Ravna ploča i gravitacijski otklon

Zadnjih godina internetom se iz Amerike sve više širi teorija o zemlji kao "Ravnoj ploči".

U staroj Grčkoj vjerovali su kako je Zemlja sferična, do čega su došli ploveći brodovima i gledajući kako drugi brodovi tonu u more što se više udaljavaju.

U srednjem vijeku svi spomena vrijedni filozofi i znanstvenici su prihvaćali tvrdnju kako je Zemlja kugla kao utvrđenu astronomsku činjenicu. Jedino se nisu slagali oko toga dali se Sunce i zvijezde okreću oko zemlje ili se Zemlja okreće oko Sunca.

Odgovor na pitanje ; Što nas drži na toj kugli? je riješio Newton u 17. stoljeću kada je otkrio silu Gravitacije.

Unatoč tome u 19 stoljeću su razni prosvjetiteljski, iluminatski, komunistički i humanistički anticrkveni pokreti su počeli tvrditi kako je u srednjem vijeku crkva tvrdila da je Zemlja ravna ploča. To se najviše tvrdilo između 1870. i 1920., kada je ideološki rat protiv Crkve bio na vrhuncu.

Povjesničar Jeffrey Burton Russell tvrdi kako “uz vrlo rijetke iznimke, niti jedna obrazovana osoba u povijesti zapadne civilizacije od trećeg stoljeća prije Krista na dalje nije vjerovala da je Zemlja ravna”. Čak je i Dante u svojoj "Božanskoj komediji" o epskom putovanju kroz pakao, čistilište i raj, Zemlju prikazao kao kuglu s gravitacijom prema središtu Zemlje.

Kada je Kolumbo u 1490-ima odlučio putom na zapad doći do Indije nastao je spor oko promjer zemlje. Povijesne procjene od Ptolomeja na dalje smjestile su obalu Azije oko na oko 180°, istočno od Kanarskih otoka. Kolumbo je pogrešno pretpostavljao da je arapska milja bila ista kao talijanska milja koja je stvarno mnogo kraća. Zbog toga njegova procjena veličine stupnja, i opsega Zemlje, bila je oko 25% manja od stvarne. Kombinirani učinak ovih pogrešaka bio je da je Kolumbo procijenio da je udaljenost do Japana oko 5,000 km (na samom istočnom rubu Kariba), dok je stvarna brojka oko 20.000 km. Španjolski znanstvenici sa kojima se svađao nisu znali točnu udaljenost do istočne obale Azije, ali su vjerovali kako je to znatno dalje od Kolumbove procjene. I upravo o tome su se najviše prepirali u Španjolskoj i Portugalu, kako u akademskim krugovima tako i među pomorcima.

Jeffrey Russell u djelu: “Izmišljanju ravne Zemlje: Kolumbo i suvremeni povjesničari”, opisuje teoriju ravne Zemlje kao priču koja se koristi za napad na predmodernu civilizaciju i kreacionizam. A James Hannam je napisao: “Mit o tome da su ljudi u srednjem vijeku mislili da je Zemlja ravna izgleda da datira iz 17. stoljeća kao dio kampanje protestanata protiv katoličkog učenja. Taj mit je stekao popularnost u 19. stoljeću, zahvaljujući lažnim povijesnim knjigama kao što je John William Draperova “Povijest sukoba između religije i znanosti” (1874) i Andrew Dicksonova “Whiteova povijest rata znanosti s teologijom u kršćanstvu(1896).” Ateisti i agnostici zagovarali su teze o tim sukobima za svoje vlastite svrhe, no povijesna istraživanja postupno su pokazala da su Draper i White širili više fantazije nego činjenice u njihovim nastojanjima da dokažu da su znanost i religija u vječnom sukobu.

