PAD POSAVINE

 Početkom 1991. u Beogradu se vodila snažna politička bitka između predsjednika SIV-a Ante Markovića koji je pokušavao sačuvati Jugoslaviju i Slobodana Miloševića koji je pokušavao stvoriti Veliku Srbiju. Milošević je pod svaku cijenu nastojao u saveznu vladu na mjesto ministra unutrašnjih poslova postaviti svog čovjeka, ali je Predsjednik SIV-a Ante Marković sve njegove kandidate odbijao. A tada je Milošević kao kompromis predložio Petra Gračanina, Titovog prvoborca i generala kojeg je Marković prihvatio.

Gračanin je u to vrijeme bio predsjednik Predsjedništva Srbije. Ovime je Milošević mislio kako dobiva svog čovjeka na mjestu ministar saveznog MUP-a, ali je u stvari ojačao Marković, pošto je Gračanin kasnije u suradnji sa Hrvatskim ministrom MUP-a Boljkovcem počeo krojiti planove kako ukloniti i Miloševića i Tuđmana.

Nakon što je ojačao dolaskom Gračanina Ante Marković je pokrenuo tajne pregovore oko smjenjivanja Veljka Kadijevića, u kojeg nije imao povjerenja, kako bi na njegovo mjesto doveo Generala Antuna Tusa i tako spasio Jugoslaviju.

Tada su projugoslavenski generali pokušali izvesti vojni udar nakon »tajno« snimljenog film o hrvatskom ministru Špegelju u kojemu on govori o uvozu oružja za potrebe Hrvatske i pripremi za obranu, a snimljen je za opravdanje vojnoga udara. U filmu je prikazan razgovor između Špegelja i njegova suradnika, pripadnika KOS-a, pri čemu Špegelj govori o naoružavanju »ustaša« i objašnjava kako treba pobiti sve srpske oficire u Hrvatskoj uključujući njihove žene i djecu. Kako ne bi bilo zabune, nekoliko je puta ponovio: »U stomak, u stomak«. Film je prikazan 25. siječnja 1991. godine, poslije drugog Televizijskog dnevnika.

Mesić, kao član Predsjedništva SFRJ, na iznenađenje svih prisutnih odmah je priznao autentičnost filma.

Nakon vojnog udara vojska bi predala vlast jedinoj saveznoj instituciji koja je funkcionirala SIV-u koje je vodio Ante Marković. SIV bi za zapovjednika umjesto neodlučnog Kadijevića postavio projugoslovenskog generala Antuna Tusa, te bi se pripremio novi ustav po kojem bi se predsjedništvo marginaliziralo, a sva vlast bi pripala Markoviću.

Kako bi olakšali vojni udar JNA protiv Hrvatske, Amerikanci su istu večer Tuđmanu ponudili azil te prijevoz zrakoplovom u SAD za njega i njegovih 400 najbližih suradnika. Tuđman je tu ponudu odbio.

U cilju novog pokušaja vojnog udara projugoslavenska frakcija KOS-a organizira demonstracije u Beogradu na Trgu slobode. Miting je formalno organiziran protiv informativnog monopola TV Bastilje. Stvarni plan bio je: dati vojsci razlog za izlazak na ulice, a kad se Vojska na to navikne postati će politički faktor. Na Trg Republike došlo je oko sto tisuća ljudi. Tijekom demonstracija povrijeđeno je 203, uhapšeno 108, a dvoje je poginulo. Na Terazijskoj česmi, 10. 3. 1991. formalno zbog brutalnosti vlasti prema demonstrantima i naknadnih uhićenja, studenti Beogradskog univerziteta organiziraju nove demonstracije. Doznavši kako je riječ o pripremama za vojni udar, Milošević 11. 3. 1991. organizira protumiting u Beogradu na Ušću. Okupilo se blizu milijun ljudi, a Kadijević se javno svrstava na stranu Miloševića, te predlaže da demonstranti sa «Ušća» krenu na Studente i obračunaju se s njima, što neki govornici predlažu i sa govornice.

Shvativši Markovićeve poteze Milošević je zaprijetio neposluhom saveznim organima, te su se njegovi kadrovi počeli povlačiti iz saveznih organ, pa se čak i Jović povukao iz predsjedništva Jugoslavije. Marković se tada dogovorio sa Vasilom Tupurkovskim da sazove sjednicu Predsjedništva onih koji nisu pripadali Miloševiću. Održana je sjednica na kojoj su bili Bogić Bogićević, Janez Drnovšek, Mesić, Tupurkovski i Marković, nakon čega se Jović vratio. Milošević je u ovim manevrima Markovića i JNA prepoznao pripremu za njegovo smjenjivanje, te se odlučio sastati sa Tuđmanom kako bi se dogovorili o smirivanju generala koji žele vojni udar. Projugoslavenska frakcija KOS-a je ovaj sastanak iskoristila za plasiranje dezinformacije o tome kako su se dogovorili o podijeli BIH. Ova priča je unaprijed pripremljena u svrhu njihove diskreditacije, a iznio ju je Izetbegović dan prije sastanka u pismu Tuđmanu u kojem ga moli da ne dijeli BIH sa Miloševićem.

