Pljačkaška privatizacija

Prije raspada jugoslavije oko 90 posto poduzeća radilo je sa gubitkom. Oko 50 posto ih je imalo gubitak na supstanci što znači kako su više koštale sirovine, dijelovi i energija nego što se moglo dobiti prodajom gotovih proizvoda. Gubitci su se nadoknađivali tiskanjem novaca koji je dijeljen gubitašima kreditima sa kamatom od 2 postu pri inflaciji od oko 40 posto. Zahvaljujući tome ti krediti su bili poklon onim poduzećima koji imaju bolje veze sa direktorima državnih banaka. Uvoz se pokrivao najvećim dijelom devizama koje su u obliku donacija slali "gastarbajteri, te zaradom u turizmu. Svi oni su novac držali u bankama koje su gubitašima davali kredite - poklone.

Zbog sve gore gospodarske situacije predsjednik SIV-a (savezno izvršno vijeće) Ante Marković je 1988. progurao Zakon o poduzećima, a nakon toga i Zakon o prometu i raspolaganju društvenim kapitalom kojim je omogućio kupovinu društvenih poduzeća. Tada su vrlo brzo prodana poduzeća koja su radila sa nekakvom dobiti poput TDR-a. Ova poduzeća su prodana tako što su radnici na sjednici Radničkih savjeta podijelili dionice, uz obavezu kupaca da ih plate u nekakvom roku. Plaćanje se vršilo fiktivnim povećanjem plaća, a razlika između isplaćene i obračunate plaće je knjižena kao uplata dionica.

Interes za kupovinu gubitaša koji su od banaka uzimali kredite za plaće nije bio veliki, pa se se takva poduzeća prodavala puno teže.

Dolaskom HDZ-a na vlast primjećeno je kako neki nepoznati ljudi postaju vlasnici poduzeća, te je prodaja po Markovićevu zakonu zaustavljena.

Skupština Srbije je 8. 1. 1991. donijela Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara (1,4 milijarde dolara) bez odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević izvršio monetarni udar na Saveznu vladu i njenu politiku ekonomskih reformi, te su troškovi financiranja paravojnih srpskih formacija i srbijanske administracije prebačeni na sve republike. Ovime je počela galopirajuća inflacija koja je vrlo brzo narasla na 30 posto mjesečno. Time su sve plaće u dinarima potpuno obezvrijeđene, kao i stari neplaćeni računi, a i krediti bez devizne klauzule. Odmah nakon toga hrvatska vlada je počela prodavati dionice i poduzeća. To je odlučeno na sjednici Vlade RH 23. siječnja 1991., koju je vodio Josip Manolić, te je prihvaćen nacrt Zakona o pretvorbi i Zakona o Agenciji RH za restrukturiranje. Ovime su društvena poduzeća postala državna, što je nazvano "pretvorba".

Četiri dana kasnije, u Beogradu je 27. 4.1991. na teritoriju Jugoslavije proglašena "Stara devizna štednja".

Time je Jugoslavija priznala kako više nema deviza kojima bi se mogla isplatiti štednja građana. Većina ovog novca potrošena je za kredite gubitaškim poduzećima.

Nastavkom prodajom poduzeća i dionica po novom zakonu počeo je drugi val privatizacije. Privatizacija je oslobodila državu obveze pokrivanja gubitaka takvim poduzećima.

Početkom rata BDP je pao 90 posto, ali zahvaljujući privatizaciji BDP je već 1992. počeo rasti, unatoč tome što smo imali 600.000 izbjeglica od kojih nije bio gladan.

Zbog potpunog nestanka deviza država je nastojala ubrzati prodaju gubitaša koji su sve više gubili kako bi se riješila obaveze isplate plaća zaposlenicima na trošak države, a istovremeno nabavila i nešto novca za potrebe države.

Osnovni razlog za nastanak gubitaka je bio zaostala tehnologija, preveliki broj zaposlenih, gubitak tržišta, a također i velike krađe. Krađe su se najčešće odvijale korištenjem sve veće inflacije. Mala privatna poduzeće u prikrivenom vlasništvu direktora državnih poduzeća su kao ekskluzivni kupci kupovali robu od državnih poduzeća i prodavali ih svaki dan po sve višoj cijeni, a plaćali bi ih tek na kraju godine po cijeni sa početka godine.

