Tihomir Čuljak
U Hrvatskoj se često zna čuti kako nam treba strategija o ovome ili onome, te kako tu strategiju treba iznijeti biračima. To obično govore ljudi koji ne znaju ni što je to strategija, ni što je geopolitika, ni što je to tržišna privreda.
Tržišna privreda je rat protiv konkurencije i u tome ratu pobjeđuju oni koji imaju više kapitala ili bolje ideje koje pretvaraju u proizvode i usluge.
Geopolitika je tržišni rat između država u kojem se države bore za realizaciju svojih interesa na međunarodnom planu na području gospodarstva, politike, medija, a u krajnjoj situaciji oružanim sukobom.
Strategija je riječ koja se veže uz uspješne vojskovođe koji su znali dugoročno dobro voditi svoju vojsku. Vremenom, riječ je preuzela značenje ostvarivanja određenog cilja nakon dužeg planiranja. Strategija je usko povezana sa riječi taktika, pri čemu se strategija odnosi na dugoročni cilj, a taktika na način kako ostvariti postavljene ciljeve. I strategija i taktika uključuju što kvalitetnije korištenje određenih sredstava u vremenu i prostoru. Strateško planiranje se sa vojske prenijelo u politiku, sport, gospodarstvo i druge djelatnosti u kojima se na strategiju gleda kao na način ostvarenja ciljeva.
Danas se strategija promatra kao koncept pažljivog planiranja radi postizanje vlastitih zacrtanih ciljeva, a za to je potrebno prvo odrediti koji se krajnji cilj želi ostvariti, te koja su ograničenja za postizanje cilja.
U svakom samostalnom sustavu strategija se donosi na vrhu sustava. Da bi strategija bila uspješna ona se mora temeljiti na realnim podacima o vlastitim bilancama, o okolini i o prednostima u usporedbi sa protivnikom. Kako bi se strategija ostvarila svaki sustav mora svoje resurse i sposobnosti usmjeriti tamo gdje je vjerojatnost uspjeha najveća. Svaki sustav može odabrati različite strategije opstanka, a one mogu biti ofanzivne, defanzivne, konzervativna, oportunistička itd. Preduvjet za ispravno kreiranje strategije je analiza situacije. U tom cilju stratezi svakog sustava trebaju definirati i realno sagledati najvažnije unutarnje i vanjske čimbenike kako bi došlo do najboljeg načina za ostvarenje željenog cilja. Pri tome je potrebno što bolje prepoznati resurse i sposobnosti "strateških neprijatelja", a to su svi koji imaju suprotstavljene interese. Čak i kada su oni formalni saveznici istovremeno su prirodni neprijatelji. Svi njihovi prirodni strateški neprijatelji su naši prirodni saveznici, čak i kada imamo vrlo loše međusobne odnose. Na osnovu spoznaja o vlastitim i protivničkim resursima moguće je napraviti plan o što uspješnijem povećanju vlastitih interesa i ciljeva.
Planiranje je osobina kreativnog predviđanja problema i pronalaženja rješenja za te probleme, a koji se mogu pojaviti na putu do ostvarenja strateškog cilja, to jest cilja o kojem ovisi opstanak sustava u realnom okruženju. Pri planiranju je potrebno jednako dobro poznavati okruženje i veze sa okruženjem, kao i sam sustav.
Plan može biti taktički, za rješavanje trenutnih problema, ili strateški plan to jest plan o kojem ovisi preživljavanje. Taktički planovi definiraju kako kako ostvariti trenutne parcijalne ciljeve.
Plan može biti kratkoročni i dugoročni.
Plan može biti protiv prirode, ili protiv inteligentnog protivnika.
Planom protiv prirode rješavaju se problemi optimalnog bilanciranja i raspoređivanja materijalnih i ljudskih raspoloživih resursa pri proizvodnji, izgradnji velikih objekata, transporta ili skladištenja, u čemu veliku pomoć predstavljaju metode planiranja i optimiranja kao što je mrežni plan, simpleks metoda, ili poslovni planovi. Ovakvi poslovni planovi nastoje poboljšati vlastitu kvalitetu, ili sniziti troškove proizvoda, te ne uzimaju u obzir možebitne poteze tržišnih konkurenata.
U planiranju protiv inteligentnog protivnika potrebno je predvidjeti poteze protivnika, te odabrati najoptimalnije poteze s obzirom na moguće protupoteze protivnika. Gospodarski strateški planovi su najčešće igre protiv inteligentnog protivnika i tu se često koriste različiti alati kao što su teorija igara, SWOT analiza, Porterov model i slično.
Vanjske prilike i prijetnje mogu dolaziti od "strateških neprijatelja" koji imaju suprotstavljene interese, a mogu dolaziti i od saveznika kada im se interesi promjene. Kako bi se predvidjeli budući poteza protivnika potrebno je u mislima odigrati "igru predviđanja" utemeljene na osnovama teorije igara, a koja se sastoji od tri koraka;
1) definirati protivničke potrebe, interese i ciljeve, sredstava, sposobnosti i metode koje koristi, te probleme koji mu se mogu pojaviti na putu do cilja.
2) kronološki analizirati njegove dosadašnje poteze, pri čemu treba odvojiti bitno od manje bitnog kako se ne bi izgubili u gomili nevažnih detalja, čime se provjerava dali su dosadašnji njihovi potezi smisleno povezani, te gdje se svaki pojedini protivnik nalazi do puta ostvarenja svoga cilja i interesa.
3) uživljavanjem u položaj svakog sudionika igre potrebno je zapitati se: "što bih ja učinio na njegovom mjestu ?".
Osim praćenja protivnika potrebno je pratiti saveznike, odnosno njihove interese, ciljeve, resurse i poteze koje povlače. Ako se uoči kako su njihovi ciljevi i interesi postali suprotni našim interesima i njih treba promatrati kao potencijalne strateške protivnike.
Nakon predviđanja budućih poteza protivnika i saveznika potrebno je odabrati najoptimalnije vlastite poteze, s obzirom na naše i njihove interese, ciljeve, raspoloživa sredstva, probleme i dostupne metode.