Pošto su Antu Markovića u Beogradu pratili, tajno je, šetajući po zagrebačkom Tuškancu nagovarao generala Antuna Tusa da preuzme mjesto saveznog sekretara za obranu kako bi sa njim, Gračaninom, te Mesićem kao predsjednikom Predsjedništva mogao neutralizirati Miloševićeve kadrove u Beogradu, te ukloniti Miloševića, Tuđmana i Izedbegovićeva u jednom potezu. Kad je Tus pristao Marković je pokušao predsjednika Tuđmana nagovoriti da podrži Tusa za mjesto sekretara SSNO Jugoslavije. Boljkovac je došao do Markovića u svibnju 1991. i iznio mi bojazni o tome kako će sve to završiti. Marković mu je rekao kako je sam već pokrenuo proces Kadijevićeve smjene. To se moglo provesti samo u Skupštini Jugoslavije i za to bi mu trebala podrška hrvatskih i slovenskih predstavnika, koji su u Skupštinu prestali dolaziti. Boljkovcu je rekao: "kad bi se slovenski i hrvatski predstavnici pojavili samo na jedan dan, taj dan bih mogao zatražiti Kadijevićevu smjenu i izglasavanje novog čovjeka za ministra Narodne obrane". Na makedonske i bosanske poslanike ionako je računao, a bio je uvjeren kako bi mi pomogli i predstavnici Kosova i Vojvodine, pa čak i neki predstavnici s juga Srbije, koji se nikad nisu slagali s Miloševićem. Boljkovcu je također rekao: "Kada bi me podržao Tuđman, otišao bih Kučanu i zacijelo dobio podršku." Boljkovac je ugovorio sastanak sa Tuđmanom, te je Tuđman rekao kako će razmisliti.

Predsjednik Tuđman to je odmah prepoznao kao pokušaj projugoslovenske frakcije za spašavanje Jugoslavije, te je u cilju razbijanja i te urote Tusa javno preko televizije imenovao za načelnika Glavnog stožera u Hrvatskoj, iako ga ništa nije pitao.

Time ga je diskreditirao u Beogradu i onemogućio njegov odlazak u saveznu vladu.

Ovime je Tuđman usput uvjerio i zapadne političare kako ne gradi ustašku vojsku, pošto na čelne pozicije postavlja jugoslovenske generale.

I tako je Tus postao načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Tus odmah pokušava u stožer dovesti svoje ljude, te poziva i Petra Stipetića da mu se pridruži. O tome je Stipetić već razgovarao i sa ministrom obrane Mertinom Špegeljom.

Nakon razgovora sa predsjednikom Tuđmanom u rujnu 1991. godine, general Stipetić, načelnik "Operativnog odjela 5. vojne oblasti JNA" prelazi u HV na dužnost zamjenika generala Antuna Tusa.

Čim je preuzeo dužnost Stipetić se sukobljava sa ministrom obrane Šuškom i tako unutar stožera stvara svoju frakciju bivših oficira JNA.

U to vrijeme projugoslavenska frakcija KOS-a, prema svjedočenju KOS-ovog oficira Mustafe Čandića na suđenju Miloševiću u Haagu, osnovala je preko 300 malih operativnih grupa KOG-ova (Kontraobavještajnih grupa) i instalirao ih u policiju, pravosuđe, sveučilišta, medije i politiku. Mnogi od njih su postali najradikalniji pripadnici HDZ-a, HSP-a i drugih stranaka. Hrvatske službe su kasnije uspjele razotkriti 3 takve grupe, grupu Opera, Labrador i LabrdorII. "Opera" (odelenje za propagandni rat) je osnovana kao nezavisna novinska agencija, ukazom zapovjednika RV i PVO JNA projugoslovenki orjentiranog generala hrvata Zvonka Jurjevića. Plasirali su niz laži kao što je informacija o ubojstvu 41 srpskog djeteta u Borovu Naselju i niz poluistina, sa ciljem poticanja sukoba među hrvatima, te regionalizam i defetizam. U jednom tekstu koji je potpisala "Komunistička sekcija HDZ-a" hvali se komunizam i komunistički svjetonazor vodećih ljudi HDZ-a i Predsjednika Franje Tuđmana. U jednom kasnijem tekstu koji je potpisao "Glavni odbor za spas Hrvatske" tvrdi se kako je izdana Herceg Bosna, dio Like, Bukovice, Slavonije, Posavine i slično.