Kako bi se povećao interes za kupovinu gubitaša zaposlenicima i bivšim zaposlenicima je odobren popust do 50 posto vrijednosti poduzeća s tim da svaki zaposlenik i bivši zaposlenik može uz popust kupiti dionica u nominalnoj vrijednosti do 20.000 njemačkih maraka.

Predviđeno je da se dionice otplaćuju u obrocima i to za pet godina od dana sklapanja ugovora. U slučaju da netko ne otplati dionice, gubio je pravo na dio vrijednosti koji nije uplatio i pravo na popust. Mnogi sitni kupci su te dionice odmah počeli prodavati takozvanim "torbarima" koji su nešto platili radnicima, a na sebe su preuzeli obvezu otplate dionica.

Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća promijenjen prvi put 2. prosinca 1992.

Prema toj promjeni, Hrvatski fond za razvoj je sredstva ostvarena prodajom poduzeća bio dužan uplatiti u državni proračun. Hrvatski fond za razvoj bio je također dužan bez naplate ustupiti dio dionica ratnim vojnim invalidima.
Na sličan način je izvlačena dobit i putem kratkoročnih kredita od štedno kreditnih zadruga po visokoj kamati koju su dijelili vlasnici tih ŠKZ-a i direktori poduzeća koji su uzimali kredite za isplatu plaća.

Donošenjem antiinflacijskog programa i uvođenjem Kune kao sredstva plaćanja zaustavljena je inflacija. Zaustavljanjem inflacije mnogi sitni trgovci koji su znali poslovati samo u uvjetima visoke inflacije su propali, ali oni pametniji su smislili novi način pljačke državnih poduzeća.

Nakon propasti inflacijske pljačke državnih poduzeća osnovni način njihove pljačke se počeo vršiti preko uvoza.

Mala privatna poduzeća su počela uvoziti za velika državna poduzeća, a uvozno su naplaćivali po duplo višim cijenama. Direktori državnih poduzeća su to objašnjavali tvrdnjama kako stranci traže plaćanje unaprijed, a oni nemaju gotovine. Mali privatni domaći uvoznici sve su naplaćivali kasnije po većoj cijeni, i to kompenzacijom sa proizvodima državnih poduzeća koje su kupovali ispod cijene.

Neki sa dobrim udbaškim vezama u pravosudnom sustavu počeli su smišljati pljačke i na račun svojih sitnih dobavljača. Naručivali su sirovine ili robe, te su to počeli plaćati sa sve dužim rokovima plaćanja. Na taj način su se razvijali na teret stvarnih proizvođača, dobavljača koji su im služili kao beskamatni kreditori. Ako bi se dobavljači pobunili tražili su nove dobavljače, a stari dobavljači su ih mogli samo tužiti. Zahvaljujući dobrim vezama sa bivšim udbašima u pravosudnim institucijama procesi su trajali do desetak godina. Za to vrijeme dužnici su imovinu prebacili na nova poduzeća preko kojih su nove dobavljače varali na isti način. Pri tome su često izigravali i sitne dioničare sa kojima su bili u suvlasništvu poduzeća sa kojih su imovinu prebacivali na svoja nova poduzeća.

U zaštiti ovakve pljačke stali su i pojedini političari svojim izjavama kako se poduzetnici sami trebaju brinuti o tome kome prodaju svoje proizvode čime su potpuno poništili ulogu pravne države koja je u svim uređenim državama dužna poslovne ugovore štititi isto kao sve druge zakone. Na optužbe sitnih suvlasnika država je reagirala u korist udbaških kriminalaca pljačkaša koji su izlobirali propise po kojima institucije nisu dužne po službenoj dužnosti goniti prevarante, već oštećeni sami moraju pribavljati dokaze, što je najčešće nemoguće pošto su svi dokazi u rukama menadžera koje je postavio većinski vlasnik.

Ovaj kriminal se odvijao usporedno sa privatizacijom, a mogao se spriječiti jedino potpunom privatizacijom svega osim prirodnih monopola.

