Korupcija & obavještajno sigurnosne službe

Korupcija & obavještajno sigurnosne službe
202
3
2

Hrvatske obavještajno sigurnosne službe formirane su za vrijeme domovinskoga rata. U početku su okosnicu ovih službi činili ljudi iz komunističkih službi kojima su pridruženi pojedinci iz emigracije, te dragovoljci domovinskog rata. Vojna obavještajna služba VOS formirana je ponajviše iz sastava vojnih izviđača, te je u sebi imala najmanje bivših suradnika udbe.

U ratu formirane obavještajne službe uspjele su pod potpuni nadzor stavit područje bivše Jugoslavije, te je hrvatska politika znala sve što se događa na prostoru ratnog neprijatelja.

Dolaskom Račana i Mesića na vlast počela je razgradnja čitavog sigurnosnog aparata. Otpušteno je 3000 policajaca iz policijske akademije, a nakon nekog vremena u policiju su zaposleni drugi. Na sudovima i sveučilištima su počeli napredovati stari kadrovi iz vremena komunizma. U rušenje pobjedničkih obavještajnih službi poslana je specijalna policija koja je upala u sjedište hrvatske izvještajne agencije (HIS- vanjska obavještajna služba) i gdje su smijenjeni svi prohrvatski kadrovi obučeni u ratu. Ista sudbina je uskoro zadesila i vojnu Sigurnosno-informativnu službu (SIS) gdje su smijenjeni svi koji bi se mogli suprotstaviti kriminalizaciji domovinskog rata. Uništena je i središnjica za elektroničko izviđanje Hrvatske vojske. Ova služba se bavila presretanjem svih telefonskih komunikacija, razotkrivanjem položaja radara, praćenjem telemetrijskih signala raketa, otkrivanjem položaja neprijateljskih oružja upotrebom bespilotnih letjelica i tako dalje. Svi koji su sudjelovali u prisluškivanju Martića, Karađića, Mladića, Miloševića i drugih ostali su bez posla. U svemu su sudjelovali generali Josip Lucić i Drago Lovrić. Središnjica za elektronsko izviđanje je iz vojarne Kralj Tomislav premještena u vojarnu Croatia, u objekte za pješačke postrojbe gdje se nije mogla smjestiti oprema i gdje nije postojala sigurna soba izrađena kao Faradejev kavez koja sprječava prisluškivanje izvana od strane drugih službi.

Ministar obrane Radoš je javno, preko medija otkrio kako su hrvatske službe prisluškivale čak i Slobodana Miloševića, i kako su to radile, te je time srbijanskim i bošnjačkim službama otkrio kako spriječiti hrvatske službe u radu.

Uskoro je Mesić umirovio 12 najboljih ratnih generala, te je uskoro pojedine satnike promovirao u generale.

Time su hrvatske obavještajne i sigurnosne službe postale nesposobne za prikupljanje podataka o stranim i domaćih ugrozama nacionalne sigurnosti. I tako je opala sposobnost službi za borbu protiv korupcije, osobito one usmjerena prema visokim državnim dužnosnicima.

Osnova korupcije sastoji se u tom da pojedinci mogu nekažnjeno kršiti pravila koja, u principu, vrijede za sve članove zajednice. Najčešći krivci za korupciju su oni koji nude mito kako bi dobili nešto na što nemaju pravo, ali i oni koji ucjenama i neradom traže mito kako bi napravili nešto na što ucijenjeni korisnik ima zakonsko pravo. Najčešća uzrečica ovih drugih je "a gdje sam ja u toj priči?" To se često može čuti i od onih kojima je posao borba protiv korupcije.

Korupciji su podložni i pripadnici obavještajno sigurnosnih službi, a najčešće se svodi na otkrivanje tajnih informacija kriminalcima o praćenju nad njima. Kada ih se otkrije to obično opravdavaju tvrdnjama kako tako kupuju svoje doušnike zamjenom informacija, iako se u praksi najčešće radi o osobnom interesu. A kada se takvi uvežu sa istim takvim sucima postaju vlast iz sjene koji mogu biti opasni čak i za visoko - rangirane političare.

Pojedini Mesićevi visoki obavještajni dužnosnici su čak otkriveni i u krađi novca namijenjenih za plaćanje doušnika među kriminalcima.

Ponekad, obavještajni agenti mogu i ucjenjivati pojedince, osobito poduzetnike, nudeći im zaštitu od progona za nešto što je otkriveno tajnim praćenjem.

