Nastanak Marksizma

Nastanak Marksizma
41
0
0

Nastanak Marksizma 1818 – 1883

 

Za vrijeme odrastanja Karla Heinricha Marxa svijetom je dominirala Velika Britanija čija dominacija se temeljila na snažnoj mornarici, te na liberalnom gospodarstvu. Snažna liberalna konkurencija omogućila je vrlo efikasnu selekciju u kojij su samo najsposobniji napredovali, a manje sposobni su brzo propadali. Konkurencija je potakla ulaganje u nove ideje i brzi tehnološki razvoj.

Izum parnog stroja omogućio je veliki rast proizvodnje i trgovine sa prekomorskim zemljama. Zbog toga je došlo i do velike potražnje za drvetom i ugljenom. Sjeća šuma je dovele do širenja pašnjaka i povećanje proizvodnje vune za proizvodnju tekstila. Zbog sve kvalitetnijih parnih strojeva sve lakše je i ispumpavati i vodu iz rudnika pa i cijena ugljena pada što dovodi do lagane deflacije svakih nekoliko desetaka godina zbog toga što proizvodnja novca, to jest zlata i srebra na mogu pratiti količinu roba na tržištu.

Kada je Britanac George Stephenson 1804. godine izgradio prvu parnu lokomotiva za kretanje po tračnicama naglo su porasla ulaganja u širenje tračnica za vlakove. Prve parne lokomotive mogle su brzinom od 5 km/h vući nekoliko rudničkih vagoneta. Godine 1816. engleski kemičar Humphry Davy konstruirao je rudarsku sigurnosnu svjetiljku za rasvjetu u rudniku, ali i za detektiranje opasnih koncentracija metana. Ovime su smanjeni troškovi proizvodnje ugljena čime je otvorena mogućnost sniženja njegove cijene, a time i sniženje troškova ostalih industrija što je pojačalo deflacijske pritiske. Putnička željeznica pojavila se 1820. čime je naglo porastao promet kopnom uz ubrzanje prometa. Ovime je povećana i potražnja za ugljenom. Izum parne lokomotive i njena masovna primjena doveli su do propasti mnogih lađarskih kompanija koje su teret prevozile rijekama. Osiromašili su i mnogi vozači kočija koji su ostali bez posla i sredstava za život. Sniženje cijene transporta ponovno je dovelo do povećane zarade trgovaca i općeg sniženja cijena, deflacije. Sa industrijskom revolucijom dogodila se promjena u kojoj su industrija vrtoglavo razvijala, daleko brže nego je rasla proizvodnja zlata, te su deflacijske krize postale redovita pojava što je opisano u knjizi Povijest Gospodarskih kriza.

Parna lokomotiva se vrlo brzo proširila na europske države poput Pruske, Francuske i Austrougarske koje također doživljavaju brzi razvoj. To Britancima i njihovim glavnim industrijskim poduzetnicima ne odgovara pa smišljaju kako sabotirati ekonomski razvoj kontinentalne industrije. Donose zaključak kako je potrebno oslabiti tada kontinentalne monarhije, osobito najjaču višenacionalnu Austrougarsku podupiranjem nacionalnih ideja koje bi trebale oslabiti ove države. Na njemačkom sveučilištu u Jeni uspjeli su naći i financirati pojedince koji šire njima pogodne ideje, te oni od 1817. počinju osnivati tajne nacionalne klubove i zagovarati ideje pangermanizma i panslavizma iz tobože humanističkih razloga, a u stvari iz želje za sukobom između Germana i Slavena. Pošto je nacionalizam ojačao pojedine konkurentske države britanci traže novu ideologiju kojom bi zavadili radnike i poslodavce, a za taj zadatak odlučuju upotrijebiti zavist, silu koja je u francuskoj srušila feudalni poredak, umotanu u ambalažu socijalne jednakosti i bratstva jednakih građana. Engleski ministar Canning 1828. u parlamentu govori: «Bacit ću revolucionarne baklje na kontinent, podići sve nacije na povik «živjela sloboda» i srušiti sve stare monarhije.» I tako su Britanski provokatori ubačeni u europske "lijeve stranke" počeli širiti zavist radnika protiv bogataša. U početku to nije davalo rezultata, pošto su svi radnici vjerovali kako se i oni mogu obogatiti. Tek kad su lijeve stranke počeli govoriti kako su skoro svi bankari i bogataši Židovi radnici su sve češće počeli prihvaćati borbu protiv bogataša kao borbu protiv Židova. Tako su ljevičari na valu antisemitizma počeli jačati. Zbog toga i Marxsova obitelj mijenja imena, te napuštaju židovstvo i prelazi na protestantizam. Sedamnaestogodišnji Karl 1835. počinje pohađati Sveučilište u Bonu, gdje studira pravo, ali više vremena provodi u ispijanju alkohola. Čak je postao i potpredsjednik Trierskog tavernskog kluba. Zbog loših ocjena, otac ga je natjerao da se preseli na ozbiljnije Sveučilište u Berlinu gdje su mu filozofija i povijest bili važniji od pravnih studija. Završivši studij prava radio je kao odvjetnik, ali pošto mu taj posao nije najbolje ležao često je novac posuđivao od bogatog ujaka bankara i industrijalca. Dok je Marxs studirao Britanija je izgradila gradsku željezničku prugu između Liverpula i Manchestera što se pokazao vrlo uspješnim za prijevoz putnika i tereta.

