Obične laži, statističke laži i bankarske laži

Obične laži, statističke laži i bankarske laži
199
2
0

Kada muž uhvati ženu na dijelu, a ona mu umilnim glasom kaže; "Vjeruješ li ti meni ili svojim očima".

Ponekad se dogodi da muž povjeruje njoj.

A zna se dogoditi i obrnuto.

Bolje sam sebe uvjeriti kako si krivo vidio nego ostati bez nje.

Statistički, mnogi muškarci odgajaju tuđu djecu, a ponekad to rade i žene. Razlika je jedino u tome što one to znaju.

Statističke laži su malo složenije. One se temelje na puno podataka od kojih se rade razni prosjeci, ponderirani prosjeci, tabelarni prikazi i lijepi grafikoni. A te statističke laži se mogu lako razotkriti kada ih tumače oni koji se razumiju u statistiku.

Na primjer, statistički u Hrvatskoj javna poduzeća su efikasnija nego privatna, iako svatko tko imalo poznaje problematiku zna kako je obrnuto. A statistički, najgora su mješovita poduzeća. Da bi se shvatile te nelogičnosti potrebno je znati i druge podatke poput onih da je za dobit javnih poduzeća najzaslužnija činjenica što imaju monopol, pa mogu cijene dizati kako hoće.

S druge strane privatna poduzeća u stranom vlasništvu dobit prebacuju u svoje matične države pa su takva poduzeća "zaslužna" za nisku dobit privatnika. Takva strana poduzeća imaju deset puta manju dobit po zaposlenom nego domaća poduzeća, iako su im prihodi po zaposlenom duplo veći, a ti podatci bi trebali biti vrlo zanimljivi onima koji propagiraju strana ulaganja i strane strateške partnere.

A to što su najlošija poduzeća u mješovitom vlasništvu i nije čudno pošto država u takvim poduzećima drži dionice samo zato da bi imala opravdanja namještati poslove tim poduzećima, a privatnici suvlasnici dobit nastoje prebaciti u svoja druga poduzeća koja imaju puno veću dobit.

Međutim, najzanimljivije su bankarske laži.

To su laži koje se pripremaju.

To su laži koje i stručnjaci teško razotkrivaju.

Prije uvođenja kune Državni zavod za statistiku i HNB su u svojim izvješćima imali preglede cijena po pojedinim privrednim sektorima, te podatke o stanju narudžbi po privrednim sektorima. Sve to je promijenjeno uvođenjem međunarodnih računovodstvenih standarda (MRS) što smo uveli po naputku MMF-a koji nam nije rekao kako su ti računovodstveni standardi minimum koji se treba pratiti, a ne maksimum. A mi smo naravno primijenili minimum.

I zapadne države imaju standarde, ali burzovni analitičari i igrači najčešće koriste podatke koje se ne nalaze u osnovnim MRS podacima. Stanje narudžbi, pa čak i dugoročne vremenske prognoze su im često važnije.

Nedavno smo imali priliku na televiziji u "Otvorenom" vidjeti kako izgledaju bankarske laži. Jedan državni i jedan privatni bankar čitavu emisiju plaše slušatelje sa inflacijom i devalvacijom, iako mi 25 godina imamo problem sa deflacijom i jačanjem tečaja kune. Plaše nas kako bi se inflacija mogla vratiti ako neki "diletanti" preuzmu monetarnu politiku, čime nam u stvari poručuju kako mi danas nemamo inflaciju zahvaljujući njihovoj stručnosti, dok smo u komunizmu imali inflaciju zahvaljujući nestručnosti tadašnjih bankara.

A istina je kako su i tada kao i danas bankari jednako stručni, samo što su radili za različite gazde i imali su različite naputke za rad.

U komunizmu naputak je bio; "uzmite novac budalama koji štede, te ga dajte onima kojima više treba." Kome treba odlučivala je partija i takvi su mogli dobiti kredit sa kamatama od 2 posto dok je godišnja inflacija bila 40 posto. Čista zarada 38 posto godišnje.

