Protestantizam - uzroci i posljedice

Protestantizam - uzroci i posljedice
53
1
0

 U petnaestom stoljeću u u Europi su postojale mnoge male države, grofovije i kneževine, a zahvaljujući jedinstvenoj katoličkoj crkvi postojalo je zajedničko tržište kojem su pripadale sve male državice. Grofovi i knezovi su imali velike zemljišne posjede "feude" na kojima su zemlju obrađivali kmetovi kao seljaci koju su uzimali zemlju u najam i a mogli su mijenjati gospodara, te servi koji su bili vezani za zemlju i nisu mogli mijenjati gospodara. Pošto je povremeno, zbog ratova i epidemija znalo ponestati radnika na zemlji pojedini feudalci su nastojali kmetove vezati za zemlju, te su zbog toga povremeno nastajale i seljačke bune. Feudalci su imali obavezu ratovati za kraljeve i careve, te nisu plaćali porez, dok su kmetovi i servi obično po jednu desetinu uroda plaćali feudalcu, kralju i crkvi. Stanovnici gradova bili su najčešće obrtnici, državni službenici, trgovci, kočijaši i lađari i plaćali su porez. Kočijaši i lađari su bili ekonomski najjači društveni sloj, dok su feudalci bili vojno i politički najjači, pošto su imali svoje vojnike.

Na sredozemlju je postojao stalni sukob sa arapima koji su ponekad trgovali, a ponekad pljačkali kršćanske države i brodove pod kršćanskim zastavama. Portugalci, Španjolci i Mlečani su preko arapskih država i Otomanskog carstva uvozili začine i svilu. Arapi su imali male brodove jedrenjake, koje su Portugalci kopirali i napravili puno veće Karavele kojima su mogli ploviti uz vjetar. Zahvaljujući tome portugalski trgovci i pomorci počeli su ploviti oko Afrike kako bi došli do izvora začina na čemu su se ostvarivale velike zarade. U prva istraživanja krenuo je prvi Portugal pod princem Henrikom Pomorcem. Isplovivši na otvoreni Atlantik Portugalci su otkrili otoke Medeira 1419. i Azore 1427., koji su odmah postali portugalske kolonije.

Bartolomeo Dijaz 1487. doplovio je do krajnjeg juga Afrike i otkrio prolaz u Indijski ocean. Godine 1497. krenuo je Vasco da Gama na putovanje, te je iduće godine uplovio u Calcutu. U Portugalske ruke pali su otoci bogati začinima, a duž obala Afrike i Indije osnivali su svoje utvrde uz koje su se nalazila naselja portugalskih trgovaca i kolonije. Lisabon je postao glavna europska luka, a širom Europe počele su padati cijene začina koji su do tada dolazili posredovanjem arapskih trgovaca. To je postepeno dovelo do slabljenja trgovine u Otomanskom carstvu, kao i u dotadašnjim trgovačkim velesilama, poput Venecije i Genove gdje su se pojavile gospodarske krize. Nakon Portugalaca u trgovinu se uključuju engleski, španjolski i nizozemski trgovci. Pošto su Portugalci bili malobrojniji primat je preuzela jača Španjolska. Putovanjima do Indije moreplovci su shvatili kako je zemlja okrugla, te su počeli razmišljati kako putovanjem na zapad doći do Indije i njenih začina. Pojedini trgovci i pomorci su se počeli naglo bogatiti i bogatstvo je postajalo sve važniji cilj mnogim stanovnicima gradova i plemstvu.

I drugi poduzetnici su počeli razmišljati kako se obogatiti na uštedama, ili inovacijama. U tom nastojanju Gutenberg je 1440. godine došao na ideju kako masovno tiskati knjige koje su tada bile vrlo skupe. Smislio je kako izlijevanjem pojedinačna slova iz metala i slaganjem slova sastavljati redove i stranice. Konstruirao je i drvenu prešu kojom je dobivao otisak pritiskom ravne ploče preko lista papira. Tako je 1455. godine objavio prvu tiskanu Bibliju. Ova tehnologija je dovela do širenja pismenosti, kulture, duhovnosti, filozofije i raznoraznih ideja. Razvilo se tiskanje raznih knjiga, što je dovelo do napretka znanosti i umjetnosti. Pojavili su se mnogobrojni pisci koji su svoje radove mogli objavljivati i učiniti ih dostupnim širokoj publici. Većom dostupnošću knjiga širi se pismenost i kritičko razmišljanje, te dolazi do slabljenja crkvenog autoriteta. Dolazi do razvoja novih tehnologija, ali i novih ideologija. Istovremeno, došlo je do krize u mnogim redovničkim Benediktinskim samostanima koji su se bavili prepisivanjem knjiga i koji su u vrlo kratkom vremenu ostali bez egzistencije. Pojedini samostani reagirali su uvođenjem prakse prodaje relikvija, te prodaje oprosta.

Pojavom raznih knjiga širi se i ideja o tome kako bi se ploveći na zapad moglo doći na istok u Indiju. Kristofer Kolumbo 12. listopada 1492. stigao je do Amerike zahvaljujući napretku u kartografiji, navigaciji i brodogradnji. Čim je uspostavljena španjolska vrhovna vlast počelo je otimanje i vađenje zlata i srebra u Peruu. Velike količine zlata i srebra u Europi dovele su do inflacije i naglog rasta proizvodnje raznih roba širom Europe, te će do kraja 16. stoljeća za više od tri puta porasti cijena poljoprivrednih i obrtničkih proizvoda, iako je količina proizvodnje naglo porasla. To dovodi do rasta ekonomske snage gradova koji postaju sve utjecajniji.