Obavještajci ponekad tajne informacije mogu prodavati konkurentima pojedinim poduzetnika.

Kada obavještajci domaćim proizvođačima nude tajne podatke o domaćim konkurentima to je kriminal. Ali kada stranim kompanijama nude podatke o domaćim poduzetnicima to nije samo kriminal, već bi se trebalo promatrati kao špijunaža u stranom interesu.

Međutim, kada obavještajne službe domaćim proizvođačima daju podatke o stranim konkurentima to bi morali raditi besplatno i redovito. SAD imaju posebnu službu kojima je to osnovna djelatnost.

Osim prodaje informacija, ili reketarenja poduzetnika poneki obavještajci rade poteze od kojih nemaju osobnog interesa. To se događa kada nastoje pomoći svojima poznanicima i prijateljima, a pošto pri tome ne ostvaruju nikakvu osobnu korist u tome ne vide korupciju, iako krše pravila. Oni koji traže pomoć protivnu pravilima koja vrijede za sve, također u dobivenoj protupravnoj pomoći ne vide korupciju.

Ali oni koji tu pomoć ne mogu dobiti u takvom ponašanju vide očitu korupciju.

A za borbu protiv korupcije osim policije najveću ulogu imaju upravo obavještajno sigurnosne službe.

Kako bi se smanjila korupcija potrebno je što više smanjiti broj pravila koje je moguće prekršiti. Što je više pravila to je više mogućnosti za kršenje pravila i veću korupciju.

U poduzetništvu, korupciji skloni pojedinci postaju konkurentniji na tržištu od onih koji se pridržavaju pravila. Rezultat je negativna selekcija, te nesposobni na tržištu pobijeđuju sposobnije.

 

A kada nesposobni isplivaju na površinu razvoj prestaje, a društvo propada.

 

Podjelom vlasti na izvršnu, sudsku i zakonodavnu stvorena je mogućnost da se ove tri vlasti međusobno kontroliraju, čime je načelno smanjena mogućnost korupcije. Unatoč tome korupcija je opstala u svim državama, samo je malo prikrivenija.

Najveći utjecaj na korupciju u vrhovima političke vlasti ima izborni sustav.

Tamo gdje birači glasaju samo za političke stranke korupcija je najsnažnija. Tu je dovoljno potkupiti nekoliko čelnika najvećih stranaka, te svi ostali državni službenici, istražitelji, tužitelji i suci ne mogu više ništa napraviti. A ovakvim korumpiranjem se najčešće bave lobisti velikih korporacija i banaka.

Tamo gdje birači osim stranke na listiću mogu zaokružiti i nekoliko imena korupcija je nešto manja, pošto je tada i poslušnost političara prema korumpiranim stranačkim vođama nešto manja.

Tamo gdje birači na svojoj izbornoj jedinici biraju jednog kandidata između više ponuđenih politička korupcija je najmanja. Kada netko pobjedi svojim imenom i prezimenom njegova poslušnost prema stranačkim vođama je samo ideološka. U ovakvim demokratskim sustavima podjela vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku nije samo načelna, već je stvarna. U ovakvim demokratskim sustavima zakone sebi mogu prilagođavati samo najjači lobiji koji mogu puno političara uvjeriti kako je ono što traže korisno za većinu.

Tamo gdje se političari biraju imenom i prezimenom puno je manje i pisanih propisa koje pojedinci moraju slijediti.

U ovakvim državama političari su manje potkupljivi, ali je korupcija i tu češća u području državnih službi gdje se uzmanjem mita, ili pomaganjem svojima bave obični državni službenici. Ovakva službenička korupcija najčešća je u institucijama koje se bave vrlo širokim opsegom poslova. U ovakvim službama zaposlenici uvijek mogu raditi neki nebitan posao kako bi prikazali svoju zauzetost. Tek kada im dođe netko koga poznaju, ili netko tko im plati spremni su rješavati konkretni posao.

Jedini lijek za ovakvu vrstu korupcije je osposobiti sigurnosne službe za borbu protiv korupcije, a prvi zadatak je spriječiti korupciju u samim službama.