Nakon odabira najoptimalnijih vlastitih poteza potrebno ih je vremenski i prostorno razraditi u detaljan plana, a da bi plan uspio on mora biti skriven. Ako protivnik razotkrije naš plan tada on stječe stratešku prednost.
Zbog tajnosti takvi planovi protiv inteligentnog protivnika obično se zovu urote, zavjere ili spletke, pri čemu se, obično krše sve zakonske ili moralne norme, odnosno dozvoljeno je sve što ide u vlastitu korist, ili na štetu protivnika. Prva takva poznata zavjera je opisana u Bibliji kad je Kain smislio plan kako se riješiti brata Abela. Takvi planovi su se pravili kroz cijelu ljudsku povijest, a njihova kvaliteta je ovisila o sposobnosti i iskustvu autora. Još je stari kineski ratnik Sun Tsu rekao: « Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda jamči pravu pobjedu. Rastopite sve dobro u zemlji neprijatelja. Uvucite predstavnike vladajućeg sloja u lopovske i zločinačke poduhvate. Potkopajte njihov položaj i ugled. Izložite ih javnoj sramoti. Ometajte rad vlasti svim sredstvima. Svugdje smjestite svoje ljude. Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Širite raskol i svađe među starije. Poništavajte sve vrjednote. Nudite i poklanjajte. Kupujte ortake i informacije. Ne štedite novce, jer to donosi velike kamate. »
Početni korak u strateškom planiranju je izrada bilance raspoloživih dobara: materijalnih, intelektualnih i ljudskih. Bilance je potrebno izraditi za:
Materijalna dobra su sirovine, prirodna bogatstva, lokacije i raspored sirovina, transportni putovi, infrastrukturni objekti i slično.
Intelektualna dobra su kvaliteta pravnog sustava, obrazovni sustav, intelektualno vlasništvo, razvojni mehanizmi i slično.
Ljudska dobra, tj ljudski kapitali su stručni kadrovi koji mogu obaviti specifične poslove kao što su kvalitetni menadžeri, stručnjaci za posebna područja, političari, te banke podataka o takvim kadrovima s izrađenim psihološkim profilima.
Bilance je potrebno neprekidno pratiti, a u slučaju nepredviđenih promjena u bilancama potrebno je ispitati razlog tih promjena, te utjecaj promjena na nas, naše saveznike, naše protivnike i njihove saveznike. Iz bilance protivničkih dobara može se prepoznati što im nedostaje i za što će se oni boriti, što su im ciljevi i interesi, te koje probleme moraju savladati na ostvarenju svojih ciljeva.
Odavno su razni teoretičari primijetili kako je tržišna privreda rat u kojemu pobjeđuju najsposobniji i najorganiziraniji. Tek u drugoj polovici 20 stoljeća ekonomski teoretičari su počeli znanstveno razmišljati o pitanju kako i zašto neki ulagači često pobjeđuju, a neki češće gube u tržišnoj utakmici, iako imaju na raspolaganju istu tehnologiju i iste znanstvene osnove. Na osnovu takvih razmatranja ekonomisti i matematičari koji su se bavili operativnim istraživanjima matematičkih modela optimiranja i planiranja razvili su razne teorije, od kojih je najznačajnija teorija igara. Ova teorija kaže kako je svaki poduzetnički plan igra. Igru je moguće voditi protiv prirode i protiv inteligentnog protivnika. U igri protiv prirode plan je moguće ostvariti 100%, dok je u igri protiv inteligentnog protivnika plan dinamička kategorija koja se mijenja ovisno o kontrapotezima protivnika. Na osnovu ove teorije razrađeni su matematički postupci znanstvenog predviđanja i planiranja najoptimalnijih vlastitih poteza i najoptimalnijih protivničkih poteza. Svaka jednostavna planska aktivnost je jedna «igra» i suprotnost je stihijskoj aktivnosti.
Mnogo složeniji slučaj je kad u igri sudjeluje više različitih igrača. Tada je potrebno predvidjeti najoptimalnije poteze svih igrača i tada se niz igara pretvara u plan protiv inteligentnog protivnika što protivnici vide kao zavjeru, a izrada plana, tj. zavjere je najčešće povjerena posebnim odjelima za strateško planiranje. Protivnik je svatko tko ima nešto što je nama neophodno potrebno za ostvarenje naših ciljeva, ili onaj tko bi mogao poželjeti nešto što mi imamo, a potrebno je njemu za ostvarenje njegovih ciljeva. Kako bi plan uspio najbolje je kad protivnik i ne zna da je protivnik, ne smije znati kako postoji neka planska aktivnost protiv njega, a ako otkrije postojanje plana njegove šanse za otpor su veće. Ako dozna detalje plana on stječe stratešku prednost. U tom slučaju plan je propao i potrebno je izraditi novi plan. A da bi smo znali je li naš plan razotkriven potrebna je jaka kontrolna služba koja kontrolira izvršenje plana, te ispituje razloge odstupanja rezultata od planom predviđenih. Kako bi plan protiv više protivnika donio optimalne rezultate cilj nije uništiti jednog protivnika već je potrebno istovremeno oslabiti sve protivnike što je najlakše ako se pomaže slabijem protivniku, te ga se gura u sukob sa jačim protivnikom. Na toj politici od davnina poznatoj po paroli: «zavadi pa vladaj» temelji se igra protiv više protivnika gdje je cilj i jedne i druge protivnike što više međusobno slabiti, ali nikad ne dozvoliti potpunu propast jednog od protivnika.
U politici su oduvijek postojale spletke u kojima su jedni dobivali a drugi gubili. Oni koji svoje poteze nisu planirali, već su se prepuštali stihiji tj. sreći uvijek su gubili. Igra protiv njih je u suštini igra protiv prirode, a ne igra protiv inteligentnog protivnika.
