Tihomir Čuljak
Industrija se u Hrvatskoj počela razvijati u vrijeme Austrougarske. Tada osnovana poduzeća su nastavila uspješno djelovati u kraljevini Jugoslaviji. Velika većina tih poduzeća je 1945 nacionalizirano, te su nastavili rad kao državna i društvena poduzeća, te je došlo do njihovog rasta za potrebe jugoslavenskog tržišta, pa ponekad i tržišta Varšavskoga pakta. U ovom peiodu poduzeća su počela raditi kao socijalne ustanove, te su sva imala ogroman tehnoloških višak radnika. Prije raspada Jugoslavije 90 % poduzeća je radilo sa gubitkom, a oko 50 % ih je imalo gubitak na supstanci, što znači kako je cijena proizvoda bila manja od troškova sirovina, energije i dijelova. Sv ti gubitci su pokrivani tiskanjem novca, što je izazivalo stalnu inflaciju između 15% - 45%. Raspadom Jugoslavije većina poduzeća je ostala bez tržišta te su vrlo brzo završili u stečaju. Prije stečaja jedan dio ih je privatiziran, ali kupci ih nisu znali osposobiti za tržišno gospodarstvo, najčešće zato što nisu znali kako je tržišna privreda rat protiv konkurencije u kojem pobijeđuju najsposobniji. U tom ratu strane korporacije su često korištene i nelagalne metode borbe protiv konkurencije. Mnogi direktori su prije privatizacije plaćeni da unište poduzeća koje vode, a kada oni to nisu htjeli taj posao su preuzimali razni pomoćnici, tajnice, pa čak i obične spremačice koje skupljanjem povjerljivih dokumenata mogu uništiti poduzeća.
Ni jedna država ne može živjeti samo od turizma i poljoprivrede. Za rast strandarda i prestanak iseljavanja nužna je obnova industrije, a za to je Hrvatskoj potrebno radikalno mijenjati gospodarsku politiku.
Prije svega potrebno je mijenjati osnovni cilj fiskalne i monetarne politike, a i svih ostalih politika, a taj cilj mora biti zapošljavanje. Potreban nam je stalni nedostatak radne snage, a taj nedostatak ne smijemo nadoknađivati uvozom radne snage.
Nedostatak radne snage je jedina sila koja može dovesti do dizanje plaća na nivo koji je u zapadnoj Europi. A kada plaće kod nas budu kao i na zapadu i kad zaposlenje bude lagano nitko neće bježati na zapad. Da bi plaće mogle rast porezi moraju padati. Manji porezi znače manje novca u državnim službama i monopolskim državnim poduzećima. Da bi se to ostvarilo plaće u državnim službama i poduzećima treba spustiti ispod nivoa u realnom proizvodnom sektoru. Sve osim prirodnih monopola potrebno je prodati.
Do obnove industrije samo djelomično može doći na temelju prerade domaćih sirovina. Više od potreba imamo samo drveta, pijeska, šljunka i kamena, ali zbog visokih koncesija, ili lažne zaštite okoline i to nedovoljno koristimo.
Jedini način na koji možemo stvoriti konkurentnu industriju je maksimalno iskoristiti znanje i inovativnost naših ljudi i to je temelj za pokretanje reindustrijalizacije.
Kako bi bili konkurentni ne možemo se osloniti na kopiranje zapadnih visokih tehnologija. Kopiranjem tuđih tehnološki naprednih, ali ekonomski zastarjelih proizvoda mogu zaraditi samo države koje imaju jeftinu i kvalitetnu radnu snagu. Naša radna snaga nije jeftina i mi se moramo okrenuti razvoju vlastitih inovativnih proizvoda i tehnologija. Samo tehnologije zasnovane na inovacijama mogu nas izvuči iz problema.
Za razvoj inovativnih proizvoda potrebni su inovatori koje imamo, te poduzetnici, znanstvenici i inženjeri koji su sposobni ideje razviti do konačnog proizvoda. Za njihov rad potreban je kapital kojeg moramo preusmjeriti iz nekih drugih djelatnosti. Pri svemu ovome najbolje je organizacijski kopirati najinovativniju državu, a to je SAD.
