Talijanski geopolitički interesi na Balkanu

Talijanski geopolitički interesi na Balkanu
89
2
0

Još od propasti Rimskog carstva Latini i njihovi nasljednici su sanjali o ponovnom osvajanju balkanskih teritorija. U dobrom dijelu srednjeg vijeka Mlečani su držali veći dio istočne jadranske obale. Kako bi im se oduprli katolici Dubrovačke republike su radije plaćali danak muslimanima Turcima nego katolicima Mlečanima. Turcima su dali čak i dio obale prema Mlecima kako ne bi graničili sa njima. Iz toga se može shvatiti kakvu politiku prema svojim kolonijama su vodili mletački duždevi.

U 1. svjetskom ratu sukobilo se više imperija u borbi za teritorij i sirovine. Na području Balkana Talijani se žele proširiti na čitavu Dalmaciju, a Austrijanci žele sve do Grčke sa čitavom obalom. Talijanski interes je gospodariti Jadranskim morem kao svojim unutrašnjim morem, kako bi mogli kontrolirati i naplaćivati prijevoz tereta prema sjeveru i istoku, to jest prema Austriji i Mađarskoj. Također joj je interes kontrolirati rudna nalazišta u zaleđu obale, prije svega boksita, a i velike zalihe drvne mase.

Austrijanci žele isto to u svome interesu.

Talijani su u početku rata bili neutralni iako su bili članica trojnog saveza sa Njemačkom i Austrougarskom.

Kada su im Britanci obećali jadransku obalu promijenili su stranu 25. svibnja 1915., te su objavili rat Austrougarskoj.

U ratu protiv Austrougarske na putu prema istočnoj obali Jadrana najviše snaga usmjerili su na bojište Soča i Kobarid gdje su ratovali ponajviše hrvatski branitelji. U 14 velikih talijanskih juriša uzbrdo izgubili su 300.000 vojnika, a tijekom čitavog rata u ovim napadačkim pokušajima izgubili su ukupno 600.000 vojnika, bez ikakvog uspjeha. Uspjeli su uzeti tek Zadar i to kad je već završen rat, prijevarom pjevajući na svom ratnom brodu pjesmu "Ustani Bane Jelačiću", uplovili su u Zadarsku luku zbog čega su ih naivni Zadrani pustili u grad.

Nakon završetka rata talijanska vojska je započela okupaciju hrvatskih područja u skladu s Londonskim ugovorom iz 1915. Zbog toga je dalmatinska vlada zatražila što brže ujedinjenje sa Srbijom kako bi Srbi zaštitili Hrvate. Istovremeno, raspušteni vojnici i seljačke mase su počele sa pljačkom vojnih skladišta, privatnih trgovina i plemićkih dvoraca. Uz opasnost od anarhije i kaosa nastalog raspadom režima, na teritorij Države SHS prodirala je talijanska vojska odmah nakon kapitulacije Austro-Ugarske 3. studenoga 1918. Talijanska se vojska približavala Ljubljani, te je prodirala u Istru i Dalmaciju preko crte koja je bila određena Londonskim ugovorom. Narodno vijeće je pozvalo srpsku vojsku, koja je već ušla na njezin teritorij, da zaustavi bunt masa i da spriječi prodor talijanske vojske u Sloveniju, Istru i Dalmaciju. U anarhiji je sudjelovalo više stotina tisuća vojnika koji su se vraćali s balkanskog i talijanskog ratišta. Da su hrvatski političari tada feldmašala Borojevića koji im je to nudio imenovali za vojnog zapovjednika i dali mu zadatak da sve te raspuštene vojnike organizira u obrambenu vojsku ni Talijanska ni Srpska vojska ne bi mogle ući na hrvatski teritorij bez velikih borbi. Umjesto toga, Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS je ubrzano donio odluku o ujedinjenju s kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, unatoč jakom protivljenju Stjepana Radića.

