Mogućnosti monetarne politike

Mogućnosti monetarne politike
118
1
1

Monetarna politika je dio ekonomske politike koja se sastoji od mjera kojima se stvara, poništava, raspodjeljuje i preraspodjeljuje novčana kupovna snaga na podučju korištenja neke novčane valute.

Središnja banka je institucija koja regulira ukupnu ponudu novca radi postizanja određenih ciljeva (stabilnost cijena, osiguranje pune zaposlenosti i gospodarskoga rasta, stabilnost deviznoga tečaja i dr.).

Glavni instrumenti monetarne politike su potezi koji se povlače na novčanom tržištu, bilo direktnim potezima središnje banke, bilo određivanjem propisa koje komercijalne banke moraju poštivati. Središnja banka propisuje komercijalnim bankama koliki postotak svoje aktive moraju imati na raspolaganju, obaveznu likvidnu rezervu i slično. Središnja banka direktno utječe na novčano tržište mjenjanjem kamata na kredite iz primarne emisije koje posuđuje komercijalnim bankama, a kupovinom ili prodajom deviznih rezervi regulira devizni tečaj. Uporabom pojedinih instrumenata monetarne politike središnja banka utječe na količinu primarnoga novca i kamatnu stopu na tržištu.

Ako mjere monetarne politike djeluju na smanjenje primarnog novca i povećanje kamatnih stopa, tada se to zove restriktivna monetarna politika. Kada središnja banka djeluju na povećanje primarnoga novca i smanjenje cijene novca, to se naziva ekspanzivna monetarna politika.

Koju monetarnu politiku će provoditi središnja banka najviše ovisi o kretanju cijena na tržištu i o kretanju deviznog tečaja, te o ciljevima koji se žele postići monetarnom politikom. Danas se središnje banake u provođenju monetarne politike sve više orjentiraju prema politici ciljanja inflacije (inflation targeting).

Pored porezne politike monetarna politika je najvažniji dio ukupne ekonomske politike u nekoj državi.

Monetarna politika ostvaruje se i djeluje putem kanala koji predstavljaju različite puteve kojima monetarna politike utječe na kretanja u ekonomiji. Najčešće se izdvajaju četiri kanala monetarne politike:

1. kamatni kanal – promjena kamatne stope po kojoj središnja banka odobrava kredite putem kratkoročnih kamatnih stopa na novčanom tržištu čime utječe na dugoročne kamatne stope i očekivanu inflaciju, što se u dužem roku odražava na sklonost potrošnji i štednji te strukturu ukupne potrošnje;

2. tečajni kanal – središnja banka može direktno ili indirektno utjecati na cijenu domaće valute što se ovisno o otvorenosti ekonomije i uvoznoj zavisnosti može odraziti na ukupnu razinu cijena, konkurentnost na domaćem i vanjskom tržištu te obujam vanjskotrgovinske razmjene i ukupne proizvodnje;

3. kreditni kanal – ekspanzivna monetarna politika u financijskim sustavima s dominantnom ulogom banaka olakšat će uvjete i volumen kreditiranja što može utjecati na razinu investicija, proizvodnje, zaposlenosti ali i razinu cijena;

4. bilančni kanal – ovisno o promjeni kamatnih stopa mijenja se i vrijednost imovine, osobito novčane imovine, što se odražava na ukupni potencijal i sklonost potrošnji i investicijama različitih sektora.

U europodručju monetarnu politiku vodi ECB (Europska središnja banke), te najčešće tu politiku provodi promjenama ključnih kamatnih stopa. Svaka promjena ključnih stopa utječe na kamatne stope na temelju kojih poslovne banke obračunavaju kamate na posuđeni novac, čime se utječe na potrošnju i poslovna ulaganja. Najčešći cilj ECB-a je očuvati stabilnost cijena, odnosno održati inflaciju ispod, ali blizu 2 % u srednjoročnom razdoblju. ECB time podupire opće ekonomske politike EU-a čiji je nominalni cilj puna zaposlenost i gospodarski rast.

U situacijam kada se investitori u dužim razdobljima niske infalacije teško odlučuju na investicije središnje banke mogu dodatno nuditi novac bez posredstva komercijalnih banaka kupnjom vrijednosnih papira, pa čak nuditi kredite dirktno velikim investitorima bez posredovanja komercijalnih banaka.

U hrvatskoj osnovni cilj HNB-a je održavanje stabilnosti cijena, odnosno nisku i stabilnu inflaciju, a to provodi održavanjem stabilnosti nominalnog tečaja kune prema euru. Stabilan tečaj kune prema euru predstavlja tzv. nominalno sidro monetarne politike kojim HNB regulira cijenu i ostalih roba. Osim toga HNB nastoji regulirati kreditne aktivnosti i likvidnosti banaka u cilju održanja njihove stabilnosti i likvidnosti.

Kroz povijest središnje banke su često bili i izazivači velikih ekonomskih kriza, ponekad iz neznanja, a ponekad u interesu određenih interesnih grupacija, najčešće bankara.

Prvi središnji bankar bio je Škotlanđanin Džon Low koji je 1716. godine dobio od vojvoda Filip II Orlenski, regenta Francuske monopol na izdavanje papirnog novca u vidu Banque Générale. Ova privatna banka imala je ulogu prve središnje banke u Francuskoj. Law je dobio pravo prikupljanja poreza i kovanja novca u Francuskoj. Low se zalagao za uspostavljanje nacionalne banke koja ima monopol na izdavanje papirnog novca koji iza sebe ima podlogu u zemlji, srebru i zlatu. Svoje usluge je nudio nekolicini vladara, dok ga na kraju nije ugostio Filip II Orlenski, u trenutku kad je Francuska ekonomija bila uništena vladavinom Luja XIV. Low je tvrdio kako je novac samo sredstvo razmjene i ne predstavlja bogatstvo u sebi, te da nacionalno bogatstvo ovisi o trgovini. Law je 1719. godine razvio kompaniju Compagnie des Indes koja je imala monopol na francuskom tržištu duhana i u obrtu s afričkim robovima. S obzirom na činjenicu da je kompanija imala monopol na dvjema ogromnim tržištima, potencijali za ostvarivanje profita bili su ogromni, te je potražnje za dionicama tvrtke snažno rasla. Potražnja je poticana tvrdnjama kako kompanija proizvodi velike količine zlata u Luizijani. Došlo je do brzog razvoja same kompanije, i rasta cijene dionica, pa je čak i francuska vlada tiskala više novca kako bi mogli kupiti dionice te kompanije. Rast dionica od 1.000 i više puta izazvao je istovremenu inflaciju zbog velike količine tiskanog novca. Sve je funkcioniralo do početka 1720. kada su pojedinci otkrili kako kompanija ništa ne vrijedi pošto u Lujzijani nema zlata. 1720. godine neki dioničari su odlučili unovčiti svoje dionice i uložiti u nekretnine i zlato, što je dovelo do iznenadnog višestrukog pada njene vrijednosti. Vrijednost dionica je naglo postala beznačajna, a došlo je i do kraha na tržištu dionica širom razvijenih zapadnih država. Ovaj krah je ostao poznat kao Mississippi balon i uništio je mnoge plemiće i poduzetnike širom Europe koji su kupovali dionice dok im je cijena sve više rasla.

Šezdeset godina kasnije i u SAD-u dolazi do sličnih monetarnih događaja. U SAD-u je gospodarstvo između 1780 i 1790. bilo vrlo nestabilno. Tijekom Američkog rata država 1775. tiska veliku količinu novčanica pa dolazi do velike inflacije Continental valute. Zbog nedostatka stabilne valute, banke izdaju vlastite bilješke, te pozivaju na snažnije kreditiranje. To je dovelo do osnivanja Banke Sjeverne Amerike 1781. koja je nakon donošenja Ustava de fakto postala središnja banka. Bivši Kongresmen William Deur podigao je u banci velike količine novca za ulaganje u dionice i državne vrijednosnice. Duer 1792. ne može vraćati dugove čime propadaju uštede mnogim srednjim i siromašnijim ljudima.

