Mehanizmi za udruživanje IDEJA I KAPITALA

Mehanizmi za udruživanje IDEJA   I   KAPITALA
99
0
0

Mehanizmi za udruživanje ideja i kapitala su postupci i pravila koji omogućuju vlasnicima ideja da pribave potrebni kapital za materijalizaciju svoje ideje, te vlasnicima kapitala omogućuju ostvarivanje zarade ulaganjem kapitala u neku ideju.

Vlasnici ideja i kapitala se mogu udružiti ugovorima o prodaji ideje, ugovorima o ortaštvu, osnivanjem zajedničkih dioničkih društava ili raznih fondova za razvoj ideja.

Dionička društva nastaju tako da netko tko ima dobru, profitabilnu ideju nađe jednu ili više osoba spremnih uložiti kapital u razvoj te ideje. Dionička društva obično nastaju okupljanjem vlasnika kapitala tj. investitora i menadžera oko ideja koje se mogu razvijati s ograničenom količinom kapitala i koje se mogu relativno brzo razviti. Kapital za ovakve namjene u razvijenim zemljama zove se rizični kapital. Prvo dioničko društvo osnovali su 1602. nizozemski trgovci, bankari i industrijalci u Amsterdamu, pod nazivom Nizozemska kompanija za Istočnu Indiju.

Zadnjih nekoliko desetljeća, razvojem interneta sve više se razvijaju Crodfunding kampanje za razvoj pojedinih ideja. To je način prikupljanja, najčešće malih donacija od velikog broja ljudi. Postoje stotine platformi širom svijeta preko kojih se može predstaviti projekt, te iznos koji je potrebno prikupiti za početak serijske proizvodnje i prodaje. Donacije mogu biti dobrovoljna podrška projektu, donacije za nagradu, ili kao kupnja dionica.

Razvoj nove ideje je proces pretvaranja ideje u proizvod.

Razvoj novog proizvoda može se podijeliti u više faza.

Prva je ideja na osnovu koje se pravi idejni plan, pa izvedbeni plan, pa demonstracijski model, pa prototip ili pilot projekt. Do ove faza samo vrlo mali broj ljudi može shvatiti vrijednost nove ideje. Kad je napravljen demonstracijski model tada već, veći broj ljudi može zaključit da li je ideja tehnički izvediva. Nakon ovoga izgrađuje se prototip, ili pilot projekt. Kad se on izradi, stručnjaci raznih struka mogu proračunati tehničke i ekonomske mogućnosti novog proizvoda. Na osnovu toga pravi se probna serija, na osnovu koje se mjere praktične mogućnosti novog proizvoda, te da li ga kupci prihvaćaju. Ako kupci prihvate novi proizvod dolazi do izgradnje novih kapaciteta i do faze širenja proizvoda.

Neprofitabilne ideje financiraju se iz raznih državnih, privatnih, crkvenih fondova i crodfaunding kamapanjama. Ovi fondovi financiraju ideje koje ne donose profit, koje se razvijaju dugo vremena, ili za čiji je razvoj potreban veliki kapital. Na ovaj način se financiraju osnovna znanstvena istraživanja, socijalni programi, sportske ili kulturne aktivnosti, pomoć nerazvijenim državama i sl.

Izgrađeni i pravno uređeni mehanizmi za udruživanje ideja i sredstava postoje uglavnom samo u razvijenim zemljama, s razvijenim pravnim sustavom, dok društva i države koje nemaju ove mehanizme imaju status nerazvijenih. U takvim državama stvaratelji novih ideja vrlo teško i uz mnoge kompromise, gotovo slučajno, mogu naći potreban kapital za razvoj, pa moraju bježati u razvijene zemlje. Ova pojava zove se izvoz ili bijeg mozgova.

