Teorije zavjera, urota ili spletki

Teorije zavjera, urota ili spletki
145
0
0

Kroz povijest uvijek su postojale zavjere ili urote. To su tajni planovi koje nekoliko udruženih osoba stvara protiv neke osobe ili organizacije. U zavjeri neki sudionici planiraju zavjeru a neki ju provode u cijelosti ili djelomično. Pri tome se obično izigrava povjerenje nekih osoba koje i ne znaju kako su označeni kao protivnici, ili koji i ne znaju kako djeluju protiv nekoga ili u korist nekoga.

Zavjere su najčešće u politici protiv političkih protivnika u vlastitoj stranci, protiv drugih stranaka, ili protiv drugih država. Zavjere su i planirani državni udari, planovi terorističkih napada ili atentata, ali i nelegalni napadi velikih korporacija protiv tržišne konkurencije.

Strateško planiranje

Planiranje je osobina kreativnog predviđanja problema i pronalaženja rješenja za te probleme, a koji se mogu pojaviti na putu do ostvarenja nekog strateškog cilja, tj. cilja o kojem ovisi opstanak sustava u realnom okruženju. Pri planiranju je potrebno jednako dobro poznavati okruženje i veze sa okruženjem, kao i sam sustav. Za to služe obavještajne službe koje prikupljaju informacije o protivniku, te tako omogućuju svojim ekspoziturama koje se često nazivaju "znanstveni instituti" realno predviđanje ponašanja i mogućnosti protivnika, te osmišljavanju planova za slabljenje, osvajanje ili uništenje protivnika. A ti planovi protiv protivnika su u suštini zavjere.

Svi planeri zavjera protiv nekoga moraju svoje planove skriti ako ih žele ostvariti. I velike korporacije nastoje sakriti svoje aktivnosti od konkurencije. Svi takvi planovi su u suštini su strateški planovi. Razlika između tajnih strateških planova, to jest urota i javnosti objavljenih strateških planova je u tome što javno objavljeni strateški planovi u suštini promidžbeni dokumenti koji sadrže društveno poželjne ciljeve, te metode i sredstva izvršenja, dok urotnički planovi uz legitimne sadrže i nelegitimne ciljeve, sredstva i metode.

Za kreiranje javnih strateških planova, kao i za kreiranje tajnih urota protiv tržišnih konkurenata, političkih protivnika ili protivničkih država potrebno je imati znanje i informacije za njihovu izradu. Najbolji alat za izradu strateških planova su teorije igara protiv inteligentnog protivnika.

U planiranju protiv inteligentnog protivnika potrebno je predvidjeti poteze protivnika, te odabrati najoptimalnije poteze s obzirom na moguće protupoteze protivnika.

Za predviđanje budućih poteza protivnika potrebno je u mislima odigrati "igru predviđanja" utemeljene na osnovama teorije igara, a koja se sastoji od tri koraka;

1) definirati protivničke potrebe, interese i ciljeve, sredstava, sposobnosti i metode koje koristi, te probleme koji mu se mogu pojaviti na putu do cilja.

2) kronološki analizirati njegove dosadašnje poteze, pri čemu treba odvojiti bitno od manje bitnog kako se ne bi izgubili u gomili nevažnih detalja, čime se provjerava dali su dosadašnji njihovi potezi smisleno povezani, te gdje se svaki pojedini protivnik nalazi do puta ostvarenja svoga cilja i interesa.

3) uživljavanjem u položaj svakog sudionika igre potrebno je zapitati se: "što bih ja učinio na njegovom mjestu ?".

Nakon ovakvog predviđanja budućih poteza protivnika potrebno je odabrati najoptimalnije vlastite poteze, s obzirom na vlastite i protivničke interese, ciljeve, raspoloživa sredstva, probleme i dostupne metode. Nakon odabira najoptimalnijih vlastitih poteza potrebno ih je vremenski i prostorno razraditi u detaljan plana, a da bi plan uspio on mora biti skriven. Ako protivnik razotkrije naš plan tada on stječe stratešku prednost.

Na osnovu razrađenih različitih urotničkih scenarija ekonomski jake sile razrađuju različite kompjutorske simulacijske igre kojima testiraju kvalitetu pojedinih scenarija. Vojni planeri razrađuju ratne igre na kojima viši časnici treniraju različite taktičke ili strateške poteze.

Pri kreiranju plana «urote», a i pri obrani od «urote» dobro je poznavati različite psihološke efekte poznate kao «teorija kuhane žabe», «teorije slamanja morala» i «domino teorija» (domino efekt). Sve ove teorije temelje se na manipulaciji čovjekovom, u gene ugrađenoj potrebi za sigurnošću zajednice. Snaga ove potrebe ovisi o tome koliko je čovjek silom ljubavi vezan za zajednicu, te o procijeni stupnja ugroženosti zajednice.