Razvoj inovacija je rizik u kojem samo 2%o ideja ima mogućnost doći do faze industrijskog proizvoda. U prvoj fazi razvoja kada se provjerava vrijednost same ideje nije realno očekivati državne poticaje, ili bankarske kredite. To ne postoji nigdje na svijetu, a kada bi postojalo većina državnih poticaja bi završila u džepovima "inovatora" koji su spremni nekom državnom dužnosniku ponuditi najveću proviziju. Iz istog razloga ni vlasnici banaka ne dozvoljavaju svojim menadžerima financiranje ideja. Među tisuću najbogatijih amerikanaca industrijalaca koji su stvorili sami sebe nema nikoga tko je krenuo u razvoj gole ideje sa državnim poticajem, ili bankarskim kreditom.
U SAD-u većinu kapitala za razvoj inovacija u prvoj fazi se nabavlja izdavanjem osnivačkih dokapitalizacijskih dionica koje se prodaju rodbini, prijateljima i ostalima kojima se ideja sviđa. Rizik je osobni, a ulagači su osobe koje su spremne izgubiti dio svoga kapitala.
Kod nas ovakav model financiranja nije moguć zbog male motiviranosti i velike nesigurnosti. Ako većinski dioničar prevari manje dioničare ne postoji institucija koja bi to istraživala po službenoj dužnosti, a kazne su minimalne. U SAD-u, u okviru ministarstva gospodarstva djeluje Ured za industriju i sigurnosti (BIS Bureau of Industry and Security) koja je u stvari gospodarska policija. To je agencija koja se brine za napredak nacionalne sigurnosti, vanjsku politiku i ekonomske ciljeve osiguravajući učinkovitu kontrolu izvoza i američke strateške tehnologije. BIS upravlja i izvršava propise koji reguliraju izvoz i ponovni izvoz komercijalnih roba i tehnologije, kao i manje osjetljivih vojnih stavki. BIS se brine za provođenje propisa koji reguliraju konkurentnost, izvoz i zaštitu manjinskih investitora, a ima ovlasti veće nego naš Uskok. Kazna za prevare manjinskih dioničara je 15 do 20 godina zatvora, i to je jedini način na koji se može očuvati industrija.
Amerikanci vole kupovati osnivačke dionice raznih start-upova pošto je tu mogućnost zarade puno veća nego u štednji. Kada god industrija počne stagnirati američki FED snizi primarnu kamatu, pa i komercijalne banke snižavaju svoju kamatu na štednju. Tada ulagači traže mogućnosti veće zarade i mnogi se odlučuju za ulaganje u razvoj novih ideja.
Kako bi se smanjila mogućnost ponovnog razvoja nečega što je već netko drugi razvio u SAD, u okviru ministarstva gospodarstva djeluje i posebna obavještajna agencija, nacionalna agencija za usluge tehničkih informacija (NTIS national tehnical Information Service). Ova agencija služi kao najveći središnji resurs znanstvenih, tehničkih, inženjerskih i poslovnih informacije koji su im dostupni iz javnih i obavještajnih izvora. Više od 60 godina NTIS osigurava tvrtkama, sveučilištima i javnosti pravovremeni pristup preko 3 milijuna publikacija koje pokrivaju više od 350 tematskih područja. Informacije o svim novim inovacijama i otkrićima besplatno dostavljaju na adrese preko 500 tvrtki kojima bi pojedina informacija mogla biti zanimljiva.
Njihova misija je promicanja nacionalnog gospodarskog rasta pružajući pristup informacijama koje potiče inovacije i otkrića, te prenose informacije i na druge savezne agencije.