Kako pojedini obavještajci ne bi mogli sami prodavati informacije, ili ucjenjivati pojedince obavještajno sigurnosne službe je potrebno rastaviti na puno manji broj usko specijaliziranih institucija (ili barem posebnih odjela) koje imaju pravo rješavati 2-3 zadatka. Na taj način se točno zna tko što radi. Kako agenti iz pojedinih službi, ili odjela ne bi mogli međusobno dijeliti informacije, ili pomagati jedni drugima u zaštiti privatnih "prijatelja" potrebno je sjedišta pojedinih službi, ili odjela, smjestiti u različitim gradovima. Kod nas većinu zaposlenika u obavještajnim službama susjedi poznaju kao obavještajce, prijatelji njihove djece znaju gdje rade i čime se bave, zaposlenici u mirovinskom i zdravstvenom osiguranju po šifri djelatnosti mogu znati gdje rade, a čak i bankarski službenici stranih banaka mogu znati tko radi u obavještajnim službama po tome odakle im dolazi novac za plaće. A sve razotkrivene obavještajce strani obavještajci mogu puno lakše spriječiti u radu, kupiti, ili čak i ucijeniti.

Kako obavještajne službe ne bi bile izvor problema, već riješenje problema trebamo se više ugledati na Amerikance i Britance. Prema povijesnim uspjesima Britanske službe su najuspješnije u sabotiranju tuđih političkih, vojnih i gospodarskih interesa. Britanci su također najuspješniji u prikrivanju identiteta vlastitih agenata i vanjskih suradnika koji formalno ili stvarno rade u privatnim stvarnim ili fiktivnim poduzećima. Ali najuspješniji u zaštiti i pomaganju razvoja vlastitog gospodarstva su Amerikanci.

Amerikanci imaju 19 obavještajno sigurnosnih službi, a osim toga imaju još tridesetak agencija koje prikupljaju informacije o nečemu, te prikupljene informacije dijele sa onima kojima su potrebne. Na taj način je osigurano da ove službe služe Predsjedniku i ne mogu zloupotrebljavati informacije, pošto će to uvijek otkriti neka druga služba.

SAD također imaju više specijaliziranih policijskih službi, na nivou savezne države, pojedinih država, oblasti i gradova. Osim toga pojedini rodovi vojske imaju svoje istražne organe sa policijskim ovlastima, a i pojedina ministarstva također imaju svoje agencije sa istražnim, ili policijskih ovlastima.

Čak i FED ima više agencije za istraživanje sa obavještajnim, ili policijskim ovlastima.

I Kongres ima više agencija koje nadziru FED i druge agencije.

U državama gdje je sve koncentrirano u rukama jedne policije i 2-3 obavještajne službe visoki službenici vrlo lako biraju što će istraživati, a što će staviti u ladicu. Zahtjeve za osnivanje više specijaliziranih institucija otklanjaju tvrdnjama kako tako može lako doći do sukoba oko nadležnosti. A do takvih sukoba najčešće dolazi upravo u situacijama kada netko pokušava pomoći nekom svome, a na štetu nekog drugog.

U državama gdje postoji veliki broj usko specijaliziranih institucija, služba koja se treba boriti protiv korupcije najlakše korupciju unutar službi otkriva upravo kada između raznih službi dođe oko sukoba nadležnosti. Kada ispitaju zašto se netko bori za nadležnost nad nečim vrlo lako mogu otkriti koga treba tajno prisluškivati, te otkriti zbog čega se bori za više posla, a ne za manje.

 

Za borbu protiv različitih vrsta korupcije i u Hrvatskoj bi se trebale baviti različite institucije; obavještajne i policijske.

Neke od tih institucija trebaju biti podređene različitim ministrima, neke bi trebale biti podređene Predsjedniku vlade ili države, a neke bi trebale biti podređene saboru.

Iznad svih hrvatskih službi trebao bi postojati Koordinacijski odbor koji pruža pomoć obavještajnim i sigurnosnim agencijama, te ispituje zadaće koje izvršavaju i o kojima izvješćuju.

Također treba postojati Zajednički obavještajni odbor koji određuje obavještajne prioritete, te izrađuje obavještajne analiza. U obavještajnom radu najvažnija je analiza, te bi se na poslove analitičara smjeli zapošljavati isključivo fakultetski obrazovani pojedinci koji imaju najmanje petogodišnje iskustvo u svojoj struci i koji imaju IQ iznad 160.

Pošto su kod nas obavještajne službe podređene i Vladi i Predsjedniku države u oba ova tijela Predsjednik Vlade i Predsjednik države bi morao imati svoga povjerenika.

Jedna obavještajna služba, ili samostalni odjel bi se morao baviti borbom protiv korupcije koja dolazi izvana. Ova služba bi morala imati pravo nadzirati sve naše diplomate, visoke državne dužnosnike i političare koji su u prilici predlagati zakone i druge akte koji pogoduju drugim državama i stranim korporacijama. Velike korporacije su u stanju velikim mitom potplatiti domaće političare i visoke državne službenike kako bi svojim potezima uništili domaće proizvođače koji konkuriraju stranim kompanijama. Ova služba bi trebala biti pod ministrom unutrašnjih poslova.

