Tihomir Čuljak
Nakon prvog svjetskog rata, Oktobarske revolucije i osnivanja Kominterne svuda u svijetu osnivane su podružnice sovjetske komunističke partije koje su djelovale sa financijskom podrškom sovjetskih komunista i pod kontrolom sovjetske obavještajne službe NKVD. Svaka komunistička partija djelovala je istovremeno kao politička stranka i kao obavještajno teroristička organizacija. Pri Ruskoj komunističkoj partiji (boljševika), 1918. godine formirana je Jugoslavenska komunistička grupa a sekretar je bio Vladir Ćopić. Iste godine u Rusiji grupa je pretvorena u Komunističku partiju Srba, Hrvata i Slovenaca. Zalagali su se za stvaranje južnoslavenske „demokratske federativne republike“. Nakon povratka u zemlju, sredinom studenog 1918., sastali su se s Filipom Filipovićem, tada još vođom lijevog krila Srpske socijal-demokratske stranke, koji ih je uvjeravao kako je: “…jugoslavenski revolucionarni radnički pokret svjestan činjenice o postojanju srpske, hrvatske i slovenske nacije, ali da to nije potrebno isticati, jer su široke mase dobrovoljno prihvatile nacionalni unitarizam kao temelj jugoslavenskog zajedništva."
U Moskvi je 6. ožujka 1919. završen Osnivački kongres Komunističke internacionale (Kominterne), koja je bila zamišljena kao svjetska komunistička partija i štab svjetske revolucije, s tim da su nacionalne komunističke partije postale njene podružnice. Među najvažnijim ocjenama Kominterne bila je i ona kako je Kraljevina SHS tvorevina Antante i njezin „kontra-revolucionarni vazal“: “Otvoreno se gazi princip samoopredjeljenja naroda koji je proglasila Antanta i otvoreno se zamjenjuje diobom spornih oblasti među državama-gospodarima i njihovim vazalima.(…) jugoslavenska država i Čehoslovačka stvorene su primjenom oružane sile, o diobi europske i azijske Turske vodi se najbestidnija trgovina (… ) Vršeći nasilje nad malim i slabim narodima, gušeći ih, osuđujući ih na gladovanje i ponižavanje, imperijalisti Antante sada, kao imperijalisti centralnih sila nedavno, ne prestaju da govore o pravu nacija na samoopredjeljenje koje je, u stvari, zgaženo u Europi i u ostalim dijelovima sveta.“ .
Širenje terorizma
Uskoro su komunisti osnovali svoju partiju u Jugoslaviji, pod nazivom Socijalistička radnička partija Jugoslavije. Zalagali su se za revoluciju, diktaturu proletarijata i za pristupanje Komunističkoj internacionali. Za predsjednika i sekretara izabrani su Filip Filipović i Živko Topalovlić. U Zagrebu je 10. 10. 1919. godine osnovan i partijski podmladak (SKOJ) koji je takođe usvojio program SRPJ(k). Cilj im je bio pripremiti uvjete za komunističku revoluciju u kojoj će stvoriti komunističku državu po uzoru na ruske Boljševike. Hrvatski komunisti, iako su imali podršku Lenjina, po uzoru na građanske političare nisu bili sposobni izboriti se za Hrvatsku državu, te su se uglavnom prilagođavali srpskim komunistima.
Po uzoru na sovjetske komuniste i Jugoslavenski komunisti su od svog nastanka u svom radu koristili sve metode terorističkog djelovanja propagirajući humanizam i prava "potlačene radničke klase".
U toj borbi za "prava radničke klase" komunisti su odmah nakon oktobarske revolucije počeli vršiti masovna ubojstva, silovanja i izgladnjivanje klasnih neprijatelja, te su osnovali mnogobrojne koncentracijske logore za političke protivnike koje su nazvali Gulazi. Samo u prvih 5 godina Lenjinove vlasti ubijeno je oko 5 milijuna političkih protivnika. Kako bi se nekog optužilo da je kulak (bogati seljak) bilo je dovoljno da netko ima stolnjak na stolu, nakon čega je slijedio doživotni put u Sibir. Oboružan Marxovom ideologijom Lenjin je 11. kolovoza 1918. uputio telegram u Penzinsku guberniju gdje naređuje; "Objesite (kažem objesite tako da to ljudi vide) kulake, bogataše i krvopije, najmanje njih stotinjak, objavite njihova imena i dočepajte se svog njihovog žita.... Učinite to tako da uokolo stotine kilometara ljudi vide, drhte, znaju i da u sebi kažu: Oni ubijaju i nastavit će ubijati kulake žedne krvi. Potvrdite mi brzojavom da ste primili i izvršili ove naredbe. Vaš Lenjin."
Osim što je ubijao sve koji su mu smetali, takozvane "kulake" Lenjin je pokušao osvojiti i druge države. Godine 1916. u svom „Vojnom programu revolucije proleterijata“ napisao je kako „će biti potreban i drugi svjetski rat“ jer „ako socijalistička revolucija nije na svjetskoj razini pokrenuta u prvom ratu, bit će potreban još jedan, kako bi se revolucija pokrenula na globalnoj razini“.
Kako bi iskoristili ljudske slabosti za učvršćenje vlasti boljševici su vrlo brzo pokazali vještinu izazivanja zavisti, mržnje i izdaje među sve ljudske strukture, pa čak i među bračne drugove. Kako bi mogli kontrolirati sve, uključujući čak i članove partije, sklapanje brakova po partijskoj odluci je postalo normalno za sve koji su željeli ostvariti partijsku karijeru, ili dokazati svoju privrženost partijskoj liniji.
Godine 1920. Tuhačevski pokušava prodor kroz Poljsku u Njemačku kako bi dao oružanu potporu njemačkim komunistima u pokušaju provođenja revolucije. Pohod Tuhačevskog je propao jer je poljska konjica pohod spriječila, a i nijemci su unatoč lošim životnim uvjetima velikom većinom odbacili komunističke ideje. Tada je Njemačka bila na koljenima zbog poraza u prvom svjetskom ratu, ponižavajućim odredbama Versajskog ugovora, katastrofalnom ekonomskom situacijom i ogromnom inflacijom.
Masovno silovanje je bilo jedan od načina na koji je Crvena armija izazivala strah kod protivnika, i to je bio njihov komunistički ratni običaj još od 1917. godine. Na ovakvo ponašanje politički komesari i zapovjednici navodili su vlastite vojnike metodama raznog fizičkog i psihološkog mučenja vlastitih vojnika koji su se na isti način odnosili prema zarobljenicima, civilima i svim potencijalnim protivnicima. Masovna silovanja i ubijanja komunisti i Crvena armija su obilato koristili u svim svojim idućim ratovima poput poljsko-sovjetskog rata 1919-1920., invazije Crvene Armije na Gruziju 1921. itd.
O stanju na Balkanu Komunistička internacionala je izdala Proglas. U Proglasu IKKI-ja balkanskim narodima naglašava se kako uzrok zaoštravanja nacionalnog pitanja na Balkanu vidi u pobjedi zapadnih sila, koje su Rumunjskoj, Grčkoj i Srbiji odobrila velika teritorijalna proširenja na račun raspadnute Austrougarske i poraženih članica Centralnih sila, Bugarske i Turske. Prema stajalištu Kominterne i Vladimira Ilića Lenjina, stvaranje jugoslavenske državne zajednice nije bilo rješenje jugoslavenskog, a najmanje pojedinih nacionalnih pitanja: “Kraljevina SHS nije nova država već proširena Srbija, rezultat kolonijalne ekspanzije srbijanske buržoazije, čijem se širenju ni jačanju suprotstavljaju ugnjetene nacije. Njihova borba za nacionalno oslobođenje značajan je faktor o kojem jugoslavenski komunisti trebaju voditi računa kada koncipiraju taktičke zadatke revolucije." Po mišljenju IKKI-ja, najsnažniji otpor hegemonizmu srpske buržoazije pružaju Crnogorci, Hrvati, Bosanci, makedonski Bugari i Albanci, pa upućuje jugoslavenske komuniste da ekonomsko-socijalne ciljeve proleterske revolucije povežu s nacionalno-emancipatorskim težnjama jugoslavenskih naroda. U tom smislu, IKKI je otvorio i pitanje moguće dezintegracije jugoslavenske države i uspostavu, na njezinu prostoru, neovisnih i suverenih nacionalnih država, koje bi u perspektivi svjetske revolucije, preko Federacije balkanskih sovjetskih socijalističkih republika, ušle u svjetsku federaciju socijalističkih država.