Upadom ili “Svetim ulaskom” u grad, 12. rujna 1919., Gabriele D’Annunzio omogućio je Italiji teritorijalna osvajanje i na području Rijeke iako ona nije bila dodijeljena tajnim Londonskim ugovorom 1915. godine kad je Rim promijenio ratne partnere i prešao na stranu Antante. Tako je Italija, snagom oružja zauzela Rijeku.

Rapallskim ugovorom beogradska vlada priznala je Italiji 12. studenoga 1920. poslijeratno osvajanje.

Kraljevina SHS je potpisala nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra(osim dijela općine Kasta) grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka/Stato Libero di Fiume. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, ali je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je osim Talijanima odgovarao i Srbima u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Nakon 1. svjetskog rata talijanski pisac Gregorio Piccin je napisao: »Talijanska vlada na čelu s ministrom vanjskih poslova, Sidney Sonninom, ušla je u rat (…) dobrim dijelom zato, da bi sebi priključila Istru, Dalmaciju i Albaniju. Dakle, sasvim je jasno Kako je stav talijanske vlade prema jugoslavenstvu i jugoslavenskom ujedinjenju bio sve prije nego prijateljski, iako je službeno Italija postala „saveznik“ srpskog kraljevstva. Zato je Sonnino, (predratni premijer Italije i ministar vanjskih poslova tijekom Prvog svjetskog rata) kad je rat završen, budući da nije uspio spriječiti stvaranje jugoslavenskog kraljevstva, nastojao svim sredstvima uništi ga ekonomskom blokadom, zaustavljajući priznanje tog kraljevstva od strane drugih vlada; jedno od sredstava, i to ne posljednje, bilo je slanje destabilizirajućih misija.(…) General i vice glavni zapovjednik vojske, Pietro Badoglio, izradio je plan destabiliziranja, koji se odnosio na čitav jugoslavenski teritorij, pored onih zona koje je već držala talijanska vojska i to u času, kad mu je postalo jasno da će sve savezničke sile, po nagovoru SAD-a, priznati i podržati kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, proklamiranu 1. prosinca 1918. Projekt je bio popraćen pismom sa zahtjevom za dozvolom za njegovu realizaciju i traženjem neophodnih sredstva. Projekt je Badogliu predao sam Sonnino 3. prosinca 1918. Radilo se o precizno razrađenom planu destabilizacije zasnovanom na poznatoj i više no klasičnoj strategiji; divede et impera –podijeli pa vladaj. «

Isti je cilj imao i D’Annunzia, pjesnik i jedan od idejnih začetnika talijanskog fašizma koji je gotovo istovremeno pozivao Mussolinija: »Treba se usprotiviti stvaranju kraljevstva S.H.S, (Srba, Hrvata i Slovenaca): treba uništiti jugoslavensko čudovište. Iz bliza sam studirao hrvatski pokret protiv prevlasti Srba i favorizirao sam ga, koliko je to bilo u mojoj moći, iako su me u tome često i te kako sprječavali. Sudbina Jugoslavenske kraljevine je kobna. Ta kraljevina nije nastala prema zakonima državnog života. „Raspast će se, nestati će“. Iznesene indicije navode me na predviđanje agonije i smrti tog našeg protivnika. To čudovište, iz historijskih i etničkih razloga, „mora nestati“, čak ako uspije privremeno i za neko vrijeme razbiti obruč, koji ga okružuje.«

Zbog ratnih gubitaka politička situacija se u Italiji sve više radikalizirala, te je sve veća snaga postajao Mussolinijev fašistički pokret. Mussolini, kao bivši socijalist i tajni suradnik britanskih službi nastojao je sve svoje veze i sredstva iskoristiti za širenje Italije na Balkan, do granica nekadašnjeg Rimskog Carstva na ovom terenu, što je i javno zagovarao na svojim političkim skupovima. Poznat je njegov govor u Trstu iz 1920.; »Pred inferiornom barbarskom rasom, kakvi su Slaveni, ne treba voditi politiku šećerleme, već štapa. Granice Italije moraju biti Brenero, Monte Nevoso i Dinarski masiv. Mislim kako možemo žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana.«

Slobodna država Rijeka kratko je trajala. Priključenje Rijeke Kraljevini Italiji, pod fašističkom vladavinom Benita Mussolinija, proglasio je s balkona Guvernerove palače riječki guverner general Gaetano Giardini 16. ožujka 1924. godine. Ključevi grada tom su prigodom simbolično bili uručeni talijanskome kralju, a dolazak Vittoria Emanuela III. u Rijeku bio je svečana potvrda aneksije, omogućene Italiji temeljem Rimskoga ugovora, sklopljenog između dviju kraljevina, jugoslavenske i talijanske, 27. siječnja 1924. godine.