Prema podacima HFP-a do sredine ožujka 1994. rješenje za pretvorbu dobilo je 2.416 poduzeća od 2.873, koliko ih je podnijelo zahtjev. Njihova vrijednost je procijenjena na više od 21 milijarde DEM. Pretvorbu, odnosno registraciju nakon završenog postupka, prošlo je 2.200 poduzeća, a vlasnička struktura je poznata za 2.010 poduzeća ukupne vrijednosti 17.5 milijardi DEM. Sklopljeno je 511.000 ugovora sa 470.000 dioničara (oko 460.000 su „mali dioničari“), a 25.255 ugovora otplaćeno je u cijelosti. U državni proračun slilo se 743.1 milijun DEM, od toga 302,1 (40,6%) u gotovini, a 441 (59,4%) u staroj deviznoj štednji. Ugovoreno je i više od 200.000 DEM dokapitalizacije, što je svjež novac koji se unosi u privredu.

HFP i mirovinski fondovi u većini poduzeća imali su samo manji dio vlasništva (ostalo su već uzele banke kao garanciju za kredite), a veći udio vlasništva, oko 80 posto, imali su u 347 poduzeća, ukupne vrijednosti 8,3 milijarde DEM.
U travnju 1994. mirovinski fondovi bili su u posjedu dionica u vrijednosti od 3,3 milijarde DEM, a HFP je imao 6,5 milijardi. Ostatak je već bio privatiziran.

Dio poduzeća prodan je i strancima u vrijednosti nešto preko 225 milijuna DEM. Neka od tih ulaganja bila su vrlo uspješna kao što je Nikola Tesla, Koromačno, Zagrebačka pivovara, Montkemija, Karlovačka pivovara, Istra cement, Chromos Arena, Elektrokontakt.

Ukupno je 937 poduzeća (46,7%) potpuno privatizirano, 771 (38,4%) većinom je privatizirano, dok su 302 poduzeća (14,5%) ostala u većinskom vlasništvu Fonda.

Manji dio prodaje poduzeća i dionica izvršen je putem javnih natječaja.

Na ovaj način na prodaju je ponuđeno 3,6 milijarda kuna dionica što je 4,4 posto od ukupne pretvorene društvene imovine koja je iznosila 75,8 milijarda kuna. To je manje nego što je HFP rezervirao za naknadu imovine bivšim vlasnicima u visini 5,2 ukupne bivše društvene imovine.

Na ovaj način prodan je veliki broj poduzeća, gledano po njihovom broju i broju zaposlenih, ali je gledano po veličini raspoloživog kapitala prodano manje od 10 posto proizvodnog kapitala. Javna i komunalna poduzeća nisu prodavana, a upravo su ona raspolagala sa više od 80 posto ukupnog kapitala. Neka poduzeća koja su pod hipoteku stavila svu svoju imovinu, a nakon što im nitko više nije htio dati kredit za plaće završila su u stečaju nakon čega su stečajni upravitelji prodavali ono što banke nisu prepisale na sebe.

Pojedina poduzeća su kupljena i od strane konkurencije sa ciljem da ih ugase i tako uklone konkurenciju. Ovako su završila uglavnom poduzeća iz tekstilne djelatnosti koja su zapošljavala veliki broj zaposlenika, ali su raspolagali sa manje od 5 posto ukupnog društvenog kapitala.

Privatizacijom je smanjen kriminal uništavanja i poduzeća i štediša, u čemu su sudjelovali i direktori državnih banaka. Oni su novac štediša davali gubitašima po kamatama ispod stope inflacije i bez čvrstih garancija i time su radili kriminal. Zbog toga je država morala utrošiti 65 milijardi kuna za saniranje štednje kako štediše ne bi ostale bez svoga novca.

Jedan dio novca štediša direktori državnih banaka su utrošili za takozvane "menadžerske kredite" koji su odobravani direktorima poduzeća koji su tim kreditima kupovali poduzeća i dionice. Dio dionica su platili državi, a dio tog novca su potrošili za otkup dionica od sitnih dioničara.

Prema izvješću guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog koje je dostavio predsjedniku Hrvatskoga sabora Zlatku Tomčiću, poslovne banke odobrile su hrvatskim direktorima 396,41 milijun DEM tzv. menadžerskih kredita. U izvještaju nisu nabrojani krediti koje su odobrile privatne banke u stečaju, ali to je i onako stvar privatnih vlasnika koji su riskirale svoj, a ne državni kapital.