Kreatori stvarnih urota nastoje pripadnike vlastite zajednice što snažnije vezati za zajednicu raznim psihološkim metodama izazivanja ljubavi prema zajednici, te izazivanjem straha i osjećaja ugroženosti od drugih zajednica. Prema pripadnicima protivničkih zajednica nastoji se postići suprotni efekt, smanjiti ljubav prema zajednici, te marginalizirati sve u protivničkim redovima koji upozoravaju na ugroženost njihovih zajednica. Postoje razne psihološke tehnike za jačanje veza prema vlastitoj zajednici koje se sve češće koriste čak i kod multi-level marketinaga, a cilj im je što više povezati pripadnike zajednice i izazvati osjećaj vezanosti i ljubavi, čak i kod čisto interesnih zajednica.

U protivničkim zajednicama cilj je smanjiti ljubav članova zajednice prema zajednici, te smanjiti osjećaj ugroženosti zajednice. Ljubav prema zajednici najlakše je smanjiti korumpirajući pojedine vođe protivničkih zajednica, te preko medija u tim zajednicama širiti stav kako su sve vođe te zajednice korumpirani, pokvareni i nesposobni. Istovremeno potrebno je u tim zajednicama preko medija širiti uvjerenje stav kako nikakve opasnosti nema, te kako je zajednica koja ovakve napade širi zapravo spas od nesposobnih i korumpiranih vlastitih vođa.

U slučajevima kad postoji više neprijateljskih zajednica poželjno je te zajednice međusobno sukobiti, što se postiže politikom «zavadi pa vladaj». Kod ovakvog urotničkog scenarija u protivničkim zajednicama je potrebno, preko medija, izazvati strah od drugih zajednica, te istovremeno pomirljivo i prijateljski nastupati prema svim tim zajednicama. Umjerene, pomirljive i razumne vođe tih zajednica je potrebno na sve moguće načine preko lokalnih medija ismijavati, blatiti i uklanjati na sve moguće načine. Istovremeno je potrebno pomagati agresivne, radikalne i sukobima sklone lokalne vođe koje je potrebno usmjeravati na sukobe prema drugim zajednicama. Kako bi to uspješnije činili potrebno im je svima pomalo pomagati, s tim što je slabijim protivnicima potrebno tajno više pomagati, a jačima manje, ponekad samo simbolično.

 

Poslovni strateški planovi

Veliki industrijski i financijski lobiji uz pomoć međunarodnih institucija koje su pod njihovim nadzorom (tj. nadzorom njihovih država) razrađuju kompjuterske simulacijske tržišne i financijske igre gdje mogu vrlo brzo simulacijski provjeriti učinak svojih poteza. Usporedbom simulacijskih rezultata i stvarnih rezultata na terenu, analitičari otkrivaju greške u svojim scenarijima i simulacijskim igrama te ih stalno usavršavaju. Najveći problem su im nove ideje i inovacije koje nitko ne može predvidjeti. Ako te nove ideje, proizvodi ili tehnologije predstavljaju konkurenciju nekim postojećim proizvodima ili tehnologijama, od ugroženih velikih vlasnika, konkurenata, mogu se očekivati sabotaže. U ovome znatnu ulogu imaju razne stručne institucije koje «pomažu» inovatorima, te obavještajno-sigurnosne službe razvijenih država koje se bave industrijskom špijunažom (bussines inteligence) i pomažu vlastitim velikim kompanijama. Takve udruge i službe, između ostaloga pomažu u organizaciji raznih međunarodnih sajmova inovacija i novih proizvoda gdje skupljaju informacije o novim tehnikama, tehnologijama i proizvodima, te pretpostavljeni utjecaj tih novosti na postojeće tehnologije. Ako otkriju kako postoji opasnost da nove tehnologije znatnije poremete postojeću ravnotežu i ugroze profit njihovih kompanija, nastoje usporiti njihovo usvajanje dok se njihove kompanije ne pripreme za novosti. Razvojne odjele velikih konkurentskih kompanija lako je kontrolirati, ali problem su im mali poduzetnici-inovatori koji godišnje smišljaju tisuće novih ideja i nije ih moguće kontrolirati. Kada kod njih otkriju neki «opasan» novi proizvod, nastoje na sve moguće načine usporiti razvoj takvih poduzetnika. Ako procijene kako inovator ne može nabaviti sredstva za razvoj nastoje njegovu inovaciju skriti od javnosti plasiranjem gomile sličnih ideja, ali neučinkovitih kako bi se ideja skrila od javnosti. Ako inovator ideju razvije do početka serijske proizvodnje i krene u promiđbenu aktivnost tada nastoje od njega otkupiti patent, nakon čega često zaustavljaju daljnji razvoj. Veća vjerojatnost otkupa je ako se radi o inovaciji koja predstavlja malo poboljšanje postojećeg proizvoda, ili ako se radi o sniženju troškova proizvodnje postojećih tehnologija. Ako se radi o potpuno novom proizvodu za koji tek treba razviti potražnju na tržištu vjerojatnost ulaska u proizvodnju je gotovo nikakva. U takve inovacije velike kompanije ulaze samo kad se nalaze u očajnoj situaciji glede opstanka na tržištu, zbog toga što konkurenti već imaju kvalitetnije, ili jeftinije proizvode.

