatiti doslovno, već moramo tumačiti vizije na osnovu jezika kojim su zapisane i tadašnjih ljudskih spoznaja o prirodi.

Drugi izvještaj o stvaranju počinje riječima: "Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje. Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša."

Iz ovog je vidljivo kako je Bog čovjeka napravio od materije i u tu materiju udahnuo dah života koji nije materija, ali je oplemenio materiju. U prvom izvještaju je rečeno kako je čovjek stvoren na svoju sliku, ali nije rečeno od čega je stvoren, dok se ovdje otkriva kako je stvoren od materije u koju je udahnut dah života. U ovoj drugoj viziji se ne spominju "dani" već samo redosljed.

"I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla. Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u četiri kraka. Prvom je ime Pišon, a optječe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata. Zlato je te zemlje dobro, a ima ondje i bdelija i oniksa. Drugoj je rijeci ime Gihon, a optječe svu zemlju Kuš. Treća je rijeka Tigris, a teče na istok od Ašura; četvrta je Eufrat. "

Ovim riječima je Eden opisan kao mjesto u kojem je čovjek imao sve što mu je trebalo za hranu, a i dva "stabla" stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla. Također je bilo zlata, bdelija i oniksa koji čovjeku u Edenu nisu trebali. Zbog čega pisac Knjige Postanka spominje zlato i ostala dobra koja služe za razmjenu i ukrašavanje, ako je čovjek imao sve što mu je trebalo? Jedini logičan odgovor je kako je pisac knjige živio u vrijeme kada su zlato, bdelij i oniks bili simbol obilja, te je on viziju obilja prikazao riječima o zlatu, bdeliju i oniksu.

"Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva."

Iz ove rečenice proizlazi kako je čovjek dobio zadatak da vrt obrađuje, što znači kako je morao nešto raditi, a zadatak da ga čuva znači kako ga je od nekog morao čuvati.

"Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!«

Iz ove rečenice je vidljivo kako čovjek ima pravo sve koristiti u svom interesu osim jesti sa stabla "Spoznaje dobra i zla". Pitanje je što je to "Stablo spoznaje dobra i zla?" Očito je kako to stablo nije služilo za gašenje gladi, već se radilo o stjecanju znanja o dobru i zlu. Znati razliku između dobra i zla znači biti mudar. Mudar je onaj tko ima puno znanja, iskustva i inteligencije. Put čovjeka do mudrosti je put koji prolazi kroz vrlo dug i težak labirint zarastao u bodljikavo trnje na kojem se čovjek može lako ozlijediti. To je put na kojem čovjek može puno puta pogriješiti i zaći na pogrešan pravac, a kad dođe do prepreka vraćanjem na pravi put ponovno može doći do kraja labirinta. Vizija stjecanja mudrosti u knjizi postanka je opisana kao stablo sa kojega čovjek ne smije jesti. Ako ne smije sa njega jesti zašto ga je Bog uopće posadio u rajskom vrtu. Da ga dovede u napast iskušavajući ga, ili mu je htio reći kako do mudrosti ne može doći brzo i lako pojevši plod sa stabla. I upravo tu se krije odgovor. Bog je ovom vizijom stabla piscima knjige postanka čovjeku dao treću poruku kako treba steći mudrost, to jest spoznaju dobra i zla, ali do mudrosti ne može doći brzo i lako, ubravši gotov plod. Za stjecanje mudrosti potrebno je doživjeti puno uspona i padova i samo oni koji iskuse poraze i nakon toga se vrate na pravi put mogu postati mudri.

Nakon toga počinje stvaranje prvog braka; "I reče Jahve, Bog: »Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.« Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!« Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo." "A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida."

