Korisnost kriminalaca u ratnim sukobima

Kroz povijest kriminalci su često korišteni u ratu. Ponekad su korišteni kao obični vojnici, ali najčešće su korišteni za one poslove koji obični vojnici, radi moralnih dilema ne bi dobro obavili. Radi toga su najčešće korišteni za specijalne operacije ubijanja civila, za uklanjanje vlastitih vojnika ili zapovjednika koji bi mogli nekim informacijama kompomitirati više zapovjednike, ili za operacije pljačkanja koje obavještajne službe žele prikazati kao operacije uklanjanja neprijatelja.

Najpoznatija vojna postrojba koja u svoje redove prima kriminalce je francuska legija časti, a slične postrojbe imaju i druge vojske. Problem kod mobilizacije kriminalaca u rat je njihova samoinicijativa koja se često javlja kada zaključe kako bi mogli ostvariti nešto korisno za sebe. U takvoj situaciji su spremni zanemariti bilo koji zadatak, izdati svakog vojnika iz iste postrojbe, ili zanemariti posljedice koje druge postrojbe iste vojske mogu imati radi njihovih postupaka.

U francuskoj legiji časti ovaj problem su riješili vrlo strogom disciplinom koja kažnjava za najmanji prekršaj, a u tijeku ratnoga sukoba zapovjednik može likvidirati svakoga tko pokaže neposluh. Kako bi osigurali disciplinu u francuskoj Legiji časti časnici su uvijek francuzi, stranci i kriminalci mogu postati dočasnici. Osim toga u legiji nisu samo kriminalci, već i mnogobrojni stranci koji su se prijavili radi egzistencijanih problema, političkog progona u vlastitoj državi, ili radi običnog avanturizma.

Kriminalci su obilno koristile obavještajno sigurnosne službe i u komunizmu.

Za jugoslavenske obavještajne službe upade u stanove emigranata u inozemstvu korišteni su kriminalci. Za SDB su tražili dokumente o neprijateljskoj djelatnosti i kupovanju emigrantskih tiskovina, a ukradene dragocjenosti, novac i druge vrijednosti kriminalci su smjeli zadržavati za sebe. Nakon svake provale kriminalci su agentima SDB-u predavali ono što ih zanima, a ostalo su skrivali, te ih je SDB na brzinu prebacivala u Jugoslaviju. Na osnovu takvih pretresa služba je odlučivala koga treba progoniti, ili ubiti, te je SDB Jugoslavije veliki broj ubojstava.

Dolaskom demokracije pripadnici hrvatske komunističke UDBA-e su najčešće prešli u nove hrvatske službe. Pri tome su i kriminalci podijelili kojoj službi služiti. Srpski kriminalci su organizirali u srpske paravojne postrojbe pod zapovjedništvom srpskih službi, hrvatski kriminalci su organizirani u posebne male paravojne postrojbe, a slično je bilo i u BIH. U Hrvatskoj su sve takve grupe već u travnju 1991. dobile iskaznice pričuvne policije i djelovali su pod direktnim zapovjedništvom Manolića, Perkovića, Boljkovca, Vekića i drugih.

Većina pripadnika ovih skupina u Hrvatskoj su kao pripadnici "posebne pričuvne policije" nesvjesno djelovali protiv Hrvatske. Te skupine su većinu vremena provodili na bojištu pridodani nekoj brigadi HV-a, dok bi samo ponekad dobivali neku posebnu zapovijed od Manolića, ili nekog njegovog suradnika. Lokalni policijski zapovjednici i ogranci HDZ-a nisu imali nikakvog nadzora nad ovim skupinama. Logistički su bili naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih policijskih postaja nisu ni znali kako ove skupine polukriminalaca pripadaju policiji. Istovremeno su i lokalni HDZ-ovci mislili kako s njima zapovijedaju pojedinci iz policije, a sa time su bili zadovoljni kako se ne bi morali petljati sa kriminalcima.