Ideje koje se u početnoj fazi pokažu zanimljive za vojnu upotrebu, ili od fundamentalne koristi SAD razvija preko vojne agencije DARPA, ili svemirske NASA. Većina današnjih najnaprednijih tehnologija, ili materijala razvijene su upravo kroz ove dvije agencije. Ove agencije ne potiču razvoj nekih neodređenih ideja, već one u svome radu na vojnim ili svemirskim projektima traže ideje za rješavanje tehničkih problema koje žele riješiti. Za takve konkretne probleme objavljuju javne natječaje, a javiti se može svako američko poduzeća koje ima dobru ideju. Svako poduzeće i pojedinci u njemu koji imaju doticaj sa povjerljivim informacijama moraju imati certifikat o poslovnoj sigurnosti kako ne bi došlo do curenja bilo kakvih informacija o razvoju projekta, kao i državni službenici koji kontroliraju, ili testiraju projekt. Posebno važne projekte štiti vojska, ili FBI. Odabrana poduzeća sa dobrim idejama dobivaju priliku prezentirati prototipove svojih rješenja, a odabrana rješenja dobivaju dodatnu narudžbu za poboljšane prototipove koji služe za dodatno testiranje. Takve narudžbe se unaprijed plaćaju po cijeni dovoljnoj za pokriće svih troškova razvoja. Kada testiranje u više iteracija završi do prihvatljive kvalitete vojska ili NASA sa odabranim poduzećem sklapa čvrsti ugovor o isporuci proizvoda, a sa tim ugovorom svako poduzeća može dobiti kredit od bilo koje banke uz minimalne kamate.
Kod inovacija za koje interes nema ni DARPA ni NASA privatni sitni investitori su glavni podupiratelji razvoja ideja i u drugoj fazi razvoja proizvoda kada se testiraju prototipovi, ili pilot projekti. U ovoj fazi i u SAD-u država se ponekad uključuje svojim poticajima koji nikada nije u novcu, kako ne bi došlo do zloupotreba. Umjesto novca država može pomoći plaćanjem testiranja raznim institutima, ili ustupanjem prostora za izgradnju ili testiranje projekta.
U trećoj fazi razvoja kreće se u serijsku proizvodnju. I ovdje država (ili državna poduzeća) može pomoći razvoj narudžbom određene količine proizvoda sa plaćanjem unaprijed, ili sklapanjem čvrstih ugovora koji bi bankarima mogli poslužiti kao garancija plaćanja. Banke u stranom vlasništvu zasigurno neće financirati proizvodnje koje bi mogle konkurirati kompanijama iz njihovih matičnih država. Sredstva za serijsku proizvodnju bi se mogla nabaviti i iz EU fondova, ali ni to nije logično očekivati kada se radi o proizvodima koji bi mogli konkurirati proizvodnji iz razvijenih europskih država.
Kako bi izvršili reindustrijalizaciju Hrvatske moramo se ugledati na SAD, to jest destimulirati štednju i stimulirati privatna ulaganja u start-upove. U tom cilju materijalna i zatvorska kazna za prijevaru manjinskih dioničara bi morala biti vrlo stroga, a istraživanjem takvih prijevara bi se morala baviti posebna agencija. Kao i amerikanci morali bi imati i posebnu obavještajnu agenciju koja bi radila ne samo za državu već i za domaća poduzeća. Također bi trebali destimulirati štednju kako bi se dio štednje barem djelomično usmjerio u proizvodnju.
Najveća mogućnost za reindustrijalizaciju su kapitalne investicije.
Da bi kapitalne investicije postale slamka spasa svi natječaji za izvođenje radova i izbor opreme moraju biti sastavljeni tako da neformalno preferiraju domaće izvođače. Ako za neke radove ne postoji dovoljno kvalitetan izvođač potrebno je radove podijeliti u više faza kako bi se našli domaći izvođači koji zadovoljavaju uvjete. Ako to nije moguća pojedinu opremu treba nabaviti na način kako to radi američka DARPA i NASA. Na taj način natječajem za idejno riješenje nekog konkretnog problema moguće je razviti domaće proizvođače opreme. Pri tome bi neizbježno došlo do usporavanja kapitalne investicije, ali to nije bitno pošto investicije najčešće i nisu cilj same sebi, već je cilj zaposliti nezaposlene, te kasnije povećati izvoz.
Pri svim ovim postupcima moguće je da pojedini državni dužnosnici pod utjecajem mita preferiraju strane dobavljače. Kako se to ne bi dogodilo svi djelatnici odabranih domaćih poduzeća i državni dužnosnici koji dolaze u doticaj sa klasificiranim tajnim dokumentima o projektima morali bi biti pod stalnim nadzorom sigurnosnih službi. Ako neki državni dužnosnik ipak počne djelovati u stranom interesu, to se ne bi smjelo tretirati kao običan kriminal, već bi se moralo tretirati kao ugrožavanje nacionalne sigurnosti. U takvim slučajevima državna sigurnost bi morala djelovati na način koji je uobičajen za takve slučajeve u najrazvijenim državama.
