Titova partizansko njemačka suradnja

 Nakon prvog svjetskog rata, Oktobarske revolucije i osnivanja Kominterne svuda u svijetu osnivane su podružnice sovjetske komunističke partije koje su djelovale sa financijskom podrškom sovjetskih komunista i pod kontrolom sovjetske obavještajne službe NKVD. I u njemačkoj komunisti pokušavaju organizirati komunističku pobunu, ali u tome ne uspjevaju pošto su podijeljeni u više raznih komunističkih i socijalističkih frakcije. Nakon neuspjele pobune jedan dio socijalista i komunista se orijentira prema nacionalnom socijalizmu, odbacuju internacionalizam, a nakon propasti komunističkih petoljetki i marksizam. Zbog toga se Sovjetski komunisti i Njemački nacionalni socijalisti sve više politički udaljavaju, iako koriste iste metode u osvajanju i obrani vlasti, a Staljin ih naziva desničarima, iako su po shvaćanju gospodarstva i socijalne politike puno bliže lijevim nego desnim pogledima.

Svaka komunistička partija širom svijeta i europe djelovala je istovremeno kao politička stranka i kao obavještajno teroristička organizacija. Na taj način su komunisti djelovali i u Jugoslaviji. Po uzoru na sovjetske komuniste i Jugoslavenski komunisti su od svog nastanka u svom radu koristili sve metode terorističkog djelovanja i izazivanja zavisti propagirajući humanizam i prava "potlačene radničke klase". U toj borbi za humanizam i prava radničke klase komunisti su odmah nakon oktobarske revolucije počeli vršiti masovna ubojstva, silovanja i izgladnjivanje klasnih neprijatelja, te su osnovali mnogobrojne koncentracijske logore za političke protivnike koje su nazvali Gulazi, a koji su kasnije Hitleru poslužili kao uzor za stvaranje logora smrti. Samo u prvih 5 godina Lenjinove vlasti ubijeno je oko 5 milijuna političkih protivnika. Kako bi se nekog optužilo da je kulak (bogati seljak) bilo je dovoljno da netko ima stolnjak na stolu, nakon čega je slijedio doživotni put u Sibir. Oboružan Marxovom ideologijom njegov sljedbenik Lenjin je 11. kolovoza 1918. uputio telegram u Penzinsku guberniju gdje naređuje; "Objesite (kažem objesite tako da to ljudi vide) kulake, bogataše i krvopije, najmanje njih stotinjak, objavite njihova imena i dočepajte se svog njihovog žita.... Učinite to tako da uokolo stotine kilometara ljudi vide, drhte, znaju i da u sebi kažu: Oni ubijaju i nastavit će ubijati kulake žedne krvi. Potvrdite mi brzojavom da ste primili i izvršili ove naredbe. Vaš Lenjin." Masovno silovanje je bilo jedan od načina na koji je Crvena armija izazivala strah kod protivnika, i to je bio komunistički ratni običaj još od 1917. godine. Na ovakvo ponašanje politički komesari i zapovjednici navodili su vlastite vojnike metodama raznog fizičkog i psihološkog mučenja vlastitih vojnika koji su se na isti način odnosili prema zarobljenicima, civilima i svim potencijalnim protivnicima. Masovna silovanja i ubijanja komunisti i Crvena armija su obilato koristili u svim svojim idućim ratovima poput poljsko-sovjetskog rata 1919-1920., invazije Crvene Armije na Gruziju 1921. itd.

U Jugoslaviji, nakon izlaska iz zatvora gdje je kao osuđeni terorist služio kaznu zbog "bombaškog procesa" iz 1928., Josip Broz, (prema tvrdnji Vladimira Bakarića) postao je član CK na prijedlog sovjetskog obavještajnog rezidenta za Hrvatsku Ivana Krajačića Steve. Na VII. Kongresu Kominterna je 1935. rezolucijom najavila „predstojeće osnivanje KP Hrvatske i KP Slovenije u okviru KPJ. Nakon toga, 1935. Tito odlazi u Moskvi, boravi u internacionalnim brigadama u Građanskom ratu u Španjolskoj, putuje u Tursku, Sibir, Kinu. Radom za NKVD, sovjetsku tajnu službu, dobiva Staljinovo povjerenje, te se 1937. vraća iz Sovjetskog saveza i postaje Generalni sekretar KPJ. Tito je na čelo KPJ postavljen 1937., nakon što je Kominterna s vodstvom KPJ analizirala stanje u Partiji i donijela odluku o formiranju novoga Političkog biroa CK KPJ. Sa njime su stigle glasine kako je on Staljinov poslušnik i špijun koji putuje po svijetu i 'rješava' neposlušne članove Kominterne. U Moskvu ponovno odlazi 24. kolovoza 1938. gdje iznosi stajalište: „Mi imamo dobre i ne tako malobrojne kadrove… Ti su kadrovi apsolutno odani Kominterni“. U izvještaju Dimitrovu, Tito se još jednom obvezao na apsolutnu odanost Kominterni: „Naša Partija u zemlji ima puno povjerenje prema Komunističkoj internacionali. Ona će rado prihvatiti svaku odluku koju donese Komunistička internacionala.“ Nakon njegovog postavljanja za generalnog sekretara KPJ došlo je do snažnih unutarpartijskih obračuna uz pomoć NKVD-a (sovjetska politička obavještajno sigurnosna služba). Josip Broz kasnije nazvan Tito vršio je dužnost političkog vođe, ali je istovremeno bio i glavni agent NKVD-a. Nakon povratka iz Rusije nikad nije navratio u svoje rodno mjesto Kumrovec, iako je tamo, navodno, imao veći broj braće i sestara. Kao obavještajac bio je podčinjen Josipu Kopiniću. Josip Kopinić je bio veza između Kominterne i podružnica u Jugoslaviji, Italiji, Švicarskoj, Austriji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Grčkoj. Radio vezom bio je povezan sa svojim pretpostavljenima u Moskvi tijekom čitavog drugog svjetskog rata, a podčinjeni obavještajac za područje Hrvatske bio je Ivan Krajačić Stevo. Čitavog rata ovu radio komunikaciju Nijemci su prisluškivali, ali nisu krenuli u uhićenje Kopinića pošto im se više isplatilo znati sve direktive i izvješća između Moskve i podređenih partija. Kao i svi kominternini obavještajci Kopinić je prenosio informacije Staljinu, te njegove naredbe prenositi na teren, a Titu je prenosio i osobne informacije o njegovoj supruzi Herti Has. Kopinić je kao i mnogi iskusniji obavještajci nastojao djelovati "kreativno", to jest ne biti samo prenositelj informacija, već biti i kreator odluka, a to se može postići filtriranjem informacija koje se prenose prema gore i koje se prenose prema dolje.