Za realizaciju geostrateških strateških planova često se koriste i razne ideologije koje se predstavljuju kao znanstvene teorije.

Ideologija treba nedovoljno upućene uvjeriti u neku laž, a kako bi se to moglo tu laž je potrebno umotati u ambalažu od općepoznate istine. Za izradu ideologije najbolje je angažirati nekog mladog, ambicioznog i frustriranog znanstvenika koji je i sam opsjednut mržnjom prema nekom. Kako bi ga se moglo usmjeravati on mora imati neke slabosti kojima ga se može gurati u određenom smjeru. Tako izrađenu ideologiju potrebno je unijeti u tijelo protivničke zajednice, a to je najlakše preko medija koji djeluju u samoj protivničkoj zajednici. Među vlasnicima medija i novinarima uvijek je moguće naći agente dezinformatore koji su se spremni prodati za novac, povjerljive informacije, ili veze, a koji mrze pojedince iz vlastite zajednice. Preko medija se osim širenja ciljane ideologije treba napadati i sustav vrijednosti, tj. sveukupni nacionalni i kulturni identitet. Paralelno s ovim treba što više korumpirati političare kako se ne bi mogli suprotstaviti realizaciji plana. Osim agenata dezinformatora vrlo su važni agenti provokatori kojima se pomaže osvajanje vodećih položaja u protivničkim, najčešće radikalnim političkim organizacijama, koje se navodi na radikalne poteze, a koji kasnije mogu poslužiti kao povod za vlastite radikalne poteze.

Osim suprotstavljenih ideologija protivničke države se mogu oslabiti i ubacivanjem etničkih (plemenskih, regionalnih, vjerskih ili nacionalnih) sukoba na teritorij protivničkih država.

 

Prikupljanje i analiza informacija

Jedini način razotkrivanja protivničke zavjere je stalna analiza naših vlastitih interesa, te analiza interesa vlastitih suradnika i protivnika, gospodarskih, političkih, vojnih ili ideoloških. Svaki naš značajniji potez nekom može pogodovati, a nekom štetiti i zato je potrebno unaprijed znati tko će nam biti «prirodni saveznik», a tko «prirodni neprijatelj». Svaku značajniju promjenu u tehnici, tehnologiji, kapacitetima, zalihama, organizaciji, kadrovima, ili politici koje nismo predvidjeli mogu utjecati na plan, te je nakon svake takve promjene potrebno analizirati njihov utjecaj na plan, a ako je taj utjecaj znatan potrebno je ponovno izraditi plan.

A da bi smo to mogli potrebno je stalno prikupljati što više podataka i o protivnicima, ali i o saveznicima. Špijunaža je oduvijek prikupljala podatke o protivnicima, ali pojavom kompjutora sve važniji su postali metapodaci. To su podatci o podatcima koji opisuju karakteristike nekog izvora u digitalnom obliku i koji opisuju, objašnjavaju, lociraju ili na neki drugi način omogućavaju lakše upravljanje resursima.Korisni su kod pregledavanja, prijenosa i dokumentiranja informacijskog sadržaja. Oni mogu opisivati jedan podatak, cijelu skupinu podataka ili samo neki dio cjeline. Metapodatci se najčešće koriste da bi se ubrzalo i poboljšalo pretraživanje velike količine podataka.

Kompjutori mogu pretraživati snimke razgovora, ili tekstove po ljučnim riječima, ali ne mogu razumjeti sadržaj razgovora. Mogu prepoznati ljude po boji glasa, po obliku lica, po šarenici oka, po linijama na usnama, po otiscima prstiju, po načinu hoda, po načinu tipkanja na tipkovnici, ali sve to je moguće i sakriti. Boja glasa može se skriti šapatom, oblik lica moguće je skriti perikom, bradom i brkovima, šarenicu oka moguće je skriti sunčanim naočalama, lice usana moguće je skriti šminkom, hod je moguće iskriviti umetanjem podloške u jednu cipelu. Način tipkanja nekog teksta moguće je skriti na način da se tekst rukom napiše na papiru, uslika se te se šalje kao slika umetnuta u neku drugu sliku.