Unatoč ovom iskustvu, trideset godina kasnije ponovno se tiskaju velike količine dolara i depozita što od 1830. izaziva visoku inflaciju. U srpnju 1830. godine indeks veleprodajnih cijena dosegao je razinu 82, a onda se u sljedeće tri godine povećao za 20,7%, dosegnuvši na jesen 1833. godine vrijednost 99. To se dogodilo pošto je ukupna ponuda novca između 1830-1833 povećana sa 109 milijuna dolara na 159 milijuna dolara, što je povećanje od 45,9% (15,3% godišnje). U godinama 1833-1837. ukupna novčana masa povećana je za 84% (21% godišnje), od 150 do 267 milijuna. Pošto je zbog obilja novca on ulagan u svašta većina je uložena u nerentabilne projekte koji su počeli propadati. Do panike je došlo 1837. U prva tri tjedna u travnju 1837. godine u New Yorku 250 trgovačkih društva otišlo je u stečaj, a gubici banaka u roku od dva mjeseca dosegla su 100 milijuna USD. Od 850 banaka u SAD-u, 343 su zatvorena u potpunosti, 64 djelomično, a kriza je trajala do 1843.

Kako bi potakla ulaganja vlada Velike Britanije je 1825. ukinula Bubble Zakon koji je donesen nakon pucanja financijskoga balona južnog mora iz 1720. Ukinuto je ograničenje da dioničko društvo osniva najviše pet zasebnih investitora. Uklonjena je granica kako bi bilo tko mogao uložiti novac u novu tvrtku, a željeznica je promovirana kao siguran pothvat. Većina ulagača su bili manji bankari, gospodarstvenici bogati velikaši. Pošto to nije bilo dovoljno vlada želi veći broj ulagača, novi mediji poput novina i pojava moderne burze promiču ulaganja. Početkom 1840. počinje rast spekulativnog kupovanja dionica za izgradnju željezničkih pruga. Što je cijena željezničkih dionica rasla, sve više i više novca ulijevaju špekulanati, pa cijene dionica dodatno rastu. Cijene su dostigla svoj vrhunac 1846. godine, kada je tvrtkama uplaćeno za postavljanje 9.500 milja (15.300 km) novih željeznica. Ova spekulativna ulaganja su snažno poticali britanski bankari. Sredinom 1840-ih godine Bank of England smanjuje kamatne stope kako bi potakla ulaganja u investicije, pa državne obveznice postaje manje atraktivne. Zbog toga ulagači u postojeće željezničke tvrtke povećavaju ulaganja i počinje nagli rast zbog sve veće količine tereta i ljudi na novim željeznicama. U željezničke tvrtke počeli su ulagati obični građani svoje ušteđevine.

Dionice su se mogle kupiti za depozit od 10%, a ostatak se može uplatiti u bilo kojem trenutku. Ulagali su i mnogi kontinentalni špekulanti i poduzetnici. Željeznice su snažno promicane kao siguran pothvat, te je tisuće ulagača na skromnim primanjima kupilo veliki broj dionica, a u stvari su samo dali polog. Britanska vlada promovira gotovo potpuni "laisses- faire" sustav ne-regulacije u željeznice. Tvrtke su morale podnijeti prijedlog parlamentu da dobiju pravo na stjecanje zemljišta za liniju, čime su predložene trase bile odobrene, ali nije bilo ograničenja o broju tvrtki i nema prave provjere financijske održivosti linije. Svatko može osnovati tvrtku, dobiti ulaganja i podnijeti ga parlamentu.

Kao sredstvo za stabiliziranje britanske ekonomije 1844. je donesen Zakon Bank Charter. Ovim se Zakonom fiksira maksimalna količina novčanica koje mogu biti u optjecaju, te jamči da su sredstva određena rezervama zlata i srebra koje će se držati na zalihama. Zakon zahtijeva da ponuda novca u opticaju može biti povećan ako rezerve zlata ili srebra budu proporcionalno povećane. Međutim, 1847. godine, Zakon o bankama je zaobiđen kada Bank of England traži suspenziju Zakona bankarske povelje. Zakon o bankarskoj povelji, predstavljao je trijumf Valutne škole Davida Ricarda čime je zabranjeno izdavanje novčanica koje nisu pokrivene 100 posto u zlatu. Ta odredba nije se odnosila na bankarske depozite i kredite čiji volumen se povećao pet puta u samo dvije godine, i tako su banke otkrile novi način za zarađivanje kamatama na nepostojeći novac.

Ukupno je izgrađeno 6.220 milja (10.010 km) željezničkih pruge od projekata odobrenih od 1844. do 1846. i to je sve izgrađeno privatnim kapitalom bez udjela države. Kad je izgrađeno što je Britaniji trebalo Bank of England je digla kamatnu stopu i tako obustavila daljnja ulaganja. To je izazvalo nagli prijelaz iz inflacije u deflaciju zbog čega je došlo do panike 1847. godine i propasti velikog broja poduzeća i trgovina, te to traje do 1855.

Tijekom ove krize ojačale su velike banke i financijski kapital. Velike banke nude visoke kamate na štednju i niske kamate na kredite čime privlače kapital. Viškom kreditnoga novca banke počinju kupovati dionice trustova i koncerna. Vlasnici industrije čuvaju ogromne količine novca u bankama pa postaju suvlasnici banaka. Na taj način miješaju se bankarski i industrijski kapital, te nastaje financijski kapital. Banke stječu mogućnost stvaranja kreditnoga novca iz depozita koji je višestruko veći od veličine uloga. Ranije su banke prodavale zlato, a sada su počele izdavati kreditne papire koji postaju novac kojim se može sve kupovati pošto prodavači kreditne papire knjiže kao novčani prihod koji se evidentira na njihovim računima u tim istim bankama, pa sa time opet mogu izdati novi krediti. Tako vlasnici financijskoga kapitala imaju sve veću moć, koja je ograničena tek kad su središnje banke uvele obveznu stopu likvidnih rezervi kao regulacijski instrument nadzora komercijalnih banaka i kontrole novčane mase na tržištu. Kreditni novac stvara financijsku oligarhiju koja indirektno preuzima vlast financirajući sve političke stranke, medije i humanitarne organizacije.

