Tko će imati najviše koristi, a tko najviše štete od najavljene porezne reforme ?

Ministar financija Zdravko Marić najavio je kako će već od 2021. nova vladajuća koalicija smanjiti porez na dohodak i to tako da će se ići na smanjivanje stope poreza na dohodak s 36 na 30 posto i sa 24 na 20 posto.

Oni koji imaju bruto plaću 6000 kuna, sadašnja neto plaća za samca iznosi 4573 kune, a od 1. siječnja iduće godine povećala bi se na 4611 kuna.

Na bruto plaću od 15 tisuća kuna sada za samca u gradu Zagrebu, u kojem je prirez 18 posto, neto plaća iznosi 9734 kune, a od početka iduće godine popela bi se na 10.112 kuna.

Najviše bi dobili oni s plaćama koji imaju porezna stopa od 36 posto.

Oni sa bruto plaćom od 43 tisuće kuna, sada imaju neto plaću od 25.734 kune, a sa poreznom reformom neto iznos bi se povećao na 27.178 kuna za zagrebačkog samca.

U ovoj godini reformi neće biti pošto se očekuje snažan pad gospodarstva, ali za iduću godinu se predviđa i nagli rast pa naš ministar financija pretpostavlja kako će tada biti puno bolji uvjeti za reforme. U ovoj godini se i u eu očekuje pad BDP-a od 8,3 posto, dok će taj pad u hrvatskoj biti daleko viši, zahvaljujući našoj velikoj ovisnosti o turizmu, ali i ta predviđanja bi se mogla pokazati kao optimistična. Točno je kako je naš najveći prihod od turizma, ali to sve nije zarada. Postoje i direktni troškovi turista, najčešće za uvoznu hranu i ostalo pa je stvarna zarada od turizma daleko manja.

Na drugom mjestu po prihodu Hrvatske su doznake od inozemstva, a tu nema direktnih troškova. Zahvaljujući tome Hrvatska u stvarnosti najviše dobiva od doznaka naših iseljenih mladih ljudi, onih koji ne plaćaju porez u Hrvatskoj pa im prema nekima ne bi trebalo dozvoliti ni glasovanje. Međutim, i doznake iz inozemstva imaju svoje dugoročne troškove. To su svi oni troškovi uloženi u njihovo obrazovanje, a ti troškovi su daleko veći nego prihodi od njihovih doznaka obiteljima.

Državni zaposlenici i dužnosnici koji kreiraju ekonomsku politiku najčešće smatraju kako bi te troškove za obrazovanje i onako imali pa oni na odlazak mladih na rad u inozemstvo gledaju kao odličnu priliku za povećanje državnih prihoda i rast plaća državnih zaposlenika. Ako ostanu u Hrvatskoj moraš im platiti pomoć za nezaposlene, a ako odu van šalju donacije od kojih država dobrim dijelom živi. I to je osnovni razlog zbog kojeg državni službenici koji pripremaju zakone sve rade kako bi iseljenih bilo što više. Iseljenici su odlična kmetovska radna snaga od koje lokalni feudalni činovnici odlično žive. A radna mjesta činovnika su i onako rezervirana za djecu postojećih činovnika i dužnosnika. To je najvažniji razlog zbog kojeg državni činovnici u iseljavanju ne vide nikakav problem, kao što problem ne vide ni u našoj niskoj konkurentnosti. Oni kao nadprosječno obrazovani ljudi znaju kako se iseljavanje može smanjiti samo rastom domaće konkurentnosti, ali sa time bi se zarade privatnih poduzetnika znatno povećale. Time bi se povećala i društvena moć tih poduzetnika, što bi dovelo do pada državnih činovnika, što njima nikako ne odgovara.

Ako pogledamo kome najviše pogoduje predložena porezna reforma vidljivo je kako se i u toj priči najviše vide interesi državnih činovnika i dužnosnika.

Onima koji imaju malu plaću neto iznos bi mogao malo porast, a onima sa višom plaćom puno više. Ali i to pod uvjetom da poslodavac odluči ostaviti isti bruto iznos.

Privatni poduzetnici koji nemaju monopol i koje je korona kriza ugrozila sigurno neće povećavati neto plaću.

Oni će smanjiti bruto plaću i ta ušteda će nekima od njih pomoći u preživljavanju krize.

Oni na koje kriza nije znatno utjecala nastojat će povećati svoju konkurentnost i smanjenje bruto plaća će im u tome znatno pomoći.

Tek oni kojima kriza nije zasmetala i koji imaju problema sa nedostatkom kvalitetne radne snage mogli bi ostaviti iste bruto plaće, čime bi se neto plaće njihovih zaposlenika mogle povećati.

U državnim službama i monopolskim državnim poduzećima situacija je bitno drugačija. Tamo ravnatelji i direktori ne razmišljaju menadžerski već sindikalno. Oni zasigurno bruto plaće neće smanjivati, što će imati za posljedicu znatan rast neto plaća u državnim službama i janim poduzećima, osobito onih većih. Zbog većih plaća koje će dobivati državni službenici potrošnja u trgovinama će porasti, pa će veći prihodi od PDV-a djelomično nadoknaditi gubitak u državnom proračunu nastao uslijed smanjenja poreza na dohodak. PDV ide u državni proračuna, a porez na dohodak država dijeli sa županijama, gradovima i općinama, te bi smanjenjem poreza na dohodak centralna država mogla porezno profitirati zahvaljujući većoj potrošnji. Oni sa višim plaćama najviše kupuju uvozne proizvode pa bi se zahvaljujuću smanjenju poreza na dohodak i uvoz mogao znatno povećati, od čega će najviše profitirati uvoznici potrošačkih roba.