 

Dok su britanci razvijali svoje željeznice Marks je pisao svoju doktorsku disertaciju "Razlika između demokritske i epikurejske filozofije prirode", koju je završio 1841. Esej je opisan kao "odvažno i originalno djelo u kojemu je Marx nastojao pokazati kako teologija mora popustiti pod superiornom mudrošću filozofije". Pošto mu na dizertacija u Berlinskom sveučištu nisu dobro gledali, on ju je prijavio na liberalnijem Sveučilištu u Jeni, gdje su mu dodijelili doktorat. Pošto Marxu ni akademska karijera nije ležala počinje se baviti novinarstvom, te se preselio u Koln 1842., gdje je počeo pisati za radikalne Rajnske novine. U novinama je počeo pisati svoje panflete o politici. Kritizirao je vlade Europe i njihove politike, ali također i liberale, te druge članove socijalističkog pokreta čije je ideje smatrao neučinkovitima ili izravno antisocijalističkima. Nakon što je u novinama izdan članak koji je žestoko kritizirao monarhiju u Rusiji, ruski car Nikola I., saveznik pruske monarhije, zahtijevao je da se novine zabrane, te je Pruska vlada ugasila novine 1843. Nakon toga Marx je prešao u druge novine Njemačko-francuski godišnjak u Parizu , koji je također uskoro ugašen.

 

Krajem 1830-ih i početkom 1840-ih britansko gospodarstvo se usporavalo pošto su kamatne stope porasle, pa su iz ulagači iz inozemstva ulagali novce u državne obveznice, glavni izvor ulaganja u to vrijeme, a banke i tvrtke su zbog tog smanjili ulaganja za izgradnju željeznice. Isplativije je bilo ulagati u državne obveznice. Zbog toga pojedini Britanski političari u suradnji sa bankarima smišljaju plan kako razviti željeznice bez državnih ulaganja. Napravili su plan po kojem bankari trebaju davati kredite za poduzeća koja grade željezničke pruge, te za kupovinu dionica takvih poduzeća. Sukladno tom dogovoru od sredine 1840-ih godina, Bank of England smanjuje kamatne stope, pa državne obveznice postaje manje atraktivne, gospodarstvo napreduje i prerađivačke industrije ponovno raste. Zbog toga ulagači u postojeće željezničke tvrtke povećavaju ulaganja i počinje bum kad se zbog sve veće količine tereta i ljudi, ulagači odlučuju ulagati u nove željeznice. U željezničke tvrtke počeli su ulagati i obični građani svoje ušteđevine. Novi mediji poput novina i pojava moderne burze promicali su ulaganja. Dionice su se mogle kupiti za depozit od 10%, a ostatak se može uplatiti u bilo kojem trenutku. Ulagali su i mnogi kontinetalni špekulanti i poduzetnici. Željeznice su snažno promicane kao siguran pothvat, te je tisuće ulagača na skromnim primanjima kupilo veliki broj dionica, a u stvari su samo dali polog. Kako bi se željeznice sve brže razvijale Britanska vlada promovirala je gotovo potpuni "laisses- faire" sustav ne-regulacije u željeznice. Tvrtke su morale podnijeti prijedlog parlamentu da dobiju pravo na stjecanje zemljišta za liniju, čime su predložene trase bile odobrene, ali nije bilo ograničenja o broju tvrtki i nema prave provjere financijske održivosti linije. Svatko može osnovati tvrtku, na tržištu prikupiti ulaganja i podnijeti ga parlamentu. Dodatni poticaj za prevarante je bilo i to što je bila praksa da se dividendu plaća iz uloga, a ne iz profita.