Na iskustvima iz Britanije u izgradnji željeznice i amerikanci su nakon završetka građanskog rata odlučili izgraditi željeznice na tuđi račun. Pokrenuli su projekt spajanja istočne i zapadne obale željeznicom, što je potaknuto tiskanjem dolara i ukidanjem vezanosti dolara za zlato. Godine 1866., Jay Cooke zagovara smanjivanje opskrbe "papira" i otkupljuje ih zlatom. Govori kako se boji da bi inflacija mogla drastično smanjiti vrijednost državnih obveznica u koje je on ulagao, ali se novčana masa i dalje povećava. U kasnim 60-godinama devetnaestog stoljeća Kuća Cooke se brzo razvijala, posebno nakon što su stekli kontrolu nad novom Sjevernom Pacifičkom željeznicom. Pacifička željeznica je najveći korisnik velike pomoći savezne vlade u 60-im godinama devetnaestog stoljeća. Vlada im je dala zemljišne površine od najmanje 47 milijuna hektara. U 1869., poduzeće dodatno širi svoje raznolike aktivnosti. Cooke piše kako je teško doći do zarade, ali da će na dalekom zapadu zarada rasti dvostruko brže ako ulaganja nisu vezana ograničenjima, kako bi se izgradila željeznica, poboljšala poljoprivreda i povećala proizvodnju na tržištu. Nakon 1870. broj državnih banaka počeo je naglo rasti, kao institucije koje stvaraju zalihe. Za njih su traženi blaži uvjeti za rad, pa je njihova aktivnost bila predmet manjeg ograničenja. Broj državnih banaka povećan je od 1.293 u 1865. na 1.968 u 1873. Ukupna vrijednost novčanica i depozita u bankama i računima države povećan je sa 835 milijuna dolara u 1865. na 1.964 milijardi u 1873. To je ukupno povećanje od 135,2% (prosječno povećanje od 16,9% godišnje što je izazvalo inflaciju). Snažno se širi željeznička mreža, a također je intenzivan razvoj čelične industrije i čelika. Širenje je prošireno na ostatak svijeta i Europe. Višak novca se investira na burze, te dolazi do masovnih spekulacija na tržištu dionica, što je dovelo do velikog povećanja cijena raznih vrijednosnica i poduzeća u industrijskom sektoru. Kriza je zahvatila europski kontinent, a prvi svibnja 1873, počela je recesija u SAD-u kad je u probleme došla jedna od najvećih američkih banaka Jay Cooke & Co. Velika brokerska kuća Jay Cooke & Co bankrotira i pokreće se panika 1873. godine, a u nekoliko dana nakon pada razvio se dramatičan juriš na financijske institucije uzrokujući domino efekt bankrota koji se širio poput zaraze, te ova "Velika depresija" traje do 1879.

Nakon što je postavljeno je oko 50.000 km novih tračnica, obustavljeno je tiskanje novca, te je 19. kolovoza na "Crni petak" došlo do nove burzovne panike i privredne krize, a New York Stock Exchange ostao je zatvoren 10 dana. U idućih godinu dana bilo je više od 5.000 stečajeva, te do pojave deflacije. Sljedeće godine, količina novca na tržištu se naglo smanjuje i stabilizirala se zbog, navodno izbijanja panike u 1873., a stvarno što više nije trebalo ulagati u željeznicu. Te 1873. Sjeverna Pacifička željeznica se prenapreže i raspada, a zapisi na trezorske obveznice su se pokazali kao loše ulaganje.

Do ove panike je došlo na isti način kao i u slučaju Velike Britanije kad su odlučili graditi željeznicu na račun sitnih investitora. Dionice željeznica amerikanci su prodavali na Europskom tržištu, a kada je ona izgrađena smanjili su količinu novca na tržištu kako bi smanjili ulaganja, što je dovelo do nelikvidnosti Željezničke kompanije, čime su propala ulaganja investitora. Smanjenjem ponude novca, dolar je ponovno konvertirao u zlato 1879. U vrijeme ove "Velike krize" u stvari je došlo je do velikog industrijskog razvoja, a neto nacionalni proizvod SAD-a i realni dohodak po stanovniku je porastao, ali su najviše nastradali europski ulagači.

Od 1869. do 1879. godišnji rast nacionalnog proizvoda SAD-a je bio 3 posto. U isto vrijeme, došlo je do naglog rasta realnog domaćeg proizvoda od 6,8% godišnje, i ogroman porast 4,5% godišnje po glavi stanovnika. Čak i do navodne "kontrakcija novca" nije stvarno došlo jer je ponuda novca porasla tijekom tog razdoblja za 2,7% godišnje. Od 1873. do 1878., u stvari je došlo do lagane monetarne ekspanzije, ukupna ponuda novca banaka je povećala za 13,1% (2,6% godišnje). Pošto je ponuda novca rasla sporije nego je povećavana proizvodnja ipak je došlo do lagane deflacije, ali pošto je proizvodnja rasla zbog naglog tehnološkoga razvoja troškovi proizvodnje su padali, pa to nije dovelo do pojave veće nezaposlenosti.

Ovaj mit o krizi izmišljen je kako bi se prikrila planska pljačka ulagača u razvoj željeznice. Činjenica je da su cijene roba padale od završetka građanskog rata do 1879., a rasle su jedino cijene dionica i vrijednosnih papira. Prema procjenama, u razdoblju 1869-1879, pad cijena roba je bio oko 3,8% godišnje, ali su zbog tehnološkoga razvoja padali i troškovi proizvodnje pa to nije imalo negativan učinak na gospodarstvo.

Krajem 19- tog stoljeća dolazi do nove velike gospodarske krize koju su monetarne vlasti lako mogle spriječiti, ali su je pogrešnom monetarnom politikom produbili i proširili.

Krajem 19.-og stoljeća u SAD-u gospodarstvo je, zahvaljujući tehničkim inovacijama raslo vrlo brzo, što je izazvalo veliku krizu pod nazivom Panika iz 1893. Porast industrijske proizvodnje iznosio je 296%, odnosno vrijednost od 9,4 milijardi dolara od građanskog rata do 1890. godine. Modernizacija i strojevi su povećali značaj sirovina u proizvodnji jer su ih počeli koristiti u sve većem broju potrošačkih dobara. U tom razdoblju vrijednost cjelokupne američke proizvodnje bila je veća od polovice cjelokupne europske proizvodnje.

Ekonomski pokazatelji iz 1893. godine govorili su o poboljšala u odnosu na prethodnu godinu. Broj propalih poduzeća se smanjio, a prosječni dugovi i obveze poduzeća su pale za 40%. Prava kriza započela je sa propašću dviju najvećih nacionalnih kompanija, Philadelphia and Reading željeznice i National Cordage Company. Dvadesetog veljače iste godine Philadelphia and Reading željeznica, kompanija sa kapitalom od 40 milijuna dolara i preko 125 milijuna dolara duga, proglasila je bankrot. Američka burza osjetila je prvi šok, a drugi je uslijedio nedugo potom kad je National Cordage Company objavila još loših vijesti. Dionica jednog od najvećih proizvođača užadi bila je jedna od omiljenih špekulantima na Wall Streetu. Kompanija je pokušala neuspješno osvojiti tržište prirodnom konopljom, a rezultat je bio pokretanje stečaja. Bankari su zatražili povrat zajmova na pojavu glasina o financijskim teškoćama kompanije, te je u svibnju došlo do bankrota nakon pada cijene dionice ispod 10 dolara, nakon čega je nastala panika na burzi. Stotine poduzeća koji su u tom trenutku bili prezaduženi, izgubili su potporu banaka, zbog čega je nastala snažna deflacija i opći pad cijena. Banke su zatražile vraćanje zajmova, što je uzrokovalo seriju bankrota diljem zemlje. Kriza iz 1893. se često naziva kao željeznički spekulativni balon, ponajviše zbog činjenice da su željezničke kompanije bile zaslužne za veliki dio ekonomskog rasta. Nekoliko vodećih željezničkih kompanija je propalo u prvom valu krize, a za sobom su povukle oko 500-tinjak manjih banaka koje su ih financirale. Kad su ljudi počeli navaljivati na banke kako bi podigli svoje depozite, panika je postala nacionalni problem. Smatra se da je tijekom krize propalo oko 15.000 poduzeća. Nezaposlenost je porasla do brojke od čak 2 milijuna nezaposlenih. Na vrhuncu krize nezaposlenost je iznosila preko 20%. Broj beskućnika je dramatično porastao, budući da otpušteni radnici više nisu mogli plaćati stanarine i hipoteke.

Panika se mogla spriječiti da je povećana količina kredita na tržištu pošto su željeznice poslovale pozitivno. Međutim to nije odgovaralo velikim bankarima kojima je interes bio preuzeti željezničke pruge i uništiti male banke koje su se naglo razvile u periodu novčane ekspanzije. Velike banke su potajno povukle zlato u bankarske sefove, te je došlo do opće nestašice novca u svijetu, a kriza se preselila i u Europu.

