Primjenjivost ratnih iskustava iz ukrajinskog rata

Ukrajina je do 2014. imala vrlo slabu vojsku prožetu velikim brojem zapovijednog kadra iz sovjetskog razdoblja. Mnogi od njih su ostali u vezi sa ruskim službama, te je zahvaljujući tome Krim pao bez otpora, a pobunjene pokrajine su teško obranjene, iako u napadu nisu sudjelovale veće ruske snage.

Nakon ovog poraza Ukrajina je počela znatno više ulagati u vlastitu obranu koja se sastoji od vojske, policije i teritorijalne obrane. Vojne jedinice su se dobro ukopale oko pobunjenih pokrajina, ali su vrlo malo uložile u obrambenu infrastrukturu na drugim granicama. I postrojbe vezene za ove dijelove države su vrlo malo trenirale i obranu i napad.

Kada su Rusi početkom ove 2022. nagrnuli na Ukrajinu duboko su prodrli na svim dijelovima zemlje, osim na dijelovima borbenih linija u Dombasu i Lugansku.

U svim drugim dijelovima države napad su uspjele zaustaviti tek postrojbe teritorijalne obrane pojedinih većih gradova, dok su vojne jedinice zadužene za obranu granice i otvorenih terena izvan naseljenih mjesta pokazale potpunu nesposobnost. Ali brzo su učili i počeli napadati Ruse gerilskom partizanskom taktikom. Zahvaljujući gradskoj teritorijalnoj obrani Ukrajina je obranjene te su se Rusi morali koncentrirati na istočni i južni dio Ukrajine kako bi potpuno zauzeli Lugansk i Dombas, što su velikim dijelom uspjeli tek nakon upotrebe taktike totalnog topničkog ravnanja terena koji osvajaju.

Na osnovu ovih praktičnih ratnih iskustava i hrvatsku obranu bi trebalo prilagoditi novim ratnim taktikama i ovim borbenim sredstvima.

Najveća novost u ratovanju od našeg domovinskoga rata je masovna upotreba dronova kao sredstva za izviđanje, navođenje vatre, te direktnog djelovanja po neprijateljskim položajima, sredstvima i vojnicima.

Hrvatska je u ratu razvila svoje dronove, te je imala i posebnu obavještajnu službu zračnog motrenja, ali je to Račanova vlada rasformirala, te sredstva uništila. Ponovno osnivanje takve postrojbe je prvi potez koji treba povući u cilju jačanja hrvatske obrane, s tim da ova postrojba osim zračnog izviđanja treba biti naoružana i dronovima za napade na protivnički oklop. Kako bi takva postrojba bila održiva trebalo bi našim institutima dati zadatak da u suradnji sa domaćim privatnim sektorom razviju domaće dronove, kako ne bi ovisili o dobroj volji stranih dobavljača.

O organizaciji obrane Hrvatska vojska bi trebala biti osnovana poluga za obranu granica, sa jakim topničkim obrambenim postojbama, ali i kao napadačka sila. Većinu kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice bi trebale činiti profesionalne postrojbe, uz više pričuvnih postrojbi koje bi trebale redovito vježbati.

Osim toga trebalo bi ustrojiti i postrojbe teritorijalne obrane vezane uz usko područje koje je u ratu puno lakše pretvoriti u masovnu organizaciju. Za razliku od teritorijalne obrane iz komunitičkog razdoblja gdje je TO bila podčinjene formalno republikama, a stvarno preko kadrovske politike JNA, nova teritorijalna obrana bi trebala biti organizirana na nivou gradova i sela koja bi bila obučena za urbani rat, te teritorijanu obranu na nivou županija koja bi bila obučena za ratovanje na otvorenom prostoru poput šuma, planina močvara i polja.

Županijska TO bi imala zadatak u ratu braniti prostore između gradova i sela, a u slučaju pada prostora na tom terenu organizirati partizanske gerilske postrojbe. Kako bi to mogli raditi zapovjednici ovih postrojbi bi i u miru morali imati utjecaj na poduzeća Hrvatske šume i Hrvatske vode, te lovačka društva, kako bi sa njima određivali gdje će se graditi šumske ceste i prosjeci, lovačke čeke, te gdje će se graditi odvodni kanali. Ovi objekti u miru imaju jednu funkciju, ali u ratu mogu imati vrlo važnu obrambenu svrhu. Županijska TO bi morala imati svoja posebna tajna, izdvojena, manja skladišta vojne opreme i streljiva koje bi mogla upotrijebiti u slučaju iznenadnog rata i gubitka terena. Od oružja trebali bi raspolagati protupješadijskim oružjem, te lakšim prijenosnim protuoklopnim i protuzračnim topovima i raketnim sustavima.