Prema boji glasa u razgovoru moguće je otkriti i koji sugovornik je dominatan a koji podčinjen, moguće je otkriti i s kim je netko u emocionalnoj vezi i sa kime je ravnopravan. Kompjutorski program analizom snimljenih razgovora ovakvom analizom može otkriti formalnu i neformalnu hijerarhiju u raznim vojnim, političkim, poslovnim, prijateljskim ili vojnim organizacijama. U okviru američke NSA razvijen je program ThinThread koji može ovakvom analizom snimljenih podataka prepoznati društvene mreže među svim ljudima na svijetu koji koriste telefone, mobitele, meilove ili internetske društvene mreže. Danas više država na svijetu ima ovakve programe. Ovim analizama bave se kriptoanalitičari kojima je glavno oruđe matematika. Kada se identificiraju odnosi između pozivatelja i zabilježe se njihovi kontakti, može se praćenjem lokacija prepoznati promjena u kretanju ne samo pojedinaca već i organizacija koje možda predstavljau prijetnju.

Zahvaljujući ovakom sortiranju i analizi metapodataka današnje države, pa i velike internetske korporacije mogu prepoznati razne prijetnje, ali mogu ih i iskoristiti u svome interesu. Te podatke mogu koristiti i za kreiranje raznih teorija zavjere kako bi skrili svoje stvarne interese i planove.

Kinezi imaju milijune kamera koji mogu prepoznati lice svih odraslih Kineza, a i drugih koje imaju u svojim evidencijama.

 

Zaštita podataka (interes za zaštitu)

Oni koji žele zaštititi sebe morali bi u prvom redu zanati i tko bi mogao imati koristi od prikupljanja i analize podataka o njima. O običnim ljudima podatke najviše prikupljaju kompanije koje ciljano reklame za svoje komitente šalju onima koji su možda zainteresirani za kupovinu tih proizvoda. Oni koji se bave biznisom puno su interesantniji za prisluškivanje i eventualno ucjenjivanje od strane konkurencije. Stoga bi svi takvi morali znati latinsku uzrečicu Cui bono, to jest "u čiju korist" ili "kome u prilog", čime se otkriva mogući motiv za prikupljanje podataka i kasniju upotrebu ili zloupotrebu tih podataka.

 

Teorije urote kao zaštita od razotkrivanja strateških planova

Kada su u pitanju razne organizacije one mogu biti napadnute ne samo direktno već i od skrivenih neprijatelja posredno u Operacijama pod lažnom zastavom. To su tajne operacije i slične aktivnosti kao što su oružani i teroristički napadi, atentati ili sabotaže koje poduzima neka država ili organizacija na način da ih se pripiše nekoj drugoj, najčešće suparničkoj državi ili organizaciji. Cilj ovakve operaciej može biti i izazivanje sukoba između dva neprijatelja koje treba međusobno sukobiti u interesu naručitelja.

I ovakve operacije se često štite plasiranjem više lažnih teorija zavjere kako bi se skrili stvarni naručitelji operacije. Najpoznatiji noviji primjer ovakve operacije je napad na američke nebodere. Tpripreme z aovu operaciju su prema svemu sudeći znali američki, britanski i izraelski obavještajci, ali su svi skrivali otkrivene podatke kako se američka javnost ne bi suprtstavljala napadu na Afganistan, Irak. A kako američka javnost to ne bi mogla prepoznati sve poznate činjenice su ubacivane u gomilu izmišljenih teorija zajedno sa vrlo glupim i tvrdnjama koje imju za cilj smanjiti vjerodostojnost i provjerljivim činjenicama.

Kroz povijest postojalo je više lažnih zavjera kako bi se prikrile stvarne aktivnosti i planovi. Da bi plan tj. zavjera uspjela nikad se ne smije priznati njeno postojanje, čak i kad je očigledna. Najčešća metoda prikrivanja otkrivene zavjere je prikazati one koji su je razotkrili kao paranoične duševne bolesnike.

Polovicom prošlog stoljeća takve lažne zavjera američka vojska je počela nazivati torijom zavjera. To je počelo kao zaštita projekata testiranja tajnih prototipova aviona koje su štitili tako da su potajno širili dezinformacije o tome kako su to u stvari leteći tanjuri, a javno su demantirali takve podatke. Čak su i sami širili desetke raznih zavjereničkih scenarija kako bi stvorili informacijski šum, gomilu zbrkanih i nepovezanih informacija kojima pažnju protivnika usmjeravali na krivu stranu.