Ministri vanjskih poslova Njemačke i Sovjetskog saveza Molotov i Ribbentrop 23. kolovoza 1939. u Moskvi potpisuju Pakt o nenapadanju, a Tito i vodstvo KPJ podržali su potpisani dogovor kao genijalni potez njihovog vođe Staljina. Sedam dana nakon potpisivanja sporazuma Hitlerova Njemačka, 1. rujna, 1939. godine, napala je Poljsku, te je tako započela Drugi svjetski rat. Dan poslije, Staljinova Crvena armija okupirala je istočni dio Poljske, kako je i dogovoreno tajnim dijelom pakta s Hitlerom. Uz dio Poljske, Staljin je okupirao i cijelu Latviju i Estoniju, a Finska je morala dio teritorija prepustiti Rusima kako bi sačuvala nezavisnost. Jugoslavenski komunisti su za početak rata optužili imperijalnu politiku Francuske i velike Britanije.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih lijevih intelektualaca i kasnije član Agitpropa, književnik August Cesarec o tome je pisao u osobnom dnevniku. Kad je potpisan pakt sa Njemačkom on istog dana bilježi: „…Branim odluku o paktu nenapadanja s Njemačkom, no ipak, želio bih da je to sve samo ogromna demonstracija Rusije protiv Chamberlaina za bolji savez s drugom engleskom garniturom“. Već dva dana kasnije on u dnevniku naslućuje da postoji tajni, „možda samo prećutan i najvjerojatnije prećutan – sporazum o diobi Poljske…“. „radi se o tome, da imamo povjerenja u strateški talenat Staljina....ne radi se bitno o Poljskoj nego o interesu Sovjetske Unije kao faktora svjetske revolucije…“. Dan nakon njemačkog napada na Poljsku on 2. rujna 1939. u dnevniku ističe kako „treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći „prodiranju revolucije u Evropu“. Cesarec zaključuje kako je SSSR „pročistio teren za ranije ili kasnije revolucionarno prodiranje“... „politika Sovjetske Unije je zbilja genijalna. Tako reći bez kapi krvi su postali i centralno-evropska vlast, dobili više od polovice terena, i još im se Nijemci moraju ugibati, da im prepuste osvojen teren…“. Poljaci to ne smiju shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer „… ako Sovjetska Unija i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…“. Slično su razmišljali svi lijevi intelektualci zaluđeni komunističkim ispiranjem mozga. Pri invaziji na Poljsku 1939. i okupacije 52% zemlje ubijeno je 65.000 Poljaka „neprijatelja naroda“, a u Katynskoj šumi 1940. pripadnici NKVD-a smaknuli oko 15.000 poljskih časnika i intelektualaca zarobljenih prethodne godine. Time su obezglavili cvijet inteligencije i snage poljskog naroda, ponajprije iz osvete za izgubljeni rat 1920. Etničko čišćenje praćeno ubijanjima civila, žena i djece počinjeno je i u Finskoj 1939. godine, masovni zločini u Litvi, Letoniji i Estoniji 1939. godine i drugdje. Rat je omogućio sovjetskim komunistima izgovor za smaknuće mnogih ljude pod optužbama za kolaboraciju. Represija se provodila nad cijelim narodima poput Krimskih Tatara ili Čečena.