Talijani su u cilju razbijanja Jugoslavije i osvajanje Jadranske obale i Balkana u granicama nekadašnjeg Rimskog carstva poduprli osnivanje Ustaškog pokreta sastavljenog od Hrvata koji su težili stvaranju samostalne Hrvatske države. Prema Jugoslaviji su vodili dvije paralelne politike; prva je bila suradnja sa Srbima u slabljenju Hrvata, na način da Beograd mirno prepusti Dalmaciju Italiji, a druga opcija je bila rat sa Jugoslavijom i zauzimanje Dalmacije, pri čemu su "Ustaše" trebale surađivati u ratu protiv Jugoslavije i uvjeriti Hrvate kako je bolje pristati uz Talijane, nego uz Srbe.

Talijanska invazija na Albaniju počela je 7. travnja 1939., a otpor je slomljen pet dana kasnije. Albanski kralj Zog pobjegao je u London 28. 9. 1940. Talijanske trupe sa teritorija Albanije napadaju Grčku u sklopu svojih želja za ovladavanjem balkana. Grčka izvodi uspješan protunapad i potiskuje 11. talijansku armiju na početne pozicije, na teritorij Albanije.

Napad na Jugoslaviju Mussolini je želio već 1940. nakon što su anektirali Albaniju, ali su Nijemci to spriječili.

Pristupanjem Jugoslavije trojnom paktu ovi talijanski planovi su propali, ali su Simovićevim pučem i propašću pakta oživjeli.

Kad je Njemačka razbila Jugoslaviju Italija je nastojala zauzeti što veći dio Dalmacije, a tijekom rata nastojala se što više proširiti bilo vojno, bilo politički. Zbog toga su Paveliću nudili carinsku, monetarnu i personalnu uniju pod okriljem talijanske kraljevine, u kojoj je Hrvatska trebala biti jedna grofovija. Također su mu nudili integraciju vojske. Pošto je Pavelić, u želji za barem formalnom samostalnošću, ovu uniju odbio okrenuli su se tajnoj ratnoj suradnji sa svim protivnicima NDH, iako su s njom bili u formalnom savezništvu. Ovakvo postupanje potpuno je u skladu sa vjekovnom tradicijom talijanskog makijavelizma kroz čitav srednji vijek, kada su se razne talijanske državice međusobno borile glumeći savezništva uz istovremenu tajnu suradnju sa svim neprijateljima svojih javnih prijatelja, a u stvari stvarnih neprijatelja. Iako je takvu talijansku politiku iskusio na svojoj koži Pavelić ju nikad nije uspio shvatiti i na isti način se postaviti prema Talijanima. Nakon kapitulacije Italije general M. Roatta, je izjavio «bilo je pogrešno stvoriti državu koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji».

Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. na iznenađenja Nijemaca, Talijana, pa i samog Pavelića proglasio je nezavisnu državu Hrvatsku, iako se isto 2 dana ranije već dogodilo i u Bjelovaru.

Talijani su Paveliću pomogli stvoriti, a priznali su ju tek kad su vojno zauzeli ono što ih je u tom trenutku zanimalo i što su im nijemci dozvolili. Odmah potom počeli su naoružavati četnike u Dalmaciji i BiH. U odnosu na Italiju koja je jedno vrijeme čak i financirala ustaše u izbjeglištvu, a jedno vrijeme ih je držala u logorima, Pavelić je bio pretjerano kooperativan do kraja, čime je postao pijun u rukama Musolinija. Talijani su preko njega, u početku nastojali oslabili Jugoslaviju u cilju aneksije što većeg dijela hrvatskih teritorija uz Jadransko more, a čim su u tome uspjeli počeli su naoružavati četnike kako bi na okupiranom teritoriju što više smanjili postotak hrvatskog stanovništva.

