NOA nakon potopa

Knjigu postanka pisali su pastiri koji su znali pisati, a pisali su je na osnovu vizija i mitskih sjećanja o prošlosti. Pisali su je svojim pastirskim jezikom dajući simboličkim vizijama značenja koja su im bila poznata u njihovom pastirskom jeziku. U tekstu koji opisuje opći potop nanizano je više vizija koje su opisane jezikom pastira, a kako se radi o tvrdnjama koje su ponekad nelogične i suprotstavljene logično je zaključiti kako su pojedine odlomke pisali različiti vidioci. Te vizije pisci slijedećih tekstova nisu dobili zato da bi sa njima plašili svoje suvremenike, već zato da bi ljudima prenijeli određene poruke. A sve poruke imaju za cilj poboljšati čovjeka i njegovo ponašanje.

"Tada Bog reče Noi: »Iziđi iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova s tobom. Sa sobom izvedi sva živa bića, sva stvorenja što su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji množe!« I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih. Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice – svi stvorovi što se zemljom miču – iziđu iz korablje, vrsta za vrstom."

A tih životinja je bilo po sedam parova. Ako ih je pustio oni su se brzo raširili zemljom, i teško da bi ih uskoro mogao ponovno vidjeti dok im se broj barem ne ustostruči, osim ako se radilo o domaćim životinjama koje je Noa držao u torovima.

"I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: »Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio. Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće.« "

Ako su se puštene životinje raširile pitanje je kako je Noa našao životinje za žrtvovanje. To je mogao tek puno godina nakon potopa kada su se životinje već ponovno dovoljno razmnožile.

Pošto nikad ranije nije zapisano kako je Jahve tražio od ljudi podizanje žrtvenika i nije tražio žrtvovanje životinja pitanje je zašto je Noa prinosio životinje na žrtvenik? Iz toga je logično zaključiti kako je žrtvovanje izmislio sam čovjek kako bi "potkupio" Boga nečime što Bogu kao duhovnom biću i ne treba. Pitanje je također koje su to životinje čiste a koje nečiste, ako se u prethodnim tekstovima knjige postanka ne spominju nikakve nečiste i čiste životinje. Logično je zaključiti kako je sam čovjek neke životinje proglasio nečistima, bilo zbog lake kvarljivosti, bilo zbog toga što su mogle prenijeti bolesti na čovjeka, a što se učilo iskustveno.

"Tada Bog blagoslovi Nou i njegove sinove i reče im: »Plodite se i množite i zemlju napunite. Neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji kreće i sve ribe u moru: u vaše su ruke predane. Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje. Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv.

Ovim rečenicama je Bog dao čovjeku pravo da jede sve životinje osim onih koji još imaju dušu to jest krv. Ovo bi moglo značiti kako je pisac pod dušom razumijevao život, a život je u tijelu dok teče krv. To je u suprotnosti sa prvim tekstovima knjige postanka gdje se opisuje život u Edenskom vrtu i gdje je rečeno kako je duša dana samo čovjeku. Odobrenje od Boga čovjeku da jede sve što nije živo u suprotnosti je sa navodom iz ranije spomenutog teksta o tome kako je Noa napravio žrtvu paljenicu od čistih životinja i ptica. To bi značilo kako je čovjek sam odlučio koje su životinje čiste, a koje nečiste. Jedino logično objašnjenje za ovu suprotnost je kako je pisac ovih rečenica živio u plemenu koje je jelo samo određene životinje koje su smatrali čistima, a Bog im je htio reći kako smiju jesti sve životinje i to je poruka koju oni nisu shvatili pa su i dalje jeli samo "čiste" životinje.