Papa Julijan II 1505. počinje izgradnju bazilike svetog Petra, koja je građena od 1506. do 1626. godine. Nakon Julijanove smrti 1517. godine papa Lav X, zbog nedostatka novca za izgradnju ovog velikog zdanja i službeno uvodi praksu podjele oprosta za novac, čime je financirao izgradnju. To izaziva otpor na sjeveru Svetog Rimskog carstva pošto njemački knezovi ne žele jačanje Rima, a njemački svećenici žele graditi svoje crkve i ne zanima ih izgradnja crkava u Rimu. Prvi se buni njemački svećenik Martin Luther koji objavljuje svojih Devedeset pet teza objavljenih 1517. godine, čime dolazi do pojave reformacije, uz veliku podršku među njemačkim svećenstvom, knezovima i stanovnicima gradova. Knezovi u tome vide priliku za jačanje svoje moći u odnosu na cara, dok biskupi vide priliku za ženidbu i nesputano upravljanje crkvenim posjedima bez obveze odlaska u rat, što je bila obveza svjetovnih zemljoposjednika. Stanovnici gradova postaju sve brojniji i moćniji, te u reformaciji vide priliku za jačanje svog društvenog položaja i moći. Nepismene stanovnike sela nitko ništa nije ni pitao, iako su oni bili velika većina stanovnika.

Reformacija se javlja prvenstveno na teritorijima njemačkog govornog područja Svetog Rimskog carstva. Zbog velikog napretka manufakturne proizvodnje u to vrijeme javlja se sve veća potražnja za rudama, te se u Njemačkoj i Engleskoj prijevoz iskopane rude vrši konjima koji su vukli željezne vagonete na tračnicama. Porasla je i cijena radne snage, osobito u Španjolskoj gdje je bilo puno isplativije graditi brodove, ploviti i trgovati po kolonijama. Zbog toga Španjolska počinje uvoziti prehrambene i zanatske proizvode iz čitave Europe, te poljoprivreda i zanatstvo propada u Španjolskoj, ali naglo raste u Francuskoj i Italiji koje postaju najrazvijenije države. To dovodi do pojave novih bogatih obrtnika, trgovaca i knezove koji traže više moći za sebe. Zahvaljujući njihovoj pomoći Lutherova djela su brzo šire po inozemstvu čime je započelo širenje ideje reformacije koja je bila izvan kontrole Rimske kurije. Luteranizam zagovara doktrinu opravdanja "samo po milosti kroz vjeru i na temelju Svetog pisma", uzimajući Sveto pismo kao konačni autoritet u svim pitanjima vjere. Ovakav nauk je u suprotnosti s naukom Katoličke Crkve, definiranim na Tridenskom saboru koji je utvrdio kako autoritet u pitanjima vjere dolazi iz pisane Božje objave (Sveto pismo), ali i usmene kršćanske predaje (Tradicija).

Razdor između luterana i katolika postaje evidentan objavom Wormskog edikta 1521. kojim je osuđen Lutherov nauk, te je zabranjeno građanima Svetog Rimskog Carstva braniti ili propagirati ga. Predviđena kazna je konfiskacije cjelokupne imovine, čija polovina pripala caru, a druga tužitelju. Razdor se prvenstveno bazirao na nesuglasju oko pravog izvora autoriteta u crkvi (formalni princip reformacije), te nauke o opravdanju (materijalni princip reformacije).

 

Sveto Rimsko Carstvo je bila zajednica teritorija u središnjoj Europi tijekom srednjeg vijeka kojom je vladao rimsko – njemački car. Sveto Rimsko carstvo je za svoga osnivača smatralo Karla Velikoga, kralja Franaka, koga je papa Lav III okrunio za Cara Rimljana na Božić 800. godine. Tim krunjenjem je obnovljeno Zapadno Rimsko carstvo pod žezlom kralja Franaka. Nakon smrti Karla Debelog 888. godine Karolinško carstvo se raspalo i nikada se poslije nije ujedinilo. Prvi car je bio Oton I. okrunjen 962., a titulu Cara okrunjenog od strane Pape priznavali su samo u Italiji. Teritorij carstva se mijenjao tijekom vremena, na vrhuncu je uključivao Kraljevinu Njemačku, Kraljevinu Italiju i Kraljevinu Burgundiju. Ta područja obuhvaćaju veći dio današnje Njemačke, Austrije, Lihtenštajna, Švicarske, Belgije, Nizozemske, Luksemburga, Češke, Slovenije, kao i znatne dijelove moderne Francuske (Artois, Alsace, Franche-Comte, Savoju i Lorenu), Italije (Lombardiju, Pijemont, Emilia-Romagna, Toskana i Južni Tirol) kao i Poljsku (Šleska i Pomeranija). Većim dijelom povijesti carstvo se sastojalo od stotina malih dijelova, kneževina, vojvodstava, grofovija, slobodnih carskih gradova i ostalih teritorija. Unatoč svome imenu većim dijelom svoje povijesti carstvo nije obuhvaćalo i grad Rim. Zbog takve rascjepkanosti car je imao vrlo malu realnu vlast. Carskim posjedom smatrao se svaki teritorij koja iznad sebe nije imao nikoga drugog osim cara. Tu su spadali najrazličitiji teritoriji i političke tvorevine, od kraljevina kao što je Češka do vojvodstava i kneževina, te biskupskih teritorija i slobodnih gradova. Broj članica carstva prelazio je i nekoliko stotina i varirao je kroz periode, kako se razvijala politička i vojna situacija. Car nije mogao izdati pravni akt koji bi neosporno važio za čitav teritorij, a ovo pravo cara je i formalno uskraćeno formiranjem Reichstaga krajem XV. stoljeća. U prvom razdoblju Reichstag kao zakonodavna skupština se sastajao neredovito i na različitim mjestima, a na zahtjev cara. Reichhstag je bio institucija sastavljena od tri doma: doma elektora, doma kneževa (svjetovnih i duhovnih) i doma slobodnih carskih gradova. Dva središnja carska suda su uživala određeni ugled u rješavanju neprestanih sporova članica. Pokušaj preciznijeg formalnog uređenja napravljen je 1512. godine kada je organizirano 10 carskih okruga, kao 10 regionalnih grupa državica koje su imale zasebne skupštine. Skupštine praktički nisu imale većeg utjecaja, a sama podjela je izvršena u cilju boljeg organiziranja obrane i ravnomjernijeg oporezivanja. Tako slabo organizirano carstvo je imalo velikog neprijatelja u Francuskoj na zapadu, Dansku i Švedsku na sjeveru, te Otomanskog carstva na istoku. Pojavom protestantizma carstvo se počelo raspadati iznutra, u prvo vrijeme zbog vjerskih razloga, a kasnije sve više zbog gospodarskih interesa.