Odmah po formiranju, ove skupine su od Manolića i Boljkovca dobili policijske iskaznice sa slikom i vrlo visokim činovima, za razliku od običnih članova pričuvne policije koji su dobili iskaznice bez slike i bilo kakvog čina. O formiranju ove postrojbe Predsjednik Tuđman (a kasnije i Šušak) je znao onoliko koliko mu je rekao Josip Manolić i njegovi ključni kadrovi; Ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac i kasnije Ivan Vekić, te Ministar obrane Martin Špegelj, a oni su mu najvjerojatnije rekli kako je bolje imati kriminalce uz nas nego da ih netko organizira protiv nas (što je bila uobičajena priča u to vrijeme). A vjerojatno su pričali i kako je najbolje bivše kriminalce slati na najopasnije zadatke, pošto nema velike štete ako poginu. Zapovjednici pojedinih odreda se uglavnom nisu međusobno poznavali, a i kad jesu bili su najčešće u međusobnom sukobu. Većina pripadnika ovih posebnih jedinica imala je iskustva u sukobu sa zakonom. Predsjednik Tuđman je 25.10. 1991. na prijedlog Vekića i Manolića potpisao uredbu o puštanju iz zatvora 989 kriminalaca iz zatvora, ako se jave u vojne postrojbe. Jedan dio ovih kriminalaca se javio u postojeće paravojne kriminalne grupe, dok se veći dio javio u obične vojne postrojbe. Ovim je legalizirano puštanje iz zatvora kriminalaca, što je po malo počelo još dok je Boljkovac bio Ministar MUP-a.

Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske ove posebne postrojbe postali su smetnja Manoliću, te ih se nastojao riješiti. Koncem veljače 1992. godine i zadnji odredi ovih malih postrojbe su prebačeni u sastav vojske, a zapovjednici pojedinih samostalnih odreda počeli su nestajati, bilo pogibijom na bojištu, bilo u atentatima, bilo u čudnim samoubojstvima, ili prometnim udesima. Likvidirani su ponekad i tako što su dezinformacijama i obećanjima navedeni u međusobne obračune, najčešće oko borbi za tržište poker automata.

Početkom svibnja 1992. i Izedbegović u BIH formira specijalnu postrojbu za likvidacije "Ševe". O toj tajnoj zločinačkoj, terorističkoj formaciji bivši operativac SDB-a i AID-a BiH, Edin Garaplija kasnije je u intervjuu za b-h magazin Dani izjavio: “To je teroristička grupa (15 do 25 ljudi) koju je formirao Alija Delimustafić u maju ’92. godine. Od samog početka ih je vodio i davao im naloge Ugljen Nedžad, a sa njima su se koristili mnogi: od Asima Dautbašića, preko Joze Jozića, pa do Bakira Alispahića i Envera Mujezinovića, te Muslimovića i Jašarevića u armijskom vrhu."

Grupa Ševe predstavljala je snajpersku terorističku skupinu sastavljenu od bivših pripadnika KOS-a, specijalaca iz Niša, i kriminalaca. "Ševe" su snajperisali po pripadnicima brigade Mušana Topalovića Cace i združenim snagama Armije i Ministarstva unutrašnjih poslova, u cilju njihove radikalizacije. Pokušali su atentat na Ismeta Bajramovića Ćelu koji je u jednom trenutku zasmetao Bakiru Alispahiću. Pokušali su izvesti atentat i na tadašnjeg načelnika štaba Armije Bosne i Hercegovine, generala Halilovića. Ševe su, preko tehnike koju im je dao Enver Mujezinović, vršili i neovlašteno prisluškivanje mnogih članova najviše izvršne i političke vlasti Bosne i Hercegovine, te su vodili dosjee o mnogim političarima poput Zlatka Lagumdžije i Harisa Silajdžića. Ševe su financirane preko specijalne kase Bakira Alispahića, odakle je Ugljen, uz znanje Alispahića, dizao velike količine novca, a novac je dolazio iz kriminalnih izvora, trgovine drogom i prikupljanja financijskih sredstava u inostranstvu. Dio novca se nabavljao i preko Hajrudina Šumana, bivšeg direktora Pošte. U Ševama je djelovao i Faik Kulović zvani Inžinjer, koji je pripremao injekcije sa specijalnim mehanizmima za ubrizgavanje cijankalija. Tko je bio odgovoran za političke likvidacije, kasnije je otvoreno iznosio i Sefer Halilović, koji je rekao; “Što se tiče vojne strukture u atentat je do kragne umiješan Fikret Muslimović i nekoliko njegovih potčinjenih. Kada je politika u pitanju bit ću vrlo jasan: ubojstvo načelnika Generalštaba Armije RBiH generala Sefera Halilovića mogao je narediti ili odobriti samo Alija Izetbegović, a u detalje ukupne operacije protiv Halilovića bio je umiješan Bakir Sadović."