A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život. Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek! A vi, plodite se, i množite i zemlju napunite, i podložite je sebi!«"

Najvažnija poruka ovog teksta je to što je Bog zabranio čovjeku ubojstvo drugog čovjeka prijeteći osvetom. Ubojstvo čak i kao osveta za drugo ubojstvo je bilo zabranjeno još za vrijeme Kaina i Abela, a sada Bog potencijalnim ubojicama, i ljudima i životinjama prijeti kako će ih drugi ljudi ubiti u osveti, te to odobrava. Objašnjenje za ovu promjenu zapovijedi i odobrenje osvete moguće je logično objasniti jedino ako pretpostavimo kako je ubojstva bilo vrlo mnogo i kako je strah od osvete postao jedino sredstvo kojim se mogao smanjiti broj ubojstava, te je Bog odobrio osvetu kako bi smanjio broj ubojstava. Zbog ubojstava i grijeha Bog je izazvao potop, ali su se Noini potomci i nadalje međusobno ubijali pa nije bilo drugog rješenja promijeniti zapovijed danu Abelovim i Kajinovim suvremenicima, te dozvoliti osvetu kao sredstvo za sprječavanja ubojstava. Tek puno kasnije kada je nastala Rimska pravna država koja je osvetu preuzela na državu, Isus je, kao Sin Božji ponovno pojedincima zabranio osvetu.

"Još reče Bog Noi i njegovim sinovima s njim: »A ja, evo, sklapam svoj savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa zvijerima – sa svime što je s vama izišlo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji. Držat ću se ja svog saveza s vama te nikada više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti.«

»A ovo znamen je saveza koji stavljam između sebe i vas i svih živih bića što su s vama, za naraštaje buduće: Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude savezu između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se saveza svoga, saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog: potopa više neće biti da uništi svako biće.
U oblaku kad se pojavi duga, ja ću je vidjeti i vjekovnog ću se sjećati saveza između Boga i svake žive duše, svakog tijela na zemlji.«

I reče Bog Noi: »To neka je znak saveza koji sam postavio između sebe i svih živih bića što su na zemlji.«"

Pisac ovog teksta je imao viziju saveza sa Bogom, i tu viziju je vidio kao dugu. Poruka koja se iz toga može iščitati je kako je savez sa Bogom nešto prema čemu možeš ići, ali do duge nikad ne možeš doći. Materijalni čovjek to može samo željeti i težiti ka tome.
 

"Sinovi Noini, koji su iz korablje izišli, bijahu: Šem, Ham i Jafet. Ham je praotac Kanaanaca. To su trojica Noinih sinova i od njih se sav svijet razgranao. Noa, zemljoradnik, zasadio vinograd. Napio se vina i opio, pa se otkrio nasred šatora. Ham, praotac Kanaanaca, opazi oca gola pa to kaza dvojici svoje braće vani. Šem i Jafet uzmu ogrtač, obojica ga prebace sebi preko ramena pa njime, idući natraške, pokriju očevu golotinju. Lica im bijahu okrenuta na drugu stranu te tako ne vidješe oca gola. Kad se Noa otrijeznio od vina i saznao što mu je učinio najmlađi sin, reče: »Neka je proklet Kanaanac, braći svojoj najniži sluga nek’ bude!«
Onda nastavi: »Blagoslovljen Jahve, Šemov Bog, Kanaanac nek’ mu je sluga!
Nek Bog raširi Jafeta da prebiva pod šatorima Šemovim, Kanaanac nek’ mu je sluga!«
Poslije potopa Noa poživje trista pedeset godina. U svemu poživje Noa devet stotina pedeset godina; potom umrije."

Iz ovog zapisa možemo Nou prepoznati kao starog i vrlo strogog alkoholičara kojeg su se bojala vlastita djeca. Zbog svoje golotinje u pijanom stanju kaznio je najmlađeg sina Hama koji je kao najmlađi bio mezimac pa se malo manje bojao oca. Za kaznu pretvorio ga je u slugu drugoj braći i proglasio za kananca, što bi trebalo biti nešto uvredljivo, pa je logično zaključiti kako je pisac ovog teksta živio u plemenu koje je imalo vrlo negativan stav prema svojim susjedima Kanacima. Poruka koja se može iščitati iz ovog teksta je ta kako djeca moraju poštivati roditelje čak i kada teško griješe. A pošto je Ham kasnije imao svoje potomke od kojih su se razgranali narodi očito je kako je Hamu oprošteno, te nije doživotno ostao sluga svojoj braći, pa se i to može shvatiti kao poruka roditeljima kako moraju opraštati svojoj djeci za njihove greške.