Slične teorije zavjere pojavile su se nakon napada islamista na Njujorške tornjeve, a cilj im je bio skriti sve podatke koji ukazuju kako su Izraelske, britanske i američke obavještajne službe znale kako AlQaida priprema veliki napad u SAD-u. Međutim, američkim lobistima proizvođača oružja i naftašima je trebala promjena u stavovima javnosti kako bi dobili odobrenje za napad na Afganistan i Irak. Postojali su planovi za izgradnju naftovoda i plinovoda od Irak i Irana prema Kini, a to je trebalo spriječiti. A kako bi se ovo sakrilo pojavile su se mnoge sulude teorije u kojima je svatko mogao prepoznati glupost, pa zaključiti kako su gluposti i pojedine utvrđene činjenice koje su se iznosile u tim teorijama.

A najnovije teorije zavjere pojavile su se dolaskom Covid pandemije

O Covid pandemiji pojavile su se mnoge teorije zavjere od pojave prvih informacija kako se pojavio novi opasan virus.

Prva teorija je o tome kako su to Kinezi namjerno pustili kako bi srušili konkurentske ekonomije. U prilog ovoj teoriji ide činjenica kako su nakon prvog naglog širenja pandemije pale cijene mnogih dionica poduzeća koja su poslovala u Kini, a vlasnici su bili stranci. Kada su cijene dionica pale Kinezi su ih kupovali, a čim je pandemija u Kini oslabila cijene dionica su naglo porasle. Time su kineski kupci dionica puno zaradili. Međutim, nedostatak ove teorije je u tome što se kasnije otkrilo kako je virus Corona Covid19 cirkulirao u mnogim zemljama već u ljeto 2019.

Druga teorija zavjere o Covidu je ona kako je ona stvorena radi zarade farmaceutskih kompanija koji prve stvore cjepivo. Međutim, mnoge kompanije koje proizvode cjepivo uključile su se u taj posao pa u tome nitko ne može steći monopol. A kad nema monopola nema ni ekstraprofita. Da je neka kompanija unaprijed stvorila virus tada je mogla imati pripremljeno i cjepivo koje bi mogla na tržište staviti prije svih konkurenata i tada bi mogli ostvariti ogromne profite.

Treća teorija zavjere o Covidu je ona kako taj virus ne postoji, a panika oko toga je stvorena kako bi izazvali strah preko kojeg žele ograničiti osobne slobode, ograničiti pravo na zaštitu osobnih podataka, te svu svjetsku moć prenijeti na nadnacionalne institucije. Svatko tko je prebolio Covid ili je imao nekog bliskog tko je bio bolestan vrlo lako može zaključiti kako je teorija glupost, ali nakon toga mogu zaključiti kako je glupost i sve drugo što ova teorija govori, a što je možda točno. Iz toga je moguće zaključiti kako su i ovu teoriju kreirali upravo oni koji žele sakriti istinite podatke o ovoj pandemiji.

Slična teorija je i ona kako je Corona pandemija stvorena kako bi se svi ljudi morali cijepiti, te kako bi se uz cjepivo u ljude unijeli čipovi preko kojih će nas Veliki brat kontrolirati. A ne shvaćaju kako operativni sustavi mobitela već sada prisluškuju sve što govorimo, te kada izgovorimo neke ključne riječi to odmah šalju u velike baze podataka koji nam nakon par dana šalju reklame koje s povezane sa tim određenim ključnim riječima.

Neke teorije govore kako će nam uz cjepivo unijeti aluminijske čestice u tijelo, kako bi nas otrovali i tako smanjili broj stanovnika na zemlji. A kada bi teorija bila točna to bi bilo puno lakše napraviti na način da se obustavi bilo kakvo cijepljenje protiv raznih bolesti, te zabraniti informacije o širenju takvih pandemija. Nakon toga bi broj umrlih u svijetu naglo porastao, a obični ljudi o tome ništa ne bi ni znali dok im poznanici ne bi počeli umirati.

A najraširenija teorija o Cvidu je ona kako je Covid samo uvod u "Veliki reset" svjetske ekonomije.

U prvom valu pandemije došlo je do naglog pada ekonomskih aktivnosti širom svijeta. Dolaskom zime pojavilo se novo pogoršanje situacije pa su ponovno uvedene velike restrikcije. Međutim, ovaj puta se puno više pazi na ekonomski interes. U Hrvatskoj najveće štete kod ovog drugog vala doživjet će ugostiteljstvo i slične djelatnosti u kojima radi oko 200.000 ljudi dok veliki robni lanci u kojima radi najviše oko 50.000 ljudi neće imati velike štete. Iz ovoga bi se moglo izvući nekoliko zaključaka. Prvi zaključak je da neki političari u hrvatskoj imaju dionice u veliki robnim lancima pa ne žele naštetiti ovoj industriji. Drugi zaključak bi mogao biti kako neki političari dobivaju mito od robnih lanaca kako ne bi donosili donosili propise štetne ovoj industriji. Treći mogući zaključak je kako država puno više PDV-a dobiva od robnih kuća nego od ugostitelja. A najvažniji zaključak koji slijedi je kako političari vode brigu o interesima, svojim ili državnim, pa zbog toga Covid sasvim sigurno neće izazvati neki "veliki reset", iako mnogi lijevičari i globalisti smatraju kako je Kina dokazala mogućnost suživota između kapitalizma i jednopartijske diktature koja se najuspješnije bori protiv korona pandemije.