Zbog suludih poteza Luterovih sljedbenika 1525. dolazi do seljačke buna, koju je divljački ugušio Thomas Münster i Heinrich Pfeiffer. Kako bi suzbio ovakva divljaštva Luther traži pomoć državne vlasti u širenju reformacija, kako ne bi došlo do budućih sličnih ispada njegovih sljedbenika. Ali podjele su se nastavile, pa je 1529. održan »Razgovor u Marburgu«, gdje su se produbile razlike između Luthera i Zwinglija po pitanju Euharistije. Raskol između luterana i zvinglijevaca postao je konačan predstavljanjem Augsburške ispovijesti 1530.

Ovaj sukob na području Svetog Rimskog carstva koristi Otomanski sultan koji uz podršku Francuske prodire do Beča u nastojanju da zauzme Ugarske, Austrijske i Njemačke kneževine. Francuska je željela što više ojačati u odnosu na Sveto Rimsko carstva, te je podržavala Osmanske napade na Europu. Zbog toga Sveto Rimsko Carstvo dio vojnih snaga drži prema Francuskoj, a dio prema pobunjenoj njemačkoj gdje traje protestantska pobuna pa je Beč u opasnosti od pada. Prva bitka za Beč je počela 27. rujna 1529. kada se Osmanlijska vojska pojavila na zidinama Beča. To je bio najdublji prodor sultana Sulejmana Veličanstvenog u Srednju Europu sa 120.000 vojnika. Prije opsade Beča Osmanlije su osvojili Budimpeštu koju su branili malobrojni vojnici. Predali su se Osmanlijama koji su im obećali da će ostati živi, ali su ih sve pobili. Ta je vijest došla do Beča, gdje su odlučili da se neće predati. Osmanlijska vojska imala je oko 800 lađa na Dunavu, i oko 20.000 deva koje su prenosile opremu. Došlo je i oko 12.000 pripadnika elitnih postojbi janičara. Branitelji Beča grad su podijelili na više sektora i tako decentralizirali obranu. Ojačan je obrambeni zid oko grada i ulazi u grad.

Osmanlije su do Beča došli umorni od dugog puta i lošeg vremena. Artiljerijom su napali obrambene zidove, ali bez većih uspjeha. Kopali su podzemne tunele ispod gradskih zidina, ali su otkriveni, te su se u tunelima vodile borbe u kojima su pobijedili branitelji uz velike gubitke. Tada su počele padati jake kiše koje su onemogućile daljnje kopanje tunela. Osmanlijama su počele nedostajati hrana i čista voda, te su se počeli razboljevati i dezertirati. Za završni udar Osmanlije su se odlučili 12. listopada iste 1529. godine koji je također bio neuspješan. Sljedećih dana počeo je padati snijeg pa su 14. listopada prekinuli opsadu Beča i povukli se prema Ugarskoj. Osmanlije nisu doživjeli potpuni poraz, jer su oslabili Austriju, koja nakon ove bitke više nije imala dovoljno sredstava da pripremi protunapad na Turke. Da je Beč tada pao u ruke Sulejmana, njegove bi vojske nastavile idućeg proljeća svoj pohod prema njemačkim provincijama. Pstojala je mogućnost da se Sulejmanovo carstvo proširi do Sjevernog mora zbog svog savezništva s Francuzima, čime bi nestalo sveto Rimsko carstvo.

 

Nakon povlačenja Sulejmana Austrija se pokušava oporaviti, što koriste luterani u njemačkoj i utvrđuju svoju teologiju. Philip Melanchthon u djelu pod nazivom Augsburška konfesija objavljuje glavne točke luteranske teologije 1530. godine.

Sulejman 1532. ponovno kreće na Beč, ali ga na putu kod Kisega zaustavlja hrvatski plemić Nikola Jurišić sa 700 hrvata, od kojih su samo nekoliko desetaka bili profesionalni vojnici, dok su ostali bili građani sa okolnih područja koji su se sklonili u grad. Jurišić je uspio spriječiti turke da potkopaju zidine, čime je spriječio njihovo urušavanje. Topništvom su Turci ipak uspjeli djelomično srušiti utvrde kroz koje su izvršili 12 neuspjelih juriša, nakon čega Sulejman odustaje od daljnjih napada. Nakon 25 dana napada veliki vezir Ibrahim predlaže sporazum. Zapovjednik obrane je potpisao formalni dokument i predao ključeve grada, nakon čega su Turci izvjesili svoje zastave na grad, razmijenili taoce, te su se povukli. Zbog dolaska zime nisu mogli ići dalje prema Beču, pa su se vratili odakle su došli.

