Tko nas laže najviše ?

Laž je naša svakodnevnica, naša obrana, ali i naše oružje za obračun sa drugima.

Da bi bila uspješna laž mora biti skrivena, nepropoznatljiva i privlačna. Tko nas želi uz pomoć laži prevariti i navesti da učinimo nešto što je dobro za njega mora nas uvjeriti kako je to dobro za nas.

Prva laž spominje se u Knjizi Postanka:

"Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?«

Žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti.

Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’«

Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti!

Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.«

Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo.

Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. "

I tako je zmija uz pomoć laži prevarila ljude i prouzročila njihov izgon iz Edena.

Od tada ljudi neprestano lažu druge ljude kako bi ostvarili svoje ciljeve na štetu drugih ljudi. A kada ih se uhvati u laži, tu laž nastoje negirati ili umanjiti. Tako je i prvi ubojica Kain nakon ubojstva brata Abela nastojao laganjem sakriti svoje djelo.

"Jahve zapita Kajina: »Gdje ti je brat Abel?« »Ne znam«, odgovori. »Zar sam ja čuvar brata svoga?« "

U Mojsijevih deset zapovijedi zapisano je; "Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!".

Mojsije je u borbi za gradove koje je osvajao slao svoje špijune koji su zasigurno morali lagati kako bi se mogli uvući u gradove i vidjeti kako se brane. I to im Jahve nije uzeo za zlo.

Iz toga je moguće zaključiti kako laž nije zlo samo po sebi već po cilju i posljedicama.

Ako je cilj laži učiniti zlo nekom drugom nevinom čovjeku onda je laž zlo. Ako laž i nehotično nekome načini zlo također je zlo.

Ali, ako netko laže kako bi se obranio od nasilnika ili zločinca onda je laž oružje obrane.

Danas je laž sveprisutna!

Lažu nam političari!

Lažu nam novinari!

Lažu nam znanstvenici!

Lažu nam učitelji!

Djeca lažu roditelje, kako bi sakrili nešto što su napravili ili žele napraviti.

Roditelji lažu djecu kako bi ih od nečega odvratili i tako ih zaštitili od opasnosti.

Kako bi laž uspjela lažljivac mora znati kako laž umotati u ambalažu od istine. Također mora znati što slušatelj želi.

Ako lažljivac zna što netko želi tada mu je lakše žrtvu uvjeriti kako mu to može osigurati. Kako bi laž bila uvjerljiva treba sastaviti uvjerljivu priču koju je lako provjeriti, a u tu priču potrebno je na pravo mjesto i u pravo vrijeme ubaciti informaciju koju žrtva ne može lako provjeriti. Uspješne varalice ponekad dugo vremena žrtvu zavode govoreći istinu kako bi stekli povjerenje, a kada žrtva počne vjerovati sve bez provjere lažljivac lako ostvaruje svoj cilj.

Obično ljudima najviše smeta kada im lažu političari.

Političari su ljudi koji zastupaju interese svoje zajednice u sukobu sa predstavnicima drugih zajednica. Pošto ih ti predstavnici drugih zajednica mogu slagati i oni, u obrani svoje zajednice moraju biti spremni lagati lažljivcima, i prevariti prevarante. Oni koji znaju prevariti prevarante uspješno brane svoj narod, dok oni koji se daju prevariti najveća su opasnost za vlastit narod. Kako bi političari mogli uspješno služiti svojoj zajednici moraju biti u dobrim odnosima sa svima s kojima dolaze u kontakt, ali moraju znati prepoznati i stvarne interese onih sa kojima se susreću. Svi koji imaju interese suprotne našim dugoročnim interesima naši su strateški neprijatelji, čak i kada su naši trenutni odnosi prijateljski. A oni koji imaju dugoročne interese sukladne našima naši su strateški saveznici, čak kada se sa njima nismo nikada ni susreli.

Kada političari lažima skrivaju svoje osobne interese na štetu svoga naroda to je laž koju treba suzbijati svim sredstvima, ali kada lažu druge strane političare i diplomate tada je laž dio njihovog posla.

Puno više od političara lažu nam mediji i novinari.

Novinari bi trebali biti anđeli istine koji nam prenose informacije o onome što nam je važno, a što sami nismo mogli vidjeti ni čuti. Međutim, novinari rade za plaću i služe onima koji ih plaćaju. Najčešće lažu tako da zaobilaze sve ono što bi moglo biti štetno za sve koji ih plaćaju. Ne objavljuju ništa loše o onima koji se oglašavaju u njihovim medijskim kućama. Ne objavljuju ništa loše o političarima koji odobravaju donacije i porezne olakšice za njihove medijske kuće. Ne objavljuju ništa loše o svojim vlasnicima. Novinari lažu kako bi se svidjeli svojim vlasnicima, i oglašivačima. Ponekad znaju informacije do kojih su došli upotrijebiti i za ucjenjivanje pojedinih poduzetnika ili političara kako bi ostvarili korist, ili povlastice za sebe. A često lažu i zbog vlastitih uvjerenja i ideoloških razloga kako bi zaštitili svoju ideološku skupinu i naštetili suprotnoj ideološkoj skupini.