Do velikog reseta bi doista moglo doći te ako bi neka velika korporacija na prodaju ponudila neki obnovljivi izvor snage 3-5 kilovata koji bi mogao dnevno raditi barem 40 posto vremena i koji bi koštao manje od 10.000 eura. Kada bi se takav izvor pojavio domaćinstva bi postala energetski neovisna, te bi sve svjetske burze bile zatvorene pola sata nakon što se informacija o tome pojavi na nekim velikim svjetskim televizijama. Cijena donica velikih naftnih kompanija i rudnika ugljena bi pala na nulu. Cijene dionica elekro-distributivnih kompanija također bi pale na zanemarive iznose. I cijene dionice njihovih velikih dobavljača postale bi također beznačajne. Bankrotirali bi i svi veliki vlasnici takvih kompanija, a to su investicijski fondovi, mirovinski fondovi, zdravstveni fondovi te banke. Zbog blokade banaka trgovci bi prestali uzimati kartice takvih banaka, te obični građani koji nemaju gotovine ne bi mogli kupovati ni hranu. To bi urušilo sigurnosnu situaciju u čitavom svijetu, a države bi morale vrlo brzo intervenirati ogromnim količinama gotovine iz emisionih banaka koje bi ubacile u bankarski sustav kako bi građani mogli dizati barem dio svojih plaća, ili ušteđevina. A to mogu samo države koje imaju svoju suverenu valutu. A nakon toga bi došla venecuelanska inflacija širom svijeta.

U slučaju pojave ovakvog "Velikog reseta" Covid pandemija bi mogla čak i umanjiti negativne efekte pošto je dovela i do nekih pozitivnih promjena. Zbog pandemije mnogi stanovnici gradova su nabavili kuće ili vikendice na selu oko kojih su posadili vrtove, što će im osigurati hranu u slučaju velikog reseta. Rezultat ovakvog "Velikog reseta" nikako ne bi bila velika globalna kapitalistička država kineskog tipa već obrnuto. Onaj tko ima besplatnu energiju ima i moć. Decentralizacija proizvodnje energije i posljedično dekoncentracija gospodarstva dovela bi i do decentralizacije i dekoncentracije moći.

Na osnovu ovih analitičkih zaključaka moguće je reći kako su sve ove teorije osmislili oni koji žele većinu ljudi uvjeriti kako su sve te teorije glupe, pa da na osnovu toga zaključe kako su i točne informacije koje ove teorije govore o Covidu također glupost.

A kada se pogleda što je sve točno u priči oko Covida nesporno je kako taj virus napada krv u kojoj stvara veliki broj mikrotrombova, čak 9 puta više nego gripa. Ti mikrotrombovi mogu u krvi ostati mjesecima te izazivati mikroinfarkte na raznim organima u tijelu. Na osnovu ovoga bilo bi logično da epidemiolozi koji se brinu samo o tom kako usporiti epidemiju, te drugi liječnici preko svojih javnih nastupa govore ljudima koji su dobili bilo kakve simptome moraju strogo mirovati i uzimati tvari za razrijeđivanje krvi. Krv razrijeđuje aspirin, zeleni čaj, pa i čaj od šipka. A mirovanje je potrebno i desetak dana nakon nestanka temperature. Svaki napor koji uzrokuje umor, ubrzano kucanje srca i zadihanost pojačava brzinu kolanja krvi te može doći do snažne upale pluća i 5-6 dana nakon prestanka temperature. Mnogi ljudi koji su 5-6 dana nakon izlaska iz bolnice otišli u vrt nešto raditi, ili u šetnju radi povratka kondicije ponovno su se vratili u bolnice, a neki su i umrli. Smrtnost je vrlo velika kod onih koji su bili na respiratoru, a nitko ne propituje dali se reapiratori kvalitetno dezinficiraju prije nego što ga sa jednog pacijenta prebace na drugog. Nedovoljno dezinficirani respiratori mogu vrlo lako poslužiti za prijenos bolničkih na antibiotike otpornih bakterije sa jednog pacijenta na drugog, pa pacijent ima dvostruku upalu pluća, virusnu i bakterijsku.