Početkom rata Tito je živio u Zagrebu, ali se uskoro seli na Dedinje u Beogradu gdje uspostavlja kontakte sa talijanskom obavještajnom službom. Čim je počeo napad Njemačke na SSSR dobio je nalog za organiziranje rata, a Talijani su mu trebali kako bi preko njih nabavio oružje i streljivo bez čega nije moguće organizirati rat. Sa iskustvima iz prvog svjetskog rata je znao koliko se brzo oružje i streljivo troši u ratu, te je znao kako se sa zaostalim oružjem od kraljevske vojske i sa lovačkim oružjem ne može organizirati nikakva ozbiljna borba. Da bi dobio oružje od Talijana morao im je nešto ponuditi, a pošto je vrlo dobro znao za talijanske pretenzije prema teritoriju bivše Jugoslavije mogao im je obećati kako će im pomoći u osvajanju teritorija koje su Nijemci prepustili NDH, umjesto da ih prepuste Talijanima. Mogao im je obećati i kako će spriječiti svaki veći napad na Talijane, te dozvoliti samo napade na hrvatsku i njemačku vojsku. Ovakvim napadima stvarati će nered u hrvatskoj pozadini, te stvoriti izgovor Talijanima za ulazak na teritorij NDH pod izgovorom smirivanja stanja. Talijani su ovaj prijedlog prihvatili nadajući se kako će na taj način postepeno zauzeti teritorij čitave kraljevine Jugoslavije. Za uspjeh ovakve suradnje je preduvjet bio da o tome ni obični partizani, a ni Nijemci ne smiju ništa doznati. Zbog toga svi su dogovori o isporukama morali bili isključivo usmeni, ili radio vezom sa šifrom. Kako bi prikrili isporuke dogovoreno je kako će nakon svake bitke partizani višim zapovjedništvima slati pismena izvješća o velikim količinama zarobljenog oružja i streljiva, te kako će talijani nijemce stalno uvjeravati kako ustašama i domobranima šalju puno oružja i kako oni nakon svakog pa i najmanjeg sukoba bježe i oružje ostavljaju partizanima. Kako bi ovo ostalo tajna Tito je organizirao svoju prvu obavještajnu grupu u svom štabu koja se brinula samo za ove nabavke. Prvi zapovjednik tog obavještajnog odjela bio je Rade Bulat koji se formalno predstavljao kao Titov kurir koji samo prenosi Titove naredbe.

Prvu količinu oružja talijanski mornari su komunistima dostavili u Crnu Goru, 25.000 pušaka u rujnu 1941., (prema većini izvora) a nakon toga toliko da se mogu braniti od ustaša, ali nedovoljno za ozbiljne napade na talijanske veće postrojbe. Kako ustaše ne bi razbili u početku vrlo malobrojne partizane Musolini je Paveliću ograničavao napade na njih, što je ovaj poslušno prihvaćao. Za prvu pošiljku oružja preko luke u Boki Kotorskoj, koja je tajno isporučena grupici Titu najodanijih komunista doznala je obavještajno nadzorna služba NDH, te je to javljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s tim upoznao Pavelića. Informacija o talijanskom naoružavanju partizana proslijeđena je Hitleru, ali je on zaključio kako se radi o dezinformaciji hrvatskih nacionalista koji žele sukobiti njemačku i talijansku politiku. Pavelić je prihvatio to objašnjenje, te je vremenom sve više počeo sumnjičiti i šikanirati zapovjednika ustaškog redarstva i UNS-a Eugena Didu Kvaternika, a i njegovog oca, vojnog zapovjednika i starog austrougarskog časnika Slavka Kvaternika koji je formalno bio drugi čovjek u državi i zapovjednik domobranstva. Djelatnost Eugena Kvaternika primijetili su talijani, te su o njemu počeli slati negativne informacije i Paveliću i Njemcima, pa su ovi u njemu počeli gledati psihopata koji je žedan srpske krvi i koji je spreman napasti svakog tko mu se suprotstavi. Takvim glasinama talijani su uspjeli spriječiti kvalitetan obavještajni rad UNS-a i prikriti svoje naoružavanje partizana, da bi tijekom 1943. posao UNS-a preuzeo Gestapo.