Kako bi se reindustrijalizacija mogla provesti potrebno je promijeniti i čitav niz zakona, osobito zakona koji smanjuju konkurentnost.
Porezi na bazne djelatnosti trebaju biti minimalni kako ne bi opterećivali konkurentnost viših faza proizvodnje koji zapošljavaju više ljudi i stvaraju veću dodanu vrijednost. Kako se nepošteni poduzetnici ne bi mogli razvijati na račun svojih dobavljača PDV sa ulaznih računa se ne bi smio obračunavati kao predporaz dok se račun ne plati.
Interese malih nacionalnih proizvođača moguće je braniti i izmjenama poreznih zakona na način da se oporezuju uglavnom krajnji kupci, dok porez na dobit i dividendu trebaju biti što manji kako velika poduzeća ne bi imali interes prebacivati dobit u porezne oaze osnivajući podružnice u njima. Interese malih nacionalnih proizvođača također je moguće braniti raznim necarinskim barijerama kao što su obavezni sanitarni pregledi na mjestima koja su udaljena od luka ili aerodroma, te razni drugi načini, ali na način da time ne dolazi do stvaranja lokalnih monopola.
Kako bi domaći mali proizvođači lakše došli do trgovačkih polica potrebno je također prikriveno privilegirati male trgovine, što je suprotno ideologiji korporacijskog neoliberlnog društva formalnopravne jednakopravnosti. Veliki trgovački lanci robu kupuju uglavnom od većih proizvođača za sve svoje trgovine, dok male trgovine kupuju uglavnom od manjih lokalnih proizvođača, te je male trgovine potrebno prikriveno privilegirati, kako bi ih doveli u poziciju starog liberalizma jednakih šansi. Kako bi se privilegirale male trgovine, koje zapošljavaju veći broj radnika, potrebno je uvesti poseban porez za rad noću, nedjeljom i blagdanom. Od tog poreza trebaju biti izuzeti samo sveži prehrambeni proizvodi, dnevni tisak, lijekovi, suveniri, motorna goriva i slični proizvodi koji se prodaju uglavnom u malim trgovinama. Na taj način ovakve male obiteljske trgovine bi imale interes raditi i noću, pa i nedjeljom nekoliko sati, dok velike trgovine ne bi otvarale svoje objekte zbog male količine prodaje. Time bi male trgovine opstale i u manjim mjestima i kvartova, te bi usput mogle prodavati i proizvode lokalnih proizvođača koji se ne mogu probiti na police velikih robnih lanaca. Također bi male poduzetnike koji godišnje ostvaruju prodaju manju od 2 milijuna kuna izuzeti iz sustava PDV-a. Time bi supstituirali nepotrebni uvoz jeftinijom prodajom proizvoda malih poduzeća kroz mnogobrojne male kvartovske i seoske trgovine. U takvim trgovinama bi roba proizvedena kod malih proizvođača bila jeftinija pa bi im se promet znatno povećao.
Osim toga potrebno je ukinuti, ili smanjiti trošak čitavog niza raznih odobrenja, certifikata, koncesija, dozvola i ostalih nepotrebnih troškova. Također je važno donijeti zakone koji stabiliziraju investicijsko okruženje i povećavaju sigurnost investicija. Kako monopolska državna poduzeća ne bi gušila privatna poduzeća iz realnog sektora monopolisti se ne bi smjeli baviti tržišnim aktivnostima, što najčešće financiraju zaradom iz monopolske djelatnosti.
Za realizaciju reidustrijalizacije najveći problem je državna administracija, pravosuđe i obrazovanje koji nisu osposobljeni za podršku poduzetništvu, već češće koče bilo kakvi razvoj.
A problem je i zavist koja je u komunizmu poticana. Zavist kao emocija svojstvena je ispodprosječnima, i često je nesavladiva prepreka za poduzetništvo. A tome pridonose i nadareni koji često pate od oholosti.
Izvori:
Oznake
Izdvojeni tekstovi