Ova financijska kriza trajala je od svibnja do studenog 1893. Uključivala je brojne padove vrijednosti dionica, zajedno sa propašću nekolicine velikih brokerskih kuća na Wall Streetu. Kako je negativna spirala rasla, ukupno je stradalo oko 158 nacionalnih banaka, 172 državne banke i 177 privatnih banaka, 47 štedionica, 13 trustova i 16 hipotekarnih kuća. Panika koja je inicijalno počela u New Yorku kroz vrijeme se proširila preko cijele zemlje. Ekonomska depresija u nezaposlenosti i cijenama očitovala se do 1897. Pošto je dolar bio vezan za zlato i nije postojala nacionalna emisiona banka država nije imala instrumente za plasiranje novca na tržište i sprječavanje deflacije, pa nije mogla kontrolirati krizu.

Panika je potakla britanske investitore na prodaju investicija u Sjedinjenim Američkim Državama i konverziju novca u zlato, a njihove investicije su jeftino preuzeli velike američke banke. Primjer britanaca su slijedili i drugi ulagači, te je ubrzo nastao problem nestašice zlatnih rezervi pri ministarstvu financija. Kako bi održao zlatni standard, američki predsjednik Cleveland je posudio 65 milijuna dolara u zlatu od bankara J.P. Morgana. Bankar je predložio da njegova financijska grupacija, zajedno sa Rothschildima, otkupi 3,5 milijuna unci zlata u zamjenu za 65 milijuna vrijedne 30 godišnje obveznice na zlato. Dogovor je sklopljen uz obećanje kako će stvarno zlato ostati u ministarstvu, te ga neće povući. U osnovi, dvije najmoćnije financijske institucije tog vremena ponudile su posredovanje ministarstvu u ulozi centralne banke, štiteći ga od tržišnih sila. Unatoč tome količina zlatnih rezervi na tržištu dosegla je s vremenom kritičnu minimalnu razinu, a cijena zaduživanja snažno je porasla rastom kamata na kredite, od čega su opet najviše koristi imale velike banke koje su na vrijeme povukle novac iz investicija koje su propale u krizi.

Nova panika u SAD-u pojavila se 1907. i poznata je kao Knickerbocker kriza. Dogodila se tijekom tri tjedna, počevši sredinom listopada, kada je New York Stock Exchange pao gotovo 50 % u odnosu na vrhunac iz prethodne godine. Do panike je došlo zbog nepovjerenja u stabilnost tvrtki, a panika se proširila diljem zemlje, kada su mnoge državne i lokalne banke i tvrtke proglasile bankrot. Primarni uzroci krize su bili povlačenje likvidnosti sa tržišta tako što su banke i štediše počele povlačiti svoje uloge.

Panika je potaknuta nakon neuspjelog pokušaja u listopada 1907. da se dogovorno intervenira novcem velikih banaka. Pošto druge banke nisu prihvatile dogovor propala je Knickerbocker banka, te se širi strah i panika diljem države na ogroman broj ljudi koji povlače depozite iz svojih regionalnih banaka, pa i one propadaju.

Panika se mogla zaustaviti da je JP Morgan, (koji je obećao velike sume vlastitog novca), uvjerio druge bankare da učine isto, kako bi ojačao bankarski sustav. Tada SAD nije imao središnju banku koja bi mogla vrtati likvidnosti na tržište, te su veliki bankari dogovarali hoće li povećavati ili smanjivati količine kredita i kamate. Do studenog, financijska panika uglavnom je završila.

Nakon toga kriza se počela širiti na velike korporacije za ugljen i željezo. Krah dionica Tennessee ugljena (TC) izbjegnut je tako što je Morgan hitno preuzeo US Steel Corporation, što je odobreno od strane antimonopolskih agencija i predsjednika Theodora Roosevelta. Sljedeće godine, John D. Rockefeller Jr., je ovlašten da osnuje i vodi komisiju za istragu krize i predloži buduće rješenja, što je dovelo do stvaranja sustava federalnih rezervi. Neki analitičari su tvrdili da je panika bila projektirana kako bi se jeftino pokupovale tvrtke. Drugi su tvrdili kako je Morgan iskoristio paniku da njegova tvrtka US Steel preuzme TC. Odbor za bankarstvo i valutu je otkrio kako službenici JP Morgana sjede u odborima direktora 112 tvrtki s tržišnom kapitalizacijom od 22,5 milijarde dolara, a ukupna kapitalizacija burzi u New Yorku procijenjena je na 26,5 milijardi dolara.

Ova kriza izazvana strahom od gubitka uloga pokazala je kako mali početni poticaj može uzrokovati ogromnu nelikvidnost povlačenjem novca sa tržišta u trezore. Kriza je dovela do odljeva zlata s tržišta najprije u Parizu, pa u Egiptu u travnju i svibnju, u Japanu u svibnju i lipnju, u Hamburgu i Čilea početkom listopada. Na količinu novca u opticaju osim velikih financijskih špekulanata veliki utjecaj je imala i sezona berbe poljoprivrednih proizvoda kada je trebalo isplaćivati farmere.

Nakon krize u iduće dvije godine industrijska proizvodnja je pala više nego nakon bilo koje prethodne krize. Proizvodnja je pala za 11%, uvoz za 26%, a imigracija je pala sa 1,2 milijuna 1907. na 750.000 ljudi u 1909. Predsjednik Woodrow Wilson 23. prosinac 1913. potpisao je zakon o stvaranju Sustava federalnih rezervi.

U razdoblju prije Velike Depresije 1929. monetarna politika u SAD-u bila je tek u začetcima. Od 1921. do 1929. industrijska proizvodnja se udvostručuje, pri čemu najviši porast postiže proizvodnja artikala široke potrošnje, građevinarstvo i automobilska industrija. Banke su kreirale veliku količinu kredita s niskim kamatama, čim su poticale potražnju Ljudi su masovno kupovali nekretnine kreditima. Velika potražnja višestruko je podigla cijene nekretnina. Velike banke su davale povoljne kredite za izgradnju, a i za kupovinu stanova. Kako su davali više kredita cijena nekretnina je rasla. Mnogi amerikanci su kupovali i dionice na kredit, pošto su i njima cijena rasla. Vidjevši tržišna kretanja u posao su se uključile i male banke. A tada su se velike banke povukle iz tog posla prodajući svoje uloge drugima. Zbog rasta cijene zlata i straha od gubitka poslova svi koju mogu počinju štedjeti i odustajati od ulaganja. Ušteđevine bogate i srednje klase, toliko su se povećale da su nadmašile mogućnost ulaganja, te su postale predmet mahnitih špekulacija dionicama ili nekretninama.

Kriza se najprije pojavila u poljoprivredi. Počinju padati cijene žitu i mesu. Cijena žita pokušala se neko vrijeme održati tako što se žitom ložio parni stroj lokomotiva, no to nije moglo dugo trajati. Američki farmeri počinju dizati svoje ušteđevine. Dolazi do kolapsa burze i pada spekulativnih investicija na nulu. Čak i nakon sloma tržišta vrijednosnih papira politički i industrijski čelnici nastavili su iznositi optimistička predviđanja za državno gospodarstvo. No depresija se produbljivala, povjerenja je nestajalo, a mnogi su zbog propasti banaka ostali bez svojih životnih ušteđevina. Banke nisu imale pologe u zlatu za kreirani kreditni novac i nisu mogli isplatiti štedne uloge. Kad je ponestalo novca za novo kreditiranje cijene nekretnina su naglo pala, vjerovnici nisu mogli vraćati kredite pa su i male banke počele propadati. Građevinari više nisu imali za koga graditi pa su i oni propali. A građani su morali vraćati i kredite kojima su kupili dionice propalih poduzeća.

