Organizacija II svjetskog rata

Nakon I svjetskog rata anglosaksonski naftni lobi nije bio zadovoljan. Velika naftna polja još uvijek su ostala u rukama Rusa i Njemaca, te je to trebalo promjeniti organizacijom novog rata u kojem bi se Nijemci i Rusi ponovno međusobno sukobili i iscrpili. Radi toga su u versaju nacrtane granice novih država koje nisu pratili etničke granice kako bi se stvorile nestabilne države kojima je lako manipulirati i stvarati pogodna žarišta sukoa u pogodnom trenutku. U tom cilju su počeli tražiti pogodnog agresivca u Njemačkoj kojeg bi naveli na rat protiv Rusa. I Staljin je također tražio pogodnog Nijemca koji bi uništio njemačku socijaldemokraciju i tako pomogao njemačkim komunistima da dođu na vlast.

Josif Visarjonovič Staljin 1927. godine kaže: „Fašizam je dobar, jer fašisti trebaju doći na vlast u Njemačkoj i uništiti socijal-demokraciju, kako bi se stvorila kriza da bi fašist Hitler mogao doći na vlast izbornom borbom zbog nezadovoljstva versajskim poretkom“. U to vrijeme u Njemačkoj je postojala Weimarska republika koja se održavala koalicijom umjerenih stranaka, konzervativaca i socijal-demokrata. Na ljevici su socijal-demokrati bili najjači, ali s jedne strane su imali Hitlerove nacionalne socijaliste, a s druge komuniste odane Staljinu. Tada Staljin daje zapovijed njemačkim komunistima da pomognu Hitleru istisnuti socijal-demokrate s čela njemačke ljevice, kako bi on došao na vlast. Zahvaljujući tome Weimarska republika propada, te je Hitler 1933. došao na vlast.

Hitleru su i Britansko američki geostratezi pomagali u dolasku na vlast koristeći veliku ekonomsku krizu prenesenu sa zapada, pojačanu velikim ratnim reparacijama. Njihov cilj je ponovno sukobiti Njemačku i Rusiju, te im treba radikalni političar na čelu Njemačke. Kada je ocijenjeno kako je njemački narod dovoljno radikaliziran, na konferenciji u Lausannei ukidaju ratne reparacije Njemačkoj. Odmah potom početkom 1933. Hitler pobjeđuje na izborima. Najveći financijer Hitlera i njegove predizborne kampanje bio je mason, Sir Henri Deterding naturalizirani britanski “poslovni čovjek” i agent britanske tajne službe, koji je stvorio Royal Dutch Shell, te organizirao angloamerički naftni kartel. Značajnu pomoć u iznosu od trideset milijardi ondašnjih francuskih franaka, Hitler je dobio i iz “tajnog fonda Treće republike” u kojoj su tada na vlasti bili francuski socijalisti. Čim je Hitler došao na vlast guverner Engleske banke Montenagu Norman odobrava presudan kredit novoj vladi Adolfa Hitlera čime on pokreće gospodarstvo. Britanci vjeruju kako će se on odmah sukobiti s Rusijom, te ujedno, u sukobima oslabiti i Njemačku. Cijelo to vrijeme sovjetski komunisti odnosno internacionalni socijalisti i njemački nacionalni socijalisti tijesno surađuju bez znanja Britanije i Francuske. Kada je Hitler došao na vlast njemački inženjeri su počeli Sovjetima pomagati u razvoju naftne industrije i zrakoplovstva, a zauzvrat su njemački piloti na tlu SSSR-a vježbali letačke borbene vještine.

Kako Njemačka ne bi predstavljala opasnost i za Britaniju proizvodnja oružja je nastavljena, te je količina oružja u Velikoj Britaniji bila višestruko veća od onog u Njemačkoj, iako su kopnenu vojsku smanjili na 20.000 vojnika. Francuska koja je prema Versajskom mirovnom ugovoru imala pravo imati mornaricu 33% britanske, a ugrožena na Sredozemlju od Italije, vidjevši kako se Njemačka ponovno naoružava, u svibnju 1935. sklopila je savez sa Sovjetskim Savezom. Naftni lobisti preko britanskih političara nastoje ponovno sukobiti Njemačku i Rusiju, te Britanci u lipnju 1935. s Hitlerom sklapaju anglo njemački mornarički sporazum po kojem je Njemačka imala pravo na više brodova i podmornica u sjevernom moru od Francuske. Kako bi Hitlera ohrabrili na osvajanja prema istoku sklopili su s njim Muenchenski sporazum (Chamberlain, Daladier, Mussolini i Hitler) i više drugih. U Ožujku 1936. Hitler je prekršio Locarno sporazume kad je remilitarizirao Reinland, oblast rijeke Rajne. O tome kako Hitleru treba prepustiti Reinland, unatoč Locarno sporazumima vođene su čak javne rasprave u Donjem Domu Britanskog Parlamenta i u The Timesu. Time je Hitler uvučen u buduće sukobe, uvjeren kako može što hoće. Ovime je Britanija i Francuskoj zabila nož u leđa, te pripremila budući sukob Njemačke i Rusije. Kako bi se Hitlera ohrabrilo i prema njegovom savezniku Musoliniju vođena je vrlo pomirljiva politika. Kad je napao nenaoružanu Etiopiju javno su prosvjedovali, ali su istovremeno kroz Sueski kanal propuštali talijanske vojne brodove sa tisućama vojnika.