U izvješću su pobrojana 402 kredita i 26.650 njihovih korisnika. Ovoliki broj korisnika je posljedica toga što su krediti poneka dijeljeni i sitnim dioničarima, a ubrajali su se u menadžerske kredite.

Većina menadžerskih kredita odobrena je između 1992. i 1994., a odobreni su na rok od 4 do 12 godina, dok im je poček najčešće bio od 12 do 24 mjeseca, uz valutnu klauzulu i kamatu od 5 do 12 posto. Zahvaljujući valutnoj klauzili ovi krediti nisu bili poklon poput kredita gubitaškim poduzećima i njima banke u većini slučajeva nisu ništa izgubile. Neki korisnici krediti nisu uspjeli spasiti poduzeća koja su kupili, pa nisu mogli vratiti kredite, a posljedica je ponekad bila i stečaj banaka koje se nisu dovoljno osigurale, poput Croatia banke. Ovi gubitci su manji od 1 posto ukupnih bankarskih gubitaka koje je država sanirala sa 65 milijardi kuna.

Najveća šteta od menadžerskih kredita je u tome što su oni omogućili nesposobnim državnim direktorima kupovinu poduzeća. Da nije bilo menadžerskih kredita mnogi direktori ne bi imali čime platiti poduzeća i dionice te bi ih kupili povratnici iz inozemstva, ali to tehnomenadžerskoj strukturi u vlasti nije odgovaralo. Da su iseljenici uspjeli kupiti više poduzeća oni bi u ta poduzeća unijeli i dodatni svježi kapital pa bi postotak preživljavanja bivših gubitaša bio puno veći, ali bivšim komunističkim direktorima i političarima je više odgovarala čak i propast poduzeća nego da ih se domognu iseljenici. Pošto su povratnici imali poslovnih znanja i svježi kapital njih su se bojali čak i više nego branitelja koji su se počeli vraćati sa bojišta. Branitelje su smirili tako što im je poklonjen dio dionica.

Menadžerske kredite država je mogla spriječiti zabranom državnim bankama da daju kredite za kupovinu poduzeća i dionica, ali strukture stare države su ih upravo poticale.

Nakon privatizacije velikih gubitaša prodaja poduzeća je naglo usporena.

Mala privatna poduzeća koja su direktorima državnih poduzeća služila za izvlačenje novca iz državnih poduzeća počela su ostajati bez profita pošto se naglo smanjio broj poduzeća iz kojih se može izvlačiti novac.

Kako bi imali kome prodavati svoje uvozne robe počela je medijska kampanja o "Pljačkaškoj privatizaciji", kako se i preostala velika poduzeća ne bi prodala, te bi uvoznici ostali bez "krava muzara".

Ovu priču o pljačkaškoj privatizaciju su počeli širiti sitni trgovaca, najčešće bivši doušnici udbe od kojih je stvoren uvozni lobi. Preko svojih političkih i medijskih veza počeli su širiti priče o "pljačkaškoj privatizaciji" namećući tezu kako su kupci poduzeća namjerno uništavali poduzeća koja su kupili, te kako ih se u tome može zaustaviti samo zaustavljanjem daljnje privatizacije. Nakon toga samo vrlo rijetki poduzetnici sa vrlo jakim vezama sa bankarima i političarima nastavljaju sa kupovinom odabranih poduzeća.

Uz to su mediji i sindikati pod utjecajem uvoznog lobija počeli voditi stalnu kampanju protiv "privatizacijske pljačke" čak i kad se radilo o najvećim gubitašima, iako se najčešće radilo o skidanju gubitaša sa leđa poreznih obveznika. Međutim, kada su poduzetnici sa dobrim vezama nešto kupovali tu se ni mediji ni sindikati nisu puno bunili.

Ova priča se kasnije pokazala kao najuspješnija psihološko propagandna dezinformacijska operacija udbe u Hrvatskoj državi, koja je za posljedicu imala zaustavljanje dalje privatizacije, nastavak udbaške pljačke, te zaustavljanje gospodarskog razvoja Hrvatske.