Iz ovoga ispada kako Bog ponovno od zemlje stvara sve životinje u polju i sve ptice u zraku, te ih dovede do čovjeka da im on da ime. Pošto su životinje, prema prvoj viziji stvorene već ranije logično je zaključiti kako je ovo treća vizija koja se djelomično preklapa sa prve dvije, a novostvorene životinje su vjerojatno stvorena domaće životinje. Pošto su životinje od materije (zemlje) kao i čovjek znači da su stvarane na isti način, te dovedene čovjeku da ih pripitomi i koristi. A žena je stvorena kao klon prvog čovjeka, čime je čovjeku dana i četvrta poruka kako je žena po svemu jednaka čovjeku osim po spolu. Pošto se spominje kako će čovjek ostaviti oca i majku logično je zaključiti kako je i prvi čovjek imao oca i majku. A pitanje je jesu li to bili ljudi, ili neko genetski vrlo slično biće u koje je "usađen" prvi čovjek sa malim genetskim promjenama u odnosu na "oca i majku" koji nisu bili ljudi, pa ih se može opisati i kao "zemlju", to jest materiju. A prvi brak je osnovan riječima kako će čovjek napustiti oca i majku kako bi ušao u zajednicu sa svojom ženom. Time je ljudi dobili i petu poruku kako je zajednica između žene i muškarca važnija od zajednice roditelja i odrasle djece.

"Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« Žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’« Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.« Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. "

Ovaj odlomak otkriva kako je "Zmija" lukava te kako ženu navodi na kršenje Božje zapovijedi, te kako ju također uvjerava u postojanje više bogova koji razlučuju dobro i zlo. To znači kako u Edenskom vrtu nije postojalo samo dobro već je postojalo i zlo. A to zlo je znalo lagati i navoditi čovjeka na djela koja su suprotna Božjoj zapovijedi i na prvi pogled izgledaju dobro za čovjeka.
 

"Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka: »Gdje si?« – reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.« Nato mu reče: »Tko ti kaza da si gol? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Jahve, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena."

Iz ove vizije se vidi kako čovjek svoj grijeh odmah pokušao prebaciti na ženu, a žena na zmiju.

"Nato Jahve, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.«"

Ova rečenica govori kako će zmija ostati bez udova, te će puzati po trbuhu. To znači kako je zmija prije toga imala ruke i noge te je znala govoriti, odnosno to i nije bila zmija u današnjem vidu. To znači kako se je radilo o vrlo lukavom biću koje laže i zavodi ljude na kršenje Božjih zapovijedi navodeći ih na djela koja na prvi pogled izgledaju dobra za čovjeka, a tek kasnije mogu vidjet kako je to loše za čovjeka. I to je šesta poruka koja kaže čovjeku kako je grijeh sve što na prvi pogled izgleda dobro, a kasnije po posljedicama vidimo kako je to štetno za čovjeka. A zametnuto neprijateljstvo je vizija budućeg neprijateljstva između žene i zmije, odnosno simbolično neprijateljstvo između ljudskog roda i Sotone.

"A ženi reče: »Trudnoći tvojoj muke ću umnožit’, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.« "

Ovom osudom ženi je zadano da rađa djecu. Djeca će biti posljedica žudnje, a dolazit će kroz bol, čime su ugoda i bol postali sastavni dio života i uvjet za širenje ljudske vrste. Time je čovjek dobio i sedmu poruku koja kaže kako nakon užitka dolazi patnja bez koje nema novog života, rasta i razvoja.
 

"A čovjeku reče: »Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.«"

Ovim rečenicama je čovjeku poručeno kako bez teškog rada čovjek ne može preživjeti i to je osma poruka čovjeku.

"Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu."

Ovom vizijom je još jednom rečeno kako su svi ljudi braća nastala od istog pretka, te kako ga je Bog odjenuo u krzno. Pošto se krzno dobiva od životinja time je poručeno kako čovjek smije ubijati životinje i to je deveta poruka čovjeku.

"Zatim reče Bog: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!« Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet. Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života."

Iz ovoga je očito kako je pisac knjige postanka imao vizije u kojima je vidio bića koja su tjelesno bila ista kao čovjek, a razlikovala su se od njega jedino po tome što su bili besmrtni. Iz toga je očito kako čovjek iz edenskog vrta nije otjeran zato što je jeo sa stabla Spoznaje dobra i zla, već zato da ne bi mogao postati besmrtan. U ovoj viziji izbacivanja čovjeka iz Edenskog vrta čovjek je dobio i desetu poruku kako roditelji ne smiju djecu čitav život držati u "zlatnom kavezu" zaštićenu od svega. Tek izbacivanjem iz "Zlatnog kaveza" čovjek može steći mudrost kroz rad, muku i patnju. Ovom presudom čovjek je bačen na ispitni poligon kojeg će kroz muku morati savladavati do smrti. I taj ispitni poligon moraju savladavati svi ljudi od tada do danas.