Do 1940. Tito je potpuno ovladao Partijom i postavio svoj Politbiro u kojem glavnu ulogu imaju Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Vladimir Bakarić i drugi projugoslavenski orijentirani komunisti. Partijom je ovladao tako da je sve članove pretvorio u špijune. Svaki član partije je imao svog tajnog kontrolora, i svatko je imao zadatak tajno nadzirati nekog drugog člana partije kako ovaj ne bi slučajno skrenuo sa "partijskog kursa". Svi su znali da ih se prati, ali nitko nije znao tko ih prati. Obično se radilo o najboljim prijateljima, pa čak i rodbini. Uspjeh u otkrivanju "trulih jabuka" među drugovima bio je uvjet za napredak u stranačkoj hijerarhiji. Sve odluke koje su se donosile u Partiji; kadrovske, političke i ideološke bile su upućivane iz Kominterne, a rukovodioce nisu birali članovi Komunističke partije Jugoslavije, već ih je većina imenovana iz Moskve na Titov prijedlog. Svoj prvi susret s Titom Vladimir Velebit opisuje 1940. godine ovako: „Govorio je u superlativima o Sovjetskom Savezu. I Tito i Kopinič su me na isti način uveravali da je to jedinstvena oaza raja na zemlji. Proizvodnja toliko napreduje, da je na pomolu opšte blagostanje. (…) Ukratko, tvrdili su da su neverovatna sreća i darovi s neba, na neobjašnjiv način, pripali sovjetskom narodu“. Slične laži iznose i Titovi intelektualci poput Augusta Cesareca koji je 1940. napisao knjigu Putovanje po Sovjetskom Savezu. Tu piše kako: “redovi pred trgovinama u SSSR-u nisu posljedica oskudice robe, nego do njih dolazi zbog porasta kupovne moći građana. Sovjetski građani uživaju u blagostanju, cvjeta kultura, a s crkava su uklonjena crkvena obilježja, križevi i zvona, pa su one pretvorene u kina, antireligiozne muzeje, trgovine, stanove ili domove oslobođenih žena. Siročad na sovjetskim ulicama su djeca koju su „kulaci“ napustili da „napakoste sovjetskoj vlasti“. Radnici imaju vlast i grade „najljepši život na svijetu“; kolhoznici na Uralu puni su životne radosti i svi se „bez izuzetka mogu smatrati imućnima....Na Kavkazu sam, kao i svuda drugdje, vidio već seljake, do jučer još analfabete, kako sami nadziru rad elektrana, rukuju traktorima i drugim strojevima, imaju kućnu knjižnicu i stalno povećavaju opseg svog znanja“. U tome „novorođenom svjetlu uz red, napredak i blagostanje zavladalo je zadovoljstvo, radost i sposobnost radovanja“.

Početkom 1940. godine Kominterna je za sjedište ovog obavještajnog centra za jugoistočnu europu odredila Zagreb, a Josip Kopinič je određen za voditelja centra, dok je Grkinja Stela Panjajotis-Bamjazidos radila kao radio-telegrafista. Njih dvoje su vjenčali i pod ilegalnim imenima - inženjer Nik i Meri Brozović, te su iz Moskve otputovali u Istambul, odakle su došli u Zagreb. U ovom periodu Josip Kopinič je dobio konspirativne nazive „Vazduh“ i „Valdes“. U Zagrebu su stanovali pod ilegalnim imenima - inženjer Antun i Olga Kadić. U početku su stanovali u malom stanu, koji im je pronašao Tito i gdje su montirali radio-stanicu koja je imala domet od oko 5.000 kilometara, te je bila jača od tadašnje stanice Radio Zagreba. Pored Josipa i Stele, u kući su stanovali i Josipova sestra Anđela, koja je obavljala kurirske dužnosti i kućna pomoćnica Urska Zalter, koja je bila rezervni radio-telegrafista. Obavještajni centar je počeo sa radom u lipnju 1940. godine, a za njega je znao samo Josip Broz Tito. Za ostale članove rukovodstva KPJ i KPH Josip Kopinič je bio samo predstavnik Kominterne pri KPJ. Radio stanicu je sve do veljače 1942. koristio i Tito za redovno održavanje veze između CK KPJ i Kominterne, a kasnije i za vezu sa partizanskim postrojbama. Kopiniču su stalno dolazili kuriri koji su raznosili poštu sa podređenim partijama, poput Lea Matesa, žena glumca Augustina Cilića, filozof Todor Pavlov, bugarski studenti koji su studirali u Zagrebu, kompozitor Stevan Hristić, inženjer Nikola Petrović, Vladimir Dedijer, Koča Popović, Krista Đorđević, i drugi. Kopinić je u Beogradu imao još dvije manje rezervne radio-stanice, ali su obje uništene prilikom bombardiranja beograda 6. 4. 1941. godine. Poslije kapitulacije Jugoslavije glumio je ustaškog simpatizera, te je tako osigurao za sebe sve propusnice. Tu je surađivao sa Ivanom Srebrenjakom, šefom sovjetske vojno-obaveštajne službe za čitav Balkan koji je nakon kapitulacije Jugoslavije iz Beograda doselio u Zagreb kao sigurnije mjesto za ilegalan rad. Ustaška policija je u veljači 1942. godine uhitila sovjetskog vojnog obavještajca Ivana Srebrenjaka, pa se Kopinić preselio u vilu kod Stenjevca, u okolini Zagreba, koju su mu komunisti kupili.