Također je činjenica kako oni koji su preboljeli Coronu ne mogu ponovno oboljeti i prenositi bolest, te bi bilo logično da takvi ne moraju nositi maske i držati razmak. Međutim, epidemiološki širitelji panike govore kako imunitet traje samo 6 mjeseci, iako za to nema nikakvih dokaza. Istina je kako nema ni dokaza o doživotnom imunitetu pa bi od epidemiloga bilo pošteno priznati kako ne znaju koliko dugo traje imunitet. Oni isto tako ne znaju ni koliko će trajati imunitet stečen budućim cijepljenjima. Ako imunitet kod oboljelih traje samo 6 mjeseci tada ni imunitet stečen cijepljenjem ne bi mogao trajati duže pa bi cijepljenje bilo beskorisno.

A sve teorije zavjere oko Covida služe upravo skretanje pažnje sa nabrojanih činjenica.

Na osnovu iznesenih činjenica moguće je zaključiti kako epidemiološki stožeri širom svijeta nastoje samo usporiti pandemiju, i ne zanima ih broj umrlih, pa se nameće zaključak kako im je cilj povećati strah. A strah je dobar za smanjenje otpora prema smanjenju ljudskih prava i smanjiti interes za zaštitu osobnih podataka. Također je vidljivo kako se za smanjenje osobnih sloboda i za slabiju zaštitu osobnih podataka bore globalne korporacije, te lijevo liberalne politike koje zagovaraju jaču globalizaciju svijeta, dok se razne suverenističke politike zalažu za jačanje nacionalnog sitnog gospodarstva, te se protive panici oko Corone i obaveznog masovnog cijepljenja. Na osnovu toga logično je zaključiti kako su sve teorije urote oko covid pandemije kreirali velike korporacije i politički globalist, dok razni paničari koji vjeruju u te teorije nesvijesno služe upravo globalistima i onima koji nas sve prisluškuju, nadziru i analiziraju sve podatke o nama u svome interesu.

 

Zaštita interesa poduzeća u javnoj nabavi

Kao što na globalnoj sceni veliki interesni lobiji svoje strateške planove štite plasiranjem dezinfomacija i lažnih teorija zavjere tako se moraju štititi i poduzetnici. Kod njih je najvažnije zaštititi povjerljive podatke o sebi i svojim sustavima. Za zaštitu povjerljivih elektroničkih sustava koristi se sofisticirana i skupa metalna zaštita koja funkcionira kao faradeyev kavez i koja može biti izgrađena kao naprava, soba, ili čitava zgrada. U SAD-u je zabranjeno graditi ovakve kaveze stoga što u USA nije nezakonito prisluškivati Tempest tehnologijom, ali je nezakonito poduzimati mjere obrane protiv eventualnog Tempest prisluškivanja. Ovakve sobe u SAD-u smiju imati samo vojne i obavještajne organizacije, te privatna poduzeća koja rade kao dobavljači za vojsku i obavještajne službe po posebnom odobrenju. Ovakve sobe mogu graditi samo poduzeća sa posebnim certifikatom, a koja poduzeća imaju certifikat je tajni podatak. Istraživanja Tempesta u USA je otežana, a anti-Tempest zaštita je i zakonom zabranjena. Zbog toga pojedine američke multinacionalne kompanije svoje servere često drže izvan SAD-a pod opravdanjem niže cijene ili štednje energije, a manja poduzeća i privatne osobe često grade sigurne sobe kao zaštitu od kriminalaca, a one im istovremeno služe i za zaštitu podataka koje tu spremaju.

U međunarodnim velikim javnim natječajima sve velike kompanije imaju podršku svojih državnih obavještajnih službi. One mogu snimiti ponudu skenirajući iz daljine ekran na kojem se ponuda piše, te je stoga najvažnije podatke poput cijene u ponudu potrebno upisati u zadnjem trenutku ručno, a takvu ponudu je najbolje naručitelju odnijeti osobno ili teklićem uz neprimjetnu oružanu pratnju. Ovo obavještajne službe rade legalno, ali često znaju i prekršiti zakone i interese svojih država pomažući jednom domaćem dobavljaću na štetu drugih domaćih dobavljača, što je protuzakonima u svim pravno uređenih državama tržišne privrede. Naime, većina političara u velikoj većini država, voditelja državnih institucija, menađera javnih poduzeća i generala nastoji svoj položaj iskoristiti za osobni interes. Radi toga oni nastoje ugovore o nabavi ili razvoju projekata naručiti od unaprijed poznatih dobavljača radi provizije. Princip je; što veća cijena to veća provizija. Radi toga se preko politike nastoji u državnom proračunu osigurati što više novca kako bi se mogla ugovoriti što viša cijena. U mnogim državama to nije moguće kod onih koji su obveznici kvalitetnog zakona o javnim nabavama, ali vojska i obavještajne službe najčešće nisu obvezni poštivati takve zakone. U vojskama svijeta vojskom upravljaju zapovjednici ranga pukovnika koji su nančešće pošteni branitelji državnih interesa, dok generali koji imaju mogućnost sklapanja nabavnih ugovora vrlo brzo postaju mete interesnih lobija. Oni koji su spremni na podjelu provizije sa dobavljačima vrlo brzo stječu lobističke prijatelje koji lobiraju za njihovo unapređenje i postavljanje na istaknuta bitna mjesta u hijerarhiji gdje imaju mogućnost odlučivati o nabavi. Kako bi se zaštitili ovakvi interesno povezani ortaci iz državnih i privatnih organizacija lobiji često o poštenim protivnicima; generalima, političarima i državnim službenicima preko medija unaprijed traže bilo kakve kompromitirajuće podatke, te ih napadom preko plaćenih novinara optužuju za sitnice, te tako uklanjaju iz konkurencije za napredovanje.