Takva stajališta Kominterne ohrabrila su neke od vodećih hrvatskih komunista da pripremama za Drugi kongres partije, 20.-25. lipnja 1920., pristupe na novi način. Dok je srbijanski dio vodstva partije tražio ukidanje samostalnog djelovanja pokrajinskih rukovodstava radničke partije i sindikata, vodstva u Hrvatskoj i Sloveniji prvi puta su digla glas protiv centralističke organizacije partije i počela se zalagati za njezin federalistički ustroj. Unatoč tome na Drugom kongresu Partije u Vukovaru održanom u lipnju 1920. godine usvojeni su ciljevi revolucionarne borbe, a za nove sekretare partije izabrani su Filip Filipović i dr. Sima Marković. Partija je preimenovana u Komunističku partiju Jugoslavije, te je pobijedila centralistička, velikosrpska frakcija, koju su nazvali i desna frakcija.
Na općinskim izborima 1920. partija je osvojila Beograd, Zagreb, Osijek, Skopje, Niš i više manjih gradova. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu, krajem 1920. dobili su 59 mandata, od ukupno 419., te su postali treća stranka u Skupštini. U Crnoj Gori su dobili 38 % glasova, u Srbiji 15 % dok su u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji osvojili manje od 10 % glasova.
Obznana
Kralj Aleksandar optužuje komuniste kako pripremaju prevrat, te je 29. 12. 1920. objavio "Obznanu" kojom je do donošenja Ustava zabranio bilo kakvu komunistička aktivnost. Nakon donošenja ustava Skupština u listopadu 1921. godine donosi "Zakon o zaštiti države", kojim je komunistička aktivnost označena kao zločinačka. Komunisti su optuženi kao krivci za neuspjeli atentata na regenta Aleksandra i atentat na ministra policije Milorada Draškovića. Odlaskom u ilegalu komunisti imaju tri rukovodstva, jedno u zatvoru koje je izabrano na Vukovarskom kongresu, zamjenski izvršni odbor u ilegali u Jugoslaviji, i treći Izvršni odbor formiran u Beču. U ilegali su počele frakcijske borbe izeđu lijeve frakcije koja je uspostavila vezu sa Komunističkom radničkom partijom Njemačke. Centar im je bio u Zagrebu, a politika im je bila raskrinkati "oportunističku politiku Treće internacionale." Vođe ljevice su bili Đuro Cvijić, Kamilo Horvatin, Kosta Novaković, Triša Kaclerović, August Cesarec, Moša Pijade, Pavle Pavlović, Rajko Jovanović, Vladimir Ćopić, i drugi. Vođa Beogradske desne frakcije Sima Marković je radio u nezavisnim sindikatima sa sjedištem u Beogradu, smatrajući kako je zabrana KPJ prolazna i kako se može raditi. Osim Sime Markovića ovoj frakciji su pripadali Lazar Stefanović, Milivoje Kaljević, Luba Radovanović, Života Milojković, Mihajlo Todorović i drugi.
Na četvrtom kongresu Kominterne 1922. godine kritizirani su vođe KPJ koji su se posvetili samo izbornoj pobjedi umjesto komunističkih metoda klasne borbe. Centralni komitet KPJ odlučio je da se uz zabranjenu KPJ osnuje jedna legalna radnička partija preko koje bi komunisti sudjelovali u javnoj politici, pod imenom Nezavisna radnička partija. Kroz Nezavisnu radničku partiju Jugoslavije 1923. objavili su osnove svoje nacionalne politike. Zaključeno je kako je Kraljevina SHS "država u kojoj vladajuća klasa jedne nacije ugnjetava ostale nacije".
Staljinovo doba
Dolaskom Staljina na vlast vrlo brzo su počele čistke onih u koje Staljin nije imao povjerenje. Početkom partijskih čistki denuncijacije optuženih vrlo često vršili su bračni drugovi koji su optužujući svoje muževe ili žene dokazivali svoju partijsku pravovrijednost. Jedan od takvih je bio i Josip Broz Tito koji je tada imao kodno ime Valter, i koji je vrlo teško optužio svoju ženu Pelagiju kada je uhićena. Ovom mladom ruskom ljepoticom Tito se kao ratni zarobljenik upoznao kada je imala samo 13 godina, a vjenčali su se godinu kasnije kada je ušla u 14-tu. U Jugoslaviju su se preselili 1920. gdje je Pelagija Titu rodila petero djece, a pošto je Tito uglavnom sastančio po sindikalnim i partijskim sastancima i nije imao vremena brinuti za djecu i njihove bolesti, živ je ostao samo Žarko koji je rođen 1924. Godine 1926. Nakon što je Broz 1928. uhićen u 'Bombaškom procesu' i pravomoćno osuđen na šest godina strogog zatvora, Pelagija se odlučila vratiti u Sovjetski Savez. Iz Rusije je zatražila službeni razvod, poslavši mu pismo u zatvor.
U Rusiji je 7. studenog 1923. godine obilježena je 6 obljetnica „oktobarske revolucije“. Idući dan, 8. studenog 1923. Adolf Hitler izjavljuje „I nama treba revolucija“, te u jednoj bavarskoj pivnici pokušava provesti jednu takvu socijalističku revoluciju koja neslavno propada.
Šest mjeseci nakon smrti Vladimira Ilića Lenjina, u Moskvi se vodila teška politička bitka za njegovo nasljedstvo na čelu RKP boljševika, Sovjetske Rusije i Kominterne. U napetoj atmosferi, od 17. lipnja do 8. srpnja 1924. održan je i Peti kongres Komunističke internacionale. Na tom velikom skupu komunista iz čitavog svijeta došlo je do daljnjeg zaoštravanja stajališta Kominterne prema velikosrpskom vodstvu KPJ i, osobito, njezinu prvom sekretaru dr. Simi Markoviću. Dimitrov je podržavao Markovića i unitarnu partiju, a Staljin formiranje nacionalnih partija. U toj prepirci Staljinov pristalica D. Manuilski, u svojem Izvještaju o nacionalnom i kolonijalnom pitanju između ostalog je rekao:“…stanovništvo Jugoslavije broji 11 850 000, od toga Srba oko 5 milijuna, to jest 42,2 %. U Jugoslaviji živi 2 800 000 Hrvata, tj. 23,7 % ukupnog stanovništva, 950 000 Slovenaca, tj. 8 %, zatim oko 600 000 muslimanskih Srbo-Hrvata (6,3 %), 650 000 Makedonaca (5 %), 500 000 Mađara (4 %) i 650 000 pripadnika raznih narodnosti (5,6 %).“
Peti kongres Kominterne donio je oštre ocjene nacionalnog pitanja u Jugoslaviji, koje su se tražile razbijanjem države. U Rezoluciji o nacionalnim pitanjima u Srednjoj Europi i na Balkanu, Kongres ustvrđuje:“Mirovni ugovori iz Versaja, San Žermena i tako dalje, diktirani snagom pobjedničke Antante, stvorili su za borbu protiv proleterske revolucije nove male imperijalističke države – Poljsku, Čehoslovačku, Jugoslaviju, Rumunjsku, Grčku, koje su osnovane na aneksiji znatnih područja s dijelovima drugih naroda i predstavljaju žarišta nacionalnog ugnjetavanja.(…) "
U frakcijskoj borbi koja se vodila u Moskvi za Lenjinovo nasljedstvo, privremenu prevagu nad Staljinom odnio je Buharin koji je na kongres jugoslavenskih komunista poslao Bugarina G. Dimitrova, koji je podržavao S. Markovića i velikosrpske „desne frakcije“. Na toj trećoj zemaljskoj konferenciji jugoslavenskih komunista 1924. izabrano je rukovodstvo sastavljeno od predstavnika zavađenih frakcija, pa su svađe pojačane. U Rezoluciji Centralnog odbora NRPJ 18. srpnja 1924. obznanjeno je pravo na samoopredjeljenje svih nacija Jugoslavije. NRPJ ocjenjuje kako je "jedan od prvih zadataka u tom pravcu borba protiv srpskog šovinizma", a jedino riješenje nacionalnog pitanja je stvaranje Balkanske federacije.