Čim je Hitler došao na vlast britanski naftni lobisti, te geostratezi iz obavještajnih službi i gornjeg doma parlamenta su počeli sa operacijom ponovnog sukobljavanja Nijemaca i Rusa. SSSR je bio previše jak za uništenu Njemačku pa su Britanci organizirali proces vojnog slabljenja SSSR. Preko agenata dezinformatora i agenata provokatora ubačenih u Kominternu i NKVD uspjeli su paranoičnog Staljina uvjeriti kako mu stalno prijete razni urotnici, te je došlo do vrlo snažnih frakcijskih borbi u SSSR i u svim ostalim komunističkim partijama, pri čemu je likvidiran cijeli ratno iskusni vojni zapovjedni vrh Crvene armije, (3 maršala, 13 generala, 5.000 časnika, kao i 3.000 poljskih komunista koji su živjeli u SSSR-u) pa je Hitlerova armija vrlo brzo postala jača od sovjetske, iako je Staljin imao daleko više tenkova, aviona i brodova koje su proizvodili robovi Gulaga. Kampanja dezinformiranja u kojoj su britanski agenti vrlo vješto igrali ulogu najžešćih staljinovih pristaša je bila toliko uspješna da su Staljinu kasnije trebale tri godine rata kako bi osposobio novi zapovjedni kadar, a Britanci i Amerikanci su morali u ratu angažirati mnogo više ljudstva nego što su planirali.

Njemačke vojne snage su 12. ožujka 1938. godine ušle u Austriju, bez otpora. Britanija i Francuska se tome nisu suprotstavile, iako je Hitler u tom trenutku bio vojno slab. Čak što više, kako bi ga naveli na rat Britanci su planski smanjili britansku kopnenu vojsku na 20.000 ljudi, ali su tajno razvijali zrakoplovstvo, te su oko mnogih aerodroma izgradili mnoštvo protuavionskih podzemnih bunkera koji se mogu brzo izdići iznad tla i otvarati vatru na protivničke avione. Također su nastavili sa proizvodnjom oružja za skladištenje. Hitler je, u početku, bio uvjeren u savezništvo s Britanijom, te je vrlo malo ulagao u proizvodnju oružja. Za razliku od Britanaca francuski generali i političari su nastojali stvoriti dobre odnose sa Hitlerom, a tome se suprotstavljao jedino general De Gaulle.

Jačanjem Njemačke Staljin shvaća kako bi Njemačka ponovno mogla krenuti na istok što bi u suradnji sa Japancima moglo biti vrlo opasno za njega ako istovremeno napadnu SSSR. Kako bi to spriječio nudi Britancima savezništvo za zajedničku borbu protiv Hitlerove Njemačke, a Poljacima predlaže odobrenje korištenje njihovog zračnog prostora za sovjetske zrakoplove. Iz toga je vidljivo kako on nije znao kako su Hitlerov dolazak na vlast financirali upravo Britanci preko kompanije Royal British Shell, u cilju novog sukobljavanja Nijemaca i Rusa. Radi toga neshvaćanja je nekoliko godina ranije pod utjecajem britanskih obavještajnih dezinformacija počeo sumnjati u vlastitu vojsku, te je u čistkama uništio cijeli zapovjedni kadar, čime je postao nesposoban za vojni otpor Hitleru. Britanci savezništvo odbijaju te Staljin shvaća kako u slučaju sukoba sa Njemačkom ne može računati na savez sa Britancima i Poljacima, a ni na vlastitu vojsku bez iskusnih zapovjednika. Radi toga počinje poboljšavati odnose sa Hitlerom (kojemu je desetak godina ranije davao podršku u sukobu sa socijaldemokratima) vjerujući kako na taj način može Hitlera pretvoriti u saveznika i kupiti vrijeme za obnovu vlastite vojske.