 

Zaštita malih poduzetnika i državnih dužnosnika

Manje organizacije koje žele sačuvati svoje tajne imaju više načina za zaštitu svojih podataka. Neki pošteni pojedinci koji otkriju protivzakonitosti to znaju prijaviti nadležnim službama ili medijima i takve zovu zviždaći. Ti zviždaći često misle kako će nadležne institucije odmah reagirati, ali se iznenade kada shvate kako oni postaju mete istrage. Kriminalu skloni pojedinci iz svih sustava se međusobno štite i kada se otkrije kriminalac na čelu jedne institucije njega najbolje štite kriminalci iz raznih inspekcija i tužiteljstava koji organiziraju lova na zviždaće. Kako bi se zviždaći zaštitili od progona morali bi o svojim optužbama najprije skupiti čvrste dokaze, po mogučnosti u obliku originalnih dokumenata koje kopiraju u nekoliko primjeraka i šalju medijima. Dokazima ne treba prilagati svoje teorije i analize pošto one, ako nisu dokazive mogu poslužiti za diskvalifikaciju i čvrstih dokaza. Pri tome je poželjno sakriti svoj identitet kako zviždać nebi postao progonjeni.

Pojedinac koji se želi neke informacije prenijeti nekom elektroničkim putem drugom, a da to analitički programi ne prepoznaju to najsigurnije mogu ako tekst napišu na papiru i uslikaju ga, kao i originalne dokumente. Tu sliku mogu ubaciti u drugu puno veću sliku te tu sliku preko lažnog profila staviti na društvenu mrežu na lokaciju koja je poznata tajnom primatelju. Slanje ovakve poruke treba vršiti sa neke javne lokacije koja nije povezana sa pošiljateljem i to preko uređaja koji nije povezan sa pošiljateljem. Kada pošiljatelj odlazi na takvo mijesti ne smije nositi mobite ni ikakav drugi uređaj koji ima lokator u sebi, niti se smije voziti do tog mjesta automobilom koji u sebi ima ugrađen GPS. Takođe za slanje poruka treba izbjegavati objekte poput Internet cafea koji unutar sebe imaju video nadzor, ili čiji ulaz je u vidnom polju videonadzora sa susjednih objekata, ili banakomata. Sve usluge u takvim Internet cafeim treba plaćati gotovinom, a na putu do i od takvih lokacija se ne smije plaćati karticama, ili uređajima za plaćanje autoceste.

 

Zaštita običnih ljudi

I obični ljudi koji imaju namjeru natjecati se za rukovodeće položaje u raznim privatnim ili državnim institucijama trebali bi voditi brigu o zaštiti svojih osobnih podataka. Svi drugi koji im se mogu pojaviti kao konkurenti mogli bi podatke o tome gdje su bili s kim su bili i što su radili iskoristiti za kreiranje dezinformacija, poluinformacija i spletki u svome interesu za svoje napredovanje. To bi trebala biti osnovna briga kod zaštite osobnih podataka običnih ljudi dok je zaštita od raznih marketinških kuća koje nam plasiraju ciljane informacije manje važna. Ovakve reklamne agencije podatke o onome što nas zanima prikupljaju ne samo na osnovu onoga što gledamo i klikamo na internetu već i preko najnovijih mobitela koji i dok su u džepu prate što govorimo i prepoznate ključne riječi koje dojavljuju u baze podataka na osnovu kojih se može zaključiti što nas zanima, pa nam poslati i reklame za te stvari. A ako te informacije mogu iskoristiti za poboljšanje reklamiranja mogu i za sve drugo kada imaju interes za to.