Rad NRPJ je i zbog toga zabranjen te 1924. godine.
Moskva je 1926. godine rukovodstvo KPJ dala desnoj frakciji, te je 22. svibnja 1926. održan treći kongres KPJ na kojem su frakcije prividno ujedinjene, a sekretar je ponovno postao Sima Marković. Zbog nastavka svađa tijekom 1926. i 1927. godine održan je Plenum CK KPJ koji je raspustio stari Politbiro i izabrao novi sa više ljevičara. Tada je trojka iz Kominterne (Buharin, Gorkić i Manuilski) poništila odluku CK KPJ, te su raspustili i novi Politbiro. Buharin i Staljin u to vrijeme napuštaju teoriju o oslobođenju potlačenih, te je u skladu sa time srpska desna frakcija prevladala u KPJ.
Godine 1927. ponovno izbija sukob oko nacionalnog pitanja pa je Sima Marković smijenjen, a na njegovo mjesto je postavljen Đuro Cvijić kao umjereni ljevičar povezan sa sindikatima. U to vrijeme Kominterna nastoji uz pomoć Josipa Čižinskog (poznatiji pod imenom Milan Gorkić) boljševizirati KPJ osnivanjem paralelnog centra KPJ u Moskvi. Zbog toga tijekom 1927. partijske ćelije u Jugoslaviji obilaze delegat Kominterne Vladimir N. Sakun, kodnog imena „Milković“ i rezident sovjetske obavještajne službe OMS, Karlo Štajner. Pri tome "otkrivaju" Andriju Hebranga koji se istakao kao organizacioni sekretar zagrebačke ćelije KPJ, te Josipa Broza koji je tada imao kodno ime „Georgijević“. I time je počeo nagli Brozov uspon sa zadatkom uklanjanja i desne velikosrpske frakcije i lijeve federalističke frakcije KPJ.
Josif Visarjonovič Staljin 1927. godine kaže: „Fašizam je dobar, jer fašisti trebaju doći na vlast u Njemačkoj i uništiti socijal-demokraciju, kako bi se stvorila kriza da bi fašist Hitler mogao doći na vlast izbornom borbom zbog nezadovoljstva versajskim poretkom“. U to vrijeme u Njemačkoj je postojala Weimarska republika koja se održavala koalicijom umjerenih stranaka, konzervativaca i socijal-demokrata. Na ljevici su socijal-demokrati bili najjači, ali s jedne strane su imali Hitlerove nacional-socijaliste a s druge komuniste odane Staljinu. Tada Staljin daje zapovijed njemačkim komunistima da pomognu Hitleru istisnuti socijal-demokrate s čela njemačke ljevice i doći na vlast. Zahvaljujući tome nakon nekoliko godina Weimarska republika propada, te je Hitler 1933. došao na vlast. Cijelo to vrijeme sovjetski komunisti odnosno internacional-socijalisti i njemački nacional-socijalisti tijesno surađuju.
Početkom 1928. godine održana je Osma zagrebačka partijska konferencija na kojoj je pobjedila antifrakcionaška linija na čelu sa Đurom Đakovićem, Blagojem Parovićem, Josipom Brozom i drugima. Na konferenciji je izglasana Titova rezolucija kojom su oštro osuđene i lijeva i desna frakcija u KPJ. Sa konferencije je upućeno pismo Kominterni kako bi ona svojim autoritetom poduprla inicijativu zagrebačke partijske organizacije u uklanjanju frakcionaštva u KPJ. Izvršni komitet Komunističke internacionale (IK-KI), dva mjeseca kasnije, svibnja 1928, svojim je Otvorenim pismom ocijenio pobjedu Titove rezolucije. Nakon toga Kominterna je uputila u Jugoslaviju grupu "instruktora" da među partijskim članstvom rade na provođenju ovog "Otvorenog pisma". Pripadnik tadašnje opozicije, Ante Ciliga ovu grupu naziva nasumično skupljenim avanturistima, karijeristima i "banditima koji nikada nisu imali nikakve veze sa jugoslavenskim pokretom", uz nekoliko časnih radnika među njima kao što je Đuro Đaković.
Atentat na Hrvatske zastupnike u skupštini Kraljevine Jugoslavije
U Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije 20. lipnja 1928., dogodio se atentat na zastupnike HSS-a, Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara, i Ivana Granđu. Atentat je izvršio zastupnik narodne radikalne stranke, Puniša Račić. Nakon toga većina hrvatske inteligencije gubi sve iluzije o zajedničkoj državi sa Srbima, te naglo jača svijest o potrebi samostalne hrvatske države. Većina inteligencije prihvaća savezništvo sa Italijom i Njemačkom, ali ne zbog ideoloških već zbog političkih razloga. U tom savezništvu vide priliku za razbijanje Jugoslavije kao versajske tvorevine. Glavni politički pokreti formiraju se oko katoličkih udruga, seljačkog pokreta i komunista, dok manjina Hrvata ostaje orjunaški nastrojena kao podupiratelji monarhije. Kao najvažniji intelektualac ističe se Filip Lukas, dok se manjina Hrvata okuplja oko Pavelića. Orjunaši su bili zagovornici potpuno unitarne Jugoslavije, a pozdrav im je bio "Za mili Dom!"
Bombaški proces
Zbog širenje komunističke propagande, te neovlašćeno prikupljanje i držanje oružja i municije od 6. do 14. 11. 1928. održan je takozvani Bombaški proces pred Kraljevskim sudom u Zagrebu protiv Josipa Broza i još petoro optuženih. Josip Broz i još dvojica optuženih su proglašeni krivima te su osuđeni na vremenske kazne zatvora. Broz je kaznu izdržao u zatvoru Lepoglava, Maribor i Ogulin, te je oslobođen 14. 3. 1934. nakon 5 godina zatvora.
Četvrti kongres komunističke partije održan je u Drezdenu 12. studenog 1928. godine. Tu je zaključeno kako se Jugoslavija nalazi pred revolucionarnim raspletima. Kongres je osudio lijevu i desnu frakciju, a za političkog sekretara izabran je Jovan Martinović, dok je Đuro Đaković izabran za organizacionog sekretara Partije. Na ovom kongresu su donesene odluke o stvaranju nezavisnih država: Srbije, Kosova i Metohije, Makedonije, Hrvatske, Bosne, Slovenije, Vojvodine i Crne Gore. Podržani su razni nacionalni pokreti protiv srpske prevlasti, uključujući Kosovski komitet, VMRO i ustaše. Komunisti i ustaše su se zbližili kao politički revolucionari, izvrgnuti žestokom progonu.
Ukidanje Vidovdanskog ustava i osnivanje Banovina
Srpski Kralj Aleksandar je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, raspustio Parlament, zabranio rad političkih stranaka, te imenovao Vladu s generalom Petrom Živkovićem na čelu. Hrvatski teritorij je podijeljen na Savsku i Primorsku Banovinu, a Hrvatskoj su oduzeti Srijem i područje južno od Neretve. Vođa HSP-a Ante Pavelić nakon ubojstva Stjepana Radića i uvođenja diktature osniva Hrvatski oslobodilački pokret. Pavelić i njegovi bježe u emigraciju, dok komunisti koji uspijevaju izbjeći uhićenja prelaze u ilegalu. Uhićeni su i osuđeni mnogi članovi partije koja je pozvala na oružano suprotstavljanje diktaturi. U odmazdi policije ubijeni su i uhapšeni mnogi vođe komunista. Vlada generala Petra Živkovića krenula je svim sredstvima da uništi KPJ, a mnogi "instruktori" poslani iz Moskve su pobjegli iz Jugoslavije, uključujući i Gorkića koji je bio glavni ideolog. U mnogobrojnim oružanim obračunima sa policijom ubijeni su politički sekretar KPJ Đuro Đaković, sekretar crvene pomoći Nikola Hećimović, te članovi CK KPJ Marko Mašanović, Rista Samarđija, Božo Vidas Vuk, Barcan Bracanović i sedam uzastopno izabranih sekretara SKOJ-a.
