Corona kriza je djecu širom svijeta prisilila na učenje kod kuće putem interneta. Čitav postupak prilagodbe se pokazao kao potpuno nepripremljen. Nastava preko interneta je postala obična kopija nastave u školi. Kamera snima učitelj koji nešto govori i pokazuje, a učenici to gledaju i slušaju.
On-line nastava ima budućnost, ali se mora prilagoditi učeniku pojedincu. Ta nastava mora biti razvijena kao posebna aplikacija koja će pojedine predmete puštati korisnicima kao igrice u kojem će prelazak sa jedne lekcije na drugu prikazivati kao prelazak na viši nivo igrice. Svaki predmet igrica bi morao biti podijeljen na puno lekcija nivoa. U svakom nivou aplikacija bi prikazivala kratki film u trajanju od 3 do 5 minuta u kojem bi bila iznijeta neka činjenica ili tvrdnja. Nakon toga učenik bi morao položiti test kako bi se utvrdilo dali je shvatio lekciju. Ako položi prelazio bi na novi nivo, novu lekciju. Ako ne položi test lekcija bi se ponovila. Ako ponovno ne položi test učenik bi trebao pasti na jednu nižu stepenicu. Jedan predmet bi se mogao predavati kao niz lekcija, nivoa u trajanju od najviše sat vremena. Nakon toga bi aplikacija trebala pustiti neku pjesmicu ili nešto slično u trajanju od 5 minuta kako bi se učenik odmorio. Nakon toga bi trebalo prijeći na drugi predmet u trajanju od najviše jedan sat. U svakom obaveznom predmetu učenik bi mogao napredovati do određenog nivoa koji ovisi o tome do kojeg nivoa je došao u drugim predmetima. Ne bi mogao prijeći na nivo sedmog razreda u nekom predmetu ako nije položio sve obavezne predmete petog razreda. Nastava obaveznih predmeta bi mogla trajati najviše 8. sati dnevno. Nakon sat odmora učenik bi mogao imati mogućnost učenja i neobaveznih predmeta ali najviše u trajanju od 2 sata. U tim neobaveznim predmetima bi mogao ići do najvišeg nivoa, bez obzira do kojeg nivoa je došao u obveznim predmetima.
Na internetskim društvenim video mrežama postoji obilje materijala koji bi se mogao koristiti u izradi ovakvih obrazovnih aplikacija. Kratki video isječci od 3 do 5 minuta bi se mogli kopirati, nakon čega bi kreatori aplikacija ubacivali kratka test pitanja. Ako se neki sadržaj ne može pronaći na internetu tada bi ih kreatori aplikacija mogli i sami snimiti. Kreatori takvih obrazovnih aplikacija ne bi ih smjeli prodavati već bi ih morali dati na slobodno korištenje. Trošak rada kreatora ovakvih obrazovnih aplikacija bi trebale snositi države i dobrotvorne fondacije.
Ostale moje tehničke analize i inovaciju mogu se naći ovoj knjizi.
Oznake
Izdvojeni tekstovi