Istovremeno su štediše mogli dobiti kamate na štednju od 5 posto što je u stvari bio gubitak od 35 posto godišnje. Zbog toga su štedjeli samo oni koji nisu imali pameti i oni koji nisu mogli novac nikako pretvoriti u devize ili robu.

To su i komunisti priznali 1977. kada je u vrhu SKH održan sastanak na kojem su utvrdili kako petina zaposlenih radi u poduzećima gubitašima i kako gubitaši imaju 5,4 posto veće plaće, što su lijepo čak i zapisali u svojim zapisnicima.

Dolaskom banaka u strane ruke naputak bankarima se promijenio. Sada od glasi; "Uzmi budalama koji uzimaju kredite za proizvodnju i dajte ga vlasnicima banaka i bankarskim menadžerima za njihove bonuse. A to se najbolje postiže kada budalama daš kredit sa 10 posto kamata da nešto proizvedu, a dok oni proizvedu proizvod cijene će pasti pa će oni lijepo propasti. Kada propadnu neće moći vratiti ni glavnicu, ni kamatu pa će sve njihovo postati naše. Kako bi sve uzeli i njihovim radnicima daj i njima kredit na hipoteku pa kad ostanu bez posla sve njihovo postat će naše, a oni će doći raditi u naše stare minhenske tvornice u kojima mi imamo dionice već stotinu godina."

Kada je uvedena kuna u prvoj godini smo imali deflaciju od 16 posto u sektoru tržišnih roba i usluga, ali se to nije primijetilo pošto su istovremeno cijene monopolskih roba i usluga porasle u nekim slučajevima i do 300 posto. Cijene proizvođačima su padale, a komunalni troškovi i cijena energije je rasla pa su u tim cjenovnim škarama mnogu propali.

A kako bi se to moglo prikriti bilo je bitno prije uvođenja kune promijeniti statistička pravila o tome koji se sve podatci prikazuju u statističkim izvješćima. Sve to bi se moglo promjeniti samo jednom odlukom pošto podatci koji bi nam mogli otkriti istinu već postoje, jer se iz njih izračunavaju "poželjni" prosjeci.

I dan danas u sektoru monopolskih proizvoda cijene rastu iznad prosjeka, dok cijene tržišnih robe i dalje po malo padaju. Što više padaju domaći proizvođači će to prije propasti, kako bi i dale uvozili. Kako bi i dalje strano mogli kupovati uzet ćemo nove kredite, a kad ih ne budemo mogli vratiti prodat ćemo zemlju. Do tada ćemo izvest stanovništvo da nam šalju donacije kako bi političari mogli vodit dobru "socijalnu" politiku i školovati mlade za potrebe Njemačkih poduzeća. Što više ljudi izvezemo to će nam šumske površine brže rasti sa 48 posto prema 80 posto kako bi postali jedno veliko lovište za europske grofove u kojima će preostali hrvati tjerati životinje prema lovcima. A možda naprave robote za obavljanje i tih poslova.

I nije to ništa novo, ponavlja se stoljećima.

Bankari su davno naučili dobro lagati, a samo ponekad su ih razni "diletanti" uspjeli razotkriti.

Postoji više primjera za to, a dovoljno je navesti nekoliko primjera.

Nakon I svjetskog rata britanski političari, naftaši i bankari su nastojali izazvati još jedan rat između Njemačke i Rusije pa su organizirali izluđivanje nijemaca zahtjevima za velikim ratnim odštetama. Kako bi mogli isplaćivati ratnu odštetu Britancima i Francuzima Njemačka tiska novac kojima kupuje dolare, što izaziva ogromnu inflaciju. Studenoga 1923. godine Hjalmar Schacht, bliski prijatelj guvernera engleske banke Montenagu Normana, imenovan je njemačkim povjerenikom za valutu. Mjesec dana kasnije Karl Helfferich jednoglasno je izabran u Njemačkom parlamentu za predsjednika Reichbanke, ali ga Stresemannova vlada odbacuje pod pritiskom londonskih i njujorških bankara. Umjesto njega predsjednik postaje Hjalmar Schacht.