Razvojem znanstvenih principa i metoda za postizanje ekonomske optimalnosti između minimalnih troškova i maksimalnih rezultata, počelo se sa stvaranjem modela ekonomskog planiranja, čime je planiranje postalo znanstvena disciplina. Prvi modeli koji su iz realnih problema izvlačili jednostavne parcijalne probleme koristili su samo četiri osnovne računske operacije. Već kod razvoja modela za izračun optimuma postalo je nužno koristiti diferencijalni račun, a kod složenijih multidisciplinarni problema nužni su postali kompjutori. Razvojem kompjutora stvorena je računska mogućnost za razvoj ekonomske teorije igara, a razvojem ekonomske teorije igara stvorena je mogućnost da strateški planovi dobiju znatno važniju ulogu u gospodarstvu, kao i u svim ostalim djelatnostima planiranja. Protivnik protiv kojeg je usmjeren plan može biti bilo koji konkurentski pojedinac, ili zajednica.
Za izradu kvalitetnog plana potrebno je što više poznavati vlastita dobra i protivnička dobra, potrebno je predvidjeti njegove probleme i najoptimalnije protivnikove poteze, potrebno je znati što više podataka o njemu i njegovim saveznicima, te podatke o razvojnim projektima, kadrovima, tehnološkim i financijskim kapacitetima. Posebno korisni su «prljavi» podatci o kadrovima dobiveni analizom psihološkog profila pojedinaca, ili skupina koje je na osnovu toga moguće kupiti ili ucijeniti. Posebna služba mora sve najvažnije podatke neprestano dopunjavati i ispitivati razloge nepredviđenih promjena u stanju dobara i poteza, vlastitih i protivničkih.
Organizacije za strateško planiranje (odjeli za zavjere) planove razrađuju u jedan ili više scenarija koji su podložni dinamičkim izmjenama, ovisno o kontrapotezima protivnika. U svakom scenariju zavjere najprije se određuje cilj, a dolazak do cilja ostvaruje se vremenskom podjelom poslova na više faza, a faza na više koraka, slično kao što se kompjutorski programi sastoje od više potprograma. Svaki korak se pretvara u «igru protiv prirode», ili «igru protiv inteligentnog protivnika», čime se plan pretvara u niz matematičkih modela. Na osnovu tih matematičkih modela izrađuju se kompjuterske simulacije kojima se mogu precizno provjeravati možebitni učinci plana zavjere. Ako nije moguće izvršiti vremensku podjelu poslova put do cilja potrebno je podijeliti na više zadataka, te za svaki zadatak odrediti posebni tim zadužen za izvršenje pojedinog zadatka koji se obično zove «akcijski plan». Moguća je i kombinacija ova dva načina planskog djelovanja, tako da se unutar faza izvrši podjela na više zadataka, ili da se unutar zadataka izvrši podjela na pojedine faze. Moguće je stvoriti i posebne formalno nezavisne institucije za izvršenje pojedinih zadataka, a te institucije svoj zadatak odrađuju kroz više vremenskih faza dok ne dođu do izvršenja svog zadatka. Posebni odjeli za kontrolu moraju neprestano pratiti izvršenje plana, te signalizirati pojavu nepredviđenih događaja i kašnjenja u izvršenju plana.
Na osnovu razrađenih različitih urotničkih scenarija ekonomski jake sile razrađuju različite kompjutorske simulacijske igre kojima testiraju kvalitetu pojedinih scenarija. Vojni planeri razrađuju ratne igre na kojima viši časnici treniraju različite taktičke ili strateške poteze. Obavještajni planeri razrađuju obavještajne igre gdje treniraju i ispituju različita sredstva i metode prikupljanja i analiziranja podataka, sredstva i metode za zaštitu vlastitih podataka, te sredstva i metode za širenje dezinformacija u protivničke redove.
Pri kreiranju plana «urote», a i pri obrani od «urote» dobro je poznavati različite psihološke efekte poznate kao «teorija kuhane žabe», «teorije slamanja morala» i «domino teorija» (domino efekt). Sve ove teorije temelje se na manipulaciji čovjekovom potrebama i slabostima.
Kreatori urota nastoje pripadnike vlastite zajednice što snažnije vezati za zajednicu raznim psihološkim metodama izazivanja ljubavi prema zajednici, te izazivanjem straha i osjećaja ugroženosti od drugih zajednica. Postoje razne psihološke tehnike za jačanje veza prema vlastitoj zajednici koje se sve češće koriste čak i kod multi-level marketinaga, a cilj im je što više povezati pripadnike zajednice i izazvati osjećaj vezanosti i ljubavi, čak i kod čisto interesnih zajednica.
Prema pripadnicima protivničkih zajednica nastoji se postići suprotni efekt, smanjiti ljubav prema zajednici, smanjiti osjećaj ugroženosti zajednice, te marginalizirati sve pojedince u protivničkim redovima koji upozoravaju na ugroženost njihovih zajednica. Ljubav prema zajednici najlakše je smanjiti korumpirajući pojedine vođe protivničkih zajednica, te preko medija u tim zajednicama širiti stav kako su sve vođe te zajednice korumpirani, pokvareni i nesposobni. Istovremeno, potrebno je u tim zajednicama preko medija širiti uvjerenje i stav kako nikakve opasnosti nema.
U slučajevima kad postoji više neprijateljskih zajednica poželjno je te zajednice međusobno sukobiti, što se postiže politikom «zavadi pa vladaj». Kod ovakvog urotničkog scenarija u protivničkim zajednicama je potrebno, preko medija, izazvati strah od drugih zajednica, te istovremeno pomirljivo i prijateljski nastupati prema svim tim zajednicama. Umjerene, pomirljive i razumne vođe tih zajednica je potrebno na sve moguće načine preko lokalnih medija ismijavati, blatiti i uklanjati na sve moguće načine. Istovremeno je potrebno pomagati agresivne, radikalne i sukobima sklone lokalne vođe koje je potrebno usmjeravati na sukobe prema drugim zajednicama. Kako bi to uspješnije činili potrebno im je svima pomalo pomagati, s tim što je slabijim protivnicima potrebno tajno više pomagati, a jačima manje, ponekad samo simbolično.