Prema dokumentima centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941-1945), Radomir Vujošević u Beogradu, 1985. piše o ovoj talijanskoj isporuci oružja partizanima iz zapisa prema kojima je Tito 13. kolovoza 1941. izvijestio Kominternina agenta Josipa Kopiniča, javivši kako su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima, te im daju oružje (Normalno, nije mu odgovaralo priznati kako je to on dogovorio, kako bi eventualnu buduću optužbu za suradnju sa fašistima mogao prebaciti na Crnogorske komuniste. Da su se oni stvarno dogovarali sa Talijanima ne bi ih istim tim oružjem napadali. Pošto je prema većini izvora do isporuke ovog oružja došlo u rujnu logično je zaključiti kako je Tito izvješće poslao unaprijed kako bi provjerio trenutno mišljenje Staljina o tome).

O ovoj isporuci znalo se čak i među Rimskim diplomatima, te je Švicarski konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: »Tito je možda jedini Hrvat, kojemu talijani nedostaju. Oni su, naime, značajno pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim materijalom». Švicarski vojni obavještajci su za ovu isporuku mogli lako doznati od talijanski vojnih logističara, pošto je Švicarska znatne količine oružja i streljiva prodavala Italiji. Pri isporuci oružja, uz večeru i piće lako su mogli doznati krajnje odredište pojedinih isporuka. Kasnije je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta Cherchilu priznao kako su talijani već 1941. podijelili partizanima 25.000 pušaka. (Kada bi hrvatski povjesničari malo prekopali po logističkim dokumentima talijanske vojske i švicarskih tvorničara oružja vjerojatno bi mogli lako pronaći dokumente koji o ovome preciznije govore, ali nitko nije našao interes za istraživanje toga talijanskog projekta.)

Tijekom čitavog rata na sastancima sa Nijemcima talijani su često tvrdili kako partizane naoružavaju domobrani. Njemački obavještajci tijekom čitavog rata nisu uspjeli shvatiti makijavelističku talijansku politiku, te su vjerovali u ono što su doznali iz pribavljenih pismenih zapovjedi i izvješća, ne shvaćajući kako talijanski zapovjednici u ratu često daju jedne pismene zapovijedi, a nakon toga pojedincima daju potpuno drugačije usmene zapovijedi. Da su svoje doušnike ubacili u talijanske logističke postrojbe mogli su doznati puno više o tom koliko je streljiva izdano u pojedinim bitkama i gdje je to streljivo utrošeno. Iz izdatnica i otpremnica bi puno više mogli doznati koliko je oružja i streljiva stvarno izdano i po čijem odobrenju. Ove zakulisne igre počele su ubrzo nakon ulaska Talijana u Crnu Goru kad su ih četnici i partizani zajedno napadali. Normalno, dogovor na vrhu nije bio poznat na nižoj razini, pa su crnogorski partizani organizirali neuspješne napade na Talijane, ne znajući kako oni nisu nikakvi antifašisti, već su u stvari produžena ruka talijanskih fašista u njihovom tajnom ratu protiv NDH.

Osim što su prikriveno naoružavali partizane talijani su radili i druge sabotaže svoga formalnog saveznika.

Hrvatske časnike na vojnoj obuci učili su potpuno pogrešnoj taktici. Učili su ih kako je kod pripreme obrane dovoljno uspostaviti jednolinijsku obranu, iako su Nijemci svuda imali trolinijsku obranu.

Na obuci talijani su nastojali negativno ocijeniti sve one koji su pokazali visoku borbenu motivaciju za borbu protiv partizana, a pohvaljivali su one za koje su procijenili kako im je važna samo vojnička plaća.