Jedan pisac, Washington Irving napisao je 1828. čak i roman koji je prikazan kao znanstveno djelo. Djelo je prikazano kao biografija Kristofora Kolumba, a Irving je tu napisao izmišljotinu kako su neki članovi komisije imali primjedbe na Kolumbovu tvrdnju da je Zemlja okrugla. U stvarnosti nitko nije smatrao kako zemlja nije okrugla, već su sumnjali u mogućnost krhkih europskih brodova da tako daleko putuju preko otvorenog mora. Na osnovu ovog književnog dijela, nekoliko godina nakon objavljivanja Irvingove knjige, Jean Antoine Letronne, francuski akademik izrazito antireligioznih stavova, 1834., predstavio je kršćane kao neuke ljude koji vjeruju u ravnu Zemlju u svojem dijelu; “Kozmografskim idejama crkvenih otaca”. Nakon njega 1837. godine engleski filozof znanosti William Whewell, u svojoj knjizi; “Povijesti induktivnih znanosti”, identificirao je nekog Lactantiusa, autora knjige “Božanskih zapovijedi” iz 4. stoljeća i nekog Cosmas Indicopleustesa, autora “Kršćanske topografije” iz 6. stoljeća kao dokaz u srednjovjekovno vjerovanje u ravnu Zemlju. Tog Lactaniusa je prije njega spominjao samo Kopernik u svojoj knjizi “La Revolutionibusu” iz 1543. gdje ga je ismijavao kao nekoga tko “djetinje govori o obliku Zemlje kada ismijava one koji kažu da Zemlja ima oblik kugle”. Nakon Williama Whewella kemičar John William Draper je napisao; “Povijest sukoba religije i znanosti” u kojoj je pogrešno ustvrdio, pozivajući se na taj jedan primjer kako su crkvenjaci u srednjem vijeku vjerovali da je zemlja ravna.

U 19. stoljeću antagonizam između religije i znanosti bio je toliko jak da su mnogi smatrali kako znanost može supstituirati religiju.

Koncem 20. i početkom 21. stoljeća znanost je sve više počela nalaziti dokaze u korist teorije kreacionizma i na štetu teorije evolucije. Kako bi se kreacioniste prikazalo kao maloumnike koji vjeruju u razne bajke ponovno se pojavila teorija "Ravne ploče", te je plasirana među slabo obrazovane pristalice kreacionizma. Na ponovnom širenju ideje o Zemlji kao ravnoj ploči najviše su radili pojedinci iz “New Age” populacije i ateisti, američka CIA, te razni kultovi koji se prikazuju kao kršćani. Cilj širitelja ove ideje je ponovno ismijati religiozne ljude, i spriječiti bilo kakvu interakcija između religije i znanosti, te izazvati sukob, pri čemu religija treba imati ulogu “agresora” prema novim znanstvenim idejama. Interes CIA-e je identificirati i dobiti popis ljudi širom svijeta kojima je lako manipulirati, a to su oni bez sposobnosti logičnog razmišljanja, uz istovremeno vrlo visoko mišljenje o vlastitoj inteligenciji.

Pomorci su oduvijek, putujući jedrenjacima po otvorenoj pučini vidjeli kako brod koji se udaljava "tone" u vodu nakon desetak milja i vide mu se samo vrhovi jedara. Zbog toga su na vrhu jedra imali osmatračnicu kako bi što prije vidjeli druge brodove, i na osnovu toga su znali kako je zemlja okrugla.

Danas širitelji teorije "Ravne ploče" tvrde kako oni nisu vidjeli brodove zato što nisu imali dovoljno jake durbine. Mnogobrojne kapetane i navigatore koji su plovili po južnim morima i mjerili brzinu plovidbe, te prijeđene udaljenosti proglašavaju za urotnike koji su svjesno vršili urotu protiv Biblije iako u Bibliji nigdje ne piše kako je zemlja ravna ploča.

Jedini, na prvi pogled ispravan dokaz o ravnoj ploči je činjenica kako kupači na plaži mogu dalekozorom vidjet kupaće na otoku udaljenom desetak kilometara, iako bi oni trebali biti ispod obzora desetak metara.

Do tog zaključka dolaze zato što misle kako gravitacija privlači vodu prema centru zemlje ne shvaćajući kako gravitacija privlači prema svakoj masi, a veličina sile ovisi o masi i udaljenosti od te mase. Pošto masa nije jednolično raspoređena na zemlji dolazi do gravitacijskog otklona prema većoj masi, to jest prema gušćoj i bližoj masi.