Ni Poljaci nisu shvaćali prave namjere Britanaca, a to je sukob između Rusa i Nijemaca, te su po savjetima Britanaca počeli šikanirati njemačku manjinu u Poljskoj. Britanci su vjerovali kako bi u sukobu između Njemačke i Poljske istovremeno došlo i do sukoba Njemačke i rusije, te im je bilo u interesu da Poljake i Njemce što više zavade. Poljaci to nisu shvaćali, te su bili sigurni kako ih Njemačka ne može napasti stoga što bi u skladu sa vojnim savezom Britanija i Francuska odmah napali Njemačku. Stoga su Poljaci odbili i Staljinov prijedlog za otvaranje svog zračnog prostora, u strahu kako bi to Sovjeti mogli iskoristiti za novi napad na Poljsku, poput onog iz dvadesetih godina. Iako su sve geopolitičke i geostrateške informacije govorile kako je Britanski interes sukobiti Njemačku i SSSR poljski političari ništa nisu shvaćali čak ni nakon što su njihovi saveznici Britanci i Francuzi počeli prihvaćati sve Hitlerove osvajačke težnje, pod prozirnim izgovorom kako će Hitlera tako smiriti. Unatoč svim, čak i javno objavljenim Hitlerovim ciljevima i sve većim ulaganjima u vojsku Poljaci su vjerovali kako se u slučaju njemačkoga napada mogu jakom konjicom suprotstaviti tenkovima. A najviše su se potrudili napadati Nijemce koje žive u Poljskoj pod sumnjom na špijunažu. Na razne načine su ih počeli šikanirati već od početka tridesetih kada je Poljska vlada počela oduzimati zemlju svojoj njemačkoj manjini po malim cijenama kroz javno izvlaštenje. Njemački zemljoposjednici su od poljske vlade dobivali samo jednu osminu tržišne cijene svojih posjeda. Kako ne bi od privatnih kupaca dobiti više poljski je zakon Nijemcima zabranio privatnu prodaju velikih površina zemlje. I sve to na poticaj britanskih agenata u politici i medijima.

Kako bi pokrenule širenje Njemačke prema SSSR-u Britanci su bili vrlo pomirljivi prema Hitleru, te su mu nakon pripajanja Austrije nudili i teritorije koje su na mirovnoj konferenciji u Versaju dali novim državama. U tom cilju su 29. 8. 1938. sa Hiterom sklopile Munchenski sporazum o pripajanju Sudeta Njemačkoj. Taj sporazum je išao na štetu Čehoslovačke koja je nakon raspada Autrougarske dobila puno više nego što je tražila, te su u njen državni teritorij ušli mnogi teritoriji na kojima su većina bili Nijemci, Mađari, Slovaci, Poljaci i Ukrajinci. Ova država je imala jaku industriju, te je imala snažnu proizvodnju tenkova. Granice su anglosaksonski pobjednici I svjetskog rata namjerno tako nacrtali kako bi imali nestabilnu državu kojom se uvijek može lako manipulirati. Hitler je tražio priključenje Sudeta u kojima su većina bili Nijemci, a Čehoslovačka je to mogla odbiti stoga što je imala puno više tenkova nego Njemačka, te je imala i sporazum sa Britanijom i Francuskom o zajedničkoj obrani. Međutim, Britanija i Francuska su i preko Čehoslovačke željele Hitlerove apetite okrenuti prema istoku i tako ga sukobiti sa komunizmom i Staljinom, te su stali na stranu Hitlera. Izdani i razočarani Česi su prihvatili Njemačke zahtjeve o pripojenju Sudeta. Pod pritiskom nezadovoljnih stanovnika Slovaka i Ukrajinaca Čehoslovačka pristaje i na uspostavu autonomije u Slovačkoj i Karpatskoj Ukrajini. Slovaci traže svoju državu i u tome imaju podršku od Hitlera, te su Slovaci 14. ožujka 1939. godine proglasili svoju nezavisnost, a Karpatska Ukrajina svoju. Slijedećeg dana Hitler vojno ulazi u Češku bez otpora, a Nijemci uspostavljaju Protektorat Češke i Moravske kojima sami upravljaju, dok Slovaci dobivaju svoju državu ovisnu o Njemačkoj. Sve ovo su Česi mogli spriječiti da su shvaćali kako im Britanci i Francuzi nisu nikakvi saveznici, te bi tada i sami mogli državu pretvoriti u labavu konederaciju s jakom vojskom, po uzoru na Švicarsku.

Hitler je tada imao vojsku sa vrlo malo oružja, tenkova i zrakoplova, dok su Česi imali više tenkova, tada najkvalitetnijih koje su sami proizvodili. Da su tada mobilizirali dragovoljce i napunili tenkove posadama Hitler ih ne bi mogao lako poraziti, ali su se tome protivili Britanci i Francuzi sa kojima su imali sporazum o zajedničkoj obrani. Nijemci su u Čehoslovačkoj u ožujku 1939. zaplijenili 469 tenkova, tada najkvalitetnijih u svijetu, 1500 aviona, 43.000 strojnica i preko milijun pušaka. U to vrijeme Britanci su imali daleko više aviona i mjesečno su ih proizvodili više. Tek zapljenom čehoslovačkih tenkova njemačka vojska je postala sila sposobna za brza napadna djelovanja. Da su češki političari znali strateški razmišljali mogli su barem tenkove prebaciti u Poljsku, čime bi spriječili njihov pad u njemačke ruke, a istovremeno bi znatno pomogli Poljacima. Međutim, oni su i sa Poljacima imali sukob oko Založja gdje su Poljaci bili većina, a Britanci su im taj teritorij 1918. namjerno dali kako bi dugoročno sukobili Poljake i Čehe.