Dok se južni dio carstva brani od Turaka sjever i zapad Europe se sve brže osvaja protestantizam i dolazi do širenja mnogih slijedbi među samim pripadnicima reformacije. Na vlast u Münsteru 1534. došao je Jan Matthys, začetnik i propovjednik anabaptizma koji je iz grada izgnao sve katolike, nakon što su ga umjereniji sljedbenici odgovorili od ubijanja svih nepokornih. Konfiscirao je sva njihova dobra, prekrstio sve one koji su ostali u gradu, zabranio privatno vlasništvo, uključujući i posjedovanje novca, te spalio sve knjige osim Biblije. Matthysov nasljednik, Jan Bockelson, uveo je u Münsteru obaveznu poligamiju i oženio se sa 15 žena, među kojima i Matthysovom udovicom. Pošto ovo nije mogao naučiti čitajući Bibliju, osobito Evanđelje, vjerojatno su mu se svidjeli muslimanski običaju pa je to od njih preuzeo. Njegov suradnik Rothman oženio je samo devet žena. Ovaj nasilno provođeni zakon doveo je do pobune koja je je ugušena u krvi, a sve žene koje su odbile prisilno vjenčanje bile su podvrgnute mukama i pobijene. Došlo je i do naglog povećanja broja spaljivanja vještica, što su provodile gradske vlasti, te je od ukupnog broja takvih slučajeva oko 90 posto izvršeno na teritoriju protestantskih gradova.

Razni protestantski "proroci" dovode do podjela i sukoba među samim reformatorima, pa 1552. i sam Luther intervenira kako bi zaustavio ekstremizam Anreasa Bodensteina i fanatika okupljenih oko Nicholasa Storcha koji su se nazivali abecedarijanima ili prorocima iz Zwickaua.

Luteranizam je priznat kao institucionalizirana religija u Svetom Rimskom Carstvu Mirom u Augsburgu (1555.), kojim je ustanovljeno načelo cuius regio, odnosno mogućnost građana carstva da prakticiraju ili katoličku ili luteransku vjeru, i to ukoliko se ista podudara s onom kneževa čijoj su vlasti podvrgnuti, uz mogućnost odabira dobrovoljnog izgnanstva. Glavni princip bio je: "čija je zemlja, onoga je i vjera" cuius regio eius religio i time su okončani sukobi luterana i katolika u Njemačkoj.

Kako bi spriječio širenje luteranizma papa sredinom 16. stoljeća ukida oprost za novac, ali šteta je postala nepopravljiva.

Zbog sve većeg jačanja gospodarstva i pojave luteranizma političke i ekonomske napetosti rastu među najmoćnijim državama Europe u ranom 17. stoljeću. Više sila nastoji zauzeti Njemačku te potiču pobune na njenom teritoriju kako bi ju oslabili.

Španjolska je bila zainteresirana za njemačke države, jer je držala teritorij Španjolske Nizozemske.

Francuska je bila zainteresirana za njemačke države jer su bile najslabiji susjed, za razliku od jakih habsburških zemalja, koje su okruživale Francusku.

Švedska i Danska su bile zainteresirane da dobiju kontrolu nad sjevernim njemačkim državama, koje graniče sa Baltikom.

Istovremeno, vjerske napetosti rastu tijekom druge polovice 16. stoljeća pošto se Augsburški mir nije poštovao. Pojedini biskupi kojima se svidjela mogućnost ženidbe ako promjene vjeru, nisu predavali svoje biskupije, što su bili dužni prema odredbama Augsburškog mira. Sve više se Njemačkom širio i Kalvinizam, postajući treća glavna religija. Pojedini katolički vladari u Španjolskoj i Istočnoj Europi nastoje povratiti katoličanstvu staru snagu. Sve ove gospodarske i osobne ambicije su vodile prema velikom vjerskom ratu.

Za razliku od španjolskih Habsburga, Habsburški vladari njemačkih zemalja poslije Karla V. postali su vjerski tolerantni. Unutar Svetog Rimskog Carstva rat je bio izbjegnut dopuštanjem različitim vjerama da se slobodno šire. S druge strane luteranske kraljevine Poput Švedske i Danske koje su željele postojanje samo luteranskih država, tražile su načina da pomognu protestantima unutar Svetog Rimskog Carstva. To 1606. dovodi do nasilja u njemačkom slobodnom gradu Donauvertu. Luteranska većina je spriječila katolike iz švapskog grada održati procesiju, pa dolazi do nasilja. Zbog toga intervenira Maksimilijan I. Bavarski. Nakon toga kalvinisti u Njemačkoj se osjećaju ugroženi, pa 1608. osnivaju protestantsku uniju pod vodstvom Fridriha IV. Palatinskog. Fridrik IV. Palatinski je kontrolirao Rajnski Pfalz, jednu od država u Rajni, koju su željeli španjolski Habzburzi. Nakon osnivanja Protestantske unije katolici 1609. osnivaju Katolički savez, pod vodstvom vojvode Maksimilijana I. Bavarskog. Nećak cara Matije, kralj Ferdinand II, odgojen od strane isusovaca želi obnoviti katolicizam kao vladajuću vjeru, zbog čega se bune u uglavnom radikalno protestantskoj husitskoj Češkoj, čija pobuna protiv Ferdinanda II. izaziva Tridesetogodišnji rat.

Češki protestanti bacaju kroz prozor praškog dvora Hradčana 22.5.1618. dvojicu kraljevskih službenika u Pragu, što je ostalo zapamćeno pod nazivom druga praška Defenestracija. Kraljevski službenici nisu bili ozlijeđeni, ali ta akcija je predstavljala uvredu za kralja Ferdinanda. Pobuna se raširila na cijelu Češku, Šlesku, Lužice i Moravsku. Smrt cara Matije ohrabruje protestantske vođe, koje su bile blizu sporazumnog rješenja sukoba. Slabost i Ferdinanda i čeških protestanata dovodi do širenja rata u Njemačku. Ferdinand II zove u pomoć rođaka kralja Španjolske Filipa IV. Španjolskog. Češki protestanti traže prijem u protestansku uniju koju je vodio Fridrih V. Palatinski, sina filipa IV i koji je bio jedan od kandidata za kralja Češke. Česi su lažno obećavali Fridriku V da će postati kralj ako ih primi u protestansku uniju i ako im unija pruži zaštitu. Isto to su obećavali i vojvodi Savojskom, knezu izborniku Saske i knezu Transilvanije. Austrijanci su presreli pisma koja su slana iz Praga, pa su njihovim objavljivanjem diskreditirali Češku, osobito na saksonskom dvoru. Češkoj se u pobuni pridružuje Gornja Austrija, gdje je bilo dosta luterana i kalvinista. Nakon toga bune se i Donja Austrija, tako da je protestantska vojska pod vodstvom grofa Turna 1619. opsjedala zidine Beča. U Transilvaniji knez Gabrijel Bethlen poveo je pohod na Mađarsku kako bi se okrunio za kralja Ugarske.

