Novi komunizam

Novi komunizam
83
0
0

Stari propali komunizam bio je nasilan, bahat, totalitarni sustav koji je na vlast dolazio silom i silom se održavao na vlasti. Propao je upravo zato što je bahato negirao sve što je suprotno njihovim dogmama, čak kada je to svima vidljiva i očita glupost. Propao je zato što nije znao upravljati gospodarstvom.

Cilj starog komunizma u gospodarstvu je bio uspostaviti apsolutni monopol u svim gospodarskim djelatnostima, što su pokušali uspostavom organiziranjem velikih državnih korporacija, sovhoza i sovhoza. Sve njihove priče o pravdi, jednakosti, ravnopravnosti i ukidanju eksploatacije radničke klase su bile političke parole korisne za privlačenje masa, dok je cilj bila samo vlast uske elite nad svim. A kako im nitko ne bi mogao ugroziti monopol na vlast nastojali su uništiti sve potencijalne konkurente za vlast. Njih su kao velike neprijatelje vidjeli u svim ekonomski neovisnim poduzetnicima, pa čak i zanatlijama koji nisu zapošljavali nikoga osim članova obitelji. Neprijatelja su vidjeli i u svim zajednicama koje nisu bili pod kontrolom partije kao što su obitelj, nacija i crkva.

Svi veliki komunistički proizvodni sustavi nisu mogli konkurirati zapadnim korporacijama, te su radi neefikasnosti poduzeća propali i njihovi vlasnici, komunističke države.

A te komunističke korporacije su propale zato što monopoli nikada ne ulažu u razvoj novih inovativnih ideja, bez obzira radi li se o državnom, privatnom ili dioničarskom monopolu. Nemaju poticaja za to.

Poticaj za razvoj novih, praktično i znanstveno neprovjerenih ideja imaju samo poduzetnici koji se nalaze u situaciji očaja. Imaju kapital, ali vide kako im on propada radi konkurencije koja ih guši. I u takvoj situaciji poneki poduzetnici izlaz vide u nekoj novoj ideji koju trebaju razviti ulaganjem kapitala kojim još uvije raspolažu. I upravo ta tržišna konkurencija koja poduzetnike tjera na ulaganje u nove neprovjerene ideje je razlika između komunizma i tržišne privrede. Tržišna konkurencija u uvjetima uređene pravne države je mehanizam koji dijeli sposobne od nesposobnih. Sposobni napreduju, a nesposobni propadaju. Gdje taj tržišni mehanizam selekcije ne postoji tamo napredovanje pojedinaca ovisi samo o partijskim mehanizmima selekcije, ili rodbinskim vezama.

Komunisti su vjerovali kako je tržišna konkurencija beskorisno bacanje sredstava, a na razvoj su gledali kao na neizbježan rast proizvodnih sredstava u skladu sa napredovanjem proizvodnih odnosa. A na inovatore su gledali kao na obične intelektualne radnike, dok su o sposobnosti vjerovali kako su one kod svih jednake, u istim uvjetima.

U stvarnosti, inteligencija je nasljedna osobina i ne može se naučiti, dok je proizvodna kreativnost najviše stvar sposobnosti, iskustva, znanja, upornosti i karaktera. Iz iskustva je vidljivo kako na nekih 10.000 ljudi jedan ima sposobnosti napraviti neku inovaciju koja je originalna na svjetskom nivou. A hoće li tu ideju uspjeti realizirati ovisi o tome hoće li uspjeti prikupiti dovoljno kapitala potrebnog za razvoj, testiranje, promidžbu i organizaciju masovne proizvodnje.

Tamo gdje postoje mehanizmi koji omogućuju udruživanje ideja i kapitala razvoj je moguć, a tamo gdje ti razvojni mehanizmi ne postoje nema ni razvoja. Tu je razvoj moguć samo kopirajući tuđe tehnologije, ali i za to je potrebno imati puno znanja i iskustva, te takve države uvijek tehnološki kasne, ulažući u ekonomski zastarjele tehnologije.

Kako komunističke države nisu imale ni mehanizam tržišne selekcije, a ni mehanizam za udruživanje ideja i kapitala njihova propast je bila neizbježna.

Na iskustvima iz prošlosti novi prikriveni liberalni komunisti su smislili kako izgraditi veliki svjetski monopolistički sustav gospodarstva, a time i posredno i politike u rukama uske svjetske elite. Kako bi zagospodarili svom proizvodnjom morali su omogućiti razvoj inovacija, a za to moraju omogućiti inovatorima razvoj novih inovacija. Kako pri tome ne bi sa nikim dijelili vlast, kao i stari komunisti najveće neprijatelje vide u zajednicama koje nisu pod njihovom kontrolom poput obitelji, nacije i crkve.

Kako ih sitni inovativni poduzetnici ne bi mogli ugroziti razvili su sustav razvoja inovacija pod njihovom kontrolom. Svakom inovatoru je omogućeno da pokrene svoje startap poduzeće koje na tržištu prikuplja ulagački kapital namijenjen razvoju novih ideja. U početku u takve startapove ulažu sitni entuzijasti. Kada prva testiranja pokažu kako bi ideja mogla biti profitabilna velike korporacije se nastoje uključiti. Prvo ispituju jeli ideja komplementarna sa postojećim tehnologijama, ili bi mogla štetiti postojećim profitabilnim tehnologijama. Ako zaključe kako je ideja opasna za postojeće tehnologije takvu ideju nastoje marginalizirati i onemogućiti njezin razvoj. Ako to ne uspiju tada nastoje patent otkupiti i staviti u ladicu, a ako ni to ne uspije spremni su i za druge, pa čak i nezakonite aktivnosti, preko posrednika.

