Što bi se dogodilo kada bi se na tržištu pojavili foto naponski paneli desetak puta jeftiniji od današnjih?

Širom svijeta u labaratorijama se razvijaju razne nove vrste foto naponskih panela. Neki razvijaju višeslojne foto ćelije koje imaju puno veći stupanji iskorištenja energije sunca, drugi rade na razvoju savitljivih panela, a treći nastoje razviti puno jeftinije solarne panele. Ako bi netko od njih uspio napraviti novi tip foto naponski panel koje se može posebnim printerima isprintati na jeftinu najlonsku podlogu došlo bi do nove tehnološke revolucije.

Izumom parnog stroja propao je feudalizam u kojem su veliki zemljoposjednici feudalci imali političku i vojnu vlast.

Izumom motora sa unutrašnjim izgaranjem propali su milijuna kočijaša koji su bili ekonomski najjači društveni sloj u čitavom srednjem vijeku.

Izumom trofazne električne struje stvorena je mogućnost proizvodnje energije na jednom mjestu i njene potrošnje u velikim gradovima. Samim time su propali milijuni manjih urbanih središta koja su bila središte malog poduzetništva i proizvodnje većine proizvoda. To je omogućilo nagli rast megapolisa i velikih multinacionalnih korporacija sa prikrivenim oligopolnim položajem na svjetskom tržištu.

Zamislimo da neka velika korporacija koja ima dovoljno kapitala za obranu od konkurentskog neprijateljskog preuzimanja na tržište stavi printer koji može printati savitljive foto električne panele. Kako bi operacija uspjela morali bi imati podršku svoje države koja nije ovisna o konkurentskoj naftnoj industriji, a morala bi i sve tajno pripremiti kako sve printere ne bi kupili naftaši. Prvih nekoliko tisuća primjeraka bi morali tajno poštom isporučiti odabranim kupcima širom svijeta, a tek nakon toga bi trebali oglasiti prodaju preko trgovačkih lanaca.

Čim bi se na televiziji pojavila vijest o tome kako se u trgovini može kupiti printer koji printa vrlo jeftine fotoćelije počele bi se događati vrlo zanimljivi događaji. Tehnološka, mikroekonomska i makroekonomska tranzicija bi se dogodila u puno kraćem vremenu nego kod prijašnjih tehnoloških revolucija.

Pola sata nakon objave vijesti na nekoj velikoj svjetskoj televiziji sve bi se proširilo društvenim mrežama.

Prvi bi reagirali burzovni mešetari.

Cijene dionica naftnih korporacija bi pale više od 90 posto, kao i rudnika ugljena.

Odmah potom pale bi i cijene dionica onih korporacija, banaka i fondova koje imaju u svom portfelju veliku količinu donica naftnih korporacija. Njihova vrijednost bi postala bezvrijedna. Trgovine bi u roku od nekoliko sati prestale primati bankarske kartice blokiranih banaka. Tko nema gotovine ostao bi gladan. Slijedećih dana građani bi pojurili na bankomate i u banke kako bi digli svoj novac, ali njega ne bi bilo dovoljno. Državne emisione banke bi morale tiskati ogromne količine gotovine kako bi se zadovoljila potražnja za novcem, a kako bi smirili paniku države bi morale objaviti kako garantiraju za štedne uloge građana i poduzeća u bankama i kako će svatko dobiti svoj novac. Svima koji bi ostali bez posla trebalo bi osigurati socijalnu pomoć. To bi dovelo do ogromne inflacije u svim državama svijeta.

Nakon nekoliko mjeseci svi oni koji su uspjeli kupiti printer za printanje jeftinih fotoćelija počeli bi ih stavljati na svoje krovove, zidove i nadstrešnice. Kako bi zadovoljili sve svoje potrebe za energijom morali bi postaviti na sunce barem nekoliko stotina metara kvadratnih foto panela. To bi mogli samo oni koji imaju slobodno-stojeću kuću sa širokom okućnicom. Radi toga bi morali posjeći visoko drveće oko kuće i foto panele postaviti iznad niskog drveća, grmlja i travnjaka. Cijena ovakvih kuća bi naglo porasla, čak i ako se kuća nalazi u pustinjama. Uz pomoć jeftine električne energije moguće je iz zraka kondenzacijom dobiti dovoljno vode, pa pustinje više ne bi bile beskorisne površine.

Oni koji žive u stanovima imali bi problem. Nemaju dovoljno prostora za postavljanje svojih fotopanela pa nemaju dovoljno ni energije. Radi toga bi cijena stavova u visokim stambenim objektima naglo pala. Nitko ih više ne bi htio kupiti. Zbog propasti velikih naftnih korporacija, banaka i fondova propali bi i njihovi dobavljači pa bi mnogi stanovnici gradova ostali bez posla. Svoje foto ćelije ne bi imali gdje postaviti, a novca za kupovinu energije i hrane više ne bi imali. Radi toga bi morali naglo bježati na sela, barem oni koji tamo imaju kuće i vikendice, dok bi drugi mogli po šikarama raširiti šatore i oko njih postaviti svoje fotoćelije. Uz to bi morali sa sobom ponijeti i dovoljno sjemenja graha, krumpira, luka i sličnog povrća kako bi imali što jesti. Također bi morali ponijeti sa sobom dovoljno sjekira, krampova, ašova, motika, lopata i drugog alata potrebnog za gradnju skloništa i obradu svojih vrtova. Kako bi se zaštitili od pljačkaša dobro bi im došao i poneki kalašnjikov. Oni koji to ne bi uspjeli imali bi problema sa prehranom.

Najgore bi prošli stanovnici država koje su živjele od prodaje nafte i plina i koje nemaju dovoljnu proizvodnju hrane za vlastite potrebe. Prošlih 70 godina njihovi vladari su kupovali dionice zapadnih banaka i fondova, stavljali su novce na banke, ili su kupovali nekretnine u velikim gradovima. Svi oni bi ostali bez novca za kupovinu hrane, pa bi počeli umirati od gladi. Na dobitku bi bili samo oni koji su ulagali u oranice u zemljama umjerene klime. Jedino oni bi mogli te oranice dobro prodavati i time kupovati hranu za svoje stanovništvo.

Tranzicija iz jednog vremena u novo vrijeme trajala bi nekoliko godina.

U tih nekoliko godina veliki gradovi bi se potpuno ispraznili. Većina stanovnika bi si izgradila nove slobodno-stojeće kuće na i oko kojih bi postavili foto panele, a ispod i oko njih bi uzgajali povrće i voće za osobnu upotrebu.

Oni koji bi se naselili u pustinje proizvodili bi i vlastitu vodu iz zraka koju bi koristili za piće i higijenu, a nakon toga za navodnjavanje biljaka.

Oni koji se ne bi na vrijeme odselili iz gradova ostali bi bez hrane, vode i energije. Iz gradova bi pobjegli i policajci sa svojim obiteljima pa ne bi tko imao čuvati red i mir. Preostalo stanovništvo bi bilo prepuštene anarhiji u kojoj jači otimaju od slabijih, pa bi najslabiji ostali i bez života. A kada bi jači opljačkali sve što se može opljačkati i oni bi morali napustiti velike gradove.

I tako bi nastalo novo normalno kroz proces brzog i krvavog čišćenja svih koji se ne mogu brzo prilagoditi novom normalnom.