Zbog sve veće nezaposlenosti i straha od budućnosti ljudi koji još uvijek nešto rade nastoje štedjeti, te pada potražnja i u trgovini industrijskim proizvodima. Do 1928. bez posla je ostalo 11 milijuna ljudi. Broj ugroženih ljudi još je 4 puta veći. Ako roditelj ostane bez posla, svi članovi obitelji su ugroženi. U SAD-u počinju nemiri. Nezaposleni ljudi krenuli su u demonstracije. Pojačava se broj kriminalaca među ljudima koji nemaju ništa, a povećava se prostitucija i alkoholizam. Na kraju su SAD doživjele bankrot kao država.

Velika gospodarska kriza, ili Velika depresija u Sjedinjenim Američkim Državama počela je na "crni petak" u listopadu 1929. u New Yorku krahom burze. Zatvorene su banke i burze, a kriza se brzo proširila diljem svijeta. Slom tržišta označio je početak desetljeća visoke nezaposlenosti, siromaštva, niske zarade i deflacije. Dvije tisuće investicijskih tvrtki je propalo, a u krizi koja je uslijedila milijuni ljudi ostali su bez posla. FED je sve mogao spriječiti sniženjem kamatnih stopa čime bi se smanjio interes za štednju i povećale investicije. Međutim bankarima nisu vidjeli u čega bi ulagali pa im je više odgovaralo čuvanje novca u trezorima, ili davanje kredita po vrlo visokim kamatama.

Kad je počela kriza 1929. guverner Engleske banke Montenagu Norman zatražio je od američkog guvernera federalnih rezervi Georgea Harrisona podizanje kamata, umjesto da ih smanji i tako spriječi deflacijsku krizu. Zbog visokih kamata mnogi britanski investitori su štedjeli u velikim američkim bankama te im je odgovarao još veći rast kamata. Harrison ga je poslušao pa je kamatna stopa porasla čak do 20 posto, a kad se tome pridoda deflacija od 6 posto očito je kako su velike štediše realno zarađivali i do 26 posto.

Samo je u prvom polugodištu 1929. godine zatvoreno 345 manjih banaka, a do kraja godine propalo je 4.000 banaka. Tečajevi na burzama su također drastično pali. Propadanje četvrte banke po veličini depozita (Bank of United States) krajem 1930. godine uzrokovalo je panično povlačenje depozita i iz ostalih banaka, što je rezultiralo propadanjem još 300 banaka u samo mjesec dana. U razdoblju od 1929. do 1933. godine propalo je 42% od 25.568 banaka koliko ih je tada poslovalo u SAD. Dobitnici su bile samo velike banke koje su na vrijeme dobro popunili svoje trezore.

Kako je do tada ekonomija SAD-a bila vodeći pokretač razvoja svjetske privrede, tako se i kriza preselila iz Amerike u cijeli svijet.

Mnogi bankarski lobisti koje su mediji prikazivali kao najbolje ekonomski stručnjake govorili su kako je deflacija pozitivna i kako se protiv nje ne treba boriti unatoč tome što postoji velika nezaposlenost. Svoje tvrdnje su podupirali podacima prema kojima je u razdoblju od 30 godina potkraj 19. i početkom 20. stoljeća u Americi bilo dugotrajno deflatorno razdoblje tijekom kojega je američki dolar konzistentno dobivao na vrijednosti iz godine u godinu. To je ujedno bilo i razdoblje najsnažnijeg i najdugotrajnijeg rasta američkog gospodarstva u njegovoj povijesti. Taj rast u uvjetima deflacije se doista događao li ne zbog deflacije već zbog naglog tehnološkoga razvoja koji je snižavao troškove proizvodnje, a time su i cijene proizvoda mogle padati. Izum pokretne proizvodne trake i masovne proizvodnje je smanjio cijenu mnogih proizvoda. Blaga deflacija normalno je stanje zdrave ekonomije u kojoj se događa nagli rast produktivnosti i rast količine raspoloživih dobara i usluga na tržištu. Međutim, kada tehnološki rast ide sporije nama pada troškova proizvodnje pa ne može doći ni do pada cijena koji proizvođači mogu podnijeti. .

Ovakvi pogrešni zaključci rezultat su nepoznavanja mikroekonomije koja istražuje dubinu problema, pošto su se njihovi zaključci temeljili samo na makroekonomskim indeksima. Deflacija je pojava kad prodaja pada zbog smanjenja potražnje, dok pad cijena uzrokovan samo tehnološkim napretkom nije prava deflacija koja izaziva veliku nezaposlenost. Krivulje tehnološkoga rasta i pada cijena su se preklapale, te su oni zaključivali kako se tehnologija razvija zbog deflacije, iako je obrnuto, cijene padaju zbog tehnološkoga razvoja. Razvoj počinje izumom, inovacijom, ili nekim tehnološko organizacijskim unapređenje. Izrada prototipa, ili pilot projekta traje nekoliko godina. Kad se napravi prototip potrebno je još vremena i kapitala za organizaciju serijske proizvodnje, a nakon toga potrebno je još nekoliko godina dok se novi strojevi ili tehnologija uvedu u većinu tvornica nakon čega njihovi troškovi počinju padati. Tek tada proizvođači mogu snižavati i cijene, što se može očitovati kao deflacija. Međutim ovako izazvani pad cijena ne izaziva otpuštanje i rast nezaposlenih, te ne predstavlja problem, već je dar potrošačima. U problemu su jedino zaposlenici u konkurentskim poduzećima koji nemaju novu tehnologiju. Zbog neuočavanja stvarne veze između tehnološkoga napretka ti makroekonomski lobisti su pobrkali uzrok i posljedicu, te su ometali borbu protiv deflacije i velike nezaposlenosti.

Ovakvi bankarski lobisti su također tvrdili kako je do krize došlo zbog previše ekspanzivne monetarne politike u periodu prije pojave krize, što je dovelo do rasta cijena nekretnina i dionica, čiji pad je doveo do krize, te su na osnovu toga tvrdili kako ekspanzivna monetarna politika vodi u krizu. Pri tome su nastojali skriti istinu kako su tu doista pretjerano ekspanzivnu monetarnu politiku provodile upravo banke kreirajući pretjerano veliku količinu kreditnoga novca, kako bi zaradili na nekretninama i dionicama.

Nasuprot njima ekonomisti koji nisu bili interesno povezani sa financijskim sektorom i oni koji su radili za proizvodna poduzeća predlagali su ukidanje zlatnog standarda kako bi se tiskanjem novca mogla potaći proizvodnja i potrošnja ulaganjem u velike državne investicije koje će zaposliti ljude, kako bi oni mogli trošiti i povećati potražnju za robom široke proizvodnje. Pošto ovi ekonomisti nisu imali utjecaj na medije bili su ismijavani i marginalizirani, ali im je predsjednički kandidat Roosevelt povjerovao.

U isto vrijeme neke države su pokušavale voditi drugačiju monetarnu politiku. Države koje su tiskani novac davale bankama nisu osjetile nikakve promjene, osim što je likvidnost bankarskoga sektora povećana. Bankari su tiskani novac čuvali u svojim sefovima, te se ništa nije promijenilo. Uspjeh u borbi protiv deflacije su imali samo oni koji su novac plasirali u domaću proizvodnju i potrošnju domaćih proizvoda.

Prenošenjem velike krize u Europu propada austrijska Creditanstalt banka, čime je bankrotiralo austrijsko i njemačko bankarstvo, a s bankama je propalo i gospodarstvo. Propašću njemačkih i austrijskih banaka propada industrija, a raste nezaposlenost i politički ekstremizam.