Savjetovali su često mijenjanje zapovjednika pojedinih postrojbi, kako bi oni upoznali više različitih terena, što je dobro u miru, ali u ratu je puno važnije da vojnici dobro poznaju svoje zapovjednike i steknu povjerenje u njih.

Talijani su također savjetovali da se pojedine postrojbe vežu za jedan teren, što je također dobro u miru radi manjih troškova, ali u ratu je bitno da sve postrojbe steknu ratno iskustvo što se može samo tako da postrojbe iz regija gdje nema sukoba povremeno odlaze tamo gdje su najjači sukobi kako bi se svi vojnici privikli na djelovanje pušćane paljbe, granata i na pogibiju bliskih osoba. Partizani su u noćnim napadima na veća mjesta obično vršili snažnu topničku pripremu, a kada bi bombaši zapalili bunkere to je topnicima bio signal za obustavu daljnjeg bombardiranja kako bi pješadija mogla krenuti naprijed. Tu vrstu signalizacije se lako moglo prekinuti tako da i domobranski i ustaški branitelji zapale vatre između pojedinih bunkera, ali ih tome na obuci talijani nisu ništa naučili.

I bunkeri se mogu zaštititi od napada bombama tako da se iznad otvora postave daske ili granje kako se bombe ne bi mogle ubaciti u bunkere, ali svoje ustaško domobranske saveznike ni o tome talijani ništa nisu podučili.

Sve to su mlade časnike mogli podučiti i stari iskusni hrvatski časnici, ali to nisu učinili vjerujući kako su talijani puno bolji učitelji u čije vojno znanje ne treba sumnjati. Nisu shvaćali kako formalni saveznici mogu biti najveći strateški neprijatelji, te kako sa formalnim neprijateljima mogu vrlo lako sklopiti tajnu suradnju kada im se poklope interesi. Oni koji su to naslućivali vrlo brzo su uklanjani sa svih važnijih pozicija.