Dok se Hrvatska priprema za obranu Muslimani u Sarajevu razmišljaju drugačije.

U srpnju 1991. godine, dok je u hrvatskoj počinjao najteži rat, pregovarali su Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović s Radovanom Karađićem i Nikolom Koljevićem, a ovaj Muslimansko Srpski «historijski sporazum» su 2. kolovoza 1991. potpisali Muhamed Filipović i Radovan Karađić. Zulfikarpašić je i kasnije na sve načine pokušavao približiti Srbima, a oni su to prihvaćali kad im je odgovaralo, kao na primjer uoči napada na BIH kada je Zulfikarpašić za Srbe nabavio 13 brodova zapadnog oružja, te ga preko Crnogorske luke Bar uvezao, što je opravdavao kako je to trebalo stići za obranu BiH.

Za vrijeme bitke za Vukovar Tus, Stipetić i Gorinšek zabranjuju bilo kakve nasilne izvidničko diverzantske akcije iako bi one znatno pomogli obrani Vukovara tako što bi razvlačili snage JNA. Međutim, nakon pada Lušca kada se obrana Vukovara raspala Tus, Stipetić i Gorinšek naglo mijenjaju taktiku, te zagovaraju proboj u Vukovar i druge napadne operacije po Slavoniji, od čega Vukovar više nema nikakve koristi, ali se troše znatne količine streljiva. Stipetić samostalno pokreće Operaciju Otkos 10 na Bilogori i Papuku. Operacija je pokrenuta iako je Tuđman na Ženevskog sastanku u studenom dogovorio prekid borbi i dolazak Unprofora, kako bi dobio međunarodno priznanje Hrvatske. A Stipetićev cilj je bio spriječiti priznanje, na što upućuje niz njegovih poteza. Operacija "Otkos" je trajala od 13. 11. 1991. na Novogradiškom području gdje je do 10. 12. 1991. oslobođeno više sela. I na Požeškom području od 15. do 18.12. oslobođeno je više sela. Od 22.12. 1991. do 3.1. 1992. poduzete su jače oslobodilačke operacije pri čemu je oslobođeno dosta teritorija, čime Stipetić stječe popularnost lokalnih branitelja, a akcija je zaustavljena nakon Sarajevskog primirja.

Iako je zabrana došla od Tuđmana Stipetić za to optužuje ministra obrane Šuška.

Nakon Tuđmanovog sastanka s lordom Caringtonom 18. prosinca 1991. u Gracu je međunarodna zajednica odlučila umiješati se u sukob slanjem međunarodnih snaga Unprofora. Stipetić i Tus to pokušavaju sabotirati nastavljajući sa napadima forsirajući nastavak napadnih operacija u sklopu operacije «Otkos».

Primirje je u tom trenutku bilo nužno kako bi dobili međunarodno priznanje. A upravo tada Tus i Stipetić željeli pokazati svoje napadačke sposobnosti na području zapadne Slavonije i protjerivanje Srba preko Save, iako je to, zbog realnog odnosa snaga, osobito naoružanja i streljiva bilo nerealno.

Rat u Bosanskoj Posavini

Brigade u BIH su formirane od lokalnih dragovoljaca, a zapovjednike su određivali lokalni općinski političari. Jedan moj vojnik porijeklom sa područja Brčkog krajem 1991., čim se smirila situacija na Osječkom području otišao je tamo, te je kao iskusan vojnik ušao u zapovjedništvo lokalne brigade. U veljači 1992. mi je došao i zamolio me da nabavim nešto oružja, streljiva, granata i mina za njegovu novu postrojbu. Napunili smo jedan kombi i otišli u Gunju kako bi ga predali lokalnim braniteljima koji su to trebali prebaciti preko mosta. Došavši u Gunju doznali smo kako su Muslimani odustali od zajedničke obrane pošto su se sa Srbima dogovorili o formiranju zajedničkih straža. Čudila me tolika naivnost ljudi koji su vrlo umišljeno mislili kako se lokalnim dogovorima može poništiti ono što je već odlučeno u Beogradu. Oružje smo ostavili lokalnim Hrvatima. Nedugo nakon toga čuo sam kako su Srbi noću poklali svoje sustražare Muslimane, nakon čega su arkanovci upali u Brčko.