U zemljama koje nemaju razvojne mehanizme nije moguć razvoj novih proizvoda, osim ako slučajno ideju stvori netko tko je ujedno i bogat. Ovakve države mogu pratiti razvoj razvijenih tako da kradu njihove, već razvijene i zastarjele proizvode, te na taj način sudjeluju u širenju novih proizvoda. Sve brži razvoj novih proizvoda doveo je do toga da životni vijek novih proizvoda traje tek nekoliko godina, pa ostale zemlje nemaju više ni vremena da ih prekopiraju, što dovodi do sve većeg jaza između razvijenih i ostalih.

Efikasnost mehanizama za udruživanje ideja i sredstava ovisi o broju stvaratelja ideja, o broju kapitalista, o njihovoj sposobnosti, o vjerojatnosti njihovog povezivanja, te snazi pravne zaštite interesa sitnih dioničara. Obično su stvaratelji ideja manjinski dioničari, te ako ih pravni sustav ne štiti oni se ne mogu udruživati.

Stvaratelji ideja postoje svugdje. Obrazovanjem se može smanjiti broj loših, neostvarivih i zastarjelih ideja, a samim tim povećati broj dobrih ideja.

Sposobnost kapitalista koji trebaju prepoznati dobru ideju ovisi o efikasnosti mehanizama za selekciju prema sposobnostima. Broj kapitalista ovisi o brojnosti stanovništva, te o visini i distribuciji nacionalnog bogatstva.

Vjerojatnost povezivanja stvaratelja ideja i kapitalista ovisi o gustoći naseljenosti, o razvijenosti sredstava komuniciranja, o broju mjesta na kojima se ovakve osobe mogu susresti, te o motiviranosti za susret. Što je ideja jednostavnija i što je na višem stupnju razvoja prema gotovom proizvodu to je veća i vjerojatnost pronalaska kapitala potrebnog za daljnji razvoj.

U velikim gradovima postoji veći broj stvaratelja ideja, i veći broj potencijalnih ulagača kapitala na vrlo malom prostoru pa je vjerojatnost njihova susreta veća.

Specijalizirani sajmovi novih ideja su mjesta gdje je vjerojatnost susreta stvaratelja novih ideja i kapitalista veća pod uvjetom da organizatori sajmova znaju privući veći broj potencijalnih investitora i stručnjaka na sajam.

Suvremena sredstva komuniciranja omogućuju kapitalistima informiranje o idejama s većeg područja, i lakšu usporedbu sve većeg broja različitih ideja. Stvaranjem specijaliziranih kompjuterskih baza podataka za nove ideje, modele, patente, tehnička unapređenja, noviteta i novih proizvoda, stvaratelji novih ideja mogu sve lakše svoje ideje ponuditi sve većem broju ulagača, kapitalista, pa je i vjerojatnost realizacije ideja sve veća.

Motiviranost za razvoj novih ideja bitan je faktor o kom ovisi efikasnost mehanizama za udruživanje ideja i kapitala

Motiviranost stvaratelja ideja zavisi o mogućnosti patentne zaštite, o troškovima zaštite, o mogućnosti pronalaska investitora i o nagradi u slučaju uspješnog realiziranja ideje. Povjerenje u potencijalne suradnike značajno utječe na povezivanje stvaratelja ideja i vlasnika kapitala. Tamo gdje postoji običaj nepoštivanja dogovora i krađa ideja, strah od krađe prijeći mnoge stvaratelje da slobodno i potpuno iznesu sve osobine svojih dijela, čime smanjuju vjerojatnost da će netko shvatit vrijednost tih ideja i u njih uložit kapital. Strah od nepoštenja, kao bitan demotivirajući faktor udruživanja potrebno je svim mogućim pravnim i moralnim mjerama svesti na minimum. Kradljivce ideja treba kazniti i pravno, kao teško krivično djelo, i moralno upotrebom sredstava masovnog priopćavanja. Stvaratelje ideja, kao uglavnom manjinske dioničare pravni sustav treba zaštititi jakim propisima za zaštitu interesa sitnih dioničara, te osnovati posebne sigurnosne agencije koji po službenoj dužnosti trebaju štititi manjinske dioničare i konkurentnost domaćeg gospodarstva.