Upravo su Talijani bili najveći strateški prirodni neprijatelji Hrvatima, te su nastojali svojim nasiljem u anektiranim područjima potaknuti pobunu Hrvata, kako bi u građanskom ratu što više Hrvata izginulo. U Dalmatinskim gradovima uklonjene su Hrvatske zastave, hrvatske škole su zamijenjene talijanskim školama, te je otpor Talijanima postajao sve veći. Upravo to je Musoliniju trebalo pošto nije mogao za likvidaciju Hrvata organizirati logore smrti (kao Hitler za Židove ) zato što su Talijani većinski katolički narod, kao i Hrvati, te mu je trebao građanski rat za ostvarenje istog cilja. Za potrebe etničkog čišćenja talijanskim fašistima bio je potreban nered u kojima bi mogli ubiti, ili protjerati što više Hrvata, i ostalih netalijana. Zbog toga su naoružavali četnike koji su napadali hrvatska sela, nakon čega su Hrvati bježali u šume gdje su ih dočekivali komunistički partizani i mobilizirali u svoje redove. Kako bi i te novo-mobilizirane partizane mogli naoružati Talijani su i njima tajno, dostavljali oružje na području Dalmacije, Sandžaka i Crne Gore. Kako bi skrenuli pažnju Nijemaca sa sebe Talijani su se trudili dostavljati partizanima tipove oružja kojim su raspolagali domobrani, tvrdeći kako domobrani naoružavaju partizane, što je bilo najlakše ostavljanjem ponekog kamiona punog oružja i streljiva na partizanskom terenu. Neupućenim partizanima viši komesari su objašnjavali kako i među Talijanima ima dosta komunista koji tajno surađuju sa partizanima, te im daju oružje, iako pojedinac i u ratu mora objasniti kako je ostao bez osobnog oružja, i nemoguće je da bi neki niži talijanski časnik mogao izgubiti veće količine oružja bez znanja i usmenog odobrenja višeg zapovjedništva. Zbog toga su partizani u talijanskoj zoni odgovornosti, već od 1941. imali više pušaka nego vojnika. Puno više problema imali su sa streljivom koje se troši u svakom sukobu. Svaki vojnik pojedinačnom paljbom može u sat vremena borbe potrošiti stotinjak zrna, a sa strojnicama i tisuće komada streljiva. Kasnije, kad su dobili minobacače većeg kalibra i topove potrošnja granata u svakoj bitci penjala se na više kamiona po svakoj minobacačkoj i topničkoj bitnici, a odakle im tolike količine granata, i kako su ga prevozili nikad u partizanskoj literaturi nije opisano, niti su navedene količine utrošenoga, kao ni bitke u kojima su zarobili te količine streljiva. Jedina veća zapljena streljiva zabilježena je nakon pada Prozora kad su zarobili 24 vagona streljiva, odnosno 10 kg po svakom partizanu u okruženju. (1991. general Martin Špegelj je pokušao uvjeriti Predsjednika Tuđmana kako je moguće sa 5–6 puta manjom količinom streljiva osvojiti vojarne JNA, ali je srećom i Tuđman bio general sa ratnim iskustvom, te je znao razlikovati realnost od obavještajnih podvala.) Isto tako partizani nigdje nisu zabilježili kako su dolazili do ozbiljnih količina hrane, osobito ako se zna kako su Talijani na svome području kontrole plijenili i posljednja zrna žita, formalno kako se partizani ne bi mogli snabdijevati, a stvarno kako bi hrvatske civile prisilili na seljenje prema sjeveru. Pavelić je također zabranio transporte hrane iz Slavonije na područje pod kontrolom Italije, pa je među civilnim stanovništvom Dalmacije, Hercegovine, Like i Gorskog Kotara vladala glad. Zbog toga civili zasigurno nisu mogli biti veći izvor hrane za partizane. A u Prozoru su osim 24 vagona streljiva zarobili i hrane dovoljno da se talijanska vojna posada od 2.000 vojnika prehrani četiri godine. Zanimljivo je kako se tada Nijemci nisu sjetili pitati Talijane zbog čega su praktično na svojoj prvoj liniji držali 24 vagona streljiva, te koga su mislili nahraniti sa uskladištenom hranom, pošto većina namirnica nije imala vijek trajanja od 4 godine. Civile zasigurno nisu mislili hraniti, pošto su civilima hranu oduzimali, a ne ju dijelili.

Partizani su napadali najčešće civilne vlakove, domobrane i ustaše, a rijetko Talijane i Nijemce, nakon čega bi bježali u šume i planine, što su Talijani iskorištavali za osvetničke napade na hrvatska sela i ubijanje hrvatskih civila. Odgovaralo im je da partizani što više napadaju i njemačke vojne transporte, kako bi ih uvjerili u nesposobnost ustaša u uspostavi mira, te prepuštanje toga zadatka talijanskoj vojsci na teritoriju čitave NDH. Zahvaljujući ovakvoj Mussolinijevoj politici na području talijanskog vojnog djelovanja prije pada Italije ubijeno je preko 100.000 Hrvata (katolika i muslimana), dok ih je blizu 80.000 internirano u logore. Mnogo veći broj ih je izbjegao na područje Zagreba koji je bio jedini siguran na području čitave NDH, te ih se koncem rata tu okupilo oko 800.000. Velikom broju izbjeglica doprinijela je i glad 1941.- 42. izazvana činjenicom da se zbog zaplijene lokomotiva i vagona, te njihovim slanjem na istočni front hrana nije ni imala čime prevesti iz Slavonije do Bosne i Hercegovine, kao i dijelova Dalmacije koji su bili pod kontrolom NDH.

Četiri dana nakon kapitulacije Italije Pavelić je sve dijelove jadranske obale do Trsta koje je držala Italija proglasio za dio NDH, a uskoro je to napravio i Tito. Stvarno sve te dijelove obale ubrzo su preuzeli Nijemci.

Na kraju rata partizani su nastupajući za nijemcima u povlačenju došli do Trsta i pokušali su kao saveznici pobjednika u ratu i Trst uključiti u Jugoslaviju, ali to su uspjeli samo sa Istrom.