Da je uspjela poslijeratna ideja poljskog maršala Jozefa Pilsudskog o Međumorju sve države između Njemačke i SSSR-a bi sklopile savez, te bi Hitler imao puno manje mogućnosti za širenje. Ovaj savez je trebala predvoditi Poljska, a članice bi bile Litva, Latvija, Estonija, Finska, Bjelorusija, Ukrajina, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, Kraljevina SHS i Češka. Međutim, to se nije uklapalo u planove angloameričke naftne oligarhije pa oni sabotiraju dogovore preko pojedinih političara i medija u tim državama. Protiv ideje je bio i SSSR, a podržala ju je jedino Francuska.

Dan nakon što je Hitelr ušao u Čehoslovačku i Mađarska je 16. ožujka proglasila aneksiju Karpatske Ukrajine sa 11.583 km2 i 622 tisuće stanovnika, te su ju uz mali otpor okupirali do 23. ožujka 1939. pri čemu su ubili oko 27 tisuća ljudi. I Poljske snage su zauzele Zaolžje, područje s 801 km2 i 227.399 stanovnika, koje je tada u velikoj mjeri bilo nastanjeno etničkim Poljacima.

Ovo su bile vrlo jasne pripreme za novi veliki rat i to je bilo jasno svima, osim političarima koji su pred javnošću glumili kako se rat još uvijek može izbjeći. A veliki bankari su već počeli praviti bilance ratnog profita. Tako je početkom 1939. godine Rockefellerova zaklada financirala strogo povjerljivu stratešku skupinu koja je radila u njujorškom Vijeću za vanjske odnose. Skupina pod nazivom Studije rata i mira, koju je vodio „američki Haushofer“, geograf Isaiah Bowman sa Sveučilišta Johns Hopkins isplanirali su poslijeratni svijet u kojem će se Sjedinjene Države pojaviti kao jedini pobjednik i zamijeniti Britance kao globalnu hegemonističku silu. U projektu su predvidjeli novu formulaciju novčanog poretka Ujedinjenih Nacija i Bretton Woodsa kojim bi dominirao SAD i zasnivao bi se na dolaru. Da bi se sve to dogodilo SAD je trebala ući u rat, a za to je trebao pristanak američkog naroda. A pristanka nema dok netko ne napadne Ameriku. I tako su američke obavještajne službe počele "žmiriti na oba oka" kako ne bi vidjele Japanske pripreme napada na Pearl Harbor. Kasnije, kada je Amerika 1941. godine i formalno ušla u rat, skupina CFR (Vijeća za vanjske odnose) poslala je dopis američkom State Departmentu: „Ako se navedu ratni ciljevi koji se doimaju isključivo kao angloamerički imperijalizam, to će pružiti malo ljudima u ostatku svijeta. Treba naglasiti interese drugih naroda. To bi imalo bolji propagandni učinak.” Taj projekt je bio početak onoga što je Henry Luce 1941. nazvao američkim stoljećem.

Kako bi Hitlera usmjerili prema istoku i sukobili ga sa Staljinom, Britanci uspijevaju nagovoriti priglupe poljske političare na blokadu njemačkog Danzinga. Poljskoj su nakon I svjetskog rata pripojeni dijelovi Njemačke (Šlezija, Pomeranija i dijelovi drugih pokrajina) sa milijunima Nijemaca. Time su Britanci i Francuzi stvorili još jednu multinacionalnu nestabilnu državu u kojoj je uvijek moguće izazvati sukobe. Danzing je proglašen za "corpus separatum" a Poljaci su oko njega imali pravo na svoju carinsku službu.

Za razliku od Poljaka, Staljin kao iskusni drumski razbojnik znao je prepoznati dvostuke igre Amerikanaca i Britanaca, te je shvaćao kako oni žele sukobiti Nijemce i Ruse oko pitanja Poljske, te je počeo tajne pregovore sa Nijemcima. Preko Kominterne je imao vrlo snažnu obavještajnu mrežu, a bio je i dovoljno lukav da shvati kako će u slučaju sukoba sa Nijemcima Zapad stati na stranu napadnutog, te mu pomagati da pobjedi protivnika. Slijedom tih saznanja je odlučio surađivati sa Hitlerom, kako bi odgodio njihov međusobni sukob, iako je znao kako je sukob neizbježan, te je svoje najvažnije resurse za proizvodnju oružja počeo premještati iza Urala.