Kako bi suzbio pobunu car je reformirao vojsku. Snage Protestantske unije, koje je predvodio Ernest von Mansfeld, poražene su u bitci kod Sablata 10. 6. 1619. godine. To je odsjeklo grofa Turna od Praga, pa on prekida opsadu Beča. Porazom u bitci kod Sablata protestanti gube vojvodu od Savoja, koji je bio značajan protivnik habsburške teritorijalne ekspanzije. Vojvoda od Savoja je slao velike količine novca protestantima i vojsci. Zarobljavanjem dokumentacije u bitci kod Sablata otkrivena je zavjera vojvode od Savoja, pa je vojvoda nakon toga prestao pomagati pobunjenike.

Gornja i Donja Austrija nastavljaju sa pobunom, potpisuju savez sa Česima i 22. 8.1620. svrgavaju kralja Češke Ferdinanda II, te biraju novog kralja Fridriha V. Palatinskog, sina Fridriha IV. U Mađarskoj carsku vojsku 1620. protjeruju Transilvanski vojnici Gabrijela Bethlena.

Španjolska šalje caru vojsku iz Bruxellesa, a Španjolski veleposlanik u Beču uspijeva nagovoriti protestantsku Sasku na intervenirati protiv Češke, kako bi kao protuuslugu dobila Lužice. Saksonci su napali Češku, a španjolska vojska je zapadnom intervencijom spriječila snage protestantske unije u slanju pomoći Češkoj. Španjolski veleposlanik je i Bavarskom vojvodi ponudio Pfalz u zamjenu za njegovu pomoć i podršku Katoličkom savezu. Vojska Katoličkog saveza je uvela red u Gornjoj Austriji, a carska vojska je pobijedila pobunjenike u Donjoj Austriji. Poslije toga ujedinile su se carska vojska i Katolički savez, te su zajedno krenule sjeverno na Češku. Ferdinand II je u bitci na Bijeloj Gori 8.11. 1620. pobijedio Fridriha V. Platinskog. Poslije toga su carski vojnici pokorili Češku i protjerali prosvjednike, ili ih prisilili da postanu katolici. Češka poslije toga postaje katolička zemlja pod vlašću Habsburga.

Taj poraz izazvao je raspuštanje Protestantske unije i uništenje svih posjeda Fridriha V. Palatinskog kojemu su oduzeti svi posjedi, a njegove teritorije, kao Rajnski Pfalz predani su katoličkom plemstvu. Njegova titula kneza izbornika predana je Maksimilijanu I. Bavarskom. Iako lišen posjeda Fridrik V. je nastavio sa protucarskim aktivnostima tražeći potporu u Nizozemskoj, Danskoj i Švedskoj. Uslijedila je konfiskacija posjeda i pritisak na češko plemstvo, sve sa ciljem da se osigura prelazak plemstva na katolicizam poslije dva stoljeća husitskih i drugih vjerskih razlika. Španjolci su preuzeli Rajnski Pfalz sa ciljem da opkole Nizozemce i bolje se pripreme za novi rat protiv njih.

Prva faza rata u Istočnoj Njemačkoj završila je u korist Gabriela Bethlena iz Transilvanije, koji je mirom u Nikolsburgu 31.12. 1621. dobio brojne teritorije u Ugarskoj. Ostaci protestantske vojske pobjegli su u Nizozemsku predvođeni Mansfeldom i Christianom Brunswickom. Pomogli su Nizozemcima u razbijanju opsada jednog grada, pa su ih Nizozemci isplatili i poslali da zauzmu obližnju Istočnu Friziju. Mansfred je ostao u Istočnoj Friziji, a Christian je otišao pomoći rođacima u donjoj Saskoj, ali morao je pobjeći prema Nizozemskoj progonjen od vojske generala Tillyja. Tillyjeva vojska ih je uhvatila 15 kilometara od nizozemske granice 6. 8. 1623. u bitci kod Stadtlohna gdje su nestale četiri petine vojske Kristijana Brunsvika, oko 15.000 vojnika. U to vrijeme Fridrih V. Palatinski je bio u Haagu pod pritiskom svog punca, engleskog kralja Jakova I. Engleskog da okonča rat. Time je u Češkoj došao mir.

Kralj Danske Kristijan IV. Danski bio je luteran, a kao vojvoda Holstina bio je i plemić Svetog Rimskog Carstva. Pomagao je luteranske vladare donje Saske vojskom protiv Svetog Rimskog Carstva, bojeći se da bi danski suverenitet kao protestantske nacije mogao biti ugrožen. Tijekom prve faze rata ostvario je teritorijalne dobitke u sjevernoj Njemačkoj, pa je Danska postala stabilna i izuzetno bogata. Hamburg je 1621. priznao danski suverenitet, a Kristijanov sin je postao biskup Bremena. Naplaćivala je prolaz kroz Oresund, a dobila je i velike ratne reparacije od Švedske. Bavarska je bila jedina zemlja u Europi koja je bila financijski jaka kao Danska. Danska je potporu za ulazak u rat dobila od francuskog kardinala Richelieua, koji je zajedno sa Nizozemskom i Engleskom obećao financijsku pomoć protiv Svetog Rimskog Carstva. Kristijan je u donjoj Saskoj sakupio 20.000 plaćenika, za nastavak rata.