Dok su jedni komunisti ležali u zatvoru oni na slobodi su se i dalje svađali. U rujnu 1930. u Moskvu je pozvan Antun Mavrak, te je imenovan za organizacijskog sekretara KPJ. Mališić je smijenjen sa dužnosti političkog sekretara KPJ, dok je Filipović postavljen za predsjednika Centralnog rukovodstva. Na prvom sastanku Politbiroa Filipović je iznio "otrežnjujući izvještaj" po kojem je Partijski aparat toliko stradao da više nisu postojali kanali komunikacije sa regionalnim rukovodstvima. Polovicom 1930. godine Kominterna je ocijenila kako je slogan o "oružanom ustanku" bio potpuno pogrešno shvaćen u Jugoslaviji. Nakon toga naglasak je stavljen na organizaciju ilegalnih sindikata, dok su oni koji traže trenutni oružani ustanak proglašeni teroristima i u partijskoj štampi.
Nakon promjene politike trebalo je naći i krivce.
Kako Staljin nikome od jugoslavenskih komunista nije potpuno vjerovao on 1932 u Jugoslaviju šalje i svog čovjeka od posebnog povjerenja Mustafu Golubića koji odmah organizira "Crveni kamerni orkestar", tajnu organizaciju NKVD-a za specijalne namjene. Mustafa Golubić je bio tajni agent i Staljinov obavještajac, te koordinator operativnih akcija Kominterne u Evropi i Americi. U mladosti je bio član Mlade Bosne i velikosrpske terorističke organizacije Crne ruke "Ujedinjenje ili smrt". Kao dobrovoljac učestvovao je u Balkanskim ratovima gdje je ratovao u četničkim dobrovoljačkim odredima odakle je slao članke za časopise "Ilustrovana ratna kronika " i "Balkanski rat u slici i riječi". U arhivskim materijalima austro-ugarske istrage o djelovanju "Crne ruke", Golubić se označava kao jedan od najaktivnijih članova, te kao učesnik u Sarajevskom atentatu. General Apis ga 1915, uz podršku Vrhovne komande, šalje u Rusiju kako bi tamo prikupljao dobrovoljce za srpsku vojsku. Odatle se vraća sa oko tisuću dobrovoljaca, u trenutku kada se srpska vojska povlači preko Albanije. Na solunskom procesu je odbio svjedočiti protiv generala Apisa, te je osuđen na godinu dana zatvora i izbačen iz vojne službe.
Godine 1921. Golubić je uhićen zbog sumnje za učestvovanje u pripremi atentata na regenta Aleksandra Karađorđevića. U Beču 1923. godine postaje član Komunističke partije Austrije gdje je bio i član jugoslavenskog "Kluba studenata marksista". Člankom "Tajna beogradska kamarila" koji je pod pseudonimom Nikola Nenadović objavio u listu "La fédération balkanique" u broju od 1. 12. 1924., Golubić je pokrenuo međunarodnu kampanju za reviziju Solunskog procesa.
Godine 1925. je inicirao pokretanje komunističkog lista "Srp i čekić", a 1926. je kao delegat učestvovao na Trećem kongresu KPJ u Beču. Početkom 1930-ih Golubić kao sovjetski obavještajac često boravi u Moskvi, gdje počinje raditi u Četvrtom odjeljenju GRU, čiji je jedan od poslova bio i uklanjanje političkih protivnika. Četvrta (obavještajna) uprava štaba Crvene armije, je nakon reorganizacije 1926. imala zadatak razbiti Trockijev utjecaj nad vojskom i djelovao je izravno pod politbiroom, često zaobilazeći štab Crvene armije.
Golubić je u Kominterni rado na objedinjavanju komunističkih organizacija koje su potpadale pod Kominternu. Prema memoarima Rodoljuba Čolakovića Golubić je mogao bez najave uvijek doći do Staljina. Pod lažnim imenima obišao je sve od Rusije, Kine i Japana, do SAD-a i Meksika.
Nakon povratka u Jugoslaviju Golubić sa svojom tajnom komunističkom grupom "Crveni kamerni orkestar", preko francuskih komunista pokušava kralja Aleksandra navesti na priznanje Sovjetskog saveza. Tome se suprotstavljali Bečka masonska tajna okultna organizacija Thule koja je pokušavali u Beogradu navesti kralja na suradnju sa Njemačkoj, a ako to ne prođe željeli su organizirati atentat na njega kako bi spriječili njegovo priznanje Sovjetskog saveza. Nakon što je kralj odbio priznanje Sovjetskog saveza i Golubić je planirao organizirati atentat na kralja, ali to su uspjeli tek Ustaše u suradnji sa makedonskim revolucionarima u Marseju 9. 10. 1934. godine.
U travnju 1932. godine Kominterna je isključila Antuna Mavraka iz KPJ. Iste godine i Filipović je smijenjen, a Kominterna je na čelo privremenog rukovodstva KPJ postavila Josipa Čižinskog(Gorkić). Do sredine 1932. godine, samo pred Državnim sudom za zaštitu države održana su 83 sudska procesa protiv komunista. Na robiju od 15 godina osuđeni su između ostalih Josip Kraš, Đuro Pucar, Ivan Milutinović, Otokar Keršovani, Edvard Kardelj, Jovan Veselinov, Aleksandar Ranković, Boris Kidrić i drugi. U tom trenutku partija je spala na 200 članova koji su djelovali po strogim pravilima konspiracije na načelima rada tajnih obavještajnih službi. Polovicom 1932. godine Kominterna je izdala direktivu jugoslavenskim komunistima da pomažu hrvatske, slovenske, makedonske i crnogorske "nacionalne revolucionare".
U rujnu 1932. ustaše organiziraju napad na nekoliko žandarmerijskih stanica, poznat kao "Velebitski ustanak". Na to KPJ izdaje proglas u partijskom organu Proleter gdje »pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu«. U istom proglasu poručuje kako se komunisti bore protiv nacionalnog i socijalnog potlačivanja, za samoodređenje potlačenih naroda do odcjepljenja. Tri mjeseca kasnije, službeni organ Proleter za veljaču-ožujak 1933. potvrđuje ranije stavove CK KPJ u odnosu na ustaški pokret, te poziva članove KPJ da pomognu "nacionalno-revolucionarnom pokretu". Time se komunisti pokušavaju staviti na čelo pobune u Hrvatskoj, te od sredine 1933. godine CK KPJ pokreće list »Hrvatski put«, koji je bio organ tzv. nacionalno-revolucionarnih grupa formiranih u zemlji.
U to vrijeme komuniste u ilegali je najčešće financirala Kominterna, te su tako oni mogli djelovati bez izlaganja Žandarmeriji, a ponekad su se financirali i na druge načine. O tome je predratni mladi skojevac, kasniji akademik Ivan Supek u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji 1992. godine rekao, opisavši svoj prvi susret sa Titom 1934. godine: “Javka za vezu s Titom u Beču, u trafiki, bila je – htio bih trideset i tri briketa". Nije imao novaca, pa sam mu dao novac s kojim sam trebao ići na studij u Zurich. To je u ono vrijeme bilo dovoljno za pola godine pristojnog življenja. Inače, ”trideset i tri briketa” je najviši 33. stupanj u ložama koje pripadaju Škotskom redu kao što je loža Maksimilijan Vrhovac.