Za postizanje ovakvih ciljeva postoje više raznih teorija i tehnika:
Teorija kuhane žabe kaže: ako žabu baciš u lonac pun vrele vode ona će iskočiti. Ako je pak baciš u lonac s hladnom vodom, te vodu lagano zagrijavaš skuhat ćeš ju. Po toj teoriji ako čovjeka, ili skupinu ljudi izložiš velikom pritisku oni će se pobuniti. Ali ako ih malim obećanjima navedeš na suradnju tj. davanje protuusluga, možeš postepeno tražiti sve veće protuusluge, prijeteći prestankom malih usluga koje si im odobrio na početku. Ovaj psihološki efekt je vrlo koristan pri kreiranju plana zavjere u njegovim početnim fazama, kad za sebe vežeš vlastite dobavljače, ili kad protivnika i njegove «prirodne saveznike» navlačiš u zamku.
U širenju «poželjnog» stanja protivnika bitno je slomiti moral ciljanoj osobi ili društvenoj grupi. Jedna od glavnih tehnika slamanja morala je: drži osobu u neznanju glede njezina statusa i očekivanja. Osim toga, ako česte promjene, od strogih mjera do obećavanja dobrih odnosa, uz širenje proturječnih vijesti, kognitivnu strukturu takvog stanja učine krajnje nejasnom, osoba više neće znati vodi li je određeni plan ka željenom cilju ili je od tog cilja udaljava. U takvim uvjetima čak i osobe s jasnim ciljevima i spremne na rizike ne mogu donijeti odluku što učiniti.
U zadnjoj fazi kad protivnik počinje očigledno gubiti kontrolu nad svojom sudbinom pojavljuje se «efekt domina» koji se može pojačati širenjem dezinformacija i panike. Domino teorija je psihološki efekt temeljen na emocijama, najčešće strahu. (Domino teorija je istovrsna matematičkoj teoriji kaosa koja u opisu prirodnih pojava tvrdi kako zamah leptirovih krila u Kini za nekoliko mjeseci može uzrokovati oluju u Europi.) Može se primijetiti na svakom sportskom susretu kad jednu ekipu uhvati panika. Tada igru treba smiriti, ili na kratko prekinuti kako bi se prekinuo negativan slijed događaja.
Domino efekt najčešće se javlja u djelatnostima gdje su moguće brze promjene koje izazivaju strah od prijenosa promjena na druge, npr. u financijama. Kad jedna veća banka dospije u stanje nelikvidnosti svi štediše pokušavaju na brzinu dići uloge. Pošto je posao banke kreditiranje one deponirani novac na drže u sefovima, već ga dalje posuđuju. To znači da ni jedna banka ne može u istom trenutku vratiti sve depozite. Ako svi štediše istovremeno pokušaju dići novac sa štednje bankrot je neizbježan za svaku, pa i najveću svjetsku banku. Kad nestane novca na šalterima nastaje panika koja se prenosi na ostale štediše koji također navaljuju na banku. Tada banka povlači svoje uloge u drugim bankama koje također postaju nelikvidne. Tada se panika prenosi i na štediše ostalih banaka koji također navaljuju na svoje banke, te jedna po jedna banka odlaze u bankrot. Najveći takav domino efekt dogodio se 1929. u SAD-u, a i u drugim državama to se ciklički često događalo dok je postojalo zlatno važenje novca. Domino efekt redovito se javlja nakon planski izgrađivanih financijskih piramida koje imaju za cilj postepenim ubacivanjem novca na neko tržište ovladati tim tržištem i ostvariti ekstra profit, te naglim povlačenjem novca izazvati razbijanje tog tržišta i uništenje protivnika tj. Konkurencije.
Domino efekt, znatno rjeđe, znao se događati i u politici uvijek kad se kod velikog postotka stanovništva probudila nada u nešto novo, bolje, ili kad se javio strah od promjena. Početkom dvadesetog stoljeća, dolaskom boljševika na vlast u Rusiji postojala je znatna opasnost da se isto, poput domino efekta prenese i na ostale zapadne države. Mnogi su povjerovali u novo, bolje društvo i bili su spremni poginuti za to. Ali, vrlo brzo pristalice komunizma koji su otišli na izobrazbu u sovjetske političke centre, vidjeli su žalosne rezultate. Neki su ostali vjerni plaćenici komunizma, ali neki su se razočarali pa su ga s time upoznali svoju javnost. Dobar dio onih koji su se razočarali u ekonomske efekte marksizma i Lenjinove prve petoljetke odbacili su marksističku ekonomsku teoriju, ali su zadržali kolektivizam, boljševički apsolutni centralizam i boljševičke terorističke metode vladanja, te su se tako osnovali nove ljevičarske socijalističke ideološke frakcije kao što su nacionalni socijalizam i fašizam. Samim time nestalo je opasnosti od domino efekta u širenju marksističkog komunizma.
Domino efekt javio se i kod raspada istočnog bloka. Komunizam je društvo koje se održavalo na strahu. Načeli su ga Papa Ivan Pavao II koji je preko katoličke crkve napao komunizam i SSSR, posredno preko Poljske, tako što je pokazao kako se ne treba bojati kad su svi složni, Regan koji je ekonomski uništio SSSR uvukavši ga u skupi projekt rata zvijezda, te prozapadne arapske države koje su velikim povećanjem proizvodnje nafte srušili njenu cijenu koju je SSSR izvozio u velikim količinama. Nastala je borba za vlast u samom SSSR-u, te se čitav varšavski pakt raspao čim je Jeljcin, u borbi za vlast objavio odvajanje Rusije od SSSR-a.
Ali domino efekt nikad ne dolazi sam od sebe. Netko mora pokrenuti pad prve kockice koja zatim ruši ostale u nizu, a poželjno je brzo, preko medija posijanu paniku prenijeti na saveznike neprijatelja, kako bi se i oni urušili. Ako se prijenos promjena ne dogodi brzo domino efekt nestaje.
