Nova Ruska geostrategija

Nova Ruska geostrategija
166
0
0

Geostrategija ruskog carstva se mijenjala kroz stoljeća. Petar Veliki je imao strategiju snažno izbiti na Baltičko more i postati pomorska zemlja. To je uspio izgradivši novi glavni grad Petrograd na baltičkom moru. Nakon ostvarenja tog važnog geostrateškog cilja njegovi nasljednici određuju nove geostrateške ciljeve, a to je izbijanje na Crno more i Sredozemno more. Radi toga vraćaju glavni grad u Moskvu te se počinju širiti na područja pod Turskom dominacijom. Pod parolom oslobađanja pravoslavlja od islamske vlasti za vrijeme Katarine Velike potiču bune u turskom carstvu te izbijaju na Crno more. Osvajanjem Krima postaju smrtna opasnost za Tursku, a ustancima u Rumunjskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Srbiji i Crnoj Gori pokušavaju izbiti na Sredozemlje. Francuska i Austrougarska ih u tome sprječavaju pomažući ustanike u formiranju nezavisnih država koje se neće pretvoriti u ruske gubernije.

Dolaskom komunizma poklopili su se interesi ruske geostrategije sa planovima svjetskog komunizma koji preko Rusije pokušava ovladati svijetom.

Raspadom komunizma Rusija gubi znatne dijelove teritorija koje je zauzela u svome imperijalnom širenju na sjever i jug. Mnogi narodi koji su Ruse podržali u borbi protiv Turske dobivaju samostalnost. Ruskoj imperijalnoj oligarhiji na čelu sa Putinom to ne odgovara te se vraćaju staroj ruskoj imperijalnoj geostrategiji. Cilj ponovno postaje Cijelo crno more i Sredozemlje. Zato su 2014. krenuli u osvajanje Krima koji im je postao odskočna daska za daljnja osvajanja. U tom cilju prvo je trebalo zauzeti cijelu Ukrajinu, ali zahvaljujući snažnom otporu Ukrajinaca morat će se zadovoljiti odvajanjem Ukrajine od Crnog mora. Za realizaciju toga cilja potreban je napad na Odesu i izbijanje na granice Moldavije, a za to je potrebno proglasiti rat protiv zapada koji pomaže Ukrajini, te krenuti u opću mobilizaciju u Rusiji. Za napad na Moldaviju poslužit će im odmetnuta moldavska pokrajina Pridnestrovlje preko koje bi mogao početi napad na Moldaviju pod opravdanjem obrane Rusa u Pridnjestrovlju od moldavskih „nacista”.

Izbijanje na Sredozemlje malo je teži zadatak. Jedan izlaz je preko Srbije, Republike Srpske i Crne Gore na Jadran, a drugi izlaz je zauzimanje europskog dijela Turske kako bi dobili kontrolu nad tjesnacima Bosporom i Dardanelima.

U Srbiji i Republici srpskoj većina stanovnika je na strani Rusije dok je situacija u Crnoj Gori malo teža. Prošlih desetak godina Ruske službe su pokušale specijalnim obavještajnim operacijama preuzeti Crnu Goru, ali to su uspjeli samo kratkotrajno. Zapad je shvatio o čemu se tu radi te su se odlučili puno jače angažirati u Srbiji, BIH i Crnoj Gori. Radi toga Rusima ostaje jedini način za izbijanje na Sredozemlje napad na europski dio Turske.

Turska je dio NATO saveza te je ne može direktno napasti. Zato će morati napad izvesti preko posrednika, a za to bi najbolje mogla poslužiti Sirija. Turske vojne snage su u Siriji, kao i Ruske, a na poticaj Rusije Sirija bi mogle pokrenuti protuofenzivu na Turke kako bi ih izbacila sa svoga teritorija. Za ovakvu operaciju Siriji bi bila nužna pomoć Irana i Rusije. U slučaju da Sirija i Iran krenu na Tursku tu se NATO ne bi miješao, ali ako se tome pridruže i Rusi moglo bi doći do rata između NATO saveza i Rusije. Zahvaljujući Rusko-turskoj suradnji posljednjih godina ugled Turske na zapadu je znatno opao, te ju većina članica NATO saveza gleda kao na nepouzdanog partnera. Radi toga je pitanje tko bi se uključio u rat u slučaju da Rusija krene u napad na Tursku, pod izlikom obrane svoga saveznika Sirije. Opravdanje za prekid dosadašnje Rusko-turske suradnje Rusi bi mogli naći u tome što su Turci Ukrajini isporučivali svoje vrlo efikasne dronove, a i radi toga što na okupiranim Sirijskom teritoriju Turci "vrše genocid nad Kurdima”. U toj situaciji vrlo lako bi se moglo dogoditi kao prilikom Njemačkoga napada na Poljsku 1939. kada su Poljske saveznice Britanija i Francuska formalno proglasile rat Njemačkoj, a nakon toga nisu proglasile čak ni mobilizaciju svojih snaga, dok Hitler nije i njih napao. Slično bi se moglo dogoditi i nakon uključenja Rusije u Tursko - Sirijski rat.

Napad na Tursku Rusi zasigurno ne bi vršili preko Sirijskog teritorija, već bi gledali svoj geostrateški interes, a to je zauzimanje europskog djela Turske i dijela Istambula. Za taj cilj bi morali angažirati velike pomorske snage sa Krima, te iskrcati desantne snage na Turski teritorij. Za ovaj desant morali bi angažirati velike zračne, pomorske i podmorničke snage koje bi morale zaštititi pomorski desant od protunapada Turskih i možda malih NATO snaga.

Mala je vjerojatnost da bi se NATO značajnije angažirao, u strahu od atomskog rata.

Puno vjerojatnije je kako bi se našlo opravdanje za izostanak pomoći, radi turske nepouzdanosti, jačanja islamizma u Turskoj, ratovanja protiv Sirije i radi očuvanja svjetskog mira.

I tako bi Putin ostvario snove nekadašnjih ruskih generala i pravoslavnih patrijarha iz doba Katarine Velike. Generali bi dobili izlaz na Sredozemlje, a Ruska Pravoslavna Crkva kontrolu nad Carigradskom patrijaršijom.