U ljubljani je 24 i 25. 12. 1934. godine održana Četvrta zemaljska konferencija na kojoj je donesena Rezolucija o nacionalnom pitanju, kojom je KPJ istupila "protiv razbijanja sadašnjeg državnog područja Jugoslavije, jer hoće to preuređenje da postigne mirnim putem, na osnovu nacionalne ravnopravnosti". Izabran je novi Politbiro u kojem su bili Milan Gorkić, Blagoje Parović, Josip Broz, kamilo Horvatin i Dolf Muk. Kasnije, od svih njih jedino je Broz preživio staljinove čistke. Pošto se Centralni komitet nalazio u inozemstvu on nije mogao efikasno upravljati radom nižih partijskih organizacija, pa sredinom 1935. organiziraju Zemaljski biro CK kao operativni organ u zemlji. Broj im tada raste na oko 3000 članova. Krajem 1935. žandarmerija uspijeva provaliti organizaciju, te je do ožujka 1936. uhićeno 950 članova KPJ, među kojima i najveći dio rukovodstva u zemlji.
Nakon odslužene kazne Tito je 1935. godine otputovao u Rusiju, gdje je doznao kako mu je sin zbog huliganskog ponašanja završio u popravnom domu jer je formirao uličnu bandu maloljetnika zvanu 'Zlatni zub'. Vađenje zlatnih zubi živim ljudima je bilo unosno. Od Pelagije Tito se službeno razvelo u travnju 1936. godine. Odmah je oženio Njemicu Anne König, čije je tajno komunističko ime bilo Lucija Bauer. Odlaskom na novi zadatak u Španjolsku i Jugoslaviju Tito je u Zagrebu upoznao studenticu i kominterninu aktivisticu Hertu Haas koja je radila u Parizu gdje je nabavljala lažne putovnice za španjolske borce. Upoznali su se u Zagrebu 1937. kamo je Herta stigla s lažnim putovnicama za španjolske borce. Odmah su počeli zajedno živjeti pod lažnim imenima Marija Šarić i inženjer Slavko Babić.
Tijekom 1937. godine unutar KPJ su formirane Komunistička partija Hrvatske i Komunistička partija Slovenije.
Nakon izlaska iz zatvora gdje je služio kaznu zbog "bombaškog procesa" Josip Broz Tito, prema tvrdnji Vladimira Bakarića postao je član CK na prijedlog sovjetskog obavještajnog rezidenta za Hrvatsku Ivana Krajačića Steve. Na VII. Kongresu Kominterna je 1935. rezolucijom najavila osnivanje KP Hrvatske i KP Slovenije u okviru KPJ. Nakon formiranja KPH i KPS, KPJ prihvaća novu politiku narodnog fronta i novi kurs Kominterne prema kojem je fašizam najveći neprijatelj.
Istovremeno ustaše, pod utjecajem fašističke Italije i nacističke Njemačke, razvijaju antikomunističku ideologiju. Zbog toga 1937. KPH u svom proglasu osuđuje stavove „frankovačko-fašističke demagogije o nezavisnoj hrvatskoj državi“, koja želi „da hrvatskom narodu umjesto jednog jarma nametne drugi, još gori jaram Rima i Berlina."
Španjolski građanski rat
U Španjolskom građanskom ratu koji je trajao od 1936. do 1939. u kojem su komunisti pomagali lijevu vladu protiv vojnih pobunjenika koje su komunisti nazvali fašisti iako Frankova vojna struktura nikoga nije progonila zbog rase, vjere ili nacije. Progonili su samo komuniste kao špijune Moskve i masone kao špijune Londona.
KPJ se uključuje u pomoć lijevoj republikanskoj Španjolskoj vladi u borbi protiv vojne pobune, te Španjolski rat postaje glavno pitanje, a komunistički dobrovoljci ilegalno odlaze u Španjolsku. Glavna baza za regrute je Pariz preko kojeg je u Španjolsku otišlo oko 1.700 jugoslavenskih dobrovoljaca, od čega je oko 700 poginulo. Staljin proglašava fašizam za glavnog neprijatelja, iako fašizam nije postojao u Španjolskoj, već samo u Italiji, dok je istovremeno surađivao sa nacionalnim socijalistima u Njemačkoj koji su pomagali Franka u Španjolskoj.
U tom ratu tajno je u internacionalnim brigadama bio i Tito pod nadimkom Valter, u odjelu NKVD-a za likvidacije trockista i anarhista, a zamjenik u njegovoj specijalnoj brigadi bio je Stevo Krajačić. Nadzor nad likvidacijama trockista vršio je Mustafa Golubić koji je to radio iz Pariza.
Nakon toga Tito putuje u Tursku, Sibir i Kinu. Radom za NKVD, sovjetsku tajnu službu, dobiva Staljinovo povjerenje, a glavni zaštitnik mu je bio Josip Kopinić, šef NKVD-a za Jugoslaviju. Za Titom su stizale glasine kako je on Staljinov poslušnik i špijun koji putuje po svijetu i 'rješava' neposlušne članove Kominterne. U Moskvu ponovno odlazi 24. kolovoza 1938. gdje iznosi stajalište: „Mi imamo dobre i ne tako malobrojne kadrove… Ti su kadrovi apsolutno odani Kominterni“. U izvještaju Dimitrovu, Tito se još jednom obvezao na apsolutnu odanost Kominterni: „Naša Partija u zemlji ima puno povjerenje prema Komunističkoj internacionali. Ona će rado prihvatiti svaku odluku koju donese Komunistička internacionala.“
Ojačavši svoj položaj u Moskvi Tito se osjeća dovoljno jak te 1938. godine novo Titovo rukovodstvo u Mustafi Golubiću vidi najopasniju konkurenciju, te protiv njega pokreću kampanju kao i protiv njegovih povjerljivih osoba; Rajka Jovanovića, Pavla Bastajića, Labuda Kusovca i drugih pod optužbom da su "špijuni, provokatori i dupli agenti".
Iako Tito nastoji biti što bolji i sa šefom Kominterne Dimitrovom ovaj ipak za Generalnog sekretara KPJ gura Svetozara Miletića, dok NKVD gura Tita. Pošto prije Staljinove odluke nije bio siguran tko će pobijediti Tito se 1940. sklanja iz Moskve u Istambul, te tamo pod pseudonimom Viktor čeka odluku. Tu mu Kopinić javlja "Miletić je gore sjeo" što je značilo kako je Miletić uhićen u Moskvi, te se Tito pojavljuje u Zagrebu.
Početak velikih čistki u Moskvi
Dok je Tito u Zagrebu živio sa trećom ženom u Moskvi su počele velike unutar partijske čistke u kojima su nastradali mnogi, čak i oni koji nisu bili članovi partije. Među uhićenima su bile i Pelagija kao Titova bivša žena i Lucija Bauer kao službena tajna žena. Bile su sumnjive pošto su bile u braku sa strancem, to jest Titom. Lucija je 1938. optužena kao Njemačka špijunka te streljana, dok je Pelagija optužena da "sabotira uvođenje socijalizma u SSSR", te je dobila 10 godina u Sibiru. Kazni je doprinijelo i to što ju je i Tito, braneći sebe, optužio za kontrarevolucionarnu djelatnost, što je kod komunista bio uobičajeni postupak. Optuži bračnog druga prije nego on optuži tebe. Kasnije, poslije Titovog sukoba sa Staljinom 1948. Pelagija je ponovno osuđena na 10 godina zatvora. Od službene žene Lucije se "oprao" izjavom za Izvršni komitet Komunističke internacionale, priznavši nebudnost i tvrdeći kako ju je uzeo da mu čuva sina i kako je mislio da je provjerena.
Nakon njegovog postavljanja za generalnog sekretara KPJ došlo je do snažnih unutarpartijskih obračuna uz pomoć NKVD-a. U Staljinovim čistkama ubijeno je oko 600 do 700 Jugoslavenskih komunista, sa gotovo cijelim rukovodstvom. Obično bi ih Tito poslao u Moskvu, po nekom zadatku, a za njima bi poslao "karakteristike" u kojima ih je ocrnio, čime su postali neprijatelji komunizma. Streljani su Filip Filiović, Sima Marković, Đuro Cvijić, Jovan Mališić, Milan Gorkić, dva sekretara SKOJ-a i veliki broj članova CK i Politbiroa u kojima je Tito vidio konkurenciju.