Kako bi što više zaradile banke su počele davati više kredita nego su imali štednje. Kako bi se to spriječilo pojedini političari su 1844. uspjeli progurati Zakon Bank Charter kao sredstvo za stabiliziranje britanske ekonomije. Ovim se Zakonom fiksira maksimalna količina novčanica koje mogu biti u optjecaju, te jamči da su sredstva određena rezervama zlata i srebra koje će se držati na zalihama. Zakon zahtijeva da ponuda novca u opticaju može biti povećan ako rezerve zlata ili srebra budu proporcionalno povećane. Zakon o bankarskoj povelji, bio je trijumf Valutne škole Davida Ricarda čime je zabranjeno izdavanje novca koji nije pokriven 100 posto u zlatu. Međutim, ta odredba odnosila se samo na novčanice, a ne i na bankarske kredite čiji volumen se povećao pet puta u samo dvije godine iz izmišljenih pologa. Tako su banke otkrile novi način za zarađivanje na kamatama. To je izazvalo naglu monetarnu inflaciju, a krajem 1845. političari procjenjuju kako je izgrađena većina isplativih dionica, te Bank of England diže kamatne stope pa novac počinje teći od željeznice prema štednji i državnim obveznicama. Cijene uloga u željeznice počinju padati, te je daljnje ulaganje zaustavljeno. Mnoge obitelji izgubile su cjelokupnu životnu ušteđevinu, a propali su i brojni kontinentalni investitori privučeni mogućom velikom zaradom. Mnoge obitelji uložile su cijelu svoju ušteđevinu i mnogi su izgubili sve kad se balon srušio, a tvrtke su tražile da uplate ostatak njihovih dospjelih plaćanja. I tako je nastala gomila sirotinje koja je bila spremna raditi 16 sati dnevno samo za hranu. Zbog panike 1847. godine i propasti velikog broja poduzeća i trgovina, kriza traje do 1855. Za razliku od prijašnji namjerno izazvanih burzovnih mjehura ovaj je dao rezultat u vidu ekspanzija Britanskoga željezničkog sustava. Ukupno je izgrađeno 6.220 milja (10.010 km) željezničkih pruge od projekata odobrenih od 1844. do 1846. i to je sve izgrađeno privatnim kapitalom bez udjela države.

 

Izumom kreditnog novca bankari su uvidjeli kako time mogu lako koncentrirati velika vlasništva pod svoju kontrolu i to ne samo u Britaniji već i u svijetu. Time počinje izvozna kreditna ekspanzija izmišljenim kreditnim novcem iz Velike Britanije prema Francuskoj, Europi i SAD-u. Kako bi se pri tome spriječilo krupni industrijski kapital iz konkurentskih europskih kontinentalnih država da se razvijaju na isti način britanske službe su odlučile baciti sjeme razdora između vlasnika poduzeća i zaposlenika širom kontinentalne europe. Kao najbolji za taj zadatak prepoznat je mladi novinar koji je širio neprijateljstvo između radnika i poslodavaca. Zbog toga britanski agent Fridrih Engels putuje u Pariz kako bi se upoznao sa Karlom Marxom. Upoznaju se 28. kolovoza 1844. Engels je Marxu pokazao svoju nedavno objavljenu knjigu, Položaj radničke klase u Engleskoj 1844., kojom je uvjerilo Marxa kako će radnička klasa biti agent i instrument konačne revolucije u povijesti. Engels ga je počeo poticati i po malo financirati kako bi ga usmjerio na izazivanja sve jačeg nezadovoljstva industrijskih radnika preko medija. Marx je počeo pisati za tada jedine preostale necenzurirane njemačke novine u Europi, Vorwärts! (Naprijed!). Smještene u Parizu, novine su osnovali i vodili mnogi aktivisti povezani s revolucionarno socijalističkom Ligom pravednih, koja će za par godina postati puno poznatija pod imenom Liga komunista. Nakon primanja zahtjeva pruskog kralja, francuska je vlada 1845. pristala ugasiti Vorwärts!, te je Marx progna i iz Francuske. Odatle Marx odlazi u Bruxeles, ali je morao obećati kako neće objavljivati ništa na temu politike kako bi imao pravo ulaska u zemlju. Tu mu se pridružuje i Engels kako bi ga držao pod kontrolom. Kako bi ga što više vezao uz sebe zajednički su posjetili vođe čartista, marginalnog socijalističkog pokreta u Britaniji pod kontrolom britanskih službi koji su imali zadatak suludim potezima umanjiti utjecaj ljevičara u Britaniji.