U Hrvatskoj se 1994. kao politička bomba pojavila se jedna Predstavka koja je stigla u državne institucije i u klubove saborskih zastupnika. U predstavci se detaljno govori o velikim kriminalnim djelatnostima unutar MORH-a i HV-a. Predstavku su potpisali trojica djelatnika SIS-a, časnici HV-a Antonio Lekić, Nikola Krišto, i Ivica Drviš. Lekić je bio načelnik jednog odjela u SIS-u. Predstavka je proglašena tajnom iako su autori prijave između ostalog za ozbiljne zločine optužili Perkovića i to na osnovu izjava djelatnika SIS-a Ivice Šaneka koji je u SIS-u bio osoba od Perkovićevog povjerenja. Šanek je bio uhvaćen na nezakonitim poslovima pa je pristao na suradnju sa autorima Predstavke. Iako je Predstavka sklonjena Šanek je 1997. poginuo u prometnoj nesreći. Autori Predstavke su prije rata bili članovi Štedulovog HOP-a u inozemstvu, a u rat su se uključili na njegovom početku kada se i Štedul vratio iz inozemstva i prihvatio suradnju sa ljudima koji su prije rata organizirali neuspio atentat na njega, kada je 19. listopada 1988. ranjen sa više metaka u Škotskoj.

Kriminalci se obilato koriste i u Rusiji, i u obavještajnim službama, a formirali su i posebnu vojsku od kriminalaca, organiziranu kao privatno poduzeće Wagner.

U Ukrajinu Putin je osim državne vojske poslao i dvije posebne velike postrojbe, plaćeničku privatnu vojsku Wagner, te čečenske postrojbe. Ove dvije vojske vode svoj rat i izvan su jedinstvenog ustroja. Državnoj vojsci ovo ne odgovara, ali Putinu kao bivšem pripadniku KGB-a to odgovara. Sigurnosno obavještajne službe ovakve posebne postrojbe rado koriste za izvršenje prljavih operacija u kojima treba što više zastrašiti protivnika. Sa druge strane državna vojska u ratu nastoji ovakvu konkurenciju oslabiti prepuštajući im položaje i operacije u kojima se najviše gine.

Korisnost kriminalaca u ratu

Paravojne kriminalne postrojbe mogu biti korisne u borbi protiv slabijeg protivnika u trenucima dok se napreduje, ali kada počnu gubiti pripadnici ovakvih postrojbi nastoje pobjeći, pri čemu se najprije posvete pljački svega što sa sobom mogu ponijeti. Radi toga dolazi do napuštanja položaja o čemu susjedne vojne postrojbe ništa ne znaju. Tada dolazi do rupa u borbenim linijama kroz koje protivnici mogu lako prodrijeti i susjednim postrojbama zaći iza leđa. Tada lako dolazi do sukoba između pripadnika paravojnih postrojbi i časnika državnih vojnih postrojbi, pri čemu može doći i do ubojstva časnika koji ne očekuju sukob sa običnim vojnicima ili zapovjednicima savezničkih postrojbi.

Kako bi se izbjegle ovakve situacije kriminalci i njima slične vojnike se ne bi smjelo koristiti kao samostalne velike jedinice. Dok su pomiješani sa običnim vojnicima mogu u većini slučajeva funkcionirati kao obični vojnici, ali u grupi većoj od voda mogu vrlo lako postati pljačkaške bande. Kao se to ne bi dogodilo postrojbe u koje su raspoređene trebale bi biti ustrojene na poseban način, te bi morale koristiti posebnu pješadijsku taktiku, i imati posebno naoružanje. Prvi vod satnija u kojima se nalaze morale bi biti sastavljene od kriminalaca, nediscipliniranih vojnika i vojnika upitne lojalnosti. U borbi bi trebali biti raspoređeni najbliže neprijatelju, te naoružani oružjem kratkog dometa, kao što su sačmarice, automati malog kalibra, protuoklopnim sredstvima najkraćeg dometa, te ručnim bombama i protuoklopnim granatama. Drugi vod sastavljen od pouzdanih vojnika bi trebao biti smješten 50 do 100 metara iza prvog voda, te bi trebao biti naoružan jačim automatima i ručnim protuoklopnim sredstvima srednjeg dometa.