Napadom na Jugoslaviju 6. travnja 1941. Hrvati su Nijemce dočekali kao oslobodioce od srpske okupacije, što je i logično ako se zna kako je u toj kraljevini Jugoslaviji u ime Jugoslavije između 5. prosinca 1918. i 6. travnja 1941. godine ubijeno oko tri tisuće Hrvata, najčešće bez ikakvoga suđenja. Kraljevska vojska se uglavnom povlači bez ozbiljnog otpora, te su usput nastojali što više pobiti sve one koji su se veselili njihovom odlasku. Oduševljeni njemačkim napadom na Jugoslaviju Hrvati su to vidjeli kao priliku za stvaranje vlastite države, te je stari austrougarski časnik Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. na iznenađenja Nijemaca, Talijana, pa i samog Pavelića proglasio nezavisnu državu Hrvatsku, a isto je 2 dana ranije dogodilo i u Bjelovaru. Nijemci su vlast ponudili čelniku HSS-a Mačeku, a pošto je on to odbio nerado su prihvatili Pavelića, iako o njemu nisu imali najbolje mišljenje, te je tako Pavelić postao Poglavnik. Istog dana kada je Slavko Kvaternik proglasio NDH 10.4. 1941. Jugoslavenska vojska u povlačenju, njen 2. konjički puk je izvršio pokolj 11 nedužnih civila u selu Donji Mosti pokraj Bjelovara čime je počelo međusobno ubijanje između Srba i Hrvata. Idućih dana je širom Hrvatske i BIH jugoslavenska vojska ubila više stotina hrvata.

Srpsko nezadovoljstvo osnutkom hrvatske države počelo je odmah nakon uspostave Banovine Hrvatske 1939. kada je i Vojska kraljevine izišla na ekstremne srpske pozicije, kao i SPC, te Srpski kulturni klub. Srbi su odmah ojačali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Po raspadu Jugoslavije Srbi su nastavili pobunjeničko ponašanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Đurđevdansku“ pobunu, ali ona ne dobiva šire razmjere.

Zbog sve većeg otpora uspostavi Hrvatske države od strane srba pojedine ustaške postrojbe počinju sa odmazdama, te je 27. 4. 1941. uhićeno i ubijeno 176 srba kod Bjelovara. Također su počela ubojstva jugoslavenskih oficira oko Gospića, kao i viđenijih i bogatijih srba čime se pokušalo zastrašiti srbe. Rezultat je bio obrnut i neprijateljstvo srba prema NDH se povećalo.

Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu platformu daljnjeg djelovanja pod nazivom “Homogena Srbija“ kojom planiraju stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima . Kako bi same Srbe naveli na to smišljen je propagandni uradak pod nazivom “Valerijanov memorandum“ SPC. “Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana do 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Ove klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene su po čitavom svijetu. U tom dokumentu se tvrdi kako su već u ljetu 1941. godine, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Tu SPC tvrdi kako su Srbi istrijebljeni i u kotaru Lapac iako su tu oni započeli genocid nad Hrvatima. Odmah nakon izdavanja “Valerijanova memoranduma“ pala je vlada generala Simovića u Londonu, te je nastala nova vlada Kraljevine Jugoslavije u izbjeglištvu u kojoj je Draža Mihailović postavljen za ministra vojske. Čim je SPC izdala prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje nova srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Ustašama je trebalo oko 3 mjeseca da se dovoljno organiziraju nakon čega su počeli i hrvatski napadi na srbe.

Uskoro počinju i uhićenja mnogih srba koje se okuplja u logore i šalje prema Srbiji (ukupno ih je u iduće dvije godine protijerano i transportirano oko 120.000 sa područja NDH. Zbog nepovjerenja u lojalnost srba novoj državi vrlo brzo su doneseni brojni zakoni usmjereni protiv srba kao što su otkazi iz javnih službi, a ministarskom naredbom od 18. 7. 1941. ukinut je naziv srpskopravoslavna vjera, te je zamijenjen nazivom grkoistočna vjera, koji se upotrebljavao prije 1918. godine, te je zabranjena ćirilica.

Početkom rata Tito se zatekao u Zagrebu gdje se osjećao sigurnije, ali se nakon smirivanja stanja preselio u Beograd u vilu masona Vladislava Ribnikara na Dedinju. Za vrijeme Njemačkog napredovanja kroz Jugoslaviju komunisti su pomagali nijemcima politikom revolucionarnog defetizma, navodeći vojnike na dezertiranje, pri čemu su nastojali skriti što više oružja na tajne lokacije. Isto to su radili i četnici gdje god su postojala srpska sela.

Hitler je napao Staljinov Sovjetski savez 22. lipnja 1941. a dva dana kasnije u svim državama europe koji su bile pod njegovim nadzorom, a to je dvije trećine Europe, objavljen je oglas kojim je ograničeno kretanja svim za njemačku "nepoćudnih naroda". S tim oglasom kretanje je ograničeno od 7 u veče do 7 u jutro, a kao naredbodavci su navedeni najčešće lokalni lideri ili gradonačelnici.

Kršenjem sporazuma o vojnoj suradnji između Hitlera i Staljina komunisti su se uplašili za svoju sigurnost, te su se isti dan počeli skrivati. Taj dan je i Sisački komunist Vlado Janjić pošao u Petrinju kako bi se sa tamošnjim komunistima dogovorio o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Sljedećih dana našli su pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi, jedno mjesto su nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali Kolićevac“. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo oko desetak. Tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska, te su morali pobjeći. Koncem kolovoza počeli su se ponovno okupljati u šumi Brezovici, a nakon toga su pobjegli prema Banovini gdje ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša.