Kao ratni gubitnik Italija je izgubila sve dijelove obale gdje su postali manjina, ali već tijekom domovinskoga rata i raspada Jugoslavije u Italiji se ponovno javljaju pretenzije na istočnu obalu Jadrana.

Današnji talijani su svjesni kako se u uvjetima demokracije više ništa ne može dobiti ratom, te Italija svoje geostrateške interese nastoji ostvariti ekonomskim sredstvima.

Zbog toga Talijani postaju veliki ulagači u Hrvatsku, ponajviše uz obalu. Ulažu u bankarstvo i trgovinu. Preko banaka stječu mogućnost davanja kredita onima koji kredit ne mogu vratiti, te tako banke postaju vlasnici nekretnina koje su služile kao garancija za vraćanje kredita. Preko velikih robnih lanaca stječu mogućnost plasiranja svojih proizvoda na hrvatsko tržište. Na taj način vrlo brzo postaju najveći hrvatski trgovinski partner, uz BIH gdje Hrvati traže hrvatske proizvode. Talijani također postaju najbrojniji turisti na Jadranskoj obali gdje mnogi turisti počinju kupovati kuće i vile na obali, počevši od Slovenskog dijela Savudrijske vale, te se polako šire na Istru. U pojedinim mjestima doseljeni talijani traže uvođenje talijanskog jezika u dječjim vrtićima i osnovnim školama. Svi ovi znakovi postepenog povratka talijana signal su kako se obnavljaju njihove davne pretenziji ekonomskim sredstvima.

Kako se to ne bi nastavilo u većoj mjeri hrvatska država bi se svojom strategijom morala suprotstaviti talijanskoj strategiji.

Talijanskim investitorima bi trebalo olakšati ulaganju u Slavoniju, Baranju i Međimurje kako bi se tamo sukobili sa mađarskim ulagačima, dok na obali država treba olakšati mađarske, austrijske, njemačke, ili britanske investicije kako bi oni ovdje digli cijenu i tako se suprotstavili talijanskim ulagačima. Kako bi se otežalo doseljavanje talijana na obalu trebalo bi svim hrvatskim braniteljima i njihovoj djeci, te vojnicima, policajcima i povratnicima iz inozemstva ponuditi povoljnu kupovinu neizgrađenog zemljišta, pod uvjetom da tu sagrade obiteljsku kuću u određenom roku. Za to bi im trebalo osigurati i povoljne kredite. Zainteresiranim treba dodijeliti građevinske placeve veličine najmanje 40 x 40 metara, s tim što bi kuće trebale biti najmanje 15 metara udaljene od susjednih kuća. Svaka kuća bi trebala imati podrum ispod cijele površine.

Takve kuće bi imale više funkcija;

Prva funkcija je omogućiti mladim obiteljima dovoljno prostora za odgoj većeg broja djece.

Druga funkcija je povećati broj hrvata u obalnoj zoni, te povećati cijenu nekretnina kako bi se otežalo doseljavanje talijana.

Treća funkcija bi bila da podrumi posluže kao obrambene točke u slučaju nekoga dalekog nepredvidljivog vojnog sukoba.

Kako bi se smanjio uvoz talijanskih poljoprivrednih proizvoda potrebno je olakšati uvoz takvih proizvoda od Hrvata iz susjedne BIH. Svi Hrvati koji žive u susjednoj BIH 30 kilometara od granice morali bi imati pravo izvoziti u Hrvatsku svoje poljoprivredne proizvode u maksimalnom iznosu od 1 milijun kuna godišnje. Također bi hrvatska država selima sa hrvatskom većinom u BIH trebala pomoći u izgradnji kulturnih objekata, vodovoda, te cesta kojima se spajaju sa susjednim hrvatskim selima. Time bi se osigurao opstanak Hrvata u selima sa hrvatskom većinom, a njihovi proizvodi bi smanjili pritisak talijanskih proizvoda i talijanskih doseljenika na obalu.

Komentiraj


Za komentiranje na NoveNews morate biti prijavljeni. Prijavi se i komentiraj!

Komentari


Trenutno nema komentara! Budi prvi i komentiraj!