Nakon njemačkoga napada na Čehoslovačku Poljaci su pod utjecajem britanskih agenata u politici i medijima počeli dodatno radikalizirati politiku prema Nijemcima, umjesto da pojačaju diplomaciju.

Dana 21. ožujka 1939., dok je bio domaćin francuskog premijera Édouarda Daladiera, britanski premijer Neville Chamberlain razgovarao je o zajedničkom frontu s Francuskom, Rusijom i Poljskom kako bi zajednički djelovali protiv njemačke agresije na koju su ih baš oni nagovorili prije napada na Čehoslovačku. Francuska se odmah složila, a Rusi su se složili pod uvjetom da prvo potpišu Francuska i Poljska. Ovime je Chamberlain pokušavao sukobiti Njemačku sa Rusijom, iako je istovremeno sa Nijemcima vodio vrlo pomirljivu politiku. Međutim, poljski ministar vanjskih poslova Józef Beck, stavio je veto na sporazum 24. ožujka 1939. Poljski državnici bojali su se Rusije više nego Njemačke, te su opravdano strahovali kako bi Staljin takav sporazum mogao iskoristiti protiv njih, pod izgovorom napada na Njemačku.

Njemačka je 24. listopada 1938. predstavila prijedlog za sveobuhvatno rješenje pitanja Danziga s Poljskom. Hitlerov plan omogućio bi Njemačkoj da pripoji Danzig, te izgradi autocestu i željezničku prugu do Istočne Pruske. Zauzvrat će Poljska dobiti stalnu besplatnu luku u Danzigu i pravo na izgradnju vlastite autoceste i željezničke pruge do luke. Čitavo područje Danziga postalo bi trajno slobodno tržište poljske robe na koje se ne bi naplaćivale njemačke carine. Njemačka će jamčiti postojeće njemačko-poljske granice, uključujući granicu u Gornjoj Šleskoj uspostavljenu 1922. Njemačka se bila spremna odreći tih teritorija u interesu njemačko-poljske suradnje. Ovaj Hitlerov ustupak bio je vrlo povoljan kao nadoknada za njemačku aneksiju Danziga i izgradnje autoceste i željezničke pruge u Koridoru. Unatoč ranijim poljskim jamstvima o pravičnosti i jednakom postupanju, njemački su diplomati 15. veljače 1939. saznali kako su najnovija izvlaštenja zemljišta u Poljskoj bila pretežno ona njemačkih posjeda.

Na tajni poticaj Britanaca, nakon pada Čehoslovačke Poljska je zaprijetila Njemačkoj djelomičnom mobilizacijom svojih snaga 23. ožujka 1939., osam dana nakon upada Nijemaca u Čehoslovačku. Mobilizirane su stotine tisuća rezervista Poljske vojske, a Hitler je upozoren kako će se Poljska boriti da spriječi povratak Danziga Njemačkoj. Poljaci su bili iznenađeni kad su otkrili kako Njemačka ovaj izazov nije shvatila ozbiljno, te se Hitler suzdržao od odgovora na poljsku prijetnju ratom. Dana 26. ožujka 1939., poljski veleposlanik u Berlinu Joseph Lipski formalno je odbio njemačke prijedloge nagodbe. Poljaci su čekali više od pet mjeseci da odbiju njemačke prijedloge i odbili su prihvatiti bilo kakvu promjenu u postojećim uvjetima. Lipski je njemačkom ministru vanjskih poslova Joachimu von Ribbentropu izjavio kako je „bila njegova bolna dužnost skrenuti pozornost na činjenicu da svako daljnje provođenje tih njemačkih planova, posebno kada je riječ o povratku Danziga u Reich, znači rat s Poljskom."

Poljski ministar vanjskih poslova Józef Beck prihvatio je ponudu Velike Britanije 30. ožujka 1939. da pruži bezuvjetno jamstvo neovisnosti Poljske. Britansko carstvo pristalo je na rat kao saveznik Poljske ako Poljaci odluče da je rat nužan. Riječima koje je napisao britanski ministar vanjskih poslova Lord Halifax, Chamberlain je 31. ožujka 1939. u Donjem domu govorio: "Sada moram obavijestiti Dom … da bi se u slučaju bilo koje akcije koja je očito ugrozila poljsku neovisnost i kojoj je poljska vlada u skladu s tim smatrala da je neophodno oduprijeti se svojim nacionalnim snagama, Vlada Njegovog Veličanstva odmah osjetila da će dati poljskoj vladi svu podršku u svojoj moći." A Poljaci nisu znali da je ta moć i spremnost u tom trenutku bila vrlo minimalna.