Nakon napada na SSSR 1.7.1941. iz Moskve je radio vezom preko Kopinića stigla zapovijed za dizanje ustanka. Zapovijed je 3 dana kuririma putovala do Beograda, te je Tito 4. 7. 1941. na sjednici Politbiroa CK KPJ donio odluku o početku ustanka. Na sjednici o ustanku Tito je dao zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira vezu sa Gestapom kako bi preko njih organizirao dolazak "Španaca". Kako bi to mogao morao je Popovića ovlastiti da Nijemcima nešto ponudi za protuuslugu, a jedino što im je on mogao ponuditi je obećanje o nenapadanju komunista na njemačke postrojbe. Obrazloženje nijemcima za oslobađanje španaca je mogla biti jedino tvrdnja kako Tito nema potpunu kontrolu nad jugoslavenskim komunistima i kako mu španci trebaju kako bi pomoću njih uspostavio potpunu kontrolu nad mladim komunistima koji u "špancima" vide svoje idole.

"Španci" su do početka rata bili u Francuskim logorima gdje su smješteni nakon gubitka rata u Španjolskoj. Pola godine nakon toga sklopljen je pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza (23. kolovoza 1939.). Nakon što su Nijemci okupirali Francusku raspušteni su logori sa "Špancima", te su se oni prijavili za rad u Njemačkoj koja je tada bila u savezu sa Sovjetima. Nakon nekog vremena su zatvoreni u logore Gestapoa. Prema partizanskim povijesnim izvorima Popović je sa jednim "Špancem" Većeslavom Cvetkom Floresom uspio organizirati punktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Tu su bili samo mjesec dana nakon čega ih je Gestapo pustio, te im omogućio kontakte, sastajanje, organiziranje i povratak u Jugoslaviju. Ubrzo nakon njihovog povratka preuzeli su operativno zapovjedništvo nad partizanskim jedinicama, a Hitler je početkom 1942. prekinuo bilo kakve pregovore sa titovim komunistima.

Čim je završio ovaj posao Flores je otišao u partizane gdje je odmah poginuo u nejasnim okolnostima, što je pogodovalo Titu kako kasnije slučajno ne bi mogao pričati o njegovim dogovorima sa Nijemcima. Iako su komunisti tvrdili kako nijemci nisu znali za "špance" neupitno je kako su oni za njih mogli saznati još 1939. iz letka koji su komunisti dijelili širom Jugoslavije i pozivali ljude da na bilo koji način pomognu zarobljenima u Francuskim logorima. Tih "španaca" je bilo 360 od čega je Hrvata bilo 120. Od tih 360 Nijemci su vratili 250, a sigurno ih ne bi vratili da s njima i Titom nisu imali tajni dogovor, pošto su s komunistima na istočnom frontu postupali radikalno drugačije, to jest napadom na SSSR Hitler je izdao nalog o obaveznoj likvidaciji svih komunističkih komesara. Zajedno sa "špancima" na teritorij pod vlašću NDH došao je i bivši Austrijski komunist, španjolski borac i agent Gestapoa Konrad Klasser kodnog imena Kurt Koppel, za kojeg se zna, a vjerojatno je bilo i drugih njemačkih špijuna ubačenih u partizane. Osnovni Titov interes za ovakvu suradnju sa Gestapom je doći do ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, a za Jugoslaviju. Osim ubacivanja špijuna među partizane Nijemci su imali interes i spriječiti napade komunista na Njemačku vojsku i to su mogli biti jedini razlozi zbog čega su se dogovarali sa partizanima.

Čim je Popovića ovlastio za pregovore sa Nijemcima Tito je sam na Dedinju u Beogradu uspostavio kontakte sa talijanskom obavještajnom službom. Talijani su mu trebali kako bi preko njih nabavio oružje i streljivo bez čega nije moguće organizirati rat. Sa iskustvima iz prvog svjetskog rata je znao koliko se brzo oružje i streljivo troši u ratu, te je znao kako se sa zaostalim oružjem od kraljevske vojske i sa lovačkim oružjem ne može organizirati nikakva ozbiljna borba. Da bi dobio oružje od Talijana morao im je nešto ponuditi, a pošto je vrlo dobro znao za talijanske pretenzije prema teritoriju bivše Jugoslavije mogao im je obećati kako će im pomoći u osvajanju teritorija koje su nijemci prepustili NDH, umjesto da ih prepuste Talijanima. Mogao im je obećati i kako će spriječiti svaki napad na Talijane, te dozvoliti samo napade na hrvatsku i njemačku vojsku. Ovakvim napadima stvarati će nered u hrvatskoj pozadini, te stvoriti izgovor Talijanima za ulazak na teritorij NDH pod izgovorom smirivanja stanja. Talijani su ovaj prijedlog prihvatili nadajući se kako će na taj način postepeno zauzeti teritorij čitave kraljevine Jugoslavije. Za uspjeh ovakve suradnje preduvjet je bio da o tome ni obični partizani, a ni nijemci ne smiju ništa doznati, te su zbog toga svi dogovori o isporukama morali bili isključivo usmeni, ili radio vezom sa šifrom.