"Ovo je povijest Noinih sinova: Šema, Hama i Jafeta, kojima su se rodili sinovi poslije potopa. Sinovi su Jafetovi: Gomer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešak, Tiras. A sinovi su Gomerovi: Aškenaz, Rifat i Togarma. Javanovi su opet sinovi: Eliša, Taršiš, Kitijci i Dodanci. Od njih su se razgranali narodi po otocima. To su Jafetovi sinovi prema svojim zemljama – svaki s vlastitim jezikom – prema svojim plemenima i narodima."

Po ovome ispada kako su već Noini praunuci postali toliko različiti da su govorili različitim jezicima.

"Sinovi su Hamovi: Kuš i Misrajim, Put i Kanaan. Kuševi su: Seba, Havila, Sabta, Rama i Sabteka. Ramini su: Šeba i Dedan. Od Kuša se rodio Nimrod, koji je postao prvi velmoža na zemlji. Voljom Jahve bio je silan lovac. Zato se veli: »Kao Nimrod, silan lovac voljom Jahve.« Glavno uporište njegova kraljevstva bili su: Babilon, Erek, Akad i Kalne, svi u zemlji Šinearu. Iz te je zemlje došao Ašur. On je podigao Ninivu, Rehobot Ir, Kalah i Resen između Ninive i Kalaha (to je glavni grad). Od Misrajima potekli su Ludijci, Anamijci, Lehabijci, Naftuhijci, pa Patrušani, Kasluhijci i Kaftorci, od kojih su potekli Filistejci. Od Kanaana potječe Sidon, njegov prvenac, i Het. Dalje: Jebusejci, Amorejci, Girgašani, Hivijci, Arkijci, Sinijci, Arvađani, Semarjani i Hamaćani. Poslije se kanaanska plemena razgranaše, tako da se granica Kanaanaca protezala od Sidona prema Geraru sve do Gaze pa prema Sodomi, Gomori, Admi i Sebojimu sve do Leše. To su sinovi Hamovi prema svojim plemenima i jezicima, po svojim zemljama i narodima."
Iz ovog teksta se vidi kako se i Ham kao Noin sin koji je bio osuđen da bude sluga svojoj braći uspio toliko razmnožiti da su mu praunuci govorili različitim jezicima.

"A i Šemu – praocu svih sinova Eberovih i starijem bratu Jafetovu – rodili se sinovi. Šemovi su sinovi: Elam, Ašur, Arpakšad, Lud i Aram. A Aramovi su sinovi: Us, Hul, Geter i Maš. Arpakšad rodi Šelaha, Šelah rodi Ebera. Eberu su se rodila dva sina: jednomu bješe ime Peleg, jer se za njegova vijeka zemlja razdijelila. Njegovu je bratu bilo ime Joktan. Od Joktana se rodiše: Almodad, Šelef, Hasarmavet, Jerah, Hadoram, Uzal, Dikla, Obal, Abimael, Šeba, Ofir, Havila i Jobab. Sve su to sinovi Joktanovi. Njihova se naselja protezahu od Meše sve do Sefara, brdovitih krajeva na istoku. To su sinovi Šemovi prema svojim plemenima, jezicima i zemljama, po svojim narodima.
To su rodovi Noinih sinova prema svojim lozama i narodima. Od njih su se razgranali narodi po zemlji poslije potopa."

Iz svega navedenog vidljivo je kako su se svi Noini sinovi u 3-4 generacije uspjeli toliko namnožiti da su stvorili svoja plemena i gradove u kojima su stanovnici govorili različitim jezicima. Pošto je za stvaranje različitih jezika potrebno proći stotine generacija logično je zaključiti kako se ovdje ne govori o stvarnim sinovima, unucima i praunucima već o dalekim potomcima Noe. Druga mogućnost je da nisu svi ljudi poginuli u velikom potopu već je potopljena samo civilizacija u kojoj je živio Noa, ali tada je pitanje kojom vojskom silom bi Noini unuci pokorili te narode i postali im kraljevi. I za to bi bile potrebne mnoge generacije, što ponovno znači kako se radilo o Noinim dalekim potomcima, a ne sinovima i unucima. Zbog toga je potrebno zapitati se kakve su stvarno vizije imali pisci koji su opisivali Noin život i koje su poruke iz svih tih vizija. A vizije kada se povežu sa davnim legendama koje su se usmeno prenosile sa koljena na koljeno mogu dati upravo ovdje gore opisane poruke ljudima.