Kao obavještajac bio je podčinjen Josipu Kopiniću. Josip Kopinić je bio veza između Kominterne i podružnica u Jugoslaviji, Italiji, Švicarskoj, Austriji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Grčkoj. Radio vezom bio je povezan sa svojim pretpostavljenima u Moskvi tijekom čitavog drugog svjetskog rata, a podčinjeni obavještajac za područje Hrvatske bio je Ivan Krajačić Stevo. Čitavog rata ovu radio komunikaciju Nijemci su prisluškivali, ali nisu krenuli u uhićenje Kopinića pošto im se više isplatilo znati sve direktive i izvješća između Moskve i podređenih partija. Kao i svi kominternini obavještajci Kopinić je prenosio informacije Staljinu, te njegove naredbe prenositi na teren, a Titu je prenosio i osobne informacije o njegovoj supruzi Herti Has. Kopinić je kao i mnogi iskusniji obavještajci nastojao djelovati "kreativno", to jest ne biti samo prenositelj informacija, već biti i kreator odluka, a to se može postići filtriranjem informacija koje se prenose prema gore i koje se prenose prema dolje. Na taj način iskusniji i inteligentniji obavještajci se vremenom pretvaraju u vladare iz sjene, takozvane sive eminencije.
U zagrebačkoj “partijskoj ćeliji intelektualaca” bili su: Vanja Radauš, dr. Viktor Brolich, dr. Miljenko Protega, dr. Branko Kojić, dr. Vladimir Franković, dr. Božidar Adžija, dr. Mladen Iveković, dr. Ozren Novosel, dr. Miljenko Kraus, dr. Beno Stein, inž. Mladen Žerdig i Vuk Vernić. Osnivanje Društva prijatelja SSSR-a u Beogradu, trebalo se održati 9. veljače 1939., ali nije uspjelo. Prokomunistički nastrojeni masoni najčešće su se sastajali u kući liječnika dr. Srećka Šilovića (loža Maksimilijan Vrhovac) i kod dr. Bene Steina (loža Zagreb 1090 N. O. B’nai B’rith; predsjednika Saveza cionista Jugoslavije). Oni su često davali utočište Titu kad je ilegalno dolazio u Zagreb, a tu su dolazili i Branko Gavella, Dubravko i Kata Dujšin, Ljubo Babić, Krleža i Bela Kangrga, te drugi ugledni zagrebčani.
Osim komunista kraljevski režim je progonio i hrvatske nacionaliste, osobito ustaše, kao i makedonske nacionaliste iz VMRO-a. U tom periodu u Srbiji su se pojavile stranke koje su nastojale emitirati talijanske fašiste i njemačke nacionalsocijaliste. Srpsku fašističku stranku je osnovao predsjednik Jugoslavenske Vlade dr. Milan Stojadinović koji se u crnoj košulji pojavio u Novom Sadu 1937.godine, a srpske nacionalsocijaliste osnovao je u Beogradu Dimitrije Ljotić. Osnivanje fašističke stranke u Hrvatskoj nije uspijelo ponajviše zato što su hrvati nakon potpisivanja Rapalskih Ugovora iz 1920. talijane promatrali kao neprijatelje. Na osnivanju hrvatske nacionalsocijalističke stranke pokraj Bjelovara pojavilo se 8 članova, pa je i to propalo. Uspjelo je samo osnivanje tajnog ustaškog pokreta koji je imao samo jedan cilj, a to je stvaranje Hrvatske države. Banovina Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji nastala je 1939. godine uz suglasnost ključnih čimbenika jugoslavenske i međunarodne političke scene. Na osnivanje banovine Hrvatske Srbi organiziraju pokret "Srbi na okup", koji prijeti oružanom pobunom i otvorenim četništvom. Srpsku pobunu podupire Vojska kraljevine, SPC, te Srpski kulturni klub. Srbi odmah snažno jačaju dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile naoružavane i vojno obučavane.
Drugi svjetski rat
Ministri vanjskih poslova Njemačke i Sovjetskog saveza Molotov i Ribbentrop su 23. kolovoza 1939. u Moskvi potpisali Pakt o nenapadanju, a Tito i vodstvo KPJ podržali su potpisani dogovor kao genijalni potez njihovog vođe Staljina.
Sedam dana nakon potpisivanja sporazuma Hitlerova Njemačka, 1. rujna, 1939. godine, napala je Poljsku, te je tako započeo Drugi svjetski rat. Dan poslije, Staljinova Crvena armija okupirala je istočni dio Poljske, kako je i dogovoreno tajnim dijelom pakta s Hitlerom. Uz dio Poljske, Staljin je okupirao i cijelu Latviju i Estoniju, a Finska je morala dio teritorija prepustiti Rusima kako bi sačuvala nezavisnost. Jugoslavenski komunisti su za početak rata optužili imperijalnu politiku Francuske i velike Britanije.
Pri invaziji na Poljsku 1939. i okupacije 52% zemlje ubijeno je 65.000 Poljaka „neprijatelja naroda“, a u Katynskoj šumi 1940. pripadnici NKVD-a smaknuli oko 15.000 poljskih časnika i intelektualaca zarobljenih prethodne godine. Etničko čišćenje praćeno ubijanjima civila, žena i djece počinjeno je i u Finskoj 1939. godine, masovni zločini u Litvi, Letoniji i Estoniji 1939. godine i dr. Rat je omogućio sovjetskim komunistima izgovor za smaknuće mnogih ljude pod optužbama za kolaboraciju. Represija se provodila nad cijelim narodima poput Krimskih Tatara ili Čečena.
Do 1940. Tito je potpuno ovladao Partijom tako što je sve članove pretvorio u špijune. Svaki član partije je imao svog tajnog kontrolora, i svatko je imao zadatak tajno nadzirati nekog drugog člana partije kako ovaj ne bi slučajno skrenuo sa "partijskog kursa". Svi su znali da ih se prati, ali nitko nije znao tko ih prati. Obično se radilo o najboljim prijateljima, pa čak i rodbini. Uspjeh u otkrivanju "trulih jabuka" među drugovima bio je uvjet za napredak u stranačkoj hijerarhiji. Sve odluke koje su se donosile u Partiji; kadrovske, političke i ideološke bile su upućivane iz Kominterne, a rukovodioce nisu birali članovi Komunističke partije Jugoslavije, već ih je većina imenovana iz Moskve na Titov prijedlog.
Nakon završetka čistki u Rusiji krajem 1940. sazvana je Peta zemaljska konferencija KPJ u predgrađu Zagreba na kojoj je potvrđeno Brozovo rukovodstvo. Konferencija je izglasala novi Centralni komitet od 29 članova i 9 kandidata za članove, a za generalnog sekretara je izabran Josip Broz Tito. U svoj Politbiro postavio je svoje ljude u kojem glavnu ulogu imaju Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Vladimir Bakarić i drugi projugoslavenski orijentirani komunisti.