Kako bi ovo ostalo tajna Tito je organizirao svoju prvu obavještajnu grupu u svom štabu koja se brinula samo za ove nabavke, čime je došlo do prve podjele komunističke partije na tri dijela, politički organi, vojni organi i obavještajni organi. Prvi zapovjednik tog obavještajnog odjela bio je Rade Bulat koji se formalno predstavljao kao Titov kurir koji samo prenosi Titove naredbe. Nakon što je sve dogovorio sa talijanskim i njemačkim tajnim obavještajnim službama Tito je napustio Beograd i uputio se na područje "Užičke republike". Već 10. kolovoza 1941. Tito je izdao Uputstva partizanskim odredima o sigurnosnim pitanjima. To su bila uputstva opće naravi u kojima je pisalo; "izdajice i provokatore treba odmah likvidirati". Nakon toga kreće osnivanje partizanskih straža, narodnih straža i narodne milicije pri svim partizanskim odredima.

Čim je došao među partizane Tito je poslao u Beograd zahtjev da mu pošalju nekoliko povjerljivih drugarica studentica, pa su mu poslali Davorjanku Paunović i Vjeru Planojević. Tito je odmah ljepšu Davorjanku uzeo za tajnicu i ljubavnicu, iako je znao kako je ona nevjenčana žena njegovog druga Jovana Kapičića, koji od tog nije pravio probleme, pa je nakon toga brzo napredovao do generalskog čina i poslijeratnog zapovjednika kažnjeničkog logora Golog otoka.

Dok se Tito dogovarao sa svojim formalnim neprijateljima, to su također radili Pavelić i Nedić. Prvi konzul NDH u Beogradu bio je domobranski satnik Josip Lončarević koji je tamo od konca travnja 1941. godine i djelovao je do „bitke za Beograd“, polovicom listopada 1944. godine. Milan Nedić od samoga je početka rata s ustaškim vlastima imao potpisani sporazum o „razmjeni“ stanovništva i priznavao je pravo na postojanje NDH, ali je istovremeno uz pomoć kupljenih njemačkih časnika širio promidžbu o „istrebljenju što ga je nad srpskim narodom u NDH provodi Pavelićev režim“. Odmah nakon uspostave diplomatskih odnosa Nedić i Pavelić su sklopili pismeni sporazum o preseljenju dijela srpskog stanovništva s područja NDH, odnosno međusobnoj „razmjeni“ Srba i Hrvata u cilju etničke „prilagodbe“ pojedinih prostora. U tu svrhu, armijski general Milutin Đ. Nedić izradio je za potrebe svoga brata Milana Nedića detaljan elaborat (Memorandum), pod nazivom „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“, u kojemu se daje pregled etničke strukture „spornih područja“ na prostoru NDH (s točnim brojčanim podacima Srba i Hrvata), uz detaljno navođenje koja bi od njih trebala biti obuhvaćena „razmjenom“ stanovništva, i koliki bi broj tih „preseljenika“ na jednoj i drugoj strani morao biti, kako po regijama i oblastima, tako i u ukupnoj masi.

Kako bi mogao početi rat titu je trebalo oružje i streljivo a za to se pobrinula talijanska mornarica. Prvu količinu oružja su talijanski mornari komunistima dostavili u Crnu Goru, oko 25.000 pušaka u rujnu 1941., a nakon toga toliko da se mogu braniti od ustaša i Nijemaca, ali nedovoljno za ozbiljne napade na talijanske veće postrojbe. Kako ustaše ne bi razbili u početku vrlo malobrojne partizane Musolini je Paveliću ograničavao napade na njih, što je ovaj poslušno prihvaćao. Za prvu pošiljku oružja preko luke u Boki Kotorskoj, koja je tajno isporučena grupici Titu najodanijih komunista doznala je obavještajno nadzorna služba NDH, te je to javljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s tim upoznao Pavelića. Informacija o talijanskom naoružavanju partizana proslijeđena je Hitleru, ali je on zaključio kako se radi o dezinformacija hrvatskih nacionalista koji žele sukobiti njemačku i talijansku politiku. Pavelić je prihvatio to objašnjenje, te je vremenom sve više počeo sumnjičiti i šikanirati zapovjednika ustaškog redarstva i UNS-a Eugena Didu Kvaternika, a i njegovog oca, vojnog zapovjednika i starog austrougarskog časnika Slavka Kvaternika koji je formalno bio drugi čovjek u državi i zapovjednik domobranstva. Djelatnost Eugena Kvaternika primijetili su Talijani te su o njemu počeli slati negativne informacije i Paveliću i Njemcima, pa su ovi u njemu počeli gledati psihopata koji je žedan srpske krvi i koji je spreman napasti svakog tko mu se suprotstavi. Takvim glasinama Talijani su uspjeli spriječiti kvalitetan obavještajni rad UNS-a i prikriti svoje naoružavanje partizana, da bi kasnije tijekom 1943. posao UNS-a preuzeo Gestapo.