Da bi se obranio od danske intervencije car Ferdinad II. poziva češkog plemića i vojskovođu Albrechta von Walensteina, koji je postao bogat otimajući protestantska imanja po Češkoj. Wallenstein je tražio da jedino on ima pravo raspolagati blagajnom te vojske, a da vojska ima pravo slobodno raspolagati ratnim plijenom i slobodno pljačkati na zauzetim područjima. Na taj način Walenstein vrlo brzo stvara vojsku od 30.000 vojnika koja ubrzo raste na 100.000. Danski kralj nije ništa znao o postojanju ili formiranju te nove vojske. U to vrijeme Engleska je imala unutarnjih trzavica, u Francuskoj je trajao građanski rat, Švedska je ratovala sa Poljskom, a Brandeburg i Saska nisu imali interes za rat u istočnoj Njemačkoj. Zbog svega toga oni nisu mogli pružati pomoć protestantima.

Wallenstein je porazio Mansfeldovu vojsku u bici na mostu Dessau 1626., a general Tilly je porazio Dance u bitci kod Luttera. 1626. godine. Mansfeld je umro u Dalmaciji nekoliko mjeseci poslije bitke u kojoj je izgubio pola vojske. Wallensteinova vojska je poslije toga zauzela Mackenburg, Pomeraniju, i Jlland. Nije mogla zauzeti dansku prijestolnicu na otoku Zeland, pošto za takav pothvat nije imala jaku flota, a Poljska i hanzeatski gradovi nisu dopuštali gradnju carske flote na Baltiku.

Car je pritisnuo Stralsund, jedinu luku, koja je mogla izgraditi flotu protiv Danaca, ali cijena za to je bila prevelika da bi bila prihvatljiva. To dovodi do Sporazuma u Lubecku 1629. po kome danski kralj Kristijan IV. Danski odustaje od potpore protestantima, a car odustaje od osvajanja Danske.

Time je rat je završen, a katolička strana je pobijedila. Katolički savez je nagovorio cara Ferdinanda II oduzimanje luteranima svih posjeda koje su dobili po augsburškom miru, a koji su prethodno pripadali katoličkoj crkvi. Car je donio Restitucijski edikt 1629. godine, po kome su katolici preoteli dvije nadbiskupije 16 biskupija i stotine manastira. Luka Stralsund se uspjela oduprijeti carstvu uz pomoć Danaca, a kasnije i Šveđana.

Albrecht von Wallenstein imao je veliku moć, vojsku, posjede i novac, te je postao opasan i za cara. Carevi saveznici su ga savjetovali da ga ukloni dok nije kasno. Car Ferdinand II ga je otpustio 1630. godine. Kasnije, kada su snage Svetog Rimskog carstva poražene u mnoštvu bitaka od švedskog kralja Gustava II. Adolfa, ponovno ga je pozvao u službu.

Gustav II Adolf je ušao u rat, kao i danski kralj ranije, pomoći njemačke luterane, spriječiti katoličko širenje, te dobiti ekonomski utjecaj na njemačke države na Baltiku. Gustav Adolf se bojao rastuće snage Svetog Rimskog carstva. Kao i danskog kralja prije njega i Šveđane financira francuski kardinal Richelieu, te Nizozemci. Od 1630. do 1634. uspio je povratiti mnogobrojna prethodno izgubljena protestantska područja.

Nakon što je otpustio Walensteina Ferdinad II ovisi o Katoličkom savezu. U bitci kod Breitenfelda 1631. Gustav II. Adolf je porazio vojsku Katoličkog saveza pod zapovjedništvom generala Tillyja. Godinu dana kasnije ponovno su se sukobili i u toj bitci je ubijen 1632. Johann Tilly. Započela je švedska dominacija ratištima. Kada je započela rat Švedska je imala 42.000 vojnika, a 1632. je imala 149.000 vojnika. Vojsku je velikim dijelom financirala Francuska. Mnogi zarobljenici iz bitke kod Breitenfelda su bili regrutirani u švedsku vojsku.

Pošto je general Tilly bio mrtav, car Ferdinand II je ponovo zatražio pomoć od Walensteina, kojeg je ranije smijenio. Wallenstein je poveo veliku vojsku i počeo je ugrožavati linije opskrbe švedske vojske. Gustav Adolf je znao da se Wallenstein priprema za napad. Gustav i Wallenstein sukobili su se 1632 u bitci kod Lutzena. Šveđani su pobijedili, ali je Gustav Adolf ubijen. Bez vodstva Gustava Adolfa tijekom 1634. protestantske snage su poražene u bitci kod Nordilngena.

Car Ferdinand je ponovno počeo sumnjati u Wallenstein tijekom 1633. jer je Wallenstein pokušao premostiti razlike među katolicima i protestantima. Walenstein je bio ljut, jer kralj nije htio povući Restitucijski edikt. Počeo je pripremati snage za pravedan mir u interesu ujedinjene Njemačke. Pošto je car sumnjao da bi Walenstein mogao promijeniti stranu dogovorio je da ga uhite. Kad je Walenstein primijetio kako je izgubio potporu vojske krenuo je prema Šveđanima, ali je ubijen u veljači 1634. godine. Poslije toga dvije strane su započele pregovore i švedska faza rata završava praškim mirom 1635. godine kojim je odgođena primjena Restitucijskog edikata za 40 godina.

Ovime je protestantskim vladarima dozvoljeno da zadrže sekularizirane biskupije koje su držali 1627. Time su zaštićeni luteranski vladari sjeveroistočne Njemačke, na račun onih na jugu i zapadu, kojima je carska vojska oduzela posjede 1627. godine. Odlučeno je da se formira jedinstvena vojska od carske vojske i vojske njemačkih država, iako su vođe Saske i Bavarske zadržali nezavisno zapovjedništvo nad svojim snagama. Zabranjeno je njemačkim kneževima da stvaraju međusobne saveze ili saveze sa stranim silama. Amnestirani su svi koji su digli oružje protiv cara poslije 1630. godine.