I tako je Marxs pod utjecajem Engelsa 1847. napisao djelo "Bijeda filozofije", što je postao temelj za Marxovo i Engelsovo najpoznatije djelo, politički pamflet koji je poznat pod imenom Komunistički manifest koji je objavljen 21. 2. 1848. u Londonu. Djelo je objavljeno na njemačkom jeziku, iz čega je lako zaključiti kako je cilj bio nezadovoljstvo izazvati u Njemačkoj i Austriji. Ovaj urotnički pamflet počinje riječima "Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasne borbe". U tom djelu Marxs i Engels razvijaju antagonizama između poslodavaca i radnika za koje Marx tvrdi da nastaju uslijed sukoba interesa između buržoazije, klase koja posjeduje sredstva za proizvodnju, i proletarijata, klase koja ne posjeduje sredstva za proizvodnju. Već sljedeći dan nakon objave Komunističkog manifesta izbila je prva europska revolucija 1848. godine u Francuskoj. Nakon toga izbile su revolucije diljem Europe, a u Engleskoj gdje je manifest napisan i objavljen nije se dogodilo ništa. Iz toga je očito kako je sve organizirano u Britanskoj obavještajnoj službi po zahtjevu financijske oligarhije koja je tako spriječila razvoj konkurentskih država, u cilju zadržavanja superiornosti Britanskog imperija. Revoluciju su financirali britanski bankari, organizirali obavještajci uz pomoć masona, a novac do izvršitelja su prenosili masonski bankari uglavnom židovskog porijekla. Pošto su novčane pošiljke većinom uhvaćene revolucije su uglavnom propale.

Zbog ekonomske krize izazvane propašću ulaganja u britanske željeznice ekonomska kriza se širi europom, te zahvaljujući i Marxsovim pamfletima Europa je doživjela niz prosvjeda, ustanaka, i revolucije 1848. U Francuskoj je revolucija dovela do odbacivanja monarhija i ustanovljavanja Druge Francuske Republike, pa se Marxs vraća u Pariz. Kako bi revoluciju prenio i u Njemačku Marx se 1848. vraća u Köln, gdje je počeo izdavati pamflet naslovljen "Zahtjevi Komunističke partije", u kojemu je zagovarao samo četiri od deset točaka iz Komunističkog manifesta, smatrajući kako, u tadašnjoj Njemačkoj, prvo buržoazija mora svrgnuti feudalnu monarhiju i aristokraciju kako bi proletarijat mogao svrgnuti buržoaziju. Pošto je revolucija u njemačkoj uskoro propala Marx se morao vratiti u Pariz, odakle su ga uskoro izgnale gradske vlasti, pa bježi u London 1949. Tu je osnovao novo sjedište Lige komunista, te se intenzivno uključio u rad Njemačkog radničkog obrazovnog društva, koje je svoje sastanke održavalo u Sohu, glavnom londonskom kvartu za prostituciju, alkoholizam i drogu.