Hitler je njemačko-poljski sporazum smatrao dobrom alternativom njemačko-poljskom ratu. Međutim, nakon Britanskog jamstva Poljskoj nisu se dogodili daljnji pregovori o njemačko-poljskom sporazumu jer je Józef Beck odbio pregovarati. Beck je ignorirao njemačke prijedloge za daljnje pregovore jer je Beck vjerovao kako se Halifax nada da će postići potpuno uništenje Njemačke. Neupućen u geostrategiju Beck nije shvaćao kako je najveći britanski interes novi rat u kojem bi se Britanci dokopali preostalih naftnih polja, te je priglupo mislio kako je u pitanju mržnja prema Nijemcima koje žele uništiti. Halifax je anglo-njemački rat zagovarao od 1936. godine, a protunjemačka politika Velike Britanije objavljena je govorom Nevillea Chamberlaina 17. ožujka 1939. Halifax je obeshrabrio njemačko-poljske pregovore računajući na to kako će nakon Poljske Nijemci napasti i Sovjetski savez. Istovremeno je javno zagovarao Britanski preventivni rat protiv Njemačke, kako bi tako ohrabrio Poljake, iako je tada Britanija imala tek 20.000 kopnene vojske. Tek u mornarici i zrakoplovstvu bili su ozbiljna vojna sila.

Situacija između Njemačke i Poljske brzo se pogoršavala tijekom šest tjedana od poljske djelomične mobilizacije 23. ožujka 1939. do govora koji je održao Józef Beck 5. svibnja 1939. Glavna svrha ovog govora je bila uvjeriti poljsku javnost i svijet kako može izazivati Hitlera, zahvaljujući jamstvu Velike Britanije, iako su prethodne godine Poljaci mogli na primjeru Čehoslovačke vidjeti koliko se Britanija drži takvih vojnih sporazuma. Govor je mnoge u publici naveo na odlučnost za borbu protiv Njemačke. Ali ih nije naveo na kopanje dubokih protutenkovskih rovova, zemunica i sigurnih zaklona za vojsku i civile, te priprema za miniranje svih mostova preko rijeka, potoka, širokih kanala i planiskih prijevoja. A zemunice i bunkere su najbrže i najjetinije mogli sagraditi da su građanima ponudili beskamatne kredite za izgradnju obiteljskih kuća, pod uvjetom da kuća bude barem 15 metara od drugih kuća i zgrada i da ispod čitavog tlocrta ima podrum.

Dok su Poljaci progonili vlastite državljane njemačke nacionalnosti Mussolini 7. travnja 1939. godine zauzima Albaniju uz vrlo mali otpor, a zapad nikako nije reagirao, kako bi i na taj način Hitleru prenio poruku o svojoj miroljubivosti i nespremnosti na rat.

Više od milijun etničkih Nijemaca u Poljskoj postale su glavne žrtve njemačko-poljske krize u sljedećim tjednima. Nijemci u Poljskoj bili su izloženi sve većem nasilju od Poljaka, a mediji u Britaniji su izvještavali kako su pritužbe njemačke manjine u Poljskoj uglavnom izmišljene. Tisuće Nijemaca u Poljskoj su ubijeni kao posljedica krize i oni su bili prve žrtve ratne politike britanskoga ministra vanjskih poslova Halifaxa protiv Njemačke. Poljski protunjemački incidenti dogodili su se i protiv njemačke većine u Slobodnom gradu Danzigu. Dana 21. svibnja 1939. Zygmunt Morawski, bivši poljski vojnik, ubio je Nijemca u Kalthofu na teritoriju Danziga. Poljski dužnosnici odbili su se ispričati za incident i odbili su izvesti Morawskog na suđenje. Nakon toga Danzig organizira vlastitu miliciju za obranu. Józef Beck je francuskom veleposlaniku Léonu Noëlu 6. srpnja rekao 1939. kako je poljska vlada odlučila da su potrebne dodatne mjere kako bi se odgovorilo navodnoj prijetnji od Danziga. Dana 29. srpnja 1939., vlada Danziga uručila je dvije protestne note u vezi s ilegalnim aktivnostima poljskih carinskih inspektora i graničnih službenika. Poljska vlada odgovorila je ukidanjem izvoza bescarinske haringe i margarina iz Danziga u Poljsku. Poljski su dužnosnici objavili u ranim satima 5. kolovoza 1939. da će granice Danziga biti zatvorene za uvoz svih stranih prehrambenih proizvoda, osim ako vlada Danziga do kraja dana ne obeća da se neće miješati u aktivnosti poljskih carinskih inspektora. Ta je prijetnja bila prijetnja glađu jer je Danzig proizvodio samo relativno mali dio vlastite hrane. Hitleru je bilo jasno kako Poljska nastoji izazvati neposredni sukob s Njemačkom, što on tada nije usudio. Radi toga se Vlada Danziga podvrgla poljskom ultimatumu u skladu s Hitlerovom preporukom. Hitler se bojao kako bi napadom na Poljsku u rat ušli Britanija i Francuska kao Poljski saveznici, a postojala je opasnost da bi Poljskoj i Staljin krenuo u pomoć. Ratujući istovremeno protiv svih njih, sa tadašnjom snagom rat nikako nije mogao dobiti. Radi toga mu je bilo neophodno sklopiti nekakav sporazum sa Staljinom.