Krajem 1941. Nijemci su počeli tražiti stalno mjesto gdje bi se vršila razmjena zarobljenika. To je odgovaralo i Titu pošto je dosta članova ilegalnih organizacija KP-a u gradovima bio otkriven i interniran u razne logore. Prve razmjene izvršene su u mjestu Pisarovina zbog blizine Zagreba i pripadalo je u interesnu zonu Njemačke. Kasnijim intenziviranjem borbi, razmjene su postale sve češće. U razgovorima između Nijemaca, koje su zastupali inženjer Hans Ott i “Sonderfuehrer” Willibald Nemeček, te partizana donesena je odluka da Pisarovina postane stalno mjesto razmjene, te je u tu svrhu sklopljen dogovor.

Početkom 1943. Nijemci organiziraju operciju Weiss. U toj operaciji partizani se ne uspijevaju probiti prema sjeveru, pa Tito i partizani dolaze u vrlo težak položaj. Zbog toga su prisiljeni vratiti se prema talijanskim položajima, napadom prema Prozoru. Postrojbe 3. proleterske divizije zauzele su Prozor nakon kratke borbe s talijanskom divizijom "Murge". Tu su partizani zarobili 12 tenkova, 36 topova, stotine automata, preko tisuću pušaka, 24 vagona streljiva, te hrane dovoljno da se 2000 vojnika hrani 4 godine, sve smješteno na talijanskoj prvoj borbenoj liniji. Ova količina streljiva je bila dovoljna da se svim partizanima u okruženju podijeli desetak kila streljiva, što je bilo dovoljno za više mjeseci borbe. Većina oružja i streljiva je zakopano i kasnije prebačeno u Slavoniju. Nijemci 27.2.1943. napadaju na potezu Gornji Vakuf – Prozor, te odbacuju partizane. Pad Prozora znači zatvaranje odstupnice Glavnoj bolnici i smrt 4.000 ranjenika i tifusara.

Za vrijeme operacije Weis Tito nudi suradnju Nijemcima, te im je poslao delegaciju radi prekida borbe, nudeći zajedničku borbu protiv četnika i protiv savezničkog iskrcavanja, a prelaskom Neretve stvarno je poželio istjerati četnike iz Sanđaka i Crne Gore. Nijemci su željeli iskoristiti ponudu, te su kao potvrdu iskrenih namjera tražili prekid partizanskih napada na željezničke transporte u Slavoniji. Zbog toga je Tito dao nalog za prebacivanje jedinica iz Slavonije u Bosnu preko Save. Zabilješka o pregovorima u Gornjem Vakufu koju je 11. 3. 1943. godine sastavio njemački pregovarač major Barth, a koja se nalazi u Nacionalnom arhivu u Washingtonu u Odjeljenju njemačkih arhiva iz Drugog svjetskog rata, pokazuje da je razmjena zarobljenika iskorištena kao povod za razgovor, a da je glavni cilj pregovora, bar što se Tita i njegovog Vrhovnog štaba tiče, bila obustava neprijateljstava između partizana i Nijemaca. I tako, prije pada Italije u ožujku 1943. njemački i Titovi obavještajci sklapaju sporazum o suradnji. Nijemci su očekivali pad Italije i bojali su se iskrcavanja saveznika na Jadranskoj obali. Zbog toga su prihvatili ponudu i sklopili tajni separatni sporazum sa Titom o miru na području južnog Jadrana, znajući kako bi ustaše mogle dopustiti iskrcavanje Amerikanaca, dok partizanski boljševici na to neće pristati. Sporazum sa Njemačkim postrojbama potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit, a to je u svojoj knjizi opisao i Vladimir Dedijer.

Unatoč potpisanog primirja nijemci bez znanja talijana i partizana pripremaju novu operaciju "Schwarz" koja počinje opkoljavanjem Titovog glavnog štaba i četnika krajem ožujka 1943. Osnovni cilj nove operacije je prema njemačkom generalu Jodlu bio; "Poslije uništena komunističke Titove države na redu je i treba uništiti nacionalne vojne organizacije srpstva pod vodstvom Draže Mihailovića za slučaj da se omogući pozadina u slučaju iskrcavanja saveznika na Jadranu." Operacija "Schwarz" je tijekom svibnja počela napadom na snage Jugoslavenske vojske u otađbini (JVuO – Dražini četnici), a o pripremama Talijani ništa nisu znali. Zbog toga Talijani na to nisu uspjeli upozoriti ni Tita. Zahvaljujući dogovoru sa nijemcima Tito se osjećao sigurnim, te se zadržao na terenu Durmitorskog platoa između rijeke Tare i Pive. Titova obavještajna služba bavila se uglavnom kontrašpijunažom, to jest nadgledanjem partizana za koje se sumnjalo da bi mogli biti ustaški ili četnički špijuni, te nadgledanjem raspoloženja civila na cijelom terenu Jugoslavije. Vojna špijunaža protivničkih snaga je bila potpuno zanemarena i Tito se u tom pogledu potpuno oslanjao na dojave talijana. Za razliku od njega Draža Mihailović je imao snažniju vojno obavještajnu službu koja je dojavila koncentracije velikih njemačkih snaga u okolnim gradovima i selima, te je na vrijeme izvukao svoje snage iz obruča. Rezultat razlike u radu njihovih obavještajnih službi bio je taj da je u predstojećoj operaciji poginulo samo 17 četnika, te između 11.000 i 12.000 partizana. U obruču se prema njemačkim izvorima našlo oko 15.000 partizana, a prema partizanskim oko 16.000. Napad je počeo dva mjeseca nakon početka opkoljavanja, 17. svibnja 1943. a u tom periodu Tito je očekivao dolazak njemačkog obavještajca Hansa Otta na daljnje pregovore. Zbog toga je mislio kako nijemci napadaju samo četnike, a ne i partizane. Kada je shvatio kako je ponovno opkoljen Tita hvata panika pa postaje neodlučan, a o tome je zapovjednik 7. hrvatske partizanske divizije Pavle Jakšić zapisao; "Ovolika doza "pećinske" neodlučnosti i kolebljivosti vrhovnog komandanta - koju smo uočili i teško osjetili svi mi učesnici Sutjeske, a koja će se još izrazitije ispoljiti u Drvaru 25. maja 1944. godine – nedopustivo je za funkciju vojnog komandovanja, koja treba da se oslanja na odlučnost, čvrstinu, hrabrost i upornost, uvek, a posebno u teškim situacijama." Prema knjizi ‘Nad uspomenama’ partizanskog generala Pavla Jakšića Koča Popović je u svome izvješću Titu 15. svibnja 1943. napisao rečenicu da; ‘to nije samo ispad’ ili ‘kršenje sporazuma’ već ‘dobro pripremljena ofanziva’.