Prema istraživanju ekonomskog analitičara Zvonka Koprivčića, te na temelju godišnjih izvještaja Ministarstva financija, HNB-a, Državnog zavoda za statistiku i HGK-a nakon međunarodnog priznanja Hrvatske BDP već od 1992. počinje rasti po prosječnoj stopi od 14 posto godišnje. Državni proračun u tom razdoblju porastao je ukupno 88 puta. Proračun je 1992. bio 554 milijuna kuna (preračunato), 1993. 8,314 milijardi kuna, 1994. 22,598 milijardi kuna, 1995. 28,696 milijardi kuna, 1996. 31,501 milijardi kuna, 1997. 35,006 milijardi kuna, 1998. 42,551 milijardi kuna, 1999. 48,878 milijardi kuna. Godine 1993. Hrvatska je imala vanjskotrgovački suficit, a 1998. proračunski višak – suficit je bio 7,136 milijardi kuna. Inozemni dug je 1993. bio 24 posto BDP-a, a do 1999. je narastao tek na 49 posto, da bi nakon smrti Predsjednika Tuđmana u nekoliko godina porastao na preko 80 posto. Međunarodne pričuve su od 1991. sa 0 narasle na više od 3 milijarde dolara. Svi ovi pozitivni rezultati u rastu BDP-a i državnog proračuna dogodili su se ponajprije zahvaljujući privatizaciji mnogobrojnih gubitaških poduzeća.

U postupku privatizacije oko 37 posto privatiziranih dionica došlo je u ruke malih dioničara koji su svojom voljom te dionice često prodali onima koji su imali novca da ih kupe. Taj novac je često stečen u bivšem sustavu, ili potječe od bankarskih kredita.

Oko 16 posto, odnosno oko 16 milijardi kuna privatizirane imovine je završilo u rukama mirovinskih i ostalih fondova.

Kuponskom privatizacijom po povoljnim uvjetima je prodano oko 14 posto, odnosno oko 13 milijardi kuna, u čemu su sudjelovali svi građani koji su to željeli. Većina je i te dionice vrlo brzo prodala. Dobar dio novca od privatizacije je utrošen za sanaciju poduzeća koja nisu prodana.

Jedini negativni ekonomski pokazatelj je broj zaposlenih koji je lagano padao što je bila logična posljedica propasti mnogih poduzeća koja su imala ogroman broj tehnološkog viška radnika. Da je privatizacija vršena sustavom dokapitalizacije rezultati su mogli biti puno bolji, ali u tom slučaju većina poduzeća bi završila u rukama hrvatske emigracije, što udba ni pod koju cijenu nije mogla dozvoliti.

Mnoga privatizirana poduzeća su propala, ali ne zato što su privatizirana već zato što su financijski uništena prije privatizacije.

Uništili su ih u 95 % slučajeva bivši komunistički direktori koji su svu imovinu stavili pod hipoteku, a kada više nisu imali hipoteka ni argumenata za državno pokrivanje gubitaka pokrenuli su privatizaciju. Kupci takvih poduzeća često ih nisu znali obnoviti, a ekonomski nepismeni građani su prihvatili priču kako netko namjerno uništava svoju imovinu, iako svaka logika govori kako su ljudi spremni uništiti ili ukrasti tuđe, a svoje čuvati. Udbaški uvozni lobi je ovakvim pričama uspio zaustaviti daljnju privatizaciju na štetu poreznih obveznika koji su morali i dalje pokrivati ogromne gubitke.

Među sindikalistima i političarima sve češće se moglo čuti, a i danas se čuje kako i državna poduzeća mogu biti efikasna, samo ako se postave pošteni i sposobni direktori, iako su takvi državni direktori sami po sebi incident.

Osnovni posao državnih direktora je zaposliti što više stranačkih prijatelja, te financirati potrebe stranke i pojedinih političara. Direktor koji to ne želi prepoznaje se kao nepoželjan i o njemu se u stranci počinju širiti glasine kako misli samo na sebe kako bi ga se srušilo. Ako to nije dovoljno nastoje se o njemu otkriti kompromitirajući podaci kojima bi ga se natjeralo na ostavku, a ako se ne mogu naći onda se izmišljaju podaci o njemu i članovima obitelji koji se šire najprije kao glasina, a kasnije i kao medijska vijest iz nepoznatih provjerenih izvora.