Poznavanje psiholoških teorija kao što je «teorije kuhane žabe» i «domino teorije» korisno je i kreatorima zavjera, a i onima kojima je posao zaštita od njih. Korisno je poznavati i načine za izazivanje različitih psiholoških stanja kod protivnika kao što je «kompleks manje vrijednosti» koji protivnika onesposobljava za kreativno razmišljanje kod rješavanja problema.
Kreatorima strateških planova, tj. « urota» ovi psihološki efekti pomažu kod planiranja planova urote tj. već pri podjeli plana na faze i korake.
Napadnutima poznavanje ovih teorija pomaže u prepoznavanju i otkrivanju postojanja urote, te kod procjene cilja urote. Čim se od «prirodnih neprijatelja», ili njihovih «prirodnih saveznika» prime određeni zahtjevi koji nemaju direktnu i jasnu interesnu logiku, potrebno je upitat se: što je slijedeći zahtjev i koji je cilj tih zahtjeva? Poseban oprez je potreban ako se radi o nekakvim principijelnim ili humanitarnim zahtjevima od kojih protivnik nema nikakav direktni interes. Isto tako, kad neka naša institucija, banka, ili neki naš «prirodni saveznik» doživi kolaps moramo povući brze poteze kako se ne bi dogodio domino efekt. Kod domino efekta potrebno je spriječiti paniku tj. potrebno je učiniti ono što nogometaši zovu «smiriti loptu» ili što košarkaški treneri žele postići kad uzmu «tajm aut».
Na svjetskom planu razvijene zemlje igraju igru protiv manje razvijenih i ta igra više sliči igri protiv prirode, nego igri protiv inteligentnog protivnika, zahvaljujući nesposobnim ili korumpiranim političkim elitama nerazvijenih zemalja. Ekonomisti iz bivših zemalja planske privrede nisu naučili kako se boriti protiv konkurencije pošto su u svojim planovima analizirali samo potrebe kupaca i mogućnosti dobavljača. U tržišnoj privredi planovi su ratni scenariji protiv konkurencije, želje kupaca su bojno polje, a dobavljači su saveznici koje treba pridobiti boljom cijenom, ili nekim drugim pogodnostima. Najvažniji elementi razvoja jakih država su njihove obavještajne službe koje sastavljaju bilance ljudskih i materijalnih dobara kojima raspolažu protivnici, vlastita država, poduzeća i građani, prate i signaliziraju promjene u bilancama, te kreiraju najvažnije planove na nivou države, čije izvršenje pažljivo kontroliraju.
Veliki industrijski i financijski lobiji uz pomoć međunarodnih institucija koje su pod njihovim nadzorom (tj. nadzorom njihovih država) razrađuju kompjuterske simulacijske tržišne i financijske igre gdje mogu vrlo brzo simulacijski provjeriti učinak svojih poteza. Usporedbom simulacijskih rezultata i stvarnih rezultata na terenu, analitičari otkrivaju greške u svojim scenarijima i simulacijskim igrama te ih stalno usavršavaju. Najveći problem su im nove ideje i inovacije koje nitko ne može predvidjeti. Ako te nove ideje, proizvodi, ili tehnologije predstavljaju konkurenciju nekim postojećim proizvodima ili tehnologijama, od ugroženih velikih vlasnika, konkurenata, mogu se očekivati sabotaže. U ovome znatnu ulogu imaju razne stručne institucije koje «pomažu» inovatorima, te obavještajno-sigurnosne službe razvijenih država koje se bave industrijskom špijunažom (bussines inteligence) i pomažu vlastitim velikim kompanijama. Takve udruge i službe, između ostaloga pomažu u organizaciji raznih međunarodnih sajmova inovacija i novih proizvoda gdje prikupljaju informacije o novim tehnikama, tehnologijama i proizvodima, te pretpostavljeni utjecaj tih novosti na postojeće tehnologije. Ako otkriju kako postoji opasnost da nove tehnologije znatnije poremete postojeću ravnotežu i ugroze profit njihovih kompanija, nastoje usporiti njihovo usvajanje dok se njihove kompanije ne pripreme za novosti. Razvojne odjele velikih konkurentskih kompanija lako je kontrolirati, ali problem su im mali poduzetnici-inovatori koji godišnje smišljaju tisuće novih ideja i nije ih moguće kontrolirati. Kada kod njih otkriju neki «opasan» novi proizvod, nastoje na sve moguće načine usporiti razvoj takvih poduzetnika. Ako procijene kak inovator može financirati razvoj do proizvodnje od takvih inovatora otkupljuju patent ili licencu, te kreću u proizvodnju samo ako nemaju drugog izlaza, tj., ako je on toliko dobro zaštićen da ga ne mogu ukrasti, a istovremeno se neki konkurent zainteresirao za taj patent. Veća vjerojatnost otkupa je ako se radi o inovaciji koja predstavlja malo poboljšanje postojećeg proizvoda, ili ako se radi o sniženju troškova proizvodnje postojećih tehnologija. Ako se radi o potpuno novom proizvodu za koji tek treba razviti potražnju na tržištu vjerojatnost ulaska u proizvodnju je gotovo nikakva. U takve inovacije velike kompanije ulaze samo kad se nalaze u očajnoj situaciji glede opstanka na tržištu, zbog toga što konkurenti već imaju kvalitetnije ili jeftinije proizvode.
(Slično tome i vojske većine država su samo u ratu, osobito kada gube, spremne ulagati u nove tehnologije, kako bi stekle prednost pred neprijateljem. Zahvaljujući prvom svjetskom ratu došlo je do naglog razvoja elektronike, tj., radija i televizije. Drugi svjetski rat je razvio kompjutore, a hladni rat je stvorio Internet. Ovime je postojanje velikih gradova prestalo biti najvažniji čimbenik koji je omogućavao spajanje ideja i kapitala. Vojni rat je također prestao biti uvjet tehnološkog razvoja pošto je konkurencija među poduzetnicima proširena na čitavi svijet, te su lokalnim političkim monopolistima time potkopani temelji, to jest dovedeni su u stanje očaja izazvanog totalnim tržišnim ratom koji ni najjači industrijsko – bankarsko - politički lobiji ne mogu suzbiti. Internet je značenje oba ta faktora znatno umanjio pošto je omogućio udruživanje inovatora s jednog kraja svijeta sa poduzetnicima iz drugog dijela svijeta, zahvaljujući mogućnosti razmijene informacija između ljudi koji se na nikakav drugi način ne bi mogli susresti.)