U Njemačkoj problem je bila ratna odšteta. Kako bi mogli isplaćivati ratnu odštetu Britancima i Francuzima Njemačka tiska novac kojima kupuje dolare, što izaziva najveću ikad zabilježenu inflaciju. Par mjeseci prije dolaska Hitlera na vlast, kad su svi podaci govorili kako Hitler sigurno pobjeđuje britanci naglo mijenjaju svoj stav prema Njemačkoj, te se na konferenciji u Lausannei ukidaju ratne reparacije Njemačkoj. Nedugo zatim i guverner Engleske banke Montenagu Norman odobrava presudan kredit novoj vladi Adolfa Hitlera. Čim je izabran Hitler za Kancelara Britanija i Francuska su objavile kako Njemačka više ne treba plaćati ratne reparacije, te je Hitler mogao prestati kupovati devize. Umjesto toga je tiskanim novcem počeo graditi autoputove i druge velike objekte što je rezultiralo zapošljavanjem nezaposlenih i ukidanjem inflacije. Najveći financijer Hitlera bio je mason, Sir Henri Deterding naturalizirani britanski “poslovni čovjek” i agent britanske tajne službe, koji je stvorio Royal Dutch Shell, te organizirao angloamerički naftni kartel. Značajnu pomoć u iznosu od trideset milijardi ondašnjih francuskih franaka, Hitler je dobio i iz “tajnog fonda Treće republike” u kojoj su tada na vlasti bili francuski radikalni socijalisti, a taj je novac djelomično iskoristio za svoju predizbornu kampanju, a većim djelom za stabilizaciju Njemačke valute.

Neke države poput Mussolinijeve Italije su tiskani novac ulagali u velike infrastrukturne radove što je rezultiralo zapošljavanjem i izlaskom iz krize.

1932. godine na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Državama pobijedio je demokratski kandidat Franklin Roosevelt. Roosevelt je predložio plan za izlazak i krize New Deal (novo poslovanje).

Prva briga je kako zbrinuti 11 milijuna nezaposlenih. Država počinje organizirati javne radove. Grade se objekti koji su potrebni cijelom građanstvu. Država u početku nije imala novca da bi platila radnike, ali zato im je osigurala smještaj, hranu, odjeću, alate i sl. U gradovima su prestale demonstracije. Država je time poticala proizvodnju hrane i odjeće za radnike. Bilo je uvedeno obavezno zdravstveno, socijalno i mirovinsko osiguranje, propisivala se visina plaće.

Druga mjera koju je Roosevelt proveo su mjere štednje. Da bi dio novca ostao u državnoj blagajni, smanjio je plaće sebi i svima koji rade u državnoj upravi.

Uskoro je došlo i do inflacije. Štampalo se više novca nego što ima zlata u narodnoj banci. Zato se smanjuje vrijednost novca. Roosevelt umjesto zlata uvodi srebrnu podlogu za dolar. Srebra ima puno više nego zlata i sada je moguće štampati veće količine novca. Time je izbjegao kvarenje novca i veću inflaciju. Pomoću svih tih mjera, država je napunila državnu blagajnu i taj novac usmijerava u oživljavanje gospodarstva. Preko kredita se potiče proizvodnja. Do tih kredita može doći svatko, i farmeri, i vlasnici trustova. Kredit se dobiva pod uvjetima: država svakom proizvođaču određuje što će proizvoditi, po kojoj će cijeni prodavati svoje proizvode, gdje i kolika će biti plaća zaposlenika. Na taj način država postaje poduzetnik, a krediti su poslužili za kontrolu nad proizvodnjom.

Tada i sve druge države počinju na razne načine voditi kontrolu nad proizvodnjom. Pojavio se državni kapitalizam. Država postaje poduzetnik i preuzima na sebe ekonomsku ulogu, te 1933. godine u Sjedinjenim Američkim Državama više nema krize.

"New Deal" je pokrenuo nove tipove društvene i gospodarske reforme koji su Europljanima već bili poznati. U okviru New Deala prvi korak u rješavanju problema nezaposlenosti bio je u sklopu Korpusa za zaštitu javnih dobara. Bio je to program koji je donio Kongres kako bi olakšao situaciju mladića između 18 i 25 godina starosti. Provodio se na poluvojnički način i zapošljavao mladiće u radnim kampovima diljem zemlje za 30 dolara mjesečno. Tijekom desetljeća u tim je radovima sudjelovalo dva milijuna mladića. Oni su sudjelovali u čitavom nizu projekata zaštite okoliša ili izgradnje cesta. Mnogi su te radove kritizirali kao izmišljen posao no Roosvelt i njegovi suradnici i dalje su bili naklonjeni programima za smanjenje nezaposlenosti koji su se zasnivali na javnim radovima umjesto na socijalnoj pomoći.

U okviru New Deala donijet je i zakon o prilagodbi poljoprivrede kako bi olakšao gospodarsku situaciju u kojoj su se našli farmeri. Tako su se između 1932. i 1935. godine dohodci farmera povećali za više od 50 posto. 1936. donijet je i novi Zakon o pomoći farmerima koji smanje proizvodnju kultura koje su posebno iscrpljivale tlo. Uskoro su porasle cijene proizvoda, a gospodarska stabilnost farmera postala je sve realnijom. Nacionalna uprava za gospodarsku obnovu uspostavljena je 1933. Zakonom o obnovi nacionalne industrije, a imala je za cilj privesti kraju nesmiljenu konkurenciju pomoću propisa o pravednoj konkurenciji čime i se stvorilo više radnih mjesta i tako povećala kupovna moć.

Jedan od bitnih dijelova „New Deala“ bio je i zakon o socijalnom osiguranju iz 1935. Tim je zakonom stvoren sustav osiguranja za starije osobe, nezaposlene i nesposobne, a sredstva su prikupljana doprinosima poslodavaca i zaposlenih.

Jedan od sudionika u provođenja New deala bio je ekonomist Milton Friedman koji je tada rekao kako je stvaranje novih radnih programa odgovarajući odgovor na kritičnu situaciju, ali ne i zamrzavanje cijena i plaća.


Nakon što je 1936. Roosvelt ponovno pobijedio na izborima i preuzeo drugi mandat program za obnovu zemlje više nije bio u prvom planu. Proizvodnja je pokrenuta, nezaposlenost je smanjena, a zlatni standard je mogao biti vraćen kako bi dolar i dalje mogao funkcionirati kao svjetska valuta. Od tada je i američki FED postao institucija koja se prije svega brine o punoj zaposlenosti, na drugom mjestu se brine o stabilnosti cijena, dok je stabilnost tečaja potpuno prepuštena tržištu. Zbog vraćanja zlatnog standarda vraća se i deflacija, te je 1939. nezaposlenost ponovno došla na 25%, ali su se uskoro svi zaposlili u vojnoj proizvodnji, ili su bili mobilizirani u vojsku. Nezaposlenost je i pogodovala vojsci kako bi se što više mladih javilo u vojsku.

Početkom 70-ih godina u SAD-u se dogodio šok pod nazivom „Nixonov šok“. Predsjednik zemlje, Richard Nixon, preko noći je odustao od „zlatnog standarda“. Zbog financiranja rata u Vjetnamu donio je odluku da dolar više ne mora imati polog u zlatu. Unatoč tome dolar je i dalje ostao svjetska valuta iako nije imao nikakvu podlogu. Jedini garant je povjerenje u snagu gospodarstva SAD-a. Tiskanjem dolara SAD izaziva inflaciju na svjetskom nivou pošto i druge države moraju tiskati svoje valute, kako bi sačuvale konkurentnost svoga gospodarstva.