Nekoliko mjeseci kasnije Karl Helfferich pogiba u sumnjivoj željezničkoj nesreći.

Znaju bankari kako se to radi.

Malo kasnije i u SAD-u se pojavila kriza.

Velika depresija u Sjedinjenim Američkim Državama počela je na "crni petak" u listopadu 1929. u New Yorku krahom burze. Zatvorene su banke i burze, a kriza se brzo proširila diljem svijeta. Slom tržišta označio je početak desetljeća visoke nezaposlenosti, siromaštva, niske zarade i deflacije. Dvije tisuće investicijskih tvrtki je propalo, a u krizi koja je uslijedila milijuni ljudi ostali su bez posla. Kad je počela kriza 1929. guverner Engleske banke Montenagu Norman zatražio je od američkog guvernera federalnih rezervi Georgea Harrisona podizanje kamata, umjesto da ih smanji i tako spriječi deflacijsku krizu. Zbog visokih kamata mnogi britanski investitori su štedjeli u velikim američkim bankama, te im je odgovarao još veći rast kamata. Harrison ga je poslušao pa je kamatna stopa porasla čak do 20 posto, a kad se tome pridoda deflacija od 6 posto očito je kako su bankari realno zarađivali i do 26 posto.

Samo je u prvom polugodištu 1929. godine zatvoreno 345 manjih banaka, a do kraja godine propalo je 4.000 banaka, baš kako odgovara bankama koje su pokrenule krizu u kojoj oni trebaju preuzeti tržište od konkurencije sitnijih banaka. Tečajevi na burzama su također drastično pali. Propadanje četvrte banke po veličini depozita (Bank of United States) krajem 1930. godine uzrokovalo je panično povlačenje depozita koje je rezultiralo propadanjem 300 banaka u samo mjesec dana. U razdoblju od 1929. do 1933. godine propalo je 42% od 25.568 banaka koliko ih je tada poslovalo u SAD.

I tada su mnogi bankarski lobisti koje su mediji prikazivali kao najbolje ekonomske stručnjake govorili su kako je deflacija pozitivna i kako se protiv nje ne treba boriti unatoč tome što postoji velika nezaposlenost. Svoje tvrdnje su podupirali podacima prema kojima je u razdoblju od 30 godina potkraj 19. i početkom 20. stoljeća u Americi bilo dugotrajno deflatorno razdoblje tijekom kojega je američki dolar konzistentno dobivao na vrijednosti iz godine u godinu. To je ujedno bilo i razdoblje najsnažnijeg i najdugotrajnijeg rasta američkog gospodarstva u njegovoj povijesti.

Mediji su to prenosili vjerujući u "stručnost" bankara ne shvaćajući kako se radi o bankarskoj vrsti laži. Oni koji poznaju samo makroekonomiju, a ne i mikroekonomiju sve gledaju kroz makroekonomske indekse, pa nisu shvaćali zašto sve može doći do deflacije.

Kada cijene padaju zbog tehnološkoga napretkom to nije prava deflacija koja izaziva veliku nezaposlenost. Početkom stoljeća zbog izuma proizvodne trake, masovne proizvodnje i električne energije troškovi proizvodnje su naglo padali pa su padale i cijene. Krivulje tehnološkoga rasta i pada cijena su se preklapale, te su bankari medije uvjerili kako se tehnologija razvija zbog deflacije, iako je obrnuto, cijene su padale zbog tehnološkoga razvoja. Ovako izazvani pad cijena ne izaziva otpuštanje i rast nezaposlenih, te ne predstavlja problem, već je dar potrošačima od strane inovatora i poduzetnika.

Tadašnji bankarski lobisti su također tvrdili kako je do krize došlo zbog previše ekspanzivne monetarne politike u periodu prije pojave krize, što je dovelo do rasta cijena nekretnina i dionica, čiji pad je doveo do krize, te su na osnovu toga tvrdili kako ekspanzivna monetarna politika vodi u krizu. Pri tome su nastojali skriti istinu kako su tu doista pretjerano ekspanzivnu monetarnu politiku provodile upravo banke plasirajući pretjerano veliku količinu kreditnoga novca u kupovinu nekretnina.