Brčko je Srbima bilo strateški važan grad jer je preko njega prelazio koridor između zapadnog i istočnog dijela »Republike Srpske i Srpske krajine«. Ovaj koridor, širine oko 4 kilometra na najužem dijelu, Srbi su branili vrlo snažnim oklopnim i topničkim jedinicama. (Kasnije tijekom 1992. i 1993. jedinice HVO-a i ABiH pokušavale su presjeći taj koridor, ali su to uspijevale samo nakratko, do dopreme streljiva i granata Srpskim tenkovskim postrojbama koje su branile ovaj, za njih strateški najvažniji koridor između zapadnog i istočnog dijela RS. Nakon velikih gubitaka jedinice HVO-a i ABiH uvijek su se morale vratiti na početne položaje. Stipetić je forsirao probijanje ovog koridora, pri čemu je ginulo vrlo veliki broj vojnika, iako je vrlo dobro znao kako Srbi zbog svojih strateških razloga ne mogu dopustit njegov pad, a znao je i kako koridor brani više vojske nego što Hrvati i Muslimani mogu skupiti na ovome području. )

Zahvaljujući Muslimanskoj nespremnosti većina Muslimanskih manjih gradova je vrlo brzo pala u srpske ruke. Branila su se uglavnom mjesta gdje su Hrvati organizirali obranu.

U Bosanskom Brodu 3.5. 1992. pao je dio prostora u Srpske ruke, a u čitavoj Posavini Srbi nastoje ispresijecati linije HVO-a. Gdje god su mogli nastojali su srušiti mostove prema Hrvatskoj kako bi posavske Hrvate odsjekli od Hrvatske. Iako je u Posavini živjelo oko 130.000 Hrvata i 32.000 Muslimana od prvog dana su ovisili o pomoći iz Hrvatske.

Posavina je Hrvatskoj bila važna jedino zbog velikog postotka Hrvata koji su tu živjeli, a i zbog tog što je bolje rat voditi izvan vlastitog teritorija kako bi što manji teritorij Hrvatske bio dostupan neprijateljskom topništvu, ali Hrvatska nije mogla puno učiniti bez pomoći lokalnog stanovništva. Dok su stanovnici Dalmacije od Splita do Dubrovnika u Hercegovini vidjeli svoju prvu liniju, stanovnike Slavonije Posavina nije osobito zanimala. Početkom rata u BiH vojnici HV-a koji su dolazili u sela uz Savu dočekivani su sa nepovjerenjem, te su se sami morali snalaziti za hranu i vodu, pošto su seljaci u njima vidjeli opasnost za svoj mir. Tek kad su počele padati granate po njima odnos prema Hrvatskim vojnicima se promijenio.

Dana 6. svibnja 1992. objavljen je sporazum Boban - Karađić potpisan u Gracu o prekidu neprijateljstava u BiH, te o osiguranju koridora kroz sjevernu Bosnu i veći dio Posavine.

U tom trenutku Srbi su držali oko 60% teritorja BiH i odgovaralo im je primirje. Do sklapanja sporazuma došlo je nakon prezentacije Cutilijerovog plana, a na intervenciju Lorda Caringtona, koji je na sastanak pozvao Izetbegovića, Tuđmana i Karadžića. Po Caringtonovim uputama sastanak je organizirao Josip Manolić.

U medijima su se odmah pojavile KOS-ovske glasine kako je to veleizdaja Posavskih Hrvata u zamjenu za Hercegovinu. Zbog toga se u čitavoj Hrvatskoj proširilo nezadovoljstvo ovim sporazumom.

Početkom lipnja sve brigade se počinju žaliti na nedostatak ljudstva i streljiva. Kako bi se spriječio potpuni gubitak Posavine državni vrh pokušava uspostaviti primirje. U tom trenutku zalihe streljiva i granata zarobljenih u vojarnama koncem 91. bile su pri kraju, a nove količine su stizale u minimalnim količinama. Velika većina Hrvata nesvjesna ove činjenice jednostavno nije shvaćala zašto uopće pregovaramo sa Srbima, zašto ih jednostavno ne pregazimo. Najglasniji u takvim zahtjevima bili su oni koji nikoga iz obitelji nisu imali na bojištu. U to vrijeme još sam bio u HV-u, te su mi dolazili neki poznanici da im pomognem nabaviti streljiva preko svojih poznanstava, ali ni u Osijeku streljiva nije više bilo u većim količinama.