Motiviranost kapitalista ovisi o troškovima razvoja, o kazni u slučaju neuspjeha i o nagradi u slučaju uspjeha. Privatni kapitalisti ulažu dio svojih sredstava, a ako razvoj ne uspje gube dio sredstava koji su uložili. Ako razvoj uspije oni se bogate, mogućnost ulaganja u druge nove ideje se povećava, a njihova moć, ugled i društveni utjecaj jača. Obično poduzetnici koji imaju uspješan posao koji se razvija ne žele ulagati u nove ideje. Tek kada ih konkurencija dovede u poziciju da im posao počne propadati oni tada u situaciji očaja počinju tražiti nove ideje koje bi ih mogle spasiti. Radi toga je jaka konkurentska borba koja pojedince baca u očaj najbolji poticaj za razvoj novih ideja. A za razvoj ideja koje traže vrlo velika sredstva za razvoj najbolji je poticaj rat između velikih država, koje u trenucima očaja ulažu u ideje o kojima u doba mira ne bi ni razmišljali.

Političar kapitalist, koji ima mogućnost ulagati državni novac u razvoj novih ideja, ulaže tuđi novac. Ako razvoj ne uspije on ne gubi svoj novac, a političku moć može sačuvati tako da izmisli neko demagoško opravdanje. Ako razvoj ideje uspije on od toga nema nikakve osobne koristi, a ni njegova politička moć neće porasti, jer selekcija političara ovisi o mehanizmima koji nemaju bitne veze s osobnim privrednim sposobnostima. Sposobne političare - privrednike najčešće nazivaju tehnokratima, i oni u političkim bitkama obično nemaju mnogo šansi u bici s prevladavajućim demagozima. Radi toga je vrlo mala vjerojatnost da će političari naći interes za ulaganje u nove ideje.

Državni direktori koji obavljaju funkciju kapitalista znaju da kod ulaganja u nove ideje postoji samo 10% vjerojatnost uspjeha. U komunističkim državama direktor je mogao ulagati u nove ideje, ali je znao ako ideja ne uspije sindikati i političari će ga optužiti da je u suradnji sa nekim ludim izumiteljem opljačkao poduzeće i podijelio novac. Ako pak ideja uspije i prototip pokaže dobre rezultate za to će doznati politički kontrolori pa će ga smijeniti, kako bi postavili sebe ili nekog sebi bližeg, na direktorsko mjesto i tako pobrati slavu. Zbog ovog problema sa motivacijom primijenjene inovacije u komunističkim državama bile su izuzetno rijetka pojava i ovo je jedan od osnovnih razloga gospodarske propasti komunističkih državama. U državama sa mješovitom privredom direktor državnog poduzeća ima isti motivacijski problem kao i direktor u komunizmu, ali on taj problem može riješiti tako da razvoj i proizvodnju nove ideje prebaci na nekog svog dobavljača s kojim može podijeliti zaradu, a da eventualni njegovi konkurenti na direktorsko mjesto ništa ne primijete dok sve ne postane gotovo.

Generali kapitalisti koji odlučuju o ulaganjima u nove borbene sustave, koriste tuđi kapital za razvoj novih ratnih sredstava. Provjeru novih oružja i oruđa moguće je vršiti na manevrima i ratovima, pa je u ratnim uvjetima provjera vrlo efikasna i napredovanje generala investitora moguće. U mirnodopskim uvjetima generali investitori su stimulirani trošiti tuđa sredstva i uzimati proviziju, ali nisu stimulirani da ih troše uspješno, to jest selekcija generala prema sposobnosti u mirnodopsko vrijeme je vrlo neefikasna.

U društvima gdje mehanizmi za udruživanje ideja i kapitala nisu legalizirani, razvoj neke ideje moguć je samo ako stvaratelj neke ideje naslijedi veliko nasljeđe, ili uspije postati visoki političar ili general.