Da bi plan tj. zavjera uspjela nikad se ne smije priznati njezino postojanje, čak i kad je očigledna. Najčešća metoda prikrivanja razotkrivene zavjere je prikazati one koji su je razotkrili kao paranoične duševne bolesnike. (Ponekad obavještajno-sigurnosne službe, ili terorističke mreže namjerno šire desetke raznih zavjereničkih scenarija kako bi stvorili informacijski šum, gomilu zbrkanih i nepovezanih informacija kojima pažnju protivnika usmjeravaju na krivu stranu, a ponekad i stvarni duševni bolesnici rade istu stvar, što se može prepoznati po tom što se u scenariju zavjere ne vidi jasna interesna logika.)
Jedini način razotkrivanja protivničke zavjere je stalna analiza naših interesa, te analiza interesa naših suradnika i naših protivnika, gospodarskih, političkih, vojnih ili ideoloških. Ovaj posao mogu obavljati samo natprosječno inteligentni analitičari, u većini doktori matematike sposobni sve različite mogućnosti pretvoriti u različite matematičke modele, te predložiti najbolja rješenja. Posebno pažljivo je potrebno analizirati informacije koje nemaju logiku, tj. ne može ih se logički povezati s ostalim informacijama. Ovu analizu je potrebno posebno pažljivo vršiti prije svakog značajnijeg strateškog poteza s naše strane, ili poslije svakog značajnijeg događaja u našem okruženju. Svaki naš značajniji potez nekom može pogodovati, a nekom štetiti i zato je potrebno unaprijed znati tko će nam biti «prirodni saveznik», a tko «prirodni neprijatelj». Svaku značajniju promjenu u tehnici, tehnologiji, kapacitetima, zalihama, organizaciji, kadrovima, ili politici koje nismo predvidjeli mogu utjecati na plan, te je nakon svake takve promjene potrebno analizirati njihov utjecaj na plan, a ako je taj utjecaj znatan potrebno je ponovno izraditi plan.
Poslovni strateški planovi
U tržišnoj privredi strateški planovi protiv konkurenata stalna su igra protiv inteligentnog protivnika. U gospodarskoj aktivnosti uvijek sudjeluje više igrača od kojih su neki suradnici, a neki protivnici, te je zbog toga potrebno stalno analizirati moguće najoptimalnije poteze kupaca, dobavljača i konkurenata s obzirom na resurse kojima raspolažu. Suradnici su oni koji imaju iste interese kao što su dobavljači i proizvođači komplementarnih dobara. Protivnici su oni koji imaju suprotne interese, a to su konkurenti, te proizvođači supstituta i njihovi dobavljači. Ako postoji više konkurenata na nekom tržištu vrši se grupiranje i to uglavnom oko najjačih suprotstavljenih igrača. Svaki igrač okuplja svoje «prirodne saveznike» oko sebe, a to su oni koji imaju iste interese, dok su svi koji imaju iste interese kao i protivnik «prirodni neprijatelji». Glavni igrači razrađuju postupke slabljenja ili pridobivanja na svoju stranu konkurentovih prirodnih saveznika, a istodobno jača vezanost svojih prirodnih saveznika za sebe. Posebnu ulogu imaju oni koji su dobavljači i jednima i drugima, osobito ako se radi o dobavljačima prirodno (kvantitativno ili kvalitativno) ograničenih vrsta dobara. Oni mogu biti neutralni, a u kritičnom trenutku igre mogu se opredijeliti za one koji imaju veće šanse za opstanak na tržištu, te na taj način mogu zadati odlučujući udarac slabijem igraču. Glavni igrači nastoje u svoje suradnike pridobiti što više političara, obavještajaca i ostalih državnih službenika, ili svoje dioničare i suradnike progurati u te strukture. Interes velikih kompanija za pridobivanje ovakvih suradnika je biti na izvoru informacija, te imati prednost pri dobivanju državnih narudžbi, dok političari nastoje imati dobre veze s kompanijama kako bi stekli što više sponzora i kako bi u slučaju gubitka izbora imali osiguran dobro plaćeni posao.
U gospodarstvu se sve češće i mala poduzeća koriste poslovne strateške planove u čijoj izradi se sve češće koriste alati poput mrežnog plana i simpleks metode kada se radi o optimiziranju vlastitih resursa, odnosno teorije igara, SWOT analiza i Porterova analiza kada se radi o igri protiv inteligentnog protivnika.
SWOT analiza
SWOT analiza je kvalitativna analitička metoda koja kroz 4 čimbenika nastoji prikazati snage, slabosti, prilike i prijetnje određene pojave ili situacije. U ovoj analizi svako poduzeće mora voditi računa o unutrašnjem i vanjskom okruženju. Ova analiza nastoji prikazati unutrašnje snaga i slabosti organizacije, te vanjske prilike i prijetnji s kojima se organizacija suočava. Pošto se trenutna situacija može brzo promijeniti i prilike se mogu u trenutku promijeniti. U kontekstu vremena, snage i slabosti predstavljaju sadašnjost temeljenu na prošlosti, dok prilike i prijetnje predstavljaju budućnost temeljenu na prošlosti i sadašnjosti. Često je potrebno prvo obratiti pažnju na vanjske prilike i prijetnje, a tek nakon toga treba gledati na svoje unutarnje snage i slabosti.