Lokalne postrojbe odbacile su sporazum iz Graca sa negodovanjem, te su istog dana, zajedno s lokalnim političkim vodstvom donijele odluku o prelasku Save i oslobađanju Bosanske Posavine. Zahvaljujući potpisanom sporazumu iz Graca Srbi su svoje pješačke snage prebacili na druga ratišta pa lokalna 108. brigada lako i u kratkom roku ulazi 20 kilometara u dubinu BiH, te oslobađa Ođak, pri čemu su uništena 32 srpska tenka. U borbama su podjednako sudjelovali Hrvati i Muslimani. Iako se u početku Muslimani bore jednako kao i Hrvati postepeno, zahvaljujući instrukcijama iz Sarajeva, borbenost Muslimana postaje sve manja pa ih se većina ponaša kao da se Hrvatska vojska mora boriti za njih.

Srbi se 20. 6. pripremaju za operaciju «Koridor».

Angažirali su oko 48.000 ljudi, više od 100 tenkova i oklopnih transportera, više od 1.000 topova, haubica i minobacača, a imali su i potporu zrakoplovstva. Modrička 102. brigada HVO-a se 25.6. povlači prema Ođaku, odakle su pobjeglu u Hrvatsku. Padaju mjesta oko Dervente, a veliki broj izbjeglica u Bosanskom Brodu širi paniku. Sve brigade se žale na nedostatak streljiva. Postrojbe iz Hrvatske dolaze u pomoć pa se linije stabiliziraju. Srbi počinju čak i sa upotrebom Luna, strateških raketnih sustava koje do tada u Hrvatskoj nikad nisu koristili. Civili bježe iz Ođaka a za njima i dio vojske. Na stadionu u Slavonskom Brodu vojna policija je okupila oko 5.000 dezertera iz Posavine, a još toliko ih sa desne obale Save čeka na prijelaz u Hrvatsku. U nekoliko dana oko 50.000 izbjeglih civila prešlo je u Hrvatsku. Oko 40% vojnika napustilo je postrojbe, a Ođačka brigada oduzima oružje demoraliziranim bjeguncima. Dezerteri svoje ponašanje objašnjavaju tvrdnjama kako je Posavina prodana te nema smisla ginuti, a da su logično razmišljali mogli su se upitati zašto ih uhićuju ako je stvarno sve prodano. Nakon dugog nagovaranja dio se vraća u Posavinu, do slijedeće prilike za bijeg. Da je Tuđman uistinu «prodao» Posavinu ne bi bilo razloga za njihovo ponovno vraćanje u Posavinu. Moglo se ukinuti policijske punktove, okrenuti glavu na drugu stranu, te ih tako prešutno propustiti prema Zagrebu.

Zbog sve većih međunarodnih ucjena i optužbi za agresiju na BIH, te nakon što se tim pritiscima pridružio i Izetbegović koji u Posavini nije vidio svoj strateški interes, Tuđman je procijenio kako se ne može suprotstaviti Amerikancima i Nijemcima, te je odlučio formalno zabraniti odlazak HV-a u BIH. U skladu sa time Ministar obrane Šušak je 7. 7. izdao zapovijed o zabrani prelaska postrojbi HV-a u BiH, uz istovremenu zabranu sprječavanja odlaska dragovoljaca na BIH ratišta. Ova zapovijed je u operativnom smislu značila kako sve postrojbe koje odlaze u BiH moraju pri prelasku mijenjati oznake na uniformama, a u moralnom smislu na već demoralizirane vojnike je djelovala kao još jedna potvrda kosovskih glasina kako je Tuđman prodao Posavinu. Pojedini zapovjednici lokalnih muslimanskih naoružanih grupica TO i Patriotske lige nastojali su čuvati svoja sela šireći parolu “Pustit ćemo Hrvate da se obračunaju sa Srbima, a do tada ćemo se naoružati i preuzeti kontrolu”. Stav Muslimanskog vodstva iz Sarajeva je bio kako su u Posavini Hrvati većina i to pripada Hrvatima pa oni nemaju razloga za borbu.

U srpnju 1992. general Stipetić postaje zapovjednika Zbornog područja Osijek i slavonskog bojišta, što je uključivalo i Posavsko bojište.

Preuzimanjem zapovjedništva operativne grupe Istočna Posavina general Stipetić neobučenim i slabo naoružanim postrojbama počinje zapovijedati kao da se radi o visoko obučenim i vrhunski naoružanim postrojbama. Umjesto da organizira smjenjivanje na nižem nivou, unutar satnija, gdje se ljudi poznaju, on je uveo smjenjivanje čitavih brigada, po principu lokalnu brigadu zamjenjuje brigada iz Hrvatske, pa se nakon 15 dana opet na položaje vraća lokalna brigada.