 

Osnovni uvjet za postojanje mehanizama za udruživanje ideja i kapitala je postojanje pravne države. Pravna država je društvo u kojem se vlast temelji na vladavini zakona i prava. U pravnoj državi svi slobodni građani očekuju da se o njihovim građanskim sporovima i o njihovoj kaznenoj odgovornosti odlučuje sukladno zakonu i pred neovisnim sucem; te da će biti kažnjeni temeljem zakona koji su vrijedili u vrijeme kada su oni činili nešto "protuzakonito".

Prva pravna država se pojavila u antičkom Rimu, i tada je stvoren temelj za razvoj efikasnih razvojnih mehanizama. Tu je postojalo veliko tržište kao temelj tehnološkoga razvoja, postojala je formalno i slobodna konkurencija, ali samo u proizvodnji i trgovini osnovnih proizvoda sitnim kupcima. Najveći kupac bila je država koja je naručivala ogromne količine robe za vojsku i druge državne potrebe, ali tu nije postojala slobodna konkurencija. Državi su mogli prodavati samo veliki monopolisti latifundisti koji su imali dobre veze sa vladarima i koje su morali podmićivati. Ti veliki monopolisti nisu imali razloga ulagati u razvoj novih proizvoda i tehnologija, a mali slobodni proizvođači nisu imali dovoljno kapitala za razvoj novih ideja.

Osim toga, u toj prvoj pravnoj državi nije postojalo ni povjerenje u pravdu, stoga što se pravo temeljilo na sili, a ne na pravdi. Ova pravna država je djelovala kao snažan div koji stoji na stopalima od čelika u gline, to jest na temeljima prava i pravde. A kako su pravo i pravda dvije sasvim različite kategorije pravna država ja opstajala tek na osnovu jake sili. Jedina druga sila koja može povezati pravo i pravdu je ljubav među članovima zajednice, a tu ljubav je donijelo kršćanstvo. A kršćanstvo se pojavilo upravo kada je rimska pravna država bila na vrhuncu svoga razvoja, i u okviru ovoga carstva je opstalo. U svim drugim režimima je povremeno cvjetalo, ali se i gasilo, ovisno o stupnju razvoja pravnih normi i poštivanja zakona od strane vladara. Tek spajanjem rimske pravne države, i širenja kršćanstva koje je nastojalo približiti pravo i pravdu stvoreni su uvjeti za stvaranje razvojnih mehanizama, to jest mehanizama selekcije po sposobnosti i mehanizama za udruživanje ideja i kapitala, a time ni do tehnološkoga razvoja.

Da bi do razvoja došlo bilo je nužno održati veliko tržište, ali bez jake političke centralne vlasti koja bi svojim narudžbama mogla održavati velike monopole. Ti uvjeti su stvoreni tek oko 14 stoljeća kada su prekinuti veliki barbarski prodori u Europu koja je postala veliko katoličko tržište u kojem ni jedna mala država nije mogla steći monopol na trgovinu sredozemnim, atlantskim i baltičkim morem.

 

Da je do razvoja mehanizama za udruživanje ideja i sredstava došlo u vrijeme starog Rima nastalo bi vrlo efikasno robovlasničko društvo, zato što je vrlo efikasan i nehuman mehanizam za selekciju prema sposobnostima u politici i vojsci već postojao. Tko nije mogao vratiti svoje dugove, ili je postajao rob ili je bio ubijen. U mandarinskoj Kini tisućama godina trajao je period stabilnosti, te su izmišljeni značajni izumi, ali proizvođači nisu bili zainteresirani za njihovu komercijalizaciju. Njihov položaj i napredak nije ovisio u uspjehu u proizvodnji, već je ovisio o volji nekog visokog državnog činovnika koji je bio zadužen za državne naruđbe, tj ., mehanizam tržišne selekcije je bio iskrivljen korupcijom. Kad bi neki proizvođač dobio narudžbu svi ostali problemi bili su marginalan rutinski posao. Zahvaljujući korupciji ugrađenoj u sustav državnih narudžbi, unatoč postojanja velikog i uređenog tržišta, te unatoč postojanju velikih radionica za proizvodnju keramike, nakita, obuće i odjeće, tekstila i drugih proizvoda, razvoj novih tehnologija je izostao.