Zbog sve veće potražnje za naftom i Arapsko Izraelskog rata u jesen 1973. dolazi do dogovornog smanjenja proizvodnje za oko 5% da bi podigli cijenu sa 3 dolara po barelu na više od 5 dolara, dakle oko 70%. Tijekom iduće godine, cijena sirove nafte je na svjetskom tržištu narasla na više od dvanaest dolara. Na ovaj način su zemlje OPEC-a pokazale zemljama uvoznicama nafte kako se ne slažu sa rezultatima Jomkipurskog ratu. U naftnom embargu sudjelovala je većina arapskih država izvoznica nafte. Ovo je izazvalo šok koji je donio cijeli niz inicijativa čiji cilj je smanjenje ovisnosti ekonomije o nafti. Došlo je do poskupljenje troškova proizvodnje i inflacije širom svijeta, ali i do razvoja alternativnih izvora energije do boljeg korištenja energije. Američki FED reagira još većim tiskanjem dolara što dovodi do jačanja inflacije u americi i širom svijeta. Na taj način amerikanci naftu kupuju tiskanim novcem dok ju svi ostali moraju kupovati realnim novcem. Zahvaljujući tome američka konkurentnost jača, a druge države zaostaju. Inflacija, koja je ranije u prosjeku iznosila 3,2% na godišnjoj razini, više je nego udvostručena nakon 1973. godine i naftnog šoka na godišnju razinu 7,7%. Inflacija je dostigla 9,1% u 1975, što je najveća stopa od 1947. Inflacija je pala na 5,8%, 1976.

Slijedeće drastično poskupljenje cijene nafte dogodilo se u razdoblju 1979./1980. a izazvalo ga je smanjenje proizvodnje nafte u vrijeme prvog Zaljevskog rata između Irana i Iraka. Porast cijene zaustavio se na 38 dolara za barel. Ovaj naftni udar dovodi do najveće krize u Europi koja nije imala veće izvore nafte, a nije mogla ni tiskati dolare. Zbog ponovnog sve većeg tiskanja dolara do 1979. godine inflacija u SAD-u dostigla je 11,3%, a 1980. godine porasla je na 13,5%. Vrhunac recesije u SAD-u dogodila u studenom i prosincu 1982, kada je stopa nezaposlenosti u zemlji 10,8%, što je najviše od Velike depresije.

Nakon naftnog šoka 1979. godine Američko je gospodarstvo usporava pa je u SAD-u od 1980.-1982. službeno trajala recesija. Kao odgovor na poskupljenje nafte amerikanci ponovno tiskaju dolar kako bi izazvali pad vrijednosti dolara i tako obezvrijedili poskupljenje nafte. Te tiskane dolare su plasirali na međunarodno tržište kako bi inflacija u SAD bila što manja. Dolarske kredite se može najlakše plasirali preko kredita nerazvijenim državama kojima su dolari trebali za kupovinu nafte. Tiskanje dolara ipak dovodi do inflacije u SAD-u pa je realni BDP pao preko 6%, a stopa nezaposlenosti je 1982. dosegla 7,5%. Osim naftnih šokova, 1970.-e godine su u Sjedinjenim Američkim Državama bile obilježene rekordno visokim stopama inflacije (13,5% 1980. godine) pa je FED, kako bi obuzdao inflaciju uveo restriktivnu monetarnu politiku, držeći kamatne stope na visokim razinama od prosječno 15%. Kako bi se potakao oporavak i gospodarski rast, provedena je ekspanzivna fiskalna politika, te su 1981. su porezi naglo sniženi za 25%. Osim poteza vlade, oporavku američkog gospodarstva je sredinom 1980-ih doprinio je i privremeni nagli pad cijena nafte. Kamatne stope su još neko vrijeme bile na visokoj razini, ali ih je FED počeo postepeno spuštati tako da je discount rate u SAD-u sa 12% 1980. snižen na 7,5% 1985.

Recesija u SAD-u iz 1980. se dogodila u nekim ključnim industrijama kao što je stanogradnja i proizvodnji čelika i automobila zbog povećanja troškova energije što je izazvalo pad od kojih se ove industrije nisu oporavile do sljedećeg recesije.

Ovo razdoblje visoke nezaposlenosti uzrokovano poskupljenjem nafte i potezima FED-a koji je povećao kamatne stope kako bi se smanjila visoka inflaciju. Direktor FED-a Paul Volcker je primijetio kako se svaki puta nakon što se inflacija smanji i nakon što se kamatne stope spuste, nezaposlenost se smanjuje. Odlučan da ukine inflaciju iz gospodarstva usporio je stopu rasta ponude novca i podigao kamate stope. Primarnu kamatnu stopu je digao na 21,5% u lipnju 1982. kako bi smanjio inflaciju, barem tako je tvrdio. To je mogao učiniti i smanjenjem plasmana dolara u inozemne kredite, ili dizanjem stope obavezne likvidne rezerve banaka. Visoka kamata najviše je štetila zemljama trećeg svijeta koje zbog poskupljenja kamata na kredite sa deviznom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom više nisu mogli vraćati kredite. Ako se uzme u obzir da je istovremeno i Thacherka digla kamate i u britaniji, nominalno, također zbog gušenja inflacije, jasno je kako su nerazvijene zemlje, ponajviše iz Latinske amerike namjerno gurnute u recesiju kako bi zapadni spekulativni investitori što više zaradili.

U mnogim nerazvijenim zemljama 1982. dolazi do dužničke krize gdje su bankari plasirali velike količine kredita. Najviše im se sviđa kreditiranje slabijih država pošto države ne mogu bankrotirati, te su počeli sa korumpiranjem lokalnih političara i državnih službenika kako bi im podali što više kredita. U tome su imali pomoć od strane MMF-a, Svjetske banke, obavještajnih službi SAD-a i Velike Britanije. Političari koji su se odupirali koruptivnim ponudama bili su smijenjivani medijskim izmišljanjem afera, financiranjem političkih konkurenata, pa čak i državnim udarima u organizaciji zapadnih tajnih službi.

Na taj način zemlje dužnice Trećeg svijeta uhvaćene su u škare sve gorih trgovinskih uvjeta za njihovu izvoznu robu, te sve manjih prihoda od izvoza i povećanih troškova potrebnih za servisiranje dugova. Rezultat je ogromno povećanje iznosa duga. Ukupni vanjski dug svih zemalja u razvoju se stalno povećavao nakon 1982., sa nešto iznad 839 miljardi dolara na skoro 1300 milijardi dolara 1987. godine. Cijelo to povećanje praktički proizlazi iz dodatnog opterećenja prouzročenog uvjetima 'refinanciranja' nenaplativog starog duga.

U SAD-u se 2007. dogodila nova velika kriza, najveća od 1929. Sve je počelo Zakonom iz 1977. godine, koji se naziva Community Reinvestment Act, i koji nameće bankama i štedionicama obvezu kreditiranja nesolventnih stranaka. Time je omogućeno kreditiranje najsiromašnije trećine stanovništva SAD-a. Male provjere primanja, bez zahtjeva za depozitom, fleksibilni rokovi otplata i niska početna kamatna stopa omogućile su plasman velike količine stambenih kredita. Zbog lako dostupnih kredita, rasla je potražnja za nekretninama što je utjecalo na povećanje njihovih cijena. Zbog novog poskupljenja cijena nafte došlo je naglog smanjenja prodaje američkih velikih automobila koji troše puno nafte, te je povećan uvoz malolitražnih uvoznih automobila. Tvornice automobila su počele propadati, te zaposlenici tih poduzeća koji pripadaju u srednju klasu, ostaju bez posla i ne mogu vraćati kredite za kupnju kuća. To je izazvalo početni poremećaj na tržištu nekretnina. Uskoro se kriza prelijeva na druge sektrore pa je nenaplativih kredita sve više. Kada se u plasmanima banaka pojavila ogromna količina visokorizičnih ugovora, pojavila se potreba za inovativnim rješenjem koji se zvao sekuritizacija. Kongres je dao blagoslov nastanku javnih ustanova kao što su Fredie Mac i Fannie Mae, koje su otkupljivale najrizičnija bankovna potraživanja, zatim bi ih razbijali na manje dijelove, te ih grupirali prema stupnju rizika. Grupirane, visokorizične pakete nudili su u obliku obveznica institucionalnim investitorima reklamirajući njihovu rentabilnost, a skrivajući rizičnost. Tako su mirovinske i druge fondove doveli pred propast.