Iz ove kratke simulacije je jasno kako će od smanjenja poreza na dohodak najviše profitirati državni službenici i zaposlenici u državnim poduzećima , te uvoznici, dok će najveći gubitnici biti gradovi i općine.

Privatnim poduzetnicima koji se bave proizvodnjom proizvoda ili usluga, te izvozom, to smanjenje bi moglo donijeti lagano rasterećenje troškovi i preživljavanje na tržištu, te će njihovi zaposlenici vjerojatno uspjeti sačuvati posao, ali bez rasta plaća.

Nezaposleni od ovoga neće imati nikakve koristi, pa će i dalje morati ići na zapad, ako ih tamo budu trebali. Ako se kriza i na zapadu produbi i oni koji su otišli mogli bi se početi vraćati kući što će znatno smanjiti devizne doznake i povećati socijalne troškove, što našim državnim činovnicima nikako ne odgovara. Stoga se mogu očekivati i dodatni politički dogovori sa europskim državama kako bi se boravak naših radnika u tim državama što više produžio.

Za 2022. ministar Marić predviđa i smanjenje porez na dobit, što bi moglo povećati investicije poduzetnika, i domaćih i stranih. Strani poduzetnici mogu puno lakše doći do kapitala te bi se stoga i njihova ulaganja mogla povećati u puno većem omjeru nego ulaganja domaćih poduzetnika. To znači kako bi se i ovisnost države o stranim ulaganjima mogla povećati, a strani kapital ulaže u djelatnosti gdje je visok profit i gdje se kapital može brzo povući. A to je na prvom mjestu turizam. Hrvatska je i danas previše ovisna o turizmu, a smanjenjem poreza na dobit ta ovisnost bi se mogla dodatno povećati. Upravo to je ono što je i SDP predlagao u svom programu dodatnog smanjenja PDV-a na turizam.

Pametne države potiču razvoj novih tehnologija koje tek treba razvijati, ili izvoz proizvoda, dok samo najnesposobniji političari potiču najrazvijeniju privrednu radno intenzivnu granu koja zapošljava srednje obrazovanu radnu snagu.

Kako bi se ovisnost države o turizmu smanjila sve poticaje ovoj privrednoj grani bi trebalo smanjivati, a ne povećavati. Međutim, mnogi državni činovnici koji žive u Zagrebu, a imaju nekretnine na moru, te nekretnine ljeti rentaju što im je odlična dodatna zarada. I to je osnovni razlog što izabranim političarima bez osobitog ekonomskog znanja stalno pod nos stavljaju prijedloge zakona po kojima bi turizam trebalo još i dodatno poticati poreznim rasterećenjima.

Za 2023. godinu ministar Marić predviđa smanjenje PDV-a za svu hranu.

Većina hrane u hrvatskoj se uvozi a od smanjenja PDV-a na hranu najviše koristi bi imali uvoznici, te gradska sirotinja koja veliki dio svog dohotka troši na hranu. Seoska sirotinja od ovoga ne bi imala nikakve koristi stoga što hranu najčešće sama proizvodi za svoje potrebe. A najviše štete bi mogli imati mali prodavači hrane iz vrta koji prodaju višak proizvoda i koji nisu u sustavu PDV-a, te država smanjenjem prihoda.

Država to smanjenje vjerojatno namjerava nadoknaditi obećanjima o milijardama koje će nam doći iz novog EU fonda za prevladavanje korona krize. Ako se ovaj fond doista osnuje sve države će više povlačiti, ali će se i svima njima povećati i uplate poreza u EU sa nekih 1 posto na nekih 2 posto BDP-a. Možda naši političari misle kako su stare eu države darežljive humanitarke koje će nama dati više nego uplaćujemo, ali mali su izgledi za to. I danas strani robni lanci i banke više dobiti šalju matičnim tvrtkama nego mi povlačimo iz EU fondova, a osnutkom još jednog velikog fonda taj nesrazmjer na hrvatsku štetu i njemačko- francusko- nizozemsko- dansku i austrijsku korist bi se mogao samo povećati.

Umjesto predloženih blagih, kozmetičkih reformi poreznog sustava koje su jednake prema domaćim i stranim poduzetnicima, puno pametnije bi bilo porezno rasteretiti samo domaće proizvođače, ali ne i strane. To se radi članstva u EU ne može provesti direktno, ali može indirektno. Porezno treba snažno rasteretiti male proizvođače koji su najčešće domaći, te male trgovce koji najčešće prodaju robu iz susjedstva. Međutim, državni funkcionari koji pišu i predlažu zakone to zasigurno neće učiniti. Veliki proizvođači i trgovci, osobito strani ipak imaju puno bogatije fondove za podmićiva..., pardon, lobiranje.