Porterova analiza
U gospodarskoj strategiji prema Porteru postoji 5 sila koje utječu na uspješnost poduzeća (konkurenti, dolazak novih konkurenata, pregovaračka moć dobavljača, pregovaračka moć kupaca, mogućnost pojave supstituta). Prema Porteru, ulazom novih konkurenata smanjuje se cijena, a time i profit. On navodi 5 sila koje djeluju na uspjeh. Postojeći "igrači", koriste zalihe profita kako bi stvoriti barijere ulasku novih igrača na tržište. Oni koji imaju zalihe profita zauzimaju snažne pozicije na tržištu. Ako su zalihe profita niske, to prisiljava postojeće "igrače" na konkuriranje troškovima, to jest njihovo smanjivanje. Druga prijetnja je mogućnost uvođenja supstituta trenutnom proizvodu, a to rade inovativni konkurenti svojim racionalizacijama ili inovacijama.
Prijetnje mogu doći i zbog interesa kupaca i dobavljača.
Pregovaračka moć kupaca ovisiti će o nekoliko faktora. Ako kupci kupuju veliki broj proizvoda iz ponuđenog asortimana, ili ako su malobrojni, ili ako su kritični element proizvodne kvalitete, kupci će imati veliku pregovaračku moć, što može utjecati na smanjenje naše proizvodnje.
Kod dobavljača, njihova malobrojnost, ili prevelika ovisnost o njihovoj kvaliteti povećavati će moć dobavljača, pa oni mogu uvjetovati povećanja cijene čime poskupljuju i izlazni proizvod naše tvrtke, u skladu s pregovaračkom moći dobavljača.
Peta sila je suparnička sila među konkurentima koja iziskuje dodatna sredstva za marketing ili pak snižavanje cijena, u odnosu na cijene konkurencije. Zbog toga je potrebno definirati sile, nakon čega je potrebno donijeti odluku koja je sila najznačajnija. Time se definira tržišna struktura i izvori konkurentskih prednosti kako bi strategija bila u skladu sa okolinom.
Porterova analiza sila vodi na zaključak kako se tvrtka, uspješnom analizom okruženja, te pozicionirajući u odnosu na spomenute sile postavlja u mogućnosti za ostvarenje iznad prosječne dobiti. Izbor strategija bazira se na konkurentskoj prednosti i rasponu. On navodi dva tipa ostvarivanja konkurentske prednosti: temeljem niskih troškova ili temeljem diferencijacije. Prema Porteru za uspjeh je potrebno odabrati strategiju koja odgovara tržišnoj strukturi u kojoj se organizacija nalazi, a izbor treba biti u skladu s ponuđenim strategijama.
Financijski strateški planovi
Jednostavniji oblik planske financijske agresije na države su špekulativni strateški planovi koje kreiraju i izvode krupni međunarodni igrači. Veliki međunarodni špekulanti mogu izvršiti financijski napad na slabije države u cilju ostvarenja velikih zarada. Napad počinje plasiranjem velike količine novca na tržište napadnute države. Kupuje se lokalni novac, državne obveznice, ili dionice zbog čega domaća valuta aprecira (raste) u odnosu na strane valute. Kad vrijednosnice počnu naglo rasti u kupovinu se uključuju mnogobrojni sitni špekulanti, zbog čega vrijednosnice doživljavaju još veći i brži rast, čime dolazi do stvaranja financijske piramide. Kad napadači ocijene kako je domaća valuta dovoljno narasla oni tiho prodaju kupljenu valutu, obveznice i dionice pa novoj višoj cijene, te se povlače sa tržišta. Kad oni koji su se kasno uključili u kupovinu shvate kako kupljene vrijednosti neće dalje rasti i oni nastoje prodati kupljeno, nakon čega dolazi do naglog pada vrijednosti domaće valute, obveznica i dionica. Oni koji su organizirali ovakav napad na valutu ostvaruju brzu i veliku zaradu dok su svi ostali trgovci, koji su se kasno uključili u posao ostvarili gubitak, a često i propast, a to su najčešće obični građani koji se bez potrebnog znanja uključuju u trgovinu valuta, obveznica, ili dionica kad potaknuti snažnom reklamom počinju ulagati u vrijednosnice kojima cijena naglo raste.
Mnogo složeniji slučaj je kad jače države odluče krenuti u financijski rat protiv slabijih država. Tada se kreiraju mnogo složeniji i razrađeniji međunarodni strateški planovi kojima se vrši postupak financijske kolonizacije koji odgovara krupnom međunarodnom financijskom kapitalu, a potpuno razara manja nacionalna gospodarstva. Najveći gubitnici u ovom postupku su manji nacionalni poduzetnici, državna poduzeća i stariji zaposlenici u takvim poduzećima koji vrlo teško mogu naći posao kad ga jednom izgube. Time i čitava država postaje ekonomski ovisna o stranim tzv. strateškim ulagačima. Globalni financijski igrači su detaljno razradili ovaj postupak i on je vrlo sličan načinu na koji dileri droge navode naivne na uzimanje droge. Strani krediti na neoprezne države djeluju upravo onako kako droga djeluje na narkomane. Sve izgleda lijepo dok kredite (drogu) uzimaju, a teška kriza nastaje nakon što krediti (droga) prestanu stizati.
Geopolitički strateški planovi
Kad je cilj geostrateški neprijateljska država u strateškom planu napada na nju potrebno je:
a) optimalizirati upotrebu vlastitih resursa, materijalnih, intelektualnih i ljudskih,
b) što više potencijalnih saveznika pridobiti na svoju stranu.
Nakon toga potrebno je protivnika oslabiti iznutra.
Kako bi se to postiglo potrebno ga je zaraziti nekom "bolešću" koja će ga oslabiti. Kao bolest najbolje može poslužiti neka ideologija kojom će se zavesti mentalno deficitarne, ili duhovno lijene ljude nesklone upotrebi vlastite glave za razmišljanje. Ideologije kao što su komunizam koji guši poduzetništvo i vjeru, fašizam i nacionalni socijalizam koji nastoji jedan narod suprotstaviti svim ostalim narodima, neoliberalizam, globalizam i otvoreno društvo koji nastoje razbiti male zajednice kao što su obitelji i sitni poduzetnici kako bi formalno ojačali moć pojedinaca, zeleni ekološki pokreti koji se formalno bore za zaštitu okoline, a u stvari slabe konkurenciju velikim multinacionalnim kompanijama, te vjerski fundamentalizam koji slabi protivnika i skreće pogled s interesa multinacionalnih kompanija i njihovih lobija.