Ovaj sporazum nije odgovarao Francuskoj, jer je iznova ojačao Habsburge. Zbog toga Francuska započinje posljednju fazu rata. Francuska je bila uglavnom katolička zemlja, ali je bila suparnica Svetom Rimskom carstvu i Španjolskoj, te je zbog toga ušla u rat na protestantskoj strani. Kardinal Richelieu je bio predsjednik vlade kralja Luja XIII i osjećao je kako su Habzburzi još uvijek previše jaki i opasni, pošto drže brojne teritorije na francuskoj istočnoj granici, a imaju i veliki utjecaj u Nizozemskoj. Francuska se zato udružuje s Nizozemcima i Šveđanima. Zbog toga Španjolska napada Francusku. Carski general Johan von Werth i španjolski zapovjednik, kardinal Ferdinand Habsburg, počeli su osvajati Champagni i Burundiju, te su ugrozili i sam Pariz 1636. godine. Tek u bitci kod Compiègnea francuska vojska pod vodstvom Bernard Saxe-Weimara pobjeđuje i odbacuje Habsburšku vojsku prema granici, nakon čega u nizu borbi nijedna strana nije ostvarila znatniju prednost. Kardinal Richelieu umro je 1642. godine, a kral Luj XIII umire 1643. ostavljajući na tronu petogodišnjeg sina Luja XIV. Novi Predsjednik vlade postao je kardinal Mazarin, koji je počeo raditi na uspostavu mira.

Švedski maršal Lenart Torstenson 1645. pobijedio je carsku vojsku blizu Praga u bitci kod Jankaua. Luj II Burbonski od Kondea pobjeđuje Bavarsku vojsku u drugoj bitci kod Nordlingena, gdje je poginuo zapovjednik katoličkih snaga.

Skoro dvije godine kasnije Bavarska, Koln, Francuska i Švedska potpisuju 14. ožujka 1647. Ulmski mir. Šveđani i Francuzi su pobijedili carsku vojsku u bitci kod Zusmarshausena i u bitci kod Lensa. U carskim rukama je poslije toga ostala samo Austrija.

U carskoj vojsci sudjelovali su i hrvati sa područja banovina Hrvatske i Vojne krajine poznati pod općim imenom Krovaten ili Krabaten. Najčešće su djelovali kao laki konjanici. Istaknuli su se 1619. u bitci kraj mjesta Zablati u Češkoj, 1623. preplivali su na konjima rijeku Neckari gdje su upali u Heidelberg, sa Wallensteinom su sudjelovali u borbama za Mecklenburg, borbama na otoku Rugenu i u opsadi Stranslanda. Za opsade Magdeburga 1631. preplivali su na konjima Labu i prvi prodrli u grad. Istaknuli su se i u bitkama kraj Breitenfekda i Lutzena (pripisuje im se ubojstvo kralja Gustava II Adolfa). Kraj Nördlingena sudjelovali su u borbama pod Metzom, u prodorima u Burgundiju, Nizozemsku i Pikardiju. Godine 1636. prodrli su do St. Denisa blizu Pariza, a 1639. u Sasku. U Tridesetogodišnjem ratu sudjelovao je 1642. i 1643. i ban Nikola Zrinski sa 3000 konjanika, a 1646. Ivan III Drašković sa banskom vojskom.

Westfalski mir predstavlja završetak Tridesetogodišnjeg rata. Potpisan je 1648. godine odmah po okončanju vojnih sukoba između njemačkog cara i Francuske, te između cara i Švedske. Nizozemska i Švicarska dobile su time potpunu samostalnost. Od potpisivanja mira država se više nije miješala u vjerska pitanja. Također, smanjio se utjecaj Crkve, te dolazi do vjerske tolerancije. U Svetom Rimskom Carstvu car je dobio samo formalni reprezentativni karakter. Češko plemstvo bilo je poraženo, a Češka je izgubila status kakav je ranije imala u sklopu zemalja kojima su vladali Habsburgovci.

Tijekom rata stradalo je 15% do 20% stanovništva Njemačke, uključujući smrt od rata, gladi i bolesti. Većina razaranja i civilnih žrtava nastala je zbog okrutnosti i pohlepe vojnika plaćeničkih vojski. Rat je izazvao i velika premještanja stanovništva i gospodarstva u središnjoj Europi. Bolesti je od 1618. do 1648. bilo puno više nego što je bilo uobičajeno, osobito kuge, tifusa i dizenterije.

Njemačka je podijeljena na brojne teritorije koje su imale gotovo suverenitet. Španjolska polako tone vojno i politički, te je Portugal postao neovisan 1640. nakon 60 godina pod španjolskom vlašću. Kuća Braganca je postala nova portugalska dinastija. Španjolska je prisiljena priznati i neovisnost Nizozemske 1648. čime je završen i njihov Osamdesetogodišnji rat. Slabljenjem Španjolske i Njemačke Francuska postaje dominantna sila u Europi. Poraz Španjolske i carskih snaga označio je i slabljenje habsburške moći, a omogućuje burbonsku dominaciju, čime Westfalski mir daje i Švedskoj status velike sile. Westfalskim mirom su uspostavljene precizne teritorijalne granice među državama. U prethodnim vremenima postojale su preklapajuće političke i religiozne lojalnosti. Po novome određeno je da građani najprije poštuju zakone svojih vlada, a ne susjednih sila, bilo da su one sekularne ili duhovne.