Najčitanije novine u Poljskoj, Illustrowany Kuryer Codzienny u Krakovu su uz odobrenje poljskih cenzora 7. kolovoza 1939. objavili članak u kojem se navodi kako poljske jedinice neprestano prelazile njemačku granicu kako bi uništavale njemačke vojne objekte i odnosile zarobljenu njemačku vojnu opremu u Poljsku. Time su u stvarnosti britanski agenti svijetu objavili kako Poljska potiče niz kršenja njemačke granice s Poljskom. Sve je to rađeno kako bi se Hitlera uvuklo u rat, ali one se nije dao, dok se ne osigura sa sovjetske strane.

Predsjednik SAD-a Roosevelt znao je kako je Poljska izazvala krizu koja je započela u Danzigu i bio je zabrinut kako bi američka javnost mogla saznati istinu o situaciji, što bi moglo loše djelovati na njegov plan za američku vojnu intervenciju u Europi. Roosevelt je naložio američkom veleposlaniku Biddleu da pozove Poljake da budu oprezniji kako bi se činilo kako su njemački potezi odgovorni za svaku neizbježnu eskalaciju u Danzigu. Biddle je Roosevelta 11. kolovoza 1939. izvijestio kako Beck nije pokazao zanimanje za sudjelovanje u nizu razrađenih, lažnih manevara osmišljenih za zavaravanje američku javnost. Beck je izjavio kako se u ovom trenutku zadovoljio punom britanskom podrškom za svoju politiku.

Dana 14. kolovoza 1939. poljske vlasti u Istočnoj Gornjoj Šleskoj pokrenule su kampanju masovnih uhićenja njemačke manjine. Tada su Poljaci zatvorili i zaplijenili preostala njemačka poduzeća, klubove i ustanove socijalne skrbi. Uhićeni Nijemci bili su prisiljeni marširati prema unutrašnjosti Poljske u zarobljeničkim kolonama. Tisuće Nijemaca pokušavale su pobjeći od uhićenja prelazeći granicu s Njemačkom. Izvanredni uvjeti vojnog stanja ranijeg pograničnog pojasa prošireni su na više od jedne trećine teritorija Poljske. Masovna uhićenja, deportacije, sakaćenja i premlaćivanja nekoliko tjedana pred rat postali su svakodnevnica.

A tada je i njemački tisak počeo psihološko medijske pripreme za rat. Sve veći prostor davali su izvještajima o zvjerstvima nad Nijemcima u Poljskoj. To je bila naznaka kako se nešto promijenilo, a promijenilo se ono što na zapadu nisu očekivali, počeli su tajni pregovori sa Staljinom o suradnji, što je uskoro javno potpisano. Völkischer Beobachter izvijestio je kako je više od 80.000 njemačkih izbjeglica iz Poljske uspjelo doći do njemačkog teritorija do 20. kolovoza 1939. Njemački ministar vanjskih poslova primio je ogroman spis konkretnih izvještaja o ekscesima protiv nacionalnih i etničkih Nijemaca u Poljskoj. Od ožujka 1939. zaprimljeno je više od 1.500 dokumentiranih izvještaja, a više od 10 detaljnih izvješća svakodnevno je stizalo u njemački ured vanjskih poslova.

Donald Day, dopisnik Chicago Tribunea, izvijestio je o groznom postupanju koje su Poljaci namijenili etničkim Nijemcima u Poljskoj: "Otputovao sam do hodnika gdje su mi njemačke vlasti dopustile da intervjuiram njemačke izbjeglice iz mnogih poljskih gradova. Priča je bila ista. Masovna uhićenja i dugi marševi duž cesta prema unutrašnjosti Poljske. Željeznice su bile krcate mobiliziranim grupama. Oni koji su pali pored puta su strijeljani. Činilo se da su poljske vlasti poludjele. Cijeli život ispitujem ljude i mislim da znam kako mogu razlikovati pretjerivanje od iskrenih priča koje su ispričali ljudi koji su prošli kroz mučna osobna iskustva. Situacija je bila prilično loša. Meni se rat činio samo pitanjem sata."