Protiv poštenih direktora su čak i zaposlenici ako ne želi zaposliti njihovu djecu, pa ga nastoje ocrniti izmišljanjem glasina.

Pošteni direktori su neprijatelji i sindikalistima pošto ih tjeraju da rade.

Ni dobavljačima pošteni direktori ne odgovaraju pošto traže nižu cijenu i veću kvalitetu, umjesto da sjednu i dogovore se.

Pošto je ipak privatiziran najveći dio malih poduzeća država je spašena, a za spašavanje štediša u bankama koje su gubitašima davale kredite država je morala osigurati oko 65 milijardi kuna za sanaciju banaka. Oko 40 milijardi je utrošeno idućih petnaestak godina, do ulaska u EU, u poljoprivredne poticaje, ali to je bilo neophodno pošto konkurentski europski poljoprivrednici također dobivaju visoke poticaje.

Iako je većina propalih privatiziranih poduzeća propala zbog gubitka tržišta i zastarjele opreme prije privatizacije, te nesposobnosti novih vlasnika, bilo je i namjernog uništavanja privatiziranih poduzeća u slučajevima kada je bilo više sitnih dioničarima u kojima su veći vlasnici, koji su postavili upravu, imovinu prebacivali na druga nova poduzeća kako bi prevarili sitne suvlasnike. Ovo je bilo moguće zato što nemamo zakone za zaštitu sitnih dioničara, a nisu postojale ni institucije koje bi po službenoj dužnosti štitile sitne dioničare. Zbog toga je propala i mogućnost da više poduzetnika zajedničkim ulaganjem razvijaju ozbiljna nova poduzeća, što je u SAD-u glavni pokretač novih industrija.

Najveće krađe u postupku izvlačenja novca iz državnih gubitaša i monopolista su izvršene preko brodogradnje u kojoj je oko 80 posto troškova uvoz strane oprema, a sve pod opravdanjem kako se radi o zaštiti državnih strateških interesa. U Jugoslaviji čelik za brodove se proizvodio u BIH i Srbiji, a ugradnjom u brodove je prodavan u inozemstvo. Na taj način Srbija i BIH su dobivali dio deviza, a gubitke je pokrivala Hrvatska. Stvaranjem hrvatske države brodogradnja je i dalje promatrana kao strateška gospodarska grana iako Hrvatska nema ni rudnika željezne rude, ni tvornica čeličnih ploča, ni većine opreme za brodove. Brodogradilišta nisu opremu nabavljala direktno od proizvođača, već su je nabavljali preko malih privatnih dobavljača. Na ovaj način uvozna oprema je plaćana nekoliko puta skuplje, a zaradu su dijelili direktori brodogradilišta i vlasnici posredničkih poduzeća, uz podršku političara koji su osiguravali pokrivanje gubitaka. Na ovaj način je u idućih 30 godina ukradeno više od 45 milijardi državnog novca koja je država platila za pokrivanje gubitaka.

Tek ulaskom u EU i strožim propisima o subvencijama država je izgubila prava pokrivanja gubitaka čime je uvozni udbaški lobi izgubio znatan izvor prihoda. Poboljšavanjem zakona o javnim natječajima zarada im je dodatno smanjena, te su mnogi od njih propali, a sposobniji od njih su do tada već uspjeli postati veliki poduzetnici sa velikom financijskom snagom i ozbiljnim privatnim poduzećima.

Da početkom devedesetih nije izvršena "Pljačkaška privatizacija" mogle su se dogoditi samo dvije druge opcije.

Prva opcija bi bila stečaj za sve gubitaše, pa bi stečajni upravitelji prodavali imovinu poduzeća. Tu imovinu bi kupili najčešće stranci i oni koji su se nakrali u bivšem sustavu, te bi rezultat bio sličan današnjem.

Druga opcija je bila i dalje pokrivati gubitke svih gubitaša. To se moglo samo nastavkom tiskanja novca, a tada bi smo cijelo vrijeme do danas imali inflaciju od preko 50 posto mjesečno, kao u Venecueli, prosječna plaća bi danas bila oko 100 eura, iz Hrvatske bi pobjeglo sve radno sposobno stanovništvo, a u državi bi ostalo manje od 2 milijuna stanovnika koji bi živjeli isključivo od donacija i iznajmljivačkog turizma.