Nakon uspostave mira u Europi kraljevine se vraćaju gospodarstvu te dolazi do ponovnog gomilanja bogatstava. To primjećuju Otomanski sultani te odlučuju organizirati novi pljačkaši pohod na Beč. To je odgovaralo Francuskoj kao i Engleskoj kojima ne odgovara ponovno jačanje Habsburške monarhije. Druga bitka kod Beča odvija se od 14. srpnja do 12. rujna 1683. kada je vojska Osmanskog carstva sa oko 200.000 vojnika izvršila opsadu Beča kao glavnog grada Habsburške monarhije. Opsada je okončana bitkom kojom je prekinuto napredovanje Osmanskog Carstva u Europi i ona je označila početak političke hegemonije Habsburgovaca u središnjoj Europi. Godine 1683., prije pohoda na Beč, knez gornje Ugarske i turski vazal Emerik (Mirko) Thokly (suprug Jelene Zrinske) pozvao je Hrvatski sabor i hrvatskog bana Nikolu III Erdodiya da se pridruže njemu i velikom veziru Kara Mustafa-paši u pohodu na Beču. Hrvatski sabor i Erdödy su odbili poziv. Iako je opsada krenula povoljno po Osmanlije, koje je predvodio veliki vezir Kara Mustafa, ubrzo je Habsburgovcima sa sjevera stigla odlučna pomoć iz poljsko – Litavske Unije. Poljski kralj Jan III. Sobjeski je došao sa vojskom od 37.000 ljudi i pomogao Leopoldovim zapovjedniku von Starhembergu, koji je već raspolagao sa otprilike dvostruko tolikim brojem vojnika, čime je brojčana nadmoć Turaka smanjena. Sam sukob, iako je opsada trajala otprilike 2 mjeseca, zbio se 12. rujna 1683. kada je vojska Jana Sobjeskog, ujedinjena sa habsburškom vojskom, porazila vojsku Kare Mustafe i tako natjerala velikog vezira na bijeg. Prilikom bijega, Kara Mustafa je ostavio sav dotadašnji ratni plijen i pobjegao u Beogradu.

Sultan Mehmed IV. je naredio odsjecanje glave Kare Mustafe što je učinjeno 25. 12. 1683. a njegova glava je poslana sultanu. Nakon ove pobjede dolazi, uz posredovanje pape Inocenta XI., do osnivanja Svete lige između Habsburške monarhije, Mletačke republike i Poljsko Litavske unije, kao organizacije zadužene za daljnju borbu protiv Osmanlija. Nakon ove bitke počeo je Dugi bečki rat od 1683. do 1699. u kojem je u oslobodilačkim pohodima Eugena Savojskog Osmansko Carstvo izgubilo dobar dio ranije osvojenih kršćanskih zemalja.

Eugen Savojski pobjeđuje Turke predvođene sultanom kod Sente 1697. Nakon toga, 6. listopada 1697. godine sa 6.500 ratnika (4.000 kopljanika, 2.500 pješaka krenuo je iz Osijeka prešavši rijeku Savu kod bosanskog Broda i započeo napad na Bosnu. Za samo jedanaest dana stigao je do Visokog koje je opljačkao i zapalio. Princ Eugen 22. listopada šalje u Sarajevo trubača i barjaktara, sa zahtjevom da se grad preda i izbjegnu žrtve. Pošto su trubač i barjaktar napadnuti i opljačkani, princ Eugen zapovjeda napad na grad. Tijekom napada, grad je opljačkan i zapaljen. Širenje Austrije na jug ne odgovara sjevernijim protestanskim državama te one provociraju. I austrijanci u Beču procjenjuju kako bi daljnjim osvajanjem većina stanovnika u Austrijskom carstvu postali slaveni, te nastoje sabotirati daljnje osvajanje Bosne. Zbog toga se Eugen mora povući iz Sarajeva, što čini pod izlikom dolaska zime, pa se austrijska vojska vraća u Osijek. S njom je Bosnu napustilo oko 40.000 katolika koje su nazivali Šokci. Oni su se naselili u opustošenoj Slavoniji. Poslije tog egzodusa, katolici su postali najmanja vjerska skupina u Bosni, dok na drugo mjesto, iza muslimana, dolaze pravoslavci. Pohod na Sarajevo značio je kraj za sarajevsku katoličku četvrt. Rat je završio potpisivanjem mira u Srijemskim Karlovcima 1699., te širenjem granica Monarhije na dotadašnje teritorije Otomanskog carstva.

Kako bi spriječili širenje Austrougarske na istok i njezino jačanje Francuzi se upliću u Španjolski građanski rat, te Eugen Savojski odlazi na to ratište. Pobjede Eugena Savojskog nad Francuzima u španjolskom nasljednom ratu od 1701. do 1709. doveli su do istodobnog jačanja austrijskih pozicija i u zapadnoj Europi, gdje je Francuska do tada bila jača. Nakon pobjede nad francuzima Eugen ponovno dolazi na ratište prema Turskoj, te ponovno pobjeđuje Turke kod Petrovaradina 1716. i kod Beograda 1717. čime su prekinuta turska osvajanja u Europi. Karlovačkim i Požarevačkim mirom Austrija je stekla velike dijelove Hrvatske i Slavonije, Banat, sjevernu Srbiju, dio Bosne, Vlaške, Ugarski i Erdelj čime se Austrougarska učvrstila u Podunavlju. Eugen je znatno uticao na političko uređenje Srbije za vrijeme austrijske vladavine od 1718. do 1739. Iako je došao do Ohridskog jezera morao se povući kako slaveni ne bi postali većina stanovnika u Austrougarskoj. Time je zaustavljeno daljnje oslobađanje kršćanskih, katoličkih i pravoslavnih zemalja na jugoistoku europe, pošto su se njemački protestanti sa sjevera bojali jake katoličke Austrije, a i sami bečki nijemci su se bojali pretvaranja države u većinski slavensku državu.