Muči me ovo globalno zatopljenje

U svibnju već danima nosim zimsku odjeću. I kapu na glavi. Zima mi je.

Čudno neko zatopljenje.

Gledao sam neku emisiju na discaveriju gdje su prikazane snimke satelita sa senzorima na ugljični dioksid i monoksid. Snimka lijepo pokazuje povećanu razinu tih plinova, ali samo zimi.

Ljeti ništa.

To mi se baš slaže sa osobnim zapažanjima. Dok sam bio dijete zano sam se probijati kroz snijeg do škole na minus 25- do 30 stupnjeva. A ljeti sam igrao klikere u hladovina na plus 40.

Godinama nisam zimi doživio temperaturu nižu od – 20, ali ni ljeta puno toplija nego nekoć.

Čini mi se kako u toj priči ekologa ima puno propagande, ali malo provjerenih činjenica.

Gledao sa i emisiju o plastici u moru.

Neki lovili plastiku i pronašli 90 posto manje od onoga šti su teoretski izračunalai. A među pronađenom plastikom najviše ribarskih mreža, a najmane plastičnih vrećica.

Ni to mi nije čudno.

Mlade školjke se često lijepe za svašta pa i za plutajuću plastiku. A kada narastu težinom plastiku povuku na dno mora. I tako nam plastiku sa površine odvlače u dubine. Baš dobro za čistoću mora.

Ali priča o opasnim otocima plastike mora ići dalje kako bi se i ekološka plastika probila na tržište.

Čitam danas kako će se struja za punjenej električnih automobila od sada naplaćivati.

Do sada je bila besplatna.

Ali netko je to ipak plaćao.

Nema đabe ni kod stare babe.

Prepostavljam kako je to plaćala industrija baterija kojoj treba veća prodaja. Pošto se i broj električnih automobila na cestama znatno povećao vjerojatno im reklama sa besplatnom strujom više nije potrebna pa to više ne žele plaćati.

Plaćati će oni koje voze električne aute.

Plaćati će i nove akumulatore svakih 6-7 godina.

A zagađeni zrak će udisat oni koji žive pokraj termocentrala koje zbog više električnih automobila moraju proizvoditi sve više struje.