U Crnoj Gori partizani 10. lipnja dovlače pojačanje sa istoka preko Pive. Na jednom mjestu uspjeli su probiti front kod 369. divizije. Most na Sutjesci je srušen, a partizani trpe velike ljudske i materijalne gubitke. U petom pokušaju proboja Koča Popović samoinicijativno se sa svojom 1. partizanskom divizijom ojačanom sa dvije brigade uspio probiti prema Balinovcu, pravcem Sutjeska - Foča – Kalinovnik. Istovremeno 2. divizija također ojačana sa dvije brigade kreće se pravcem Sutjeska, Zelengora – Treskavica prema srednjoj Bosni, dok se 3 i 7 divizija kreću prema istoku. Partizani se očajnički bore svjesni kako nijemci odmah streljaju sve zarobljenike. Nakon Kočinog proboja kroz otvor se u idućih 5 dana izvukao i ostatak partizana. Kasnije su ovaj njegov potez neki partizani slavili kao vrhunac samoinicijative i poduzetnosti, ali su ga neki osuđivali kao sebičnost i ostavljanje Tita i Vrhovnog štaba na cjedilu.

Za vrijeme ovih pokušaja proboja iz obruča kako bi si olakšao položaj Tito radio vezom naređuje napadaje na nijemce gdje god su mogući, te zbog toga partizani organiziraju borbe u Slavoniji kako bi što više razvukli njemačke snage, a traju i snažni napadi na Gospić koji uspješno brane domobrani koji su u mjesec dana izbacili iz borbe između 5.000 i 7.000 partizana. Od prethodnog partizanskog privremenog osvajanja Prozora Slavonski partizani su naoružani oružjem zarobljenim u Prozoru, te su se nakon početka nove njemačke ofenzive vratili u Slavoniju gdje pojačavaju borbe, ali bez većih napada na njemačke željezničke transporte prema istoku. Titu je u Slavoniji bilo bitno naoružati što više Srba i zarobiti hranu za dalmatinske i bosanske partizane.

Nakon kapitulacije Italije partizani su zarobili njihovo oružje i mobilizirali oko 200.000 ljudi, uključujući 50.000 talijanskih vojnika čime su postali ozbiljna vojna sila. Unatoč tome uglavnom su napadali ustaše i domobrane, dok su sukobe sa nijemcima izbjegavali.

Kapitulacijom Italije nijemci teritorij NDH pod talijanskom okupacijom zaposjedaju sa pet njemačkih armijskih korpusa. Njemački vojni zapovjednici sumnjaju kako bi mnoge domobranske postrojbe mogle prijeći na zapadnu stranu, te nastoje što više Hrvatskih postrojbi potpuno staviti pod svoju kontrolu, preko svojih instruktora i zapovjednika. Vojni zapovjednici se boje i ujedinjenja svih komunistički vojski na području Jugoslavije, Albanije, Bugarske i Grčke, pri čemu je najvažnija obrana Jadrana kako se tu saveznici ne bi mogli iskrcati. U toj situaciji Nijemcima je postalo sve važnije i žito iz Slavonije i Srijema, te tvornice, rudnici i naftna polja. Lokalni njemački zapovjednici procjenjuju kako Hrvati nisu rusofilni, ali kako bi mogli prijeći na stranu zapadnih saveznika, te uporno, već nakon pada Romela u Africi, sprječavaju dolazak Hrvatskih vojnih snaga na obalu istočnog Jadrana i otoke. Tu im više odgovara privremena vlast komunista koji ne žele dolazak zapadnih snaga. Zbog toga partizanima jedno vrijeme dopuštaju da drže okolicu Dubrovnika, dok oni postepeno napreduju prema obali i otocima, razoružavajući talijane i držeći Hrvatske postrojbe iza sebe.

Tek dolaskom Crvene armije u Beograd partizani počinju ozbiljne napadne operacije na nijemce u Srbiji, na jadranskoj obali i u Slavojiji.

Literatura:

Tihomir Čuljak; Partizanski antifašizam.