Ako čovjek stoji na plaži zemlja na kojoj stoji privlači ga prema dolje, voda ispred privlači ga prema sebi, a ako iza postoji planina ona ga privlači prema sebi. Rezultanta ovih sila je moment sila u kojoj najjača sila vuče okomito prema dolje, druga puno slabija vuče paralelno tlu prema planini, a najslabija prema vodi. Masa 1 metra kubičnog kamena planine je 4-5 puta veća nego masa jednog kubika vode, pa ga zbog toga planina vuče puno jače nego voda. Zbog toga voda na obali mora i jezera nije okomita prema centru zemlje veće je malo nagnuta prema velikoj i bliskoj masi. Masa vode je 1. kilopond po decimetru kubnom, a masa kamenja 4-5 kiloponda po decimetru kubnom, i zato je u uskim morskim prolazima voda uz obalu stupanj - dva nagnuta prema planini, a voda uz otok nagnuta prema otoku. Zbog toga čovjek koji stoji na obali mora može durbinom vidjeti čamce kako ulaze u otočnu luku udaljenu desetak kilometara. Ali ako čovjek stoji na malom jedrenjaku koji je nekoliko kilometara udaljen od obale ovaj obalni gravitacijski efekt mase ne postoji pa on neće moći vidjeti ni vrh jedra drugog malog jedrenjaka koji je udaljen desetak kilometara, osim ako je jedrenjak usidren na obali pored visoke planine.

I na osnovu tog gravitacijskog efekta koje profesori fizike nisu objasnili djeci u školi danas sve više neupućenih vjeruju u teoriju u koju čak ni stari rimljani nisu vjerovali. Oni su vjerovali kako se sunce vrti oko zemaljske kugle, a ne oko ravne ploče.

Propovjednici teorije o "Ravnoj ploči" nesvjesno služe silama koji se njima koriste za svoje ciljeve, a toga bi se mogli osloboditi samo kada bi htjeli bar malo logički razmišljati. Norveški ribari su u staro doba znali kako oko Artika noć traje 6 mjeseci, a dan također 6 mjeseci. Kada je u Europi ljeto na Artiku je dan, a kada je u Europi zima na Artiku je noć.

Kada su prije 300 godina lovci na kitove počeli loviti oko Antartika počeli su svjedočiti kako i tamo dan također traje 6 mjeseci a noć drugih 6 mjeseci. Kada je u Europi ljeto tamo je noć, a kada je u Europi zima tamo je dan.

Po propovjednicima teorije o "Ravnoj zemlji" zemlja je okrugla ploča na čijem se rubu nalazi ledena pustoš Antartik, što znači kako je Antartik u stvari veliki prsten koji okružuje čitavu zemlju, a iza njega se nalazi nekakva poluokrugla sfera na kojoj se nalaze sunce, mjesec i zvijezde.

Kada bi vjernici u ravnu ploču znali logično misliti zapitali bi se kako je moguće da na tom prstenu dan traje 6 mjeseci, a noć također 6 mjeseci.

Ne postoji točka na sferi na koju se sunce može smjestiti tako da osvjetljava sve točke na obodu ravne ploče, a da istovremeno na sredini te ploče gdje se nalazi Artik vlada mrak.

Ovako velika nesposobnost za logično razmišljanje najčešće je posljedica raznih ovisnosti o alkoholu, drogama ili drugim oštećenjima moždanog centra za logično razmišljanje. Ponekad je to posljedica i potpuno pogrešnog pristupa obrazovanju u školama gdje djecu uče samo pamćenju činjenica, bez logičnog povezivanja tih činjenica u jedinstvenu cjelinu. Kada takvi štreberi napuste školu vrlo brzo zaborave činjenice koje su naučili, te im one postanu nešto što su čuli kroz maglu i u što vrlo lako mogu posumnjati. Sa takvim obrazovanjem dobivamo štrebere koji ne znaju napisati ništa duže od SMS poruke, ali sve znaju kritizirati bez argumenata.

Kako bi se smanjio broj štrebera koji puno znaju, a malo razumiju škole bi djeci trebale tjerati da puno više pišu o onom što ih zanima. Lektiru bi trebali sami birati, ali bi na osnovu onoga što izaberu morali znati barem svaka 3 mjeseca napisati esej koji ima smisleni uvod i zaključak. Razradu teme danas već i kompjutori znaju vrlo dobro napraviti.

A u izboru tema ne bi smjeli biti ograničeni samo na književnost već bi se moglo pisati i o stručnima temama kako bi se esej ocjenjivao i stručno i jezično, timski od strane više učitelja.