Početkom 1940. godine Kominterna je za sjedište ovog obavještajnog centra za jugoistočnu europu odredila Zagreb, a Josip Kopinič je određen za voditelja centra, dok je Grkinja Stela Panjajotis-Bamjazidos radila kao radio-telegrafista. Njih dvoje su vjenčali i pod ilegalnim imenima - inženjer Nik i Meri Brozović, te su iz Moskve otputovali u Istambul, odakle su došli u Zagreb. U ovom periodu Josip Kopinič je dobio konspirativne nazive „Vazduh“ i „Valdes“. U Zagrebu su stanovali pod ilegalnim imenima - inženjer Antun i Olga Kadić. U početku su stanovali u malom stanu, koji im je pronašao Tito i gdje su montirali radio-stanicu koja je imala domet od oko 5.000 kilometara, te je bila jača od tadašnje stanice Radio Zagreba. Tolika snaga je bila potrebna kako bi mogli komunicirati direktno sa Moskvom, te su za njen smještaj morali imati veliku osamljenu kuću sa dobrim priključkom na električnu mrežu. Radiostanica je radila samo kratko i u dogovoreno vrijeme kako ne bi trošila puno energije i tako privlačila pažnju. Pored Josipa i Stele, u kući su stanovali i Josipova sestra Anđela, koja je obavljala kurirske dužnosti i kućna pomoćnica Urska Zalter, koja je bila rezervni radio-telegrafista. Obavještajni centar je počeo sa radom u lipnju 1940. godine, a za njega je znao samo Josip Broz Tito. Za ostale članove rukovodstva KPJ i KPH Josip Kopinič je bio samo predstavnik Kominterne pri KPJ. Radio stanicu je sve do veljače 1942. koristio i Tito za redovno održavanje veze između CK KPJ i Kominterne, a kasnije i za vezu sa partizanskim postrojbama. Kopiniču su stalno dolazili kuriri koji su raznosili poštu sa podređenim partijama, poput Lea Matesa, žena glumca Augustina Cilića, filozof Todor Pavlov, bugarski studenti koji su studirali u Zagrebu, kompozitor Stevan Hristić, inženjer Nikola Petrović, Vladimir Dedijer, Koča Popović, Krista Đorđević, i drugi. Kopinić je u Beogradu imao još dvije manje rezervne radio-stanice, ali su obje uništene prilikom bombardiranja beograda 6. 4. 1941. godine. Poslije kapitulacije Jugoslavije glumio je ustaškog simpatizera, te je tako osigurao za sebe sve propusnice. Tu je surađivao sa Ivanom Srebrenjakom, šefom sovjetske vojno-obaveštajne službe za čitav Balkan koji je nakon kapitulacije Jugoslavije iz Beograda doselio u Zagreb kao sigurnije mjesto za ilegalan rad. Ustaška policija je u veljači 1942. godine uhitila sovjetskog vojnog obavještajca Ivana Srebrenjaka, pa se Kopinić preselio u vilu kod Stenjevca, u okolini Zagreba, koju su mu komunisti kupili.
Dok je NKVD svoju ispostavu držao u Zagrebu GRU je svoju imao i u Beogradu gdje je glavni bio Mustafa Golubić. Nakon uspostave sovjetsko-jugoslavenskih diplomatskih odnosa 10. 6. 1940. godine, uspostavljane su veze sovjetskih predstavnika i jugoslavenskih oficira u cilju suradnje protiv Hitlera, te se Mustafa Golubić vraća u Beograd. Tada uspostavlja suradnju sa Dragišom Vasićem i Mladenom Žujovićem koji su kasnije postali bliski politički savjetnici Draže Mihailovića.
Prema navodima britanske povjesničarke Phyllis Auty, britanska vlada je 27. veljače 1941. ovlastila ministra vanjskih poslova Anthony Edena da „nagovijesti princu Pavlu da Jugoslavija, ako pređe na stranu saveznika, može očekivat ispravljanje granica u pogledu Istre…“ ovime su britanci pokušali spriječili suradnju Jugoslavije sa Njemačkom i Italijom. Tim nastojanjima se pridružuje i sovjetski agent Mustafa Golubić koji sa svojim prijateljima, bivšim pripadnicima "Crne ruke" učestvuje u pripremanju vojnog puča 27. 3.1941. godine protiv pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu.
Napad na Jugoslaviju
Napadom na Jugoslaviju 6. travnja 1941. Hrvati su Nijemce dočekali kao oslobodioce od srpske okupacije, što je i logično ako se zna kako je u toj kraljevini Jugoslaviji u ime Jugoslavije između 5. prosinca 1918. i 6. travnja 1941. godine ubijeno oko tri tisuće Hrvata, najčešće bez ikakvoga suđenja.
Kraljevska vojska se uglavnom povlačila bez ozbiljnog otpora, te su usput nastojali što više pobiti one koji su se veselili njihovom odlasku. Nakon brzog vojnog poraza srpska vjerska, politička i intelektualna elita već u kolovozu 1941. pozvala je srbe da se priklone okupatorskom redu i miru, te se odupru komunističkom ustanku. Oduševljeni njemačkim napadom na Jugoslaviju Hrvati su to vidjeli kao priliku za stvaranje vlastite države, te je stari austrougarski časnik Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. na iznenađenja Nijemaca, Talijana, pa i samog Pavelića proglasio nezavisnu državu Hrvatsku, a isto je 2 dana ranije dogodilo i u Bjelovaru. Nijemci su vlast ponudili čelniku HSS-a Mačeku, a pošto je on to odbio nerado su prihvatili Pavelića, iako o njemu nisu imali najbolje mišljenje, te je tako Pavelić postao Poglavnik. Istog dana kada je Slavko Kvaternik proglasio NDH 10. 4. 1941. Jugoslavenska vojska u povlačenju, njen 2. konjički puk je izvršio pokolj 11 nedužnih civila u selu Donji Mosti pokraj Bjelovara čime je počelo međusobno ubijanje između Srba i Hrvata. (Zbog osvete 27. 4 .1941. u obližnjem Gudovcu ubijeno je 196. srpskih seljaka.) Idućih dana je širom Hrvatske i BIH jugoslavenska vojska ubila više stotina hrvata. U svibnju Srbi širom NDH pokušavaju pokrenuti “Đurđevdansku“ pobunu, ali ona ne dobiva šire razmjere. Ustašama je trebalo oko 3 mjeseca da se dovoljno organiziraju nakon čega su počeli i hrvatski napadi na srbe.
Operacija Barbarosa
Hitler je napao Staljinov Sovjetski savez 22. lipnja 1941. a dva dana kasnije u svim državama europe koji su bile pod njegovim nadzorom, a to je dvije trećine Europe, objavljen je oglas kojim je ograničeno kretanja svim za njemačku "nepoćudnih naroda". S tim oglasom kretanje je ograničeno od 7 u veče do 7 u jutro, a kao naredbodavci su najčešće navedeni lokalni lideri, ili gradonačelnici. Širom NDH Srbi pale vatre po brdima i tako pozivaju na masovni ustanak, vjerujući u brzu Rusku pobjedu, što im je prilika da pobiju što više katolika i muslimana. Istovremeno, Srpski civili se sklanjaju u zbjegove kako bi se sačuvali od osvete.
Kršenjem sporazuma o vojnoj suradnji između Hitlera i Staljina komunisti su se uplašili za svoju sigurnost, te su se isti dan počeli skrivati. Taj dan je i Sisački komunist Vlado Janjić pošao u Petrinju kako bi se sa tamošnjim komunistima dogovorio o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost. Tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska, te su morali pobjeći. Koncem kolovoza počeli su se ponovno okupljati u šumi Brezovici, a nakon toga su pobjegli prema Banovini gdje ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić već prvi dan došao u sukob.
Kako bi Srbe naveli na pobunu trebali ih je psihološki pripremiti za to, a i međunarodnu zajednicu je trebalo uvjeriti kako su si Hrvati sami krivi. Za to je poslužio “Valerijanov memorandum“ SPC koji su talijanski fašisti, a i Jugoslavenska kraljevska vlada u izbjeglištvu odmah proširila po svijetu. “Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen svuda po svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 23. lipnja 1941. godine, dan nakon napada Njemačke na SSSR, oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene su po čitavom svijetu. U tom dokumentu se tvrdi kako su već u ljetu 1941. godine, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni, iako se ništa od toga nije dogodilo. SPC tvrdi kako su u kotaru Lapac istrijebljeni Srbi, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate. Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade, te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske. Čim je SPC izdala prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje nova srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, 25. lipnja između nevesinja i gackog ubjeno je 55 Hrvata, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocid na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Širom NDH po Hrvatski selima se počinju organizirati "seoske ustaše" kao lokalne naoružane grupe za obranu od srpskog genocida.
Početkom rata Tito se zatekao u Zagrebu gdje se osjećao sigurnije.