Pregovori Hitlera sa Staljinom su napredovali, te su 23. kolovoza 1939. Njemačka i Sovjetski Savez sklopili su sporazum Molotov-Ribbentrop. Sedam dana prije napada na Poljsku 23. kolovoza 1939. na Moskovski aerodrom iskrcao se Njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, te je iste večeri potpisan nacističko - komunistički «sporazum o nenapadanju», te dodatni tajni protokol o «Razgraničenju interesnih sfera u istočnoj Europi». U tajnom protokolu je dogovorena podjela istočne Europe. Iako je bio siguran kako će se u budućnosti sukobiti sa Hitlerom Staljin se dao uvući u ovaj sporazum namamljen obilnim plijenom. Da se Staljin znao oduprijeti zovu teritorijalnog, imperijalnog, nasilnog širenja na zapad pitanje je bili se Hitler ikada usudio napasti Poljsku, a tada vjerojatno ni velikog II svjetskog rata ne bi bilo.

Odjednom fašizam je Staljinu ponovno postao dobar, a svi članovi kominterne su se prestali nazivati antifašisti. Ovaj pakt o nenapadanju sa tajnim protokol kojim je priznata ruska sfera utjecaja u istočnoj Europi ne bi vrijedilo u slučaju diplomatskog rješavanja njemačko-poljskog spora.

Nakon potpisa sporazuma Hitler se odlučio za rat, te gomilati vojsku prema istoku, ali je nastavio nuditi mirovne pregovore kako bi zavarao Poljake i zapad. U tom cilju je javno objavio mirovni sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, ali bez tajnog dijela. Ovaj sporazum Hitleru je trebao kako bi bio siguran u pobjedu nad Poljacima, pošto je bio svjestan kako će oni pružiti ozbiljan otpor i bez modernog oružja, te kako bi se njegov nedostatak streljiva mogao pokazati kao ozbiljan otpor ako Poljake brzo ne slome. Zbog toga je pristao Staljinu dati pola Poljske kako bi i on napao Poljsku, odnosno kako im eventualno ne bi pomogao u obrani.

Istog dana Chamberlain je u pismu od 23. kolovoza 1939. upozorio Hitlera kako će Velika Britanija podržati Poljsku vojnom silom bez obzira na sporazum Molotov-Ribbentrop. Očito je kako Britanci nisu doznali za tajni dodatak sporazumu o podjeli interesnih sfera pa su još uvijek vjerovali kako bi se napadom na Poljsku Nijemci sukobili i sa Rusima. Józef Beck je također nastavio odbijati pregovore o mirnom rješenju s Njemačkom.

Njemačka je Poljskoj 29. kolovoza 1939. dala novu ponudu za posljednju diplomatsku kampanju za rješavanje njemačko-poljskog spora. Na poticaj britanskoga ministra vanjskih poslova Halifaxa Poljaci su odbili pregovore. Istog dana Poljska vlada je proglasila opću mobilizaciju svoje vojske. Poljaci su digli u zrak most Dirschau (Tczew) preko rijeke Visle, iako je istočni prilaz mostu bio na njemačkom teritoriju (Istočna Pruska). Poljaci su istog dana zauzeli brojna postrojenja u Danzigu i vodili borbe s građanima Danziga.

Dok su Poljski zapadni saveznici svog saveznika gurali u rat sami su se počeli pripremati za osvajanje novih naftnih polja. Čim su Francuzi i Britanci doznali za sklopljeni savez između Hitlera i Staljina odlučili su to iskoristiti za napad na SSSR kako bi osvojili sovjetska naftna polja. Staljinovi obavještajci su kasnije uspjeli nabaviti francuski dokumenti koji detaljno opisuju planove za pokretanje kampanje zračnog bombardiranja SSSR, koji su razvijeni zajedno sa britanskim saveznicima neposredno prije njemačke invazije na Francusku u maju 1940. Francuski vrhovni komandant Maurice Gamelin, je razmatrao korištenje francuskih trupa u Siriji za napad na naftna polja u današnjem Azerbejdžanu, kao i u njegovom glavnom gradu Bakuu. Azerbejdžanska nafta bila je najvažniji izvor goriva za SSSR, a zapadni saveznici su napad pred javnošću namjeravali opravdati tvrdnjom kako Rusi ovdje proizvedenu naftu izvoze svom savezniku Hitleru, pa to treba spriječiti. Iz toga je vidljivo kako zapadni saveznici nisu ni imali namjeru braniti svoga saveznika Poljsku, već su ih zanimala samo naftna polja u Sovjetskom savezu. Kako bi predloženi francuski zračni napadi imali efekta planirane su i druge aktivnosti protiv SSSR, poput poticanja muslimanskog stanovništva na pobunu protiv Moskve. Dok su se oni pripremali za napad na SSSR Hitler je, nakon okupacije Poljske počeo pripremati blickrig na Francusku.

Njemačka je odlučila napasti Poljsku 1. rujna 1939. čime je i službeno počeo Drugi svjetski rat.