 

Tijekom ove velike ekonomske krize između 1847. i 1855. a i nakon nje, dok su u europi trajale revolucije u Britaniji su ojačale velike banke i financijski kapital koji udruživanjem sa industrijalcima postaje financijska oligarhija. Velike banke ponovno nude visoke kamate na štednju i niske kamate na kredite čime privlače kapital. Miješaju se bankarski i industrijski kapital i nastaje financijski kapital. Banke kreditnim novcem koji je višestruko veći od veličine uloga snažno povećavaju potražnju pa od deflacije ponovno izazivaju inflaciju. Sve ove bankarsko monetarne manipulacije Marx i njegovi ljevičarski sljedbenici nisu ni primijetili ni shvaćali. Ranije su banke prodavale zlato, a sada su počele izdavati kreditne papire koji postaju novac kojim se može sve kupovati pošto prodavači kreditne papire knjiže kao novčani prihod koji se evidentira na njihovim računima u tim istim bankama, pa sa time opet mogu izdati novi krediti. Viškom novca počinju kupovati dionice trustova i koncerna. Vlasnici industrije čuvaju ogromne količine novca u bankama pa postaju suvlasnici banaka. Tako vlasnici financijskoga kapitala imaju sve veću moć, koja je ograničena tek kad su središnje banke uvele obveznu stopu likvidnih rezervi kao regulacijski instrument nadzora komercijalnih banaka i kontrole novčane mase na tržištu.

 

Promatrajući kako nastaje kriminalna financijska oligarhija u Britaniji Marx stvara zaključke o ovim velikim monopolima, te njihovo ponašanje pripisuje svim poduzetnicima. Financiran od Engelsa nastavlja sa organiziranjem revolucija, te pokušava shvatiti političku ekonomiju. Usput je kratko radio kao dopisnik za New York Tribune. I tako je od pravnika i filozofa po zvanju i novinara po zanimanju Marx odlučio postati ekonomist. Zbog učestalih neuspjeha radničkih revolucija i pokreta, Marx je nastojao bolje razumjeti kapitalizam, te provodi puno vremena u britanskom muzeju studirajući i promišljajući djela političkih ekonomista, vjerujući kako će tako shvatiti ekonomske pojave. Pošto je većinu vremena svoja istraživanja vršio pod utjecajem alkohola uspio je shvatiti tek nekoliko osnovnih ekonomskih pojmova kao što su profit, profitna stopa i renta, ali većinu ekonomskih pojava nije razumio. Nije shvaćao razliku između vrijednosti, cijene i troškova proizvodnje, nije shvaćao ekonomsku funkciju konkurencije, nije shvaćao razliku između monopola i onih koji se bore protiv tržišne konkurencije, nije shvaćao važnost različitih motivacija u pokretanju ulaganja i proizvodnje, a nije shvaćao ni vrijednost ideja, osobito inovativnih ideja na proces proizvodnje.


 

Marx 1859. objavljuje "Prilog kritici političke ekonomije", njegovo prvo ekonomsko djelo. Nakon toga 1860-ih radio je na sastavljanju triju svezaka, "Teorije o višku vrijednosti", koje je za temu imalo teoretičare političke ekonomije, naročito Adama Smiti i Davida Ricarda. Ovu teoriju je nazvao "zakon viška vrijednosti". Teorija polazi od tvrdnje da je za proizvodnju potrebno i dovoljno imati kapital u obliku konstantnog i varijabilnog kapitala tj. strojeva, opreme, sirovina, energije i radne snage. Višak vrijednosti koji nastaje rezultat je, po ovoj teoriji, rada radnika.

U realnosti ako kapital tj. strojeve, uređaje, sirovine, energiju i objekte zajedno s radnicima koji posjeduju određena znanja tj. objektivne informacije, stavimo na neki otok oni sami neće ništa proizvesti. Da bi se nešto proizvelo potrebno je da netko od njih, tko ima ideju kaže što raditi. Ako sami ne mogu smisliti što raditi s raspoloživim kapitalom, a nitko drugi im nije dao zadatak, onda kapital propada. Ako im netko i da ideju o onom što treba proizvoditi, a ona je neprofitabilna kapital također propada.

 

Marx se priključio Prvoj Internacionali, u čiji izvršni odbor je izabran po njenom službenom osnutku 1864. Po njegovom zahtjevu izvršni odbora se iz Londona preseljava u New York 1872., što dovodi do izumiranja Internacionale.