Temelji mehanizama za udruživanje ideja i sredstava, kao dio razvojnih mehanizama, uz efikasan mehanizam za tržišnu selekciju, nastali su početkom kolonijalnog razdoblja, kad su se efikasnije male pravne države počele širiti na područja gdje pravni sustavi nisu postojali. Europa je bila veliko jedinstveno tržište, ali nije postojala jedinstvena ekonomska i politička vlast. Zahvaljujući tome veliki proizvođači nisu imali koga potkupiti kako bi stekli monopol na jedinstvenom europskom tržištu, pa su se morali stalno boriti protiv konkurencije, zbog čega su morali stalno razvijati nove ideje. To su iskoristili mnogobrojno zanatlije iz slobodnih samostalnih gradova, te su počeli naglo rasti i osvajati europsko tržište. Kako bi osvojili i svjetsko tržište počeli su se udruživati u dionička društva. Upravo ta dionička društva su stvorila pretpostavku za koncentraciju ogromnog kapitala potrebnog za osvajanje i pljačku kolonija. Prva dionička društva su stvorili bogati bankari koji su pred turskim osvajanjima pobjegli iz Venecije u Amsterdam, te tu počeli ulagati novac u nove ideje.

Velika dionička društva su vrlo brzo postala centri moći sposobni postavljati i rušiti vlade, naručivati zakone u svome interesu, te mijenjati materijalni i moralni sustav vrijednosti u čitavom svijetu. Svoj puni zamah dionička društva doživjela su na vrhuncu industrijske civilizacije, kad je došlo do snažnog razvoja velikih gradova u kojima je vjerojatnost udruživanja ideja i sredstava postajala sve veća. Upravo razvoj velikih gradova omogućio je razvoj sredstava masovnog komuniciranja, koja omogućuju komuniciranje među svim ljudima svijeta, čime veliki gradovi, u bliskoj budućnosti, prestaju biti uvjet daljeg razvoja.

Ograničavajući faktor u udruživanju novih ideja i kapitala su međunarodni patentni zakoni koji su kreirani po zahtjevima starih velikih dioničkih društava, tj. krupnih multinacionalnih kompanija, dok sitni poduzetnici nemaju mogućnost podnijeti troškove kvalitetne međunarodne patentne zaštite. Ako i uspiju kvalitetno zaštititi neku ideju na svjetskom nivou velika je vjerojatnost bojkota konkurencije koji će radije pričekati 15 - 20 godina dok patentna zaštita istekne. Tek ako se nađe jedan kupac licence tada će se svi njegovi konkurenti potruditi i sami kupit licencu. Ovo je osobito došlo do izražaja tijekom 20 stoljeća kad je osnovni ulagač u nove tehnologije postala vojska, te nove tehnologije za koje vojska nije bila zainteresirana vrlo teško su nalazile kapital za razvoj. Čak što više, velike kompanije su vrlo efikasno sabotirale razvoj konkurentskih novih tehnologija koje bi mogle naštetiti njihovim tehnologijama.

Iako dionička društva nastaju udruživanjem ideja i kapitala, ona teško prihvaćaju nove ideje koje ne proizlaze iz ideje oko koje su stvorena. Ovakva društva obično stvaraju pojedinci s vizijom koji nastoje povećati funkcionalnost proizvoda, ali vrlo brzo ključne položaje zauzimaju menadžeri koji znaju kako sniziti troškove po jedinici proizvoda, ali nemaju poduzetničke sposobnosti ni hrabrosti za rizik ulaganja u povećanje funkcionalnosti.