Kod smjena unutar vodova i satnija na smjene uvijek dolaze vojnici koji se međusobno poznaju, te je solidarnost među vojnicima puno veća. Zahvaljujući tome nema opasnosti da će jedni napustiti položaj prije dolaska zamjene, a i oni koji dolaze na zamjenu osjećaju dužnost zamijeniti svoje prijatelje koji su se izmorili. U slučaju jačeg napada svi vrlo brzo mogu doći na položaje. Ova taktika je bolja za vojnike i obranu, ali je teža za više zapovjednike koji praktično moraju stalno biti u zapovjedništvu 3 do 5 kilometara iza prve linije. Zamjena velikih postrojbi je puno bolja za više zapovjednike koji nakon 15 dana odlaze na odmor dublje u pozadinu, zajedno sa vojnicima.

Ali velike jedinice je lako uočiti u pokretu te ih gađati.

To je dovelo do velikih gubitaka upravo u trenutku smjena kad su četnici najjače djelovali, te su upravo u tim trenucima najčešće probijane linije. Ovakva obrana je karakteristična za sovjetsku vojnu taktiku, dok se u NATO-u koristi taktika smjenjivanja unutar manjih postrojbi, takozvana mobilno modularna taktika.

Sve navedene greške su se mogle izbjeći da je obrana organizirana onako kako su to nakon početnog nesnalaženje učinili branitelji oko Orašja, koji od prvog dana nisu imali povjerenja u Stipetićeve zapovjedi. Smjene je trebalo organizirati tako da lokalne satnije drže stalno isti položaj i dobro se ukopaju, s tim da jedan vod (ili odjeljenje) drži prvu liniju, drugi čeka u pripremi na drugoj liniji obrane, a treći se nalazi na odmoru. A na odmor ne bi smjeli ići u Hrvatsku već bi morali ostati u Posavini i ne bi smjeli piti alkohol što su obilno činili, osobito nakon bezrazložnih pogibija bliskih prijatelja pri dolasku ili odlasku na položaj. Upravo zbog pijanstva mnogima se nije dalo kopati rovove i boraviti u njima, već su se radije pijani šetali oko njih i nepotrebno ginuli. Postrojbe iz Hrvatske trebalo je držati 3 – 4 kilometra iza prvih linija i koristiti ih za interventne protuudare i osvajanje izgubljenih područja. Upravo tako su radili na području Orašja. Zahvaljujući Stipetićevom sustavu smjena brigade su na odmor išle u Hrvatsku, i svaki puta su se vraćali sa sve manje vojnika.

Nakon prvih neuspjeha Mate Boban reagira smjenjivanjem većeg broja zapovjednika HVO-a Bosanske Posavine, što rezultira nepovjerenjem Posavljaka prema političkom i vojnom vodstvu HVO-a u Grudama, te sve većem uvjerenju o istinitosti glasina o prodaji Posavine za Hercegovinu. Smjenjivanje i imenovanje zapovjednika Boban je vršio po preporuci Stipetićevog stožera, uz podršku SIS-a i SZUP-a, tj., na preporuku Stipetića, Perkovića i Mustaća, koji su slali izvješća o pojedinim nižim zapovjednicima. To je doprinijelo dodatnom smanjenju borbene spremnosti. Lokalni politički i vojni zapovjednici su za smjenjivanja krivili samo Bobana, a ne one koji su slali negativna izvješća i tražili smjene.

I nakon smjena lokalnih zapovjednika Stipetić forsira napadne operacije, te pokušava presjeći Koridor između zapadnog i istočnog dijela srpskog teritorija. Objašnjava kako će se presijecanjem koridora kojim se Srbi opskrbljuju oružjem, naftom i streljivom, oslabiti srpsku moć ne samo u BiH već i na okupiranim područjima u Hrvatskoj. Pošto je Tuđman bio svjestan o stvarnom odnosu snaga on to nije dozvolio, a kad je general Stipetić to pokušao političkom odlukom u tome je spriječen.

Nezadovoljan zapovijedima iz Zagreba o zabrani presijecanja koridora Stipetić pojedine zapovjednike iz Posavine koji su dolazili u Zagreb izvodi u šetnju gradom, te im u povjerenju objašnjava kako je Tuđman Posavinu već prodao, što se može objasniti samo kao namjerno širenje defetizma. Zbog toga je moral sve više padao pa su se i javno preko medija počele širiti priče kako su Tuđman i Šušak prodali Posavinu, što je još više slabilo moral. Ovo je mogao činiti pošto je imao zaštitu onih koji su se protiv defetizma trebali boriti, šefa SIS-a Josipa Perkovića i šefa SZUP-a Zdravka Mustaća, a također je imao zaštitu Manolića i Mesića koji su mu davali političku podršku. Defetizam je doveo do tog da su se Posavljaci sve više borili samo za svoje selo, a kad bi ono palo više se nisu željeli boriti. To je zahtijevalo sve veću potrebu za postrojbama iz Hrvatske. Vojnici iz Hrvatske, vidjevši kako se Posavljaci ne žele boriti i sami su gubili borbeni moral, što je sve više vodilo prema raspadu i HVO-a i HV-a.