Prvi tom "Kapitala" Marxs objavljuje 1867. u kojem analizira vlasničke odnose u proizvodnji. U tom djelu Marx je opisao svoju "radnu teoriju vrijednosti" koju je razvio pod utjecajem Thomasa Hodgskina, te svoje koncepcije viška vrijednosti i eksploatacije koja će, tvrdio je, u konačnici dovesti do padanja razine profita i do pada industrijskog kapitalizma. Osnovna postavka ove teorije je tvrdnja kako je jedini faktor proizvodnje kapital, nasuprot Hegelovoj teoriji po kojoj je ideja jedina vrijednost. Po ovoj "radnoj teoriji vrijednosti" vrijednost neke robe je konstantna i ovisi o uloženom radu, a cijene osciliraju oko te vrijednosti. Dok je on pisao svoj Kapital kao ekonomsku analizu društva i gospodarstva jedan drugi ekonomski analitičar David Rikardo matematički je dokazao kako je radna teorija vrijednosti potpuno netočna. Marx je za to znao, ali nije htio prihvatiti znanstvene činjenice, pošto bi tada morao revidirati sve što je radio čitavog života.

I tadašnji, a i današnji ekonomisti znaju da je uloženi rad trošak proizvodnje, a ne vrijednost robe. Troškovi proizvodnje su proizvodni fenomen, dok je vrijednost robe upotrebni fenomen. Koliko neka roba vrijedi ovisi o kupcu, to jest korisniku. Čovjek koji sjedi pokraj potoka za čašu vode neće ništa platiti, ali čovjek koji u pustinji umire od žeđi dat će sve za litru vode. Za drugu litru vode dat će puno manje. Prema tome, vrijednost neke robe ovisi o potrebama kupca i o stupnju njegovog zadovoljenja te potrebe. Treći osnovni ekonomski pojam je cijena koju je Marx također izjednačavao sa vrijednošću, tvrdeći kako cijena varira oko vrijednosti. Po njemu, vrijednost je u jednom trenutku malo veća od cijene, pa je malo manja, a dugoročno je ustvari jednaka cijeni. Do toga zaključka je došao stoga što su se u njegovo vrijeme izmjenjivali periodi inflacije i deflacije, što su najčešće namjerno izazivali bankari monetarnim mehanizmima naizmjenično dižući i spuštajući kamate na štednju i kredite. U stvarnosti, cijena je na tržištu veća od troškova proizvodnje i manja od vrijednosti, a ovisi o ponudi i potražnji. Razlika između troškova proizvodnje i cijene je profit, a razlika između cijene i vrijednosti je potrošački višak. Upotrebna vrijednost robe ovisi o kupcu tj. korisniku, o njegovom dohotku i o njegovim potrebama, a tržišna vrijednost tj. cijena je tržišna kategorija. Nitko neće kupiti robu po cijeni većoj od onog iznosa koji ona njemu vrijedi, osim ako prodavač ne iznese lažne podatke o kvaliteti robe. Vrijednost, kao upotrebni fenomen i troškovi kao proizvodni fenomen povezani su preko tržišta gdje se javlja treći fenomen mjerljiv novcem a to je cijena. Pogrešno Marxovo shvaćanje vrijednosti i cijene tj. miješanje dvije različite kategorije uzrok je svih njegovih kasnijih teorijskih grešaka.

 

Pošto nije shvaćao ni vrijednost inovativnih ideja Marxs nije razumio ni produktivnost, te je o tom razvio svoju teoriju koju je nazvao "zakon organskog sastava kapitala". Po ovoj teoriji stopa viška vrijednosti ovisi o odnosu između konstantnog i varijabilnog kapitala. To znači da poduzeće koje želi povećati svoju zaradu treba nabavljati što skuplju opremu i tehnologiju tj. konstantni kapital, a što jeftinije sirovine, energiju i radnu snagu. Greška ove Marxove teorije je u tome što nije važna cijena objekata već njihova kvaliteta, nije važna cijena opreme već njena funkcionalnost, nije važna cijena tehnologije već njene tehnološke i proizvodne mogućnosti, nije važna cijena sirovina i energije već njihova kvaliteta, nije važna cijena radne snage već njene proizvodne mogućnosti. Važna je proizvodna vrijednost faktora proizvodnje, a ne tržišna vrijednost tj. cijena. Normalno da je cijena važna ako biramo između faktora jednake funkcionalnosti. Uzrok ove Marxove greške leži u tome što je on vrijednost izjednačavao s cijenom, tj. proizvodnu vrijednost kapitala izjednačavao je s njenom tržišnom vrijednosti. To je u njegovo doba u većini slučajeva bilo točno, pošto se tehnologija relativno sporo razvijala, ali uvođenjem novih izuma, nova kvalitetnija sredstva često imaju manju cijenu od stare ekonomski zastarjele opreme.