Dok se Tito nalazio u Zagrebu u Beograd je GRU početkom travnja iz Moskve poslao svog agenta Mustafu Golubića kako bi kao specijalni povjerenik Kominterne stabilizirao redove KPJ. Tada ga je sreo Rodoljub Čolaković gdje mu je Golubović navodno rekao: "Valter neće dugo trajati i moraće da bude maknut". Čolaković u svojim memoarima piše kako je to odmah javio Titu, čije je konspirativno ime u to doba bilo Valter. Milovan Đilas je kasnije tvrdio kako je tada donešena odluka o uklanjanju Mustafe Golubića, kako ovaj ne bi uklonio Tita. Nakon toga netko je u Beogradu 10. 4. 1941. obavijestio Gestapo i Specijalnu policiju kako se u jednom ilegalnom stanu nalazi veliki boljševički agent i general NKVD Mustafa Golubić. Gestapo je odmah provalio u stan na adresi Mirijevski put 97, te je slijedeći dan 11.4.1941. ubijen. Nakon ulaska Crvene Armije u Beograd 1944. po Staljinovoj direktivi pronađeni su Golubićevi ostaci, te su poslali u Moskvu gdje je i sahranjen sa najvišim vojnim počastima.
Organizacijske i logističke pripreme za ustanak
Nakon napada na SSSR 1.7.1941. iz Moskve je radio vezom preko Kopinića stigla zapovijed za dizanje ustanka. Zapovijed je 3 dana kuririma putovala do Beograda, te je Tito 4. 7. 1941. na sjednici Politbiroa CK KPJ donio odluku o početku ustanka. Na sjednici o ustanku Tito je dao zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira vezu sa Gestapom kako bi preko njih organizirao dolazak "Španaca". Kako bi to mogao morao je Popovića ovlastiti da Nijemcima nešto ponudi za protuuslugu, a jedino što im je on mogao ponuditi je obećanje o nenapadanju komunista na njemačke postrojbe. Obrazloženje Nijemcima za oslobađanje španaca je mogla biti jedino tvrdnja kako Tito nema potpunu kontrolu nad jugoslavenskim komunistima i kako mu španci trebaju kako bi pomoću njih uspostavio potpunu kontrolu nad mladim komunistima koji u "špancima" vide svoje idole. "Španci" su do početka rata bili u Francuskim logorima gdje su smješteni nakon gubitka rata u Španjolskoj. Pola godine nakon toga sklopljen je pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza (23. kolovoza 1939.). Nakon što su Nijemci okupirali Francusku raspušteni su logori sa "Špancima", te su se oni prijavili za rad u Njemačkoj koja je tada bila u savezu sa Sovjetima. Nakon nekog vremena su zatvoreni u logore Gestapoa. Prema partizanskim povijesnim izvorima Popović je sa jednim "Špancem" Većeslavom Cvetkom Floresom uspio organizirati punktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Tu su bili samo mjesec dana nakon čega ih je Gestapo pustio, te im omogućio kontakte, sastajanje, organiziranje i povratak u Jugoslaviju. Ubrzo nakon njihovog povratka preuzeli su operativno zapovjedništvo nad partizanskim jedinicama, a Hitler je početkom 1942. prekinuo bilo kakve pregovore sa Komunistima. Čim je završio ovaj posao Flores je otišao u partizane gdje je odmah poginuo u nejasnim okolnostima, što je pogodovalo Titu kako kasnije slučajno ne bi mogao pričati o njegovim dogovorima sa Nijemcima. Iako su komunisti tvrdili kako Nijemci nisu znali za "špance" neupitno je kako su oni za njih mogli saznati još 1939. iz letka koji su komunisti dijelili širom Jugoslavije i pozivali ljude da na bilo koji način pomognu zarobljenima u Francuskim logorima, a kojih je bilo 360 od čega je Hrvata bilo 120. Od tih 360 Nijemci su vratili 250, a sigurno ih ne bi vratili da s njima i Titom nisu imali tajni dogovor, pošto su s komunistima na istočnom frontu postupali radikalno drugačije, tj., napadom na SSSR Hitler je izdao nalog o obaveznoj likvidaciji svih komunističkih komesara. Zajedno sa "špancima" na teritorij pod vlašću NDH došao je i bivši Austrijski komunist, španjolski borac i agent Gestapoa Konrad Klasser kodnog imena Kurt Koppel, za kojeg se zna, a vjerojatno je bilo i drugih njemačkih špijuna ubačenih u partizane. Osnovni Titov interes za ovakvu suradnju sa Gestapom je doći do ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, a za Jugoslaviju. Osim ubacivanja špijuna među partizane Nijemci su imali interes i spriječiti napade komunista na Njemačku vojsku i to su mogli biti jedini razlozi zbog čega su se dogovarali sa partizanima.
Čim je Popovića ovlastio za pregovore sa Nijemcima Tito je sam na Dedinju u Beogradu uspostavio kontakte sa talijanskom obavještajnom službom. Talijani su mu trebali kako bi preko njih nabavio oružje i streljivo bez čega nije moguće organizirati rat. Sa iskustvima iz prvog svjetskog rata je znao koliko se brzo oružje i streljivo troši u ratu, te je znao kako se sa zaostalim oružjem od kraljevske vojske i sa lovačkim oružjem ne može organizirati nikakva ozbiljna borba. Da bi dobio oružje od Talijana morao im je nešto ponuditi, a pošto je vrlo dobro znao za talijanske pretenzije prema teritoriju bivše Jugoslavije mogao im je obećati kako će im pomoći u osvajanju teritorija koje su Nijemci prepustili NDH, umjesto da ih prepuste Talijanima. Mogao im je obećati i kako će spriječiti svaki napad na Talijane, te dozvoliti samo napade na hrvatsku i njemačku vojsku. Ovakvim napadima stvarati će nered u hrvatskoj pozadini, te stvoriti izgovor Talijanima za ulazak na teritorij NDH pod izgovorom smirivanja stanja. Talijani su ovaj prijedlog prihvatili nadajući se kako će na taj način postupno zauzeti teritorij većeg dijela kraljevine Jugoslavije. Za uspjeh ovakve suradnje preduvjet je bio da o tome ni obični partizani, a ni Nijemci ne smiju ništa doznati, te su zbog toga svi dogovori o isporukama morali bili isključivo usmeni, ili radio vezom sa šifrom. Kako bi prikrili isporuke moralo je biti dogovoreno i kako će nakon svake bitke partizani višim zapovjedništvima slati pismena izvješća o velikim količinama zarobljenog oružja i streljiva, te kako će Talijani Nijemce stalno uvjeravati kako ustašama i domobranima šalju puno oružja i kako oni nakon svakog najmanjeg sukoba bježe i oružje ostavljaju partizanima. Kako bi ovo ostalo tajna Tito je organizirao svoju prvu obavještajnu grupu u svom štabu koja se brinula samo za ove nabavke, čime je došlo do prve podjele komunističke partije na tri dijela, politički organi, vojni organi i obavještajni organi. Prvi zapovjednik tog obavještajnog odjela bio je Rade Bulat koji se formalno često predstavljao kao Titov kurir koji samo prenosi Titove naredbe. Nakon što je sve dogovorio sa talijanskim i njemačkim tajnim obavještajnim službama Tito je napustio Beograd i uputio se na područje "Užičke republike". Već 10. kolovoza 1941. Tito je izdao Uputstva partizanskim odredima o sigurnosnim pitanjima. To su bila uputstva opće naravi u kojima je pisalo; "izdajice i provokatore treba odmah likvidirati". Za otkrivanje neprijatelje dovoljna je sumnja. Po njegovoj uputi svi članovi partije su ujedno i obavještajci koji nadziru sve ostale partizane, i rade sve druge obavještajne poslove. Nakon toga kreće osnivanje partizanskih straža, narodnih straža i narodne milicije pri svim partizanskim odredima. U Sloveniji osnivaju VOS kao obavještajnu službu. U Hrvatskoj to rade skojevci kao PPK (protiv pete kolone).
I sa time je veliko klanje u Talijanskom i Sovjetskom interesu moglo početi.
Oznake
Izdvojeni tekstovi
