Mogućnosti hrvatske monetarne politike u eurozoni

Kroz povijest, kao sredstvo razmjene najčešće je korišteno zlato, ili srebro. U to vrijeme inflacija je bila rijetka pojava, ali deflacije u kojima su cijene padale su se događale često. Svaki puta kada bi se otkrio neki rudnik zlata ili srebra koje je služilo kao novac dolazilo je do ekonomskog rasta, a kada bi zbog straha od nečega banke počele gomilati novac u trezorima dolazilo je do deflacijskih kriza.

U velikoj ekonomskoj krizi iz 1847. britanski bankari su otkrili kako izdavanjem kreditnih pisama ta kreditna pisma funkcioniraju isto kao i zlatni novac. Na taj način su dobili mogućnost novac štediša udeseterostručiti davanjem kredita koje knjiže kao novac. Od tada bankari su postali kreatori novčane mase, a svjetsko gospodarstvo je počelo naglo rasti.

Kako ovu mogućnost banke ne bi zloupotrebljavale centralne državne banke su uvele regulacijske mjere kojima kontroliraju količinu kredita koje banke mogu plasirati na tržište. Ti instrumenti su obavezne stope likvidnih rezervi, primarna kamatna stopa na kratkoročne kredite, kamata na trezorske zapise, otkup obveznica i slično. Ali centralnim bankama je trebalo puno vremena da nauče upotrebljavati ove instrumente. A često su ih pod pritiskom raznih lobija upotrebljavali u interesu određenih interesa, najčešće bankarskih.

Prije Velike Depresije iz 1929. monetarna politika u SAD-u bila je u začetcima. Od 1921. do 1929. industrijska proizvodnja se udvostručuje, pri čemu najviši porast postiže proizvodnja artikala široke potrošnje, građevinarstvo i automobilska industrija. Taj period je obilježen jakom koncentracijom poduzeća, naročito automobilske industrije i industrije potrošnih dobara, banaka i trgovačkih kuća. Banke su kreirale veliku količinu kredita s niskim kamatama, čime su poticale potražnju.

Kriza se najprije pojavila u poljoprivredi. Počinju padati cijene žitu i mesu. Američki farmeri počinju dizati svoje ušteđevine. Zbog rasta cijene zlata i straha od gubitka poslova svi koju mogu počinju štedjeti, što dovodi do opće deflacije. U toj situaciji američki FED, umjesto da spušta kamatu kako bi smanjio deflaciju, u interesu banaka radi obrnuto, te diže kamate. Radi toga i banke dižu kamate koje rastu do 20 posto, u situaciji kada je deflacija narasla na 6 posto, a 1928. bez posla je ostalo 11 milijuna ljudi. Na "crni petak" u listopadu 1929. u New Yorku zatvorene su banke i burze, a kriza se brzo proširila diljem svijeta. U razdoblju od 1929. do 1933. godine propalo je 42% od 25.568 banaka koliko ih je tada poslovalo u SAD.

Neki ekonomisti koji nisu bili interesno povezani sa financijskim sektorom i oni koji su radili za proizvodna poduzeća predlagali su ukidanje zlatnog standarda kako bi se tiskanjem novca mogla potaći proizvodnja i potrošnja ulaganjem u velike državne investicije koje će zaposliti ljude, kako bi oni mogli trošiti i povećati potražnju za robom široke proizvodnje. Kako ovi ekonomisti nisu imali utjecaj na medije bili su ismijavani i marginalizirani, ali im je predsjednički kandidat Roosevelt povjerovao. Dolaskom na vlast on je ukinuo zlatni standard, te je tiskanim novcem pokrenuo projekt javnih radova pod nazivom New deal, kako bi zaposlio nezaposlene. Kada je zaposlenost porasla zlatni standard je ponovno vraćen.

Početkom 70-ih godina u SAD-u se dogodio novi veliki šok pod nazivom „Nixonov šok“. Predsjednik Richard Nixon, preko noći je odustao od „zlatnog standarda“. Zbog financiranja rata u Vjetnamu donio je odluku da dolar više ne mora imati polog u zlatu. Unatoč tome dolar je i dalje ostao svjetska valuta iako nije imao nikakvu podlogu. Jedini garant je povjerenje u snagu gospodarstva SAD-a. Tiskanjem dolara SAD izaziva inflaciju na svjetskom nivou zato što i druge države moraju tiskati svoje valute, kako bi sačuvale konkurentnost svoga gospodarstva. Taj valutni rat dovodi do inflacije i u Europi zbog čega dolazi do realnog sniženja plaća i velikih sindikalnih prosvjeda. Kako bi se smanjila inflacija mnogi ekonomski teoretičari predlažu restriktivnu monetarnu politiku koja bi rastom kamata ograničila rast potražnje, iako to može dovesti do smanjenja investicija, nacionalnog dohotka i zaposlenosti. Drugi se zalažu za ostanak niskih kamata kako bi se postigla puna zaposlenost, a za stabilnost cijena predlažu upotrebu fiskalnih poteza kao što je smanjenje poreza.