Nasuprot njima ekonomisti koji nisu bili interesno povezani sa financijskim sektorom i oni koji su radili za proizvodna poduzeća predlagali su ukidanje zlatnog standarda kako bi se tiskanjem novca mogla potaći proizvodnja i potrošnja ulaganjem u velike državne investicije koje će zaposliti ljude, kako bi oni mogli trošiti i povećati potražnju za robom široke proizvodnje. Pošto ovi ekonomisti nisu imali utjecaj na medije bili su ismijavani i marginalizirani, ali im je "antisistemski" predsjednički kandidat Roosevelt povjerovao i 1932. uveo politiku New Deal kojom je postepeno ukinuta kriza. Od tada je i američki FED postao institucija koja se prije svega brine o punoj zaposlenosti, na drugom mjestu se brine o stabilnosti cijena, dok je stabilnost tečaja potpuno prepuštena tržištu.

Prenošenjem velike krize u Europu propada austrijska Creditanstalt banka, čime je bankrotiralo austrijsko i njemačko bankarstvo, a s bankama je propalo i gospodarstvo. Propašću njemačkih i austrijskih banaka propada industrija, a raste nezaposlenost i politički ekstremizam.

Godine 1932. godine Ivar Kreuger, švedski industrijalac i bankar, nađen je mrtav u svojoj Pariškoj hotelskoj sobi, usred pregovora oko davanja velikog novog zajma njemačkoj vladi.

Znaju britanski bankari kako srediti konkurenciju.

Par mjeseci prije dolaska Hitlera na vlast, kad su svi podaci govorili kako Hitler sigurno pobjeđuje britanci naglo mijenjaju svoj stav prema Njemačkoj, te se na konferenciji u Lausannei ukidaju ratne reparacije Njemačkoj. Nedugo zatim i guverner Engleske banke Montenagu Norman mijenja svoje "stručno mišljenje", te odobrava presudan kredit novoj vladi Adolfa Hitlera.

Nakon II svjetskog rata bankari su jedno vrijeme bili mirni, ali čim se opasnost od komunizma smanjila počeli su smišljati kako sredit konkurenciju.

Tijekom sedamdesetih krenuo je projekt kreditiranja slabijih država, a za njegovu provedbu trebalo je najprije stvoriti preduvjete. Najprije su vršeni pritisci na deregulaciju i privatizacija gospodarstva u slabijim državama, odvajanje monetarne vlasti od izvršne, promjene u statističkim službama kako se ne bi pratile cijene po djelatnostima, stanje narudžbi po djelatnostima, odobravanje kreditiranja sa deviznom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom vezanom za neke pokazatelje koji ovise o potezima zapadnih bankara, te drugi potezi koji su imali za cilj oslabiti mogućnost otpora lokalnih gospodarstava.

Problemi u prezaduženim siromašnim država nastali su kad se SAD navodno odlučio boriti protiv inflacije. Inflacija u SAD-u je bila 9,1%, 1975., 5,8%, 1976., 11,3% 1979., te 13,5% 1980. godine. Dok im je inflacija odgovarala podgrijavali su je tiskanjem dolara za kupovinu nafte, a kad im zbog sniženja cijene nafte to nije više trebalo odlučili su se za dizanje kamata i naplatu plasiranih petrodolara. Tada je direktor FED-a Paul Volcker primarnu kamatnu stopu digao na 21,5% u lipnju 1982., što je za prezadužene države koje su imale kredite sa deviznom klauzulom i kliznom kamatnom stopom bila katastrofa.

A i u Hrvatskoj će stanje biti sve gore i iseljavanje će trajati dok god birači ne shvate kako nema dobrih i sposobnih bankara, postoje samo oni koji služe različitim gospodarima.

Gospodare trebamo mijenjati, osobito one koji gospodare Hrvatskom monetarnom politikom.