Marxs je također vjerovao kako društvene formacije prelaze jedna u drugu kad u nižoj društvenoj formaciji kvantiteta "proizvodnih snaga" po Hegelovoj "negaciji negacije" preraste u kvalitetu, tj., u novo razvijenije društveno uređenje. Da ovakva zakonitost uistinu postoji industrijska civilizacija, koju je on nazivao "kapitalizam" nastala bi prije 3.000. godina u Kini, gdje je već tada postojalo veliko tržište, sa jasnim pravilima i veliki robni proizvođači sa tisućama uposlenih. A do toga nije došlo zato što je postojala samo deklarativna, a ne i stvarna konkurencija, jedina sila koja proizvođače može natjerati na ulaganje u nove neprovjerene ideje. Marxs kao uvijereni materijalist, nije razumio važnost konkurencije, te je u konkurenciji vidio anarhiju koja razbacuje energiju, sirovine i radnu snagu. Umjesto konkurencije predlagao je plansku privredu, ne shvaćajući kako se ulaganje u nove ideje ne može planirati. U nove ideje nikada ne ulažu monopolisti i oni kojima posao cvijeta. U nove ideje ulažu samo očajni poduzetnici koji zadnji spas vide u nekoj novoj neprovjerenoj poslovnoj "ludosti".

 

Marksizam je uspio uvjeriti mnoge ljude kako su poduzetnici međusobno saveznici u borbi protiv radnika, iako konkuriraju jedni drugima, pa su prema tome prirodni neprijatelji, te kako su radnici saveznici iako se bore za isti posao, pa su prema tome prirodni neprijatelji. Iako radnici kao dobavljači usluga poduzetnicima čine prirodne saveznike sa njima, marksisti su ih uspjeli uvjeriti kako su im poduzetnici najveći neprijatelji. Ovakve teoretske postavke pokazale su se ispravne samo u potpuno monopoliziranoj privredi gdje je sav proizvodni kapital u vlasništvu jednog poduzetnika, države, i gdje su svi radnici članovi jednog sindikata, iste te države. Vrlo brzo Marxova ekonomska teorija, postala je od komunista prihvaćena kao sredstvo privlačenja novih pristalica, naivnih, ekonomski neobrazovanih i za logično promatranje cjeline nesposobnih pojedinaca. U cilju pridobivanja novih pristalica komunisti su Marxove teorije proglasili za znanost, a sve činjenice suprotne njima nastojali su skriti demagoškim parolama, čime su Marxovu ekonomsku teoriju pretvorili u ideologiju koja je stvorila najsveobuhvatniju diktaturu u povijesti čovjeka. Ova ideologija je propagirala vrlo brzi razvoj krupnog neinventivnog kapitala u rukama države, a potpuno uništenje sitnog inventivnog kapitala. Time je krupni državni kapital potpisao i vlastitu smrtnu presudu, pošto je nestankom sitne inventivne proizvodnje izgubio bazu za kupovinu, ili krađu novih proizvoda i tehnologija. U takvom sustavu inventivnost je postojala jedino u vojnoj industriji koja je morala konkurirati zapadnoj vojnoj industriji.

 

Na osnovu svih nabrojanih pogrešnih ekonomskih teorija i vjerovanja Marxs i njegovi sljedbenici su sami sebe uvjerili u neizbježnost dolaska svoje fikcije – komunizma. Njegovi sljedbenici komunisti privučeni parolama o izgradnji društva u kojem će "svi raditi u skladu sa svojim mogućnostima, a trošiti ovisno o svojim potrebama", pola stoljeća nakon izdanja Kapitala osnovali su prvu komunističku državu u svijetu u Rusiji, zahvaljujući ratnoj nestabilnosti i nezadovoljstvu naroda trenutnim stanjem. Pošto su gospodarsko ideološki temelji ove države bili pogrešni država je odmah počela zaostajati za svim konkurentskim državama, da bi se na kraju svi takvi sustavi, ili raspali, ili su morali napustiti marksističke ekonomske postavke.