Druga služba ili odjel bi se trebao baviti prikupljanjem podataka o stranoj politici, stranim političarima, diplomatima, te obavještajcima drugih stranih službi. Ova služba bi trebala biti pod ministrom vanjskih poslova.

Treća služba, ili odjel bi se trebao baviti prikupljanju podataka o stranih vojskama, vojnim kapacitetima i vojnoj industriji. Ova služba bi trebala djelovati pod ministrom obrane.

Četvrta služba, ili odjel bi se morao baviti prikupljanju podataka o stranim korporacijama, novim tehnologijama, te istaknutim stranim gospodarstvenicima, znanstvenicima i inovatorima. Ova služba bi trebala djelovati pod ministrom gospodarstva.

Peta služba bi se trebala morala baviti bankarskim sektorom, te kontrolom rada monetarne vlasti, a svoja izvješća bi morala slati saboru, ministru financija i guverneru Središnje banke.

Porazna služba i carinska služba bi morale imati svoje izdvojene obavještajne odjele, a djelovale bi pod ministrom financija.

Posebna služba bi se trebala baviti prikupljanjem svih elektroničkih podataka, te još jedna koja bi se bavila prikupljanjem geolokacijskih podataka upotrebom dronova i video nadzora.

Svaki vojni rod bi morao imati svoju obavještajnu službu, a sve one bi u ministarstvu obrane morale imati svoje koordinacijsko analitičko tijelo.

Unutrašnja antikorupcijska agencija bi se morala baviti državnim službenicima koji pogoduju pojedinim hrvatskim državljanima na štetu drugih i zaposlenicima državnih poduzeća koji pogoduju drugim domaćim poduzećima, ili pojedincima, a nadređen bi trebao biti ministar unutrašnjih poslova.

Posebna agencija pri ministarstvu gospodarstva bi morala istraživati sve koji svojim prijedlozima, ili akcijama narušavaju konkurentnost domaćeg gospodarstva i domaćih poduzeća, te tajno istražiti zašto to rade, a također bi se morala baviti zaštitom interesa manjinskih dioničara po službenoj dužnosti. Manjinski dioničari se ne mogu sami baviti zaštitom svojih interesa zato što sve poslovne informacije imaju menadžeri koje imenuju većinski vlasnici.

U svakoj od nabrojanih službi Predsjednik Vlade bi morao imati svog povjerenika, a Predsjednik države svoga, a koji bi po funkciji bili pomoćnici ravnatelja pojedinih agencija.

Hrvatska bi također trebala imati najmanje tri policije; državnu policiju, županijsku policiju, te gradsku ili općinsku policiju.

Državna policija bi morala biti podijeljena na onu koja štiti državne zakone i institucije, te onu koja štiti građane. Krim policija bi morala biti na raspolaganju svim obavještajnim službama kada je nešto potrebno istražiti policijskim metodama. Specijalna policija bi također morala biti na usluzi svim obavještajnim službama kada nekoga treba uhititi.

Županijska policija bi se trebala baviti zaštitom okoline i prometa, te provođenjem poštivanja odluka županijskih skupština.

Gradska i općinska policija bi se trebala baviti zaštitom javnog reda i mira, komunalnim problemima i provjerom poštivanja odluka gradskih i općinskih vijeća. Općinski policajci bi mogli biti i volonteri koji bi taj posao mogli obavljati i kao bivši policajci, ili vojnici.

Županijska, gradska i općinska policija u slučaju potrebe bi morali imati pravo, privremeno ili trajno, angažirati veći broj pomoćnika, osobito u slučaju pojave većih nereda, velikih skupova, pojave migranata, ili prirodnih katastrofa.

Sve razne stručne inspekcije bi morale usko surađivati sa svim policijskim službama.

Sa ovakvom podjelom obavještajnih službi, sigurnosnih službi i policijskih službi na veći broj samostalnih, ali puno manjih organizacija znatno bi se smanjila mogućnost zloupotrebe službi od strane političara, kao i od strane samih ravnatelja službi, ili samih agenata. Time bi utjecaj stranih službi, ili kriminala na domaće službe bio bi znatno manji. Mogućnost za korupciju i "pomaganje svojima" bila bi znatno manja, a i medijska percepcija korupcije bi se znatno smanjila.