Osim borbenog morala problem je bio i brežuljkasta konfiguracija terena koja je omogućavala široke tenkovske prodore, zbog čega je bilo potrebno vrlo mnogo protutenkovskih mina i protutenkovskog oružja. Kako bi uštedio streljivo Stipetić je mogao djelovanje ograničiti na odsudnu obranu, ali on je stalno neobučene postrojbe slao u napadna djelovanja, u pravilu na dijelovima bojišta gdje su protivnici bili najjači, što je vodilo do vrlo velike potrošnje MTS-s i kidanje linija. Sve ove nabrojane Stipetićeve greške bi se mogle shvatiti kao taktičke greške da je on iz njih izvlačio pouku, te mijenjao taktiku, ali kad netko stalno i uporno ponavlja taktičke greške one tada upućuju na strateški cilj, a to je demoralizacija vlastitih vojnika i pad Posavine u ruke JNA.

Početkom rujna Srbi ponovno kreću u veliki napad zbog čega ponovno dolazi do velikih žrtava na svim dijelovima ratišta. I postrojbe HV-a počinje zahvaćati sindrom bježanja sa položaja, u čemu su se osobito istakle pojedine pričuvne postrojbe. Interes vojnika iz Hrvatske za odlazak na BIH ratište sve je manji i sve više ih je koji to odbijaju. Srbi 21. 9. u napadima prvi puta koriste i bojne otrove zagušljivce. Cijela 109. brigada HV-a napušta Slavonski Brod. Srbi to znaju pa pojačavaju napadaje. U izmjeni na položajima 29. 9. 108. brigada nije uspjela prikupiti ljudstvo pa na položaje koje je trebala zauzeti 4. bojna 108. brg., dolazi samo 35 vojnika. Srbi koriste tu rupu pa prolaze i bočno napadaju 101. brg. HVO-a koja bježi, te razbijaju 3A brg. u kojoj je 19 ljudi proglašeno nestalima. 2A brigada zbog gubitaka ne uspijeva u protivnapadu. Linije 6. 10. 1992. ne postoje, obrana se raspala. 3A brigada utovara MTS i napušta B. Brod, civili u panici bježe, a Srbi polako čiste teren i tek nakon nekoliko dana dolaze od srušenog mosta.

Posavina je pala

Nekoliko stotina zaostalih vojnika idućih nekoliko dana se izvlačilo skelama.

U Posavini Srbi su ukupno izgubili između 6.000 i 8.000 vojnika oko 160 tenkova, oko 30 transportera, oko 3.000 topničkog oruđa, te 21 zrakoplov, iz čega se najbolje vidi snaga sukoba.

Od hrvatskih postrojbi koje su slane iz Hrvatske poginulo je više od 700 ljudi, a u čitavoj Bosanskoj Posavini bilo je više od 3.000 mrtvih vojnika HV-a i HVO-a, većinom od topničkih granata koje su danonoćno padale čitavo vrijeme rata do pada Posavine. Većina vojnika poginula je prilikom dolaska na linije, ili pri odlasku sa njih. Ovo se događa kad veliki broj vojnika ide na smjenu, što neprijatelj može lako otkriti, te topništvom djelovati po transportnim pravcima i križanjima.

Padom Posavine nastao je problem Vlasti u traženju krivca.

Manolić, Tus, Stipetić i ostali iz projugoslovenske frakcije vlasti sve javnije šire vijesti kako su Šušak i Tuđman prodali Posavinu, pa je Tuđman imenovao komisiju za ispitivanje činjenica.