Kriza koja je najprije javila kao kriza na tržištu nekretnina ubrzo se transformirala u krizu likvidnosti, a na kraju u gospodarsku i političku krizu. Kriza se vrlo brzo preselila čitavim svijetom i svugdje su naglo počele padati cijene nekretnina, a bankari su širom svijeta počeli gomilati zalihe novca u sefovima kako bi se zaštitili od nelikvidnosti i loših ulaganja.

Zagovornici bankarskoga sektora tvrde kako je za krizu kriva intervencije središnje banke, a drugi smatraju kako je kriza nastala zato što je deregulacijom financijskih tržišta onemogućen utjecaj intervencija centralne banke. U ovoj krizi nije došlo do juriša na banke pošto većina država garantira određeni iznos štednje i zato što je ograničeno dizanje novca u jednom danu, te zato što postoje bankarske kartice. Zbog toga je ponašanje stanovništva bilo manje panično. Kako ne bi došlo do panike Vlada SAD-a spasila je nekoliko banaka kupovinom čime je strah od gubitka štednje smanjen. Pošto to nije bilo dovoljno za prevladavanje nastale deflacije FED je smanjio primarnu kamatnu stopu, ali ni to nije bilo dovoljno. Počelo se sa plasiranjem tisuća milijardi dolara kako bi se potakla potrošnja, ali ni to nije bilo dovoljno. Banke su svu stvorenu likvidnost držale u sefovima, te do porasta potražnje nije dolazilo. Mnogi investitori ne znaju gdje uložiti, te počinu kupovati zlato. Zlato u velikim količina kupuju razni milijarderi poput Soroša, Johna Paulsona, ali i mnoge centralne banke. Dobro upućeni burzovni ‘insideri’ masovno rasprodaju dionice tvrtki, a stotine milijardi dolara u isto se vrijeme izvlače i iz investicijskih fondova. Kako bi zaobišao komercijalne banke koje ne žele investirati u proizvodnju FED počinje kupovati obveznice stranih država kako bi smanjio tečaj dolara i potakao izvoz, te je također počeo kupovati obveznice velikih proizvodnih korporacija kako bi potakao rast njihovih investicijskih projekata.

Potezi FED-a su urodili plodom, te je proizvodnja i potrošnja počela rasti u SAD-u, ali se kriza pojačala u drugim državama. Zbog pada tečaja dolara pali su prihodi zemalja izvoznica nafte i zemalja koje izvoze na dolarska tržišta kao što su istočnoeuropske države koje puno izvoze u Rusiju i sredozemne zemlje koje izvoze na arapsko tržište.

Kriza se iz Amerike sve brže prenosila svijetom, te se 2008. preselila na tršište hrane gdje špekulanti koji bježe sa tržišta dionica i nekretnina ulažu u hranu, te tako dižu njenu cijenu. Do dizanja cijene soje od 30% i kukuruza od 50% došlo je i zbog suše u Indiji i SAD-u, a također i zbog povećanih ulaganja u proizvodnju bioplina i biodizela za što se koristi kukuruz. Došlo je do velikih nemira širom svijeta u više od 30 država. Međutim, FED velike beskamatne kredite ulaže i u proizvodnju nafte iz uljnih škriljaca, te je proizvodnja u ovom sektoru naglo porasla, a troškovi proizvodnje su naglo pali. Time je SAD od uvoznika u nekoliko godina postao izvoznik nafte.

Kriza je u Grčkoj kulminirala 2010. godine. Ulaganja špekulativnog kapitala u Grčku počinju 1999. Problem počinje s deregulacijom financijskog sektora. Ciparske banke, naročito Bank of Cyprus i Laiki banka, plasirale su kredite u Grčkoj u iznosu višem od ciparskog BDP-a. Kriza je počela kad je kreditna agencija Fitch 2009. Grčkoj smanjila kreditni rejting sa A- na BBB+, iako je dotada deset godina imala rejting A. Nakon najavljenih mjera za smanjenje deficita započinju prosvjedi. Zbog krize u Grčkoj gotovo svaki četvrti stanovnik je postao nezaposlen, a u grupi mlađih od 25. godine starosti svaki drugi. Godine 2012. dogovoreno je kako će zemlje eurozone Grčkoj pružiti pomoć u iznosu od 130 milijardi eura, a banke su pristale otpisati 75 posto grčkih dugova. Na ovaj način su spašena ulaganja privatnih špekulanata na račun europskih poreznih obveznika.

Od 2010. do 2012. godine nezaposlenost se širi čitavom Europom, te između 2009. i 2012. Portugal, Italija, Grčka, Irska i Španjolska smanjuju svoje proračunske izdatke prosječno za 6,4 posto, smanjujući zdravstvene i obrazovne troškove. Istovremeno u Portugalu, Grčkoj i Irskoj privatne banke se spašavaju iznosima koji prelaze iznos godišnjih plaća u tim državama.

Kriza se širi i Španjolskom, Italijom, Portugalom i Irskom. Prije krize banke su nudile vrlo povoljne kredite za stavove, automobila, namještaj, elektronske kućanske aparate itd. Kada se rasprsnuo nekretninski balon mnogi dužnici su zbog krize izgubio posao, te više nisu mogli otplatiti kredit. U 2012. godini zabilježeno je više od dvije stotine deložacija svakoga dana, uz veliki porast broja samoubojstava u Španjolskoj.


Kad je počela kriza u EU Europska centralna banka je vodio suprotnu politiku od politike FED-a, ponajprije zbog interesa Njemačkih, Francuskih, Belgijskih i Nizozemskih bankara koji su plasirali velike količine kredita u mediteranske države, te su željeli što više zaraditi na kamatama. Zbog toga se kriza u Europi pretvorila u veliku deflacijsku depresiju. Sve ovo što se događalo u Europi moglo se spriječiti da je ECB počeo voditi politiku jeftinog novca. Međutim, Njemačkoj je odgovarala propast industrije u konkurentskim europskim državama, te je ECB vodila vrlo restriktivnu monetarnu politiku koja je dovela do porasta tečaja eura od 30 posto u odnosu na dolar. Istočnim i južnim europskim državama pao je kreditni rejting pa su im krediti ECB-a postali vrlo skupi, dok su istovremeno Njemačke robne kuće dobivale beskamatne kredite za gradnju svojih robnih kuća širom EU. Time je Njemačka osigurala plasman svojih proizvoda, povećanje proizvodnje u Njemačkoj, i veću potražnju za radnom snagom u Njemačkoj. Nakon što je većina konkurencije u istočnoj i južnoj europi propala, u travnju 2013. godine trojka – MMF, Europska centralna banka i Europska komisija predlažu “spašavanje” teško deset milijardi eura. Uvjetuju ga programom strukturne prilagodbe koji uključuje smanjenje javnog sektora, ukidanje sustava generacijske solidarnosti za novozaposlene, privatizaciju strateških javnih poduzeća, mjere proračunske prilagodbe koje bi imale potrajati sve do 2018., ograničenje socijalnih izdataka i stvaranje “fonda za financijsko spašavanje”. Formalni cilj je održati banke i riješiti njihove probleme, sve to uz zamrzavanje depozita većih od 100.000 eura. Sve ovo Britanija prepoznaje kao pretvaranje EU u Njemački Četvrti Rajh te pokreće postupak nagovaranja birača na izlazak iz EU, te se kreće u pripremu referenduma o tom pitanju, čime počinje Brexit.

 

Literatura;

Tihomir Čuljak; Povijest gospodarskih kriza.