Kako bi se neka ideologija ubacila na protivnički teren potrebno je poznavati postojeće sukobe u protivničkim redovima kao što su sukobi između bogatih i siromašnih, nacionalista i internacionalista, rukovodilaca i podčinjenih, mladih i starih, muških i ženskih, manje i više obrazovanih. Korisno je poznavati sve suprotnosti na interesnoj, vjerskoj, nacionalnoj ili rasnoj osnovi, a prikupljanjem ovakvih podataka bave se obavještajne službe. Za svaku ovu skupinu potrebno je izraditi kolektivni psihološki profil na osnovu čega se smišlja ideologija kojom bi se ta skupina mogla sukobiti s drugom skupinom. Uvijek se podupire ideologijski sustav vrijednosti koji je suprotan postojećem većinskom sustavu vrijednosti. Ideologija treba nedovoljno upućene uvjeriti u neku laž, a kako bi se to moglo tu laž je potrebno umotati u ambalažu od općepoznate istine. Za izradu ideologije najbolje je angažirati nekog mladog, ambicioznog i frustriranog znanstvenika koji je i sam opsjednut mržnjom prema nekom. Kako bi ga se moglo usmjeravati on mora imati neke slabosti kojima ga se može gurati u određenom smjeru. Tako izrađenu ideologiju potrebno je unijeti u tijelo protivničke zajednice, a to je najlakše preko medija koji djeluju u samoj protivničkoj zajednici. Među vlasnicima medija i novinarima uvijek je moguće naći dezinformatore koji su se spremni prodati za novac, povjerljive informacije, ili veze. Preko medija se osim širenja ciljane ideologije treba napadati i sustav vrijednosti, tj. sveukupni nacionalni i kulturni identitet. Paralelno s ovim treba što više korumpirati političare kako se ne bi mogli suprotstaviti realizaciji plana. Osim agenata dezinformatora vrlo su važni agenti provokatori kojima se pomaže osvajanje vodećih položaja u protivničkim, najčešće radikalnim političkim organizacijama, koje se navodi na radikalne poteze, a koji kasnije mogu poslužiti kao povod za vlastite radikalne poteze.
Kako bi protivnik trajno oslabio najbolje je kad ideološki sukob dugo traje, ali da ni jedna skupina ne odnese pobjedu. Ako protivniku ubačena ideologija odnese pobjedu može se prebaciti i na vlastiti teren, a oko te ideologije protivnička zajednica se može mobilizirati, te postati još homogenija i jača. Zato je potrebno među protivničke redove ubaciti više suprotstavljenih liberalističkih ili kolektivističkih ideologija koje se međusobno stalno sukobljavaju, ali ni jedna ne odnosi pobjedu, kako bi se izazvao kontrolirani kaos. Ako postoji više strateških neprijatelja među njih je potrebno ubaciti suprotstavljene ideologije kako bi se uvukli u međusobni sukob i tako oslabile. Dok traje zaraza nekom ideologijom prilikom ostvarivanja geopolitičkog strateškog plana, potrebno je spriječiti prenošenje zaraze na vlastiti teritorij. Za to je najbolje protivnika stalno opterećivati nekim marginalnim problemima oko kojih će se stalno voditi rasprave u medijima, među političarima i obavještajnim službama, kako ne bi imali vremena baviti se rješavanjem ozbiljnih problema i pokušati uzvratiti udarac istom ili nekom drugom ideologijom.
Osim suprotstavljenih ideologija protivničke države se mogu oslabiti i ubacivanjem etničkih (plemenskih, regionalnih, vjerskih ili nacionalnih) sukoba na teritorij protivničkih država. Kroz povijest su jače države obično nastojale ojačati regionalne osjećaje na teritoriju susjednih država kako bi takve države oslabile i naknadno osvojile. U ovom su im obično na ruku išli razni lokalni vođe koji su željeli što više oslabiti centralnu vlast kako bi što više ojačali svoju regionalnu vlast. Nakon raspada kolonijalnog sustava bivši kolonizatori su granice novih država ucrtali izvan etničkih granica kako bi nove države postale višenacionalne, sa stalnim unutarnacionalnim problemima. Osim toga, u ustave novonastalih država nastojalo se ubaciti snažan regionalizam kako centralna država ne bi mogla efikasno rješavati najvažnije državne probleme. Također im je, pričom o pravednosti, ubačen manjinski izborni sustav koji na vlast dovodi slabe i korupciji sklone političare. Zahvaljujući ovom bivšim kolonizatorima je ostavljena mogućnost stalnog izazivanja regionalnih i etničkih problema uz pomoć tajnih obavještajnih službi, kako bi njihova javna diplomacija mogla stalno «pomagati» u rješavanju ovakvih problema. Na taj način bivši kolonizatori su ostali gospodari koji bivšim kolonijama upravljaju iz sjene, zahvaljujući kvalitetnom vlastitom strateškom planiranju i nepostojanju takvog planiranja na protivničkoj strani.
Geopolitičke strateške napade koordiniraju lobistički «klubovi» i njihove poslovne komore koji ih na tajnim sastancima usklađuju s poslovnim strateškim planovima njihovih kompanija i financijskim strateškim planovima koje provode njihove financijske organizacije. Na tim sastancima usklađuju se podatci o vlastitim i protivničkim materijalnim i ljudskim resursima, te podatci o promjenama u tehnici, tehnologiji, organizaciji, ili politici koji su se promijenili, ili bi se uskoro mogli promijeniti. Nakon svake bitne promjene planovi se iznova usklađuju unutar lobističkih klubova i obavještajnih službi. Kako bi lobiji kontrolirali obavještajne službe oni nastoje svoje ljude dovesti u vrh obavještajnih službi, dok same službe stalno pokušavaju pridobiti za sebe pojedince iz vrhova pojedinih lobija, tako da je stvarna svjetska moć isprepletena između najmoćnijih lobija i najjačih obavještajnih službi.
Oznake
Izdvojeni tekstovi