Da lokalni mobilizirani izbjeglice (Hrvati i Muslimani), nakon vrlo stručno izvedene operacije demoraliziranja nisu bježali, Brod nikada ne bi mogao biti “prodan” unatoč velikom nesrazmjeru u odnosu broja vojnika i oružja i oruđa. Orašje i Domaljevci također bi bili “prodani” da su branitelji, na čelu sa vrlo kompaktnim vojnim zapovjedništvom ovih mjesta nekom drugom, tj., vojnicima iz Hrvatske prepustili obranu. Obrana Orašja i Domaljevaca temeljila se na lokalnim braniteljima koji su zapovijedi Stipetića i Tusa prihvaćali vrlo selektivno, pošto u njih nisu imali osobito povjerenje, a vojnike iz Hrvatske su raspoređivali među svoje snage kad je trebalo izvršiti neki protivnapad, s time što se sami nikad nisu povlačili na odmor u Hrvatsku i obranu prepuštali drugomu. Zapovjednik Posavskoga bojišta Stipetić je sve primjedbe na svoje zapovijedi otklanjao riječima: »Tuđman je naredio«. Problem je samo što te Tuđmanove telefonske zapovijedi nije čuo nitko osim njega. Prema svjedočenju generala Praljka kad je počelo povlačenje iz Posavine Stipetić je objašnjavao kako je Praljak naredio povlačenje. U to vrijeme Praljak je nenajavljeno obilazio Posavinu te je jednu skupinu upitao tko im je odobrio povlačenje. Oni su mu odgovorili: Praljak. Kad im je rekao da je on Praljak i da se moraju vratiti na položaje produžili su dalje.

U prosincu Stipetić kod Orašja ponovno pokušava presijeći Koridor nakon čega je smijenjen, te je postavljen za zapovjednika ZP Zagreb. U tijeku ovog napada Srbi su u protunapadu skoro zauzeli Orašje, ali je visoki moral lokalnih branitelja to spriječio.

Nakon smjene general Stipetić je za pad Bosanske Posavine javno optužio političko rukovodstvo Slavonskog Broda, gradonačelnika Jozu Meter, Franu Piplovića, i zdravka Sočkovića, zbog izravnog miješanja u zapovijedanje "Opertivne grupe Posavina". Optužio ih je kako su imali izravan utjecaj na 108. brigadu ZNG-a koja se bez znanja i dopuštenja generala Stipetića povukla preko Save u Slavonski Brod 5-6. listopada 1992. godine. To je dovelo do potpunog rasula na bojištu i rezultiralo povlačenjem drugih postrojbi. Prozvao je i pomoćnika ministra obrane generala Slobodana Praljka za širenje defetizma i panike među vojnicima, ministra obrane Šuška zbog njegove zapovijedi da u kritičnom trenutku rata u BIH mogu ići samo dragovoljci kao i činjenicu da su djelatnici SIS-a podčinjeni ministru Šušku, te da su djelatnici Uprave za političku djelatnost MORH-a bili odvojeni od zapovjedništva Slavonskog bojišta što je navodno onemogućilo otkrivanje neprijateljskih djelovanja unutar hrvatskih postrojbi. A istina je da su časnici VOS-a i SIS-a u zapovjednicima svih brigada prisustvovali sastancima i podnosili svoja izvješća.

Istovremeno je u povjerenju pojedine lokalne zapovjednike uvjeravao kako su Tuđman i Šušak prodali Posavinu, a oni su o tome kasnije javno govorili. Tek 2009. godine, na predstavljanju knjige Jerka Zovka "Rat u Bosanskoj Posavini 1992." general Stipetić se ispričao zapovjednicima i pripadnicima 108. brigade ZNG-a, 3. gardijske brigade HV-a i 101. brigade HVO-a, jer je u svome izvješću predsjedniku Tuđmanu 1992. napisao da su za pad Bosanske Posavine krive ove postrojbe koje su kukavički napustile bojišnicu. Izjavio je kako tada nije znao stanje na bojištu, stanje brigada, kao ni činjenicu da je odnos snaga bio takav da hrvatska obrana nije imala nikakve šanse. Ako te osnovne stvari kao vojni profesionalac nije znao onda je pitanje, što je znao?

Nakon pada Posavine, da se u rat nije umiješao Iran sa milijardu dolara vrijednim oružjem, u roku od nekoliko mjeseci Srbi bi pokrenuli novu ofenzivu u kojoj bi najprije zauzeli manje muslimanske enklave, uključujući Bihać, nakon čega bi na red došla Tuzla, Zenica, Sarajevo, Mostar, dolina Neretve, Dalmacija, a onda Slavonija. Hrvatska bi ostala u granicama zapadno od linije Virovitica, Karlovac, Gospić, Karlobag, sa četiri milijuna izbjeglica.

Do ovakvog raspleta događaja nije došlo pošto je Iran krajem 1992. poklonio Muslimanima oružja, streljiva, granata i raketa u vrijednosti od jedne milijarde dolara, od čega je prema dogovoru Hrvatskoj pripalo 50% za slobodan prolaz i troškove prijevoza, HVO-u 25%, te Muslimanima preostalih 25%. To se nije odnosilo na dio oružja koje su dopremali avionima preko tuzlanskoga aerodroma. Od svoga dijela oružja Hrvatska je dio helikopterima slala u Bihački džep, pošto je opstanak Bihaća bio strateški hrvatski interes.