Gradska i seoska TO bi bila vezana za obranu svojih mjesta. Ove postrojbe bi se mogle najbrže mobilizirati u slučaju rata, a trebale bi biti oružjem i obukom osposobljene za kružnu obranu svojih naselja osnovno oružje bi im trebalo biti lako protupješačko, protuoklopno i protuzračno oružje. Radi lakše obrane gradska TO bi trebala imati pravo sudjelovati u izradi planovima gradskih komunalnih poduzeća kako bi se gradske ceste, odvodni objekti i drugi objekti u slučaju rata koristiti za obranu. Gradska skloništa bi trebala biti djelomično pod nadzorom gradske TO, a djelomično pod civilnom zaštitom. Dok se grad ili selo brani ove postrojbe djelovale otvoreno u uniformama, a u slučaja pada grada bi trebali djelovati kao gradska urbana gerila. Radi toga bi morali imati pripremljena tajna manja skladišta potrebne opreme, streljiva, hrane i pitke vode.

Sve komponente HV-a, te županijske TO i gradske TO bi trebale biti osposobljene za obranu od neprijateljskog pješaštva, oklopa, topništva i zrakoplovstva, ali i protiv dronova kao novog borbenoga sredstva. HV bi trebao imati teško topništvo, oklopne snage i protuzračna sredstva velikog i srednjeg dometa. Mornarica bi morala imati manja brza plovila koja se mogu sakriti između otoka, ili u pripremljena natkrivena skloništa, dok bi riječna mornarica morala imali male brze raketne topovnjače koje se mogu sakriti ispod drveća u riječnim rukavcima. HV bi morao, u suradnji sa poduzećem Hrvatske šume izgraditi pogranične obrambene ceste, uz koje bi trebalo biti izgrađen veći broj podruma ukopanih u brada koji bi u miru trebali služiti kao skladišta, dok bi u ratu mogli služiti kao skriveni borbeni položaji.

Županijska TO bi morala imati lakše prijenosno protivpješaćko, protuoklopno i protuzračno oružje. Također bi morali imati pripremljena tajne zapovjedne, skladišne i obrambene položaje koje bi se najčešće trebali nalaziti ukopani u brda, ili sakriveni ispod zemlje. Svi ovi položaji bi morali biti nevidljivi za dronove, kako ih oni ne bi mogli uništiti u iznenadnom napadu. Čak i topovski obrambeni položaji bi trebali biti ukopani u brda, tako da prije djelovanja izađu izvan zaklona, otvore vatru, te se nakon toga na brzinu ponovno povuku u zaklon. Ti zakloni bi u miru trebali biti iznajmljeni kao skladišta lokalnim poduzećima i građanima, a mogli bi biti i u vlasništvu lokalog stanovništva od kojih bi se lako mobilizirali u ratu. Kako bi se olakšala obrana prostora zakonom bi trebalo definirati uređenje prostora oko cesta, poljskih puteva i odvodnih melioracijskih kanala. Oko cesta i poljskih putova bi cestarska poduzeća, ili vlasnici polja trebala posaditi red crnogoričnog drveća ili žbunja sa obje strane, dok bi uz melioracijske kanale jedna strana kanala trebala biti očišćena od raslinja kako bi se kanal mogao održavati, dok bi na drugu strana kanala trebalo posaditi crnogorično drveće, ili žbunje.

Gradska TO bi trebala raspolagati laganim prijenosnim protuoklopnim, protuoklopnim i protuzračnim sredstvima. Morali bi imati pripremljene sigurne podrume pod nadzorom u kojima bi se držala borbena oprema, oružje, streljivo, hrana i voda za duži otpor i duži boravak u sigurnim podzemnim prostorijama. Ovakvi podrumi bi morali biti raspoloženi oko cijelog grada ili sela, u nekoliko redova kako bi se mogli organizirati rezervni položaji u slučaju pada pojedinih dijelova grada.

Kako bi sve komponente obrane; HV, županijske TO i gradske TO usklađeno djelovale u zapovjedništvo ovih postrojbi trebalo bi uključiti pripadnike jedinstvenih postrojbi veze, vojne obavještajne službe i vojne protuobavještajne službe, te časnici za promidžbu.

Sa ovako ustrojenom obranom osigurala bi se puno brža mobilizacija, u slučaju iznenadnog napada sa bilo koje strane, a rat u Ukrajini nam je pokazao kako se rat može dogoditi u svakom trenutku. A uključivanjem privatne infrastrukture u obrambenu infrastrukturu cijena obrane mogla bi biti puno manja nego kada se sve organizira centralizirano preko profesionalne vojske.