Treći vod smješten 200 do 300 metara iza drugog voda bi trebao u naoružanju imati teške strojnice, male minobacače i ručna protuoklopna sredstva dužeg dometa.

Četvrti vod sastavljen od vojnika zaduženih za logistiku, kuhanje, vezu, sanitet i protuzračnu obranu trebao bi biti smješten 200 do 300 metara iza trećeg voda bi trebao imati puške većeg kalibra i dugog dometa. Ovi vojnici bi, osim protuzračne obrane, većinu vremena brinuli o potrebama vojnika ispred sebe, a samo u trenutcima borbe bi zauzimali položaje te sudjelovali u borbi. Uz njih bi se nalazilo i zapovjedništvo satnije koje bi se također uključivalo u borbu kada je to najnužnije.

Ovakvim taktičkim rasporedom satnije po dubini satnija bi vatrom pokrivala teren do kilometar ispred sebe, te pokraj sebe do daljine 1,5 do 2 kilometra. Radi toga bi razmak između ovakvih satnija mogao biti oko 2 kilometra, a taj prostor bi se mogao braniti i minskim poljima u obliku slova V. Rovovi se ne bi pravili u obliku linije postavljene paralelno sa protivničkim linijama, već bi se radili kao vijugava linija usmjerena prema neprijateljskim linijama, sa malim ograncima na strane u kojima bi se nalazili vojnici, bunkeri i zemunice.

Rovove bi se moglo noću kopati niskim rudarskim bagerima koji mogu gurati zemlju ispred sebe, a da ih pri tome protivnik ne vidi, dok bi vojnici mogli ručno praviti bunkere i zemunice. Ovakvi rovovi bi se trebali graditi spajanjem barem malo povišenih položaja, dok bi prostor barem malo niži, od metra do nekoliko metara, trebalo ispuniti minskim poljima. Taj niži prostor bi se branio minskim poljem, te većim minobacačima i topništvom koje bi pokrivalo prostor između pojedinih pješadijskih satnija.

Za izgradnju ovakvih rovova bi se mogli koristiti i melioracijski kanali okrenuti prema protivniku, i koji nisu na puno nižem terenu od okoline. Problem kod ovih kanala je što su potpuno ravni, pa netko tko je ukopan na početku kanala može eliminirati čitavu postrojbu koja se kreće kroz kanal. Kako bi se to izbjeglo na svakih 30 do 50 metara kanala bi trebalo sa strane kanala iskopati kratki paralelni kanal, a iskopanom zemljom zatrpati glavni kanal. Tim zatrpanim dijelom bi se štitili vojnici iza, a iskopani paralelni kanali bi se mogli koristiti kao bunkeri i zemunice.

Ovakvim taktičkim rasporedom kriminalci, te nedisciplinirani i nepouzdani vojnici ne bi imali priliku napadati zapovjednike vlastitih satnija, krasti, ubijati civile, a niti pobjeći sa položaja. Pobjeći bi mogli samo na suprotnu stranu protivniku, ali u tome bi ih sprječavala vlastita minska polja koja se nalaze ispred njih, i pokraj njih na oba boka na udaljenosti od oko 50 metara. Kada bi to i pokušali vidjeli bi ih vojnici iz drugog voda koji su iza njih i koji bi ih vatrom mogli spriječiti u bijegu.

Te kažnjeničke vojnike se ne bi ni trebalo tjerati na dobro ukopavanje, zato što i sami znaju kako se moraju dobro ukopati ako žele preživjeti. Bili bi vrlo korisni u borbi, a u slučaju uspješnog prodora protivnika oni bi prvi bili zarobljeni, čime bi kvalitetniji i discipliniraniji vojnici iz drugog, trećeg i četvrtog voda imali više vremena za pregrupiranje.