U slijedećoj velikoj krizi iz 2008. američki FED je počeo voditi takozvanu ekspanzivnu, nekonvencionalnu monetarnu politiku. Plasirali su na tržište tisuće milijardi beskamatnih dolara, ali to nije dovelo do inflacije zato što taj novac nije dolazio na tržište materijalnih roba. Banke su sve to stavljale na svoje zalihe novca, te su novac plasirale kao kredite velikim korporacijama za kupovanje manjih poduzeća širom svijeta. Velika monetarna ekspanzija novca je pravdana kao politika pune zaposlenosti, a u stvarnosti je vođena politika velike koncentracije vlasništva nad svjetskim poduzećima u rukama velikih američkih korporacija. Umjesto inflacije na tržištima roba rastu cijene dionica na svjetskim burzama. To prvi primjećuju britanci pa i oni vode istu politiku, a europska središnja banka se toj politici pridružuje tek nakon bankrota grčkog gospodarstva. Tome se pridružuju Kinezi i Rusi koji sličnim monetarnim potezima nastoje kupiti što više poduzeća po svijetu. U tom cilju američki FED počinje čak i sa direktnim beskamatnim kreditiranjem pojedinih privatnih projekata kao što su poduzeća za frakiranje nafte, te cijena nafte na svjetskom tržištu pada sa 120 dolara na ispod 50 dolara po barelu, od čega najviše štete ima ruska naftna industrija koja je i sama prijašnjim zaradama kupovala razna poduzeća na svjetskom tržištu.

Za to vrijeme u hrvatskoj je vođena politika stabilnog tečaja. Hrvatska narodna banka je 1994. kunu vezala za njemačku marku po realnom tečaju od 4,44. Radi previše snažne restriktivne monetarne politike tečaj kune je počeo rasti, te je narastao na oko 3,7 kuna za Dem. To je dovelo do snažne deflacije koja je po indeksu pada maloprodajnih cijena 1994. i 1995. bila oko 16 posto. Mnogobrojna mala poduzeća naučena na rad u uvjetima inflacije su propala, a uvoz je počeo naglo rasti.

Paralelno sa time i većina banaka je došla u vlasništvo stranih banaka. I od tada do dana hrvatske monetarne vlasti su vodile istu monetarnu politiku snažne stabilne kune na štetu domaće proizvodnje i zapošljavanja.

Zamjenom Kune za Euro kao sredstva plaćanja Hrvatska se potpuno odrekla svoga monetarnog suvereniteta, ali time nije puno izgubila, radi toga što ni u proteklih 30 godina nije vodila aktivnu monetarnu politiku u cilju vlastitoga razvoja i zapošljavanja.

Unatoč ulasku u monetarnu uniju, hrvatska politika još uvijek ima nekakve male mogućnost za djelomično vođenje svoje monetarne politike, samo kada bi Vlada to željela i znala. ECB određuje svoju jedinstvenu primarnu kamatnu stopu i propisuje obaveze likvidne rezerve banaka koje se toga moraju pridržavati. Hrvatska država ima u svojem vlasništvu dvije banke; HBOR, te Poštansku banku i preko njih bi mogla povlačiti neke monetarne poteze. Ove banke mogu određivati svoje kamatne stope, a država bi mogla uticati na njihove likvidne rezerve. Sa dizanjem mase likvidnih rezervi ove banke bi dobile mogućnost znatnog povećanja svoga kreditnoga potencijala, te bi mogle povoljno financirati pojedine hrvatske strateške projekte. Dići likvidne rezerve ovih banaka bi se moglo prebacivanjem novca svih državnih institucija i poduzeća na račune u ove banke. Time bi se kreditni potencijal obih banaka mogao povećati nekoliko puta, čime bi njihov utjecaj na bankarskom tržištu znatno porastao. Utjecaj banaka u stranom vlasništvu bi se mogao smanjiti i ukidanjem PDV-a na kamate koje poduzeća moraju obračunati kada posuđuju novac drugim poduzećima, a banke taj PDV ne moraju obračunavati. Isto bi se moglo postići i uvođenjem PDV-a na kredite i bankama.

Dodatno bi se utjecaj banaka u stranom vlasništvu, koje provode politiku kreditiranja koja odgovara njihovim vlasnicima, mogao smanjiti stimuliranjem razvoja poduzeća dokapitalizacijama, a ne samo kreditima banaka. A najjači dioničari u vlasničkoj strukturi zapadnih banaka su često njihova industrijska poduzeća kojima je cilj uz pomoć bankarskih kredita prodati što više svojih proizvoda. Do tog vlasništva se često dolazi zamjenom dionica tako da banke postaju djelomični vlasnici poduzeća, a ta poduzeća postaju djelomični vlasnici banaka.

U cilju jačanja domaće proizvodnje i porasta zaposlenosti hrvatska bi trebala puno jače zaštititi interese manjinskih vlasnika u dioničkim društvima, kako se manji vlasnici ne bi morali bojati prijevara od strane većinskih vlasnika. Takve prijevare bi kriminalisti i poreznici trebali istraživati po službenoj dužnosti, a ne sve prepustiti manjinskim vlasnicima koji u slučaju sumnje moraju za tužbu protiv većinskog vlasnika nabaviti dokumente koji se nalaze u rukama tog većinskog vlasnika. Dok takvi zakoni ne udu doneseni onima koji imaju višak novca puno je jednostavnije novac držati na računu banaka, nego ga ulagati u neka potencijalno dobra mala poduzeća kojima upravlja netko drugi, tko možda razvija neku novu dobru ideju, a možda je i potencijali prevarant.