Ako ocijene kako ideja nije opasna za njihove postojeće tehnologije velike korporacije počinju ulagati manje iznose u startapove kako bi mogle dobivati informacije o razvoju. Ako te informacije govore kako je uspjeh ideje vjerojatan tada počinu ulagati značajnije iznose, čime postaju i značajniji suvlasnici. Kako inovator ne bi imao osjećaj da gubi većinu vlasništva obično se kao ulagači pojavljuje veći broj kompanija, fondova i banaka. A kada počne ulaganje za izgradnju proizvodnih pogona za masovnu proizvodnju tada su potrebna tolika ulaganja da vlasniku ideje ostaje tek mali postotak dionica. A kako bi većina profita ostala većinskim ulagačima oni se preko menadžera brinu kako bi se sirovine kupovale preko njih i kako bi se proizvod plasirao preko njihovih prodajnih mreža.

A ako neki inovatori ipak uspiju razviti svoje poduzeće kao većinski vlasnici tada novi neoliberalni, globalistički komunisti nastoje to poduzeće ili kupiti ili uništiti. U tom cilju proširili su svijetom neoliberalni svjetski ekonomski poredak jednakopravnosti koji je suprotan načelima starog liberalizma jednakih šansi. Taj neoliberalizam je sustav u kojem svi moraju poštivati jednake zakone, zakone koje velike korporacije naručuju preko svojih lobista. A kada takvi naručeni zakoni stupe na snagu mali konkurenti nemaju nikakve šanse.

U gotovo svim proizvodnim sektorima danas imamo 3-4 velike međunarodne korporacije koje glume međusobnu konkurenciju, ali o svim bitnim zajedničkim problemima se najveći vlasnici vrlo lako dogovaraju, čime čine tajna oligopolna monopolistička udruženja.

Velike međunarodne korporacije mogu puno lakše doći do kredita sa manjim kamatama, kojima osvajaju nova tržišta, često po damping cijenama, dok mala lokalna konkurencija ne propadne.

Velike korporacije mogu vrlo lako doći do kredita potrebnih za kupovinu dionica konkurentskih kompanija koje nakon stjecanja većine dionica ili uklapaju u svoj sustav, ili zatvaraju.

Velike korporacije najviše zapošljavaju fizičku radnu snagu u državama gdje je ona najjeftinija, dok mali nacionalni konkurenti to ne mogu.

Veliki nabavljaju veliku količinu sirovina i robe po nižim cijenama, dok mali od dobavljača dobivaju puno manji rabat.

Veliki puno lakše zakupljuju police u velikim robnim lancima, po manjoj cijeni nego mali konkurenti, a ponekad mogu i uvjetovati isključenje sitne konkurencije iz pojedinog robnog lanca.

Velikima nije problem kupiti bilo kakve certifikate, ili podmititi inspektore, službenike i političare. Većinu političara kupuju preko interesnih lobija, a ako se neki suprotstavi lako ga mijenjaju financirajući predizborne kampanje protivnicima. Mali poduzetnici mogu financirati kampanje lokalnih općinskih ili gradskih političara, ali rijetko mogu ministrima, ili premijerima ponuditi ono što nude veliki lobiji.

Veliki mogu dobit ostvaren u jednoj državi vrlo lako prebaciti u druge države, takozvane porezne oaze, gdje je porez puno manji. Dovoljno je u nekoj poreznoj oazi osnovati podružnicu koja svim drugim podružnicama šalje fiktivne račune za upravljanje, marketing, informatičke usluge, dizajn i slično. Mali to ne mogu. Ako Vlada velikima u nekoj državi pokuša povećati poreze oni svoje sjedište vrlo lako i brzo prebace u neku drugu državu.

Velike korporacije su uspjeli kupiti ili uništiti većinu svoje konkurencije i uspostaviti moć iz sjene, preko lobista. Zahvaljujući ovakvom djelovanju velike korporacije su uspjele staviti pod svoju kontrolu i većinu svjetskih medija, pa čak i internet portala. Zadnjih godina po svijetu su se razvili mnogi mali internetski novinski portali bez kontrole, na kojima su čitatelji slobodno komentirali. Kako bi se smanjila njihova čitanost, a time i prihodi od reklama u mnogim državama su doneseni zakoni o kažnjavanju "govora mržnje" na portalima, ali ne i na društvenim mrežama, pri čemu se ne kažnjavaju autori takvih komentara već se kažnjavaju sami portali. Portali su reagirali ukidanjem mogućnosti komentiranja, čime je njihova čitanost pala, a komentatori su se preselili na velike društvene mreže poput feysbooka, twitera, ili instagrama čime su njihovi prihodi povećani.

Kada se interesi raznih prikrivenih oligopolnih korporacija i lobija podudaraju te korporacije i njihovi lobisti znaju surađivati, a kada im se interesi suprotstave mogu međusobno i zaratiti preko medija i političara, ili na druge načine.

A kako se ta ogromna koncentracija ekonomske, medijske i političke moći ne bi primijetila bitno je stalno napadati sve zajednice koje nisu pod kontrolom; obitelji, nacije i crkve koje ne odustaju od svojih običaja, vjerovanja i doktrina. Napadi obično idu preko medija, a ponekad i javnim pravosudnim progonima pojedinaca koji krše običaje i pravila svojih zajednica, o čemu mediji obilno i svakodnevno izvješćuju stvarajući uvjerenje u javnosti kako većina pripadnika pojedinih protivničkih zajednica licemjerno krše vlastite običaje, vjerovanja i pravila.