Pojavom interneta puno je lakše plasirati neku informaciju u svijet preko društvenih mreža, ali je i puno lakše sakriti vijest koju je netko drugi objavio. Najlakše je važnu vijest sakriti plasiranjem tisuća beskorisnih vijesti koje nikome ne koriste. Mnogobrojni portali svakodnevno plasiraju tisuće vijest koje se nakon samo nekoliko sati više ne mogu naći na naslovnim stranicama, pa ih velika većina čitatelja niti ne primijeti.

A od novinara puno više lažu znanstvenici.

Znanost je djelatnost koja se bavi promatranjem određenih fenomena, te otkrivanjem novih spoznaja o promatranom fenomenu. Kada promatranjem ili eksperimentiranjem otkriju neku novu provjerljivu činjenicu to je znanstveno otkriće. Kada te činjenice otkrivaju nekakvu novu stalnu pravilnost u ponašanju to je znanstveno dokazani novi prirodni zakon.

Otkriće novih činjenica vrlo je rijetka pojava. Otkrivanje novih prirodnih zakona je još puno rjeđa pojava. A znanstvenici koji tako nešto uspiju napraviti su vrlo rijetki. Velika većina znanstvenika čitav život nešto istražuju, a nikad ne uspiju ništa otkriti. Zbog tog hendikepa većina ih živi prenoseći ono što su naučili čitajući tuđe knjige. Kako bi se i sami uvrstili u one koji su uspjeli nešto otkriti mnogi znanstvenici umjesto činjenica puno radije smišljaju teorije.

Teorije su lijepe priče koje pokušavaju povezivanjem poznatih činjenica o nekom fenomenu razotkriti i ono što još o tom fenomenu nije otkriveno i dokazano. Pošto teoretičari najčešće znaju puno uvjerljivije pričati od eksperimentalnih znanstvenika oni su najčešće puno poznatiji nego oni koji rade u laboratorijima.

A najviše je onih koji svoje znanje na fakultetima prenose mladima. I baš ti najviše znaju lagati.

Oni prenose teorije za koje znaju kako su potpuno zastarjele i netočne. To čak i ne rade zbog osobnog interesa već samo zato kako ne znaju smisliti nikakvu bolju teoriju.

Kada se u neku teoriju mogu uklopiti sve poznate činjenice o nekom fenomenu to je znanstvena teorija kojom znanstvenici pretpostavljaju ono što im je nemoguće otkriti i nedvojbeno dokazano. Međutim, kada eksperimentatori otkriju samo jednu činjenicu koja se ne može uklopiti u neku teoriju to je znak kako je teorija netočna, te treba smisliti neku ovu teoriju. Međutim, kada teoretičari ne mogu smisliti novu teoriju oni nepogodne činjenici proglašavaju za paradoks, te tako tu činjenicu skrivaju pod tepih. Kada to ne bi radili morali bi priznati kako nešto ne znaju, a time bi i svoj posao doveli u pitanje.

Zašto bi ih netko plaćao za nešto što ne znaju?

Kako bi i dalje imali ugled sveznalica najkorisnije je lagati, a kako bi uvjerljivo mogli lagati najbolje je održavati međunarodna stručna savjetovanja na kojima se dogovaraju kako će najuspješnije i dalje lagati. U tome im najveću podršku daju novinari i političari koji podržavaju njihove laži, kako bi znanstvenici za uzvrat podržavali medijske, ideološke i političke laži. A uz pomoć medija i političara svi oni rijetki znanstvenici koji činjenicama ukazuju na znanstvene laži vrlo laku bivaju proglašeni za ridikule, nestručnjake i ekscentrike.

Ovakvo ponašanje znastvenika, koje su nekada zvali MUDRCI uvijek je bilo prisutno među onima koji su živjeli od svoga znanja, ili predpostavljenog znanja.

To se posebno pojačalo početkom industrijske ere kada su se u gradovima počela gomilati velika bogatstva. Kako bi ta bogatstva uzeli sebi i umanjili utjecaj crkve pojedini knezovi i kraljevi su počeli koristiti usluge svojim mudraca. Njihov zadatak je bio smišljati razne teorije, a crkva je tražila dokaze. Ponekad su se dokazi i našli, te je to crkva prihvaćala, a ponekad se dokazi nisu mogli naći pa je crkva to osuđivala. A kako bi smanjili utjecaj crkve "mudraci" i knezovi su počeli sve upornije propagirati upravo one teorije za koje nije bilo dokaza, te su to proglasili za sekuralizam. To su propagirali kao potrebu odvajanja crkve od države, pozivajući se na Isusovu izjavu "Cara carevo, Bogu božje", a koja se odnosila na porezni novac. Sekuralizam se naglo pojačao stvaranjem novih lobija međunarodnih brodarskih trgovaca, proizvođača ugljena, proizvođača nafte i drugih kojima crkveni moral ne odgovara, te nastoje uvećati ugled svojih madraca. Time znanost izlazi iz područja otkrivanja i istraživanja činjenica, te postaje interesno sklona lažnom prorokovanju i petljanju u politiku i vjeru.

U tome su se osobito istakli i danas najpoznatiji znanstvenici koji su u stvari lažni znanstvenici poput Marxa, Darwina, Frojda, Anštajna i drugih koji su nakon jednog kvalitetnog otkrića napravili mnogo pogrešnih novih zaključaka, a u koje i danas njihovi sljedbenici iskreno vjeruju, te ih čitav život ponavljaju kao što žabe neprestano krekeću jednu te istu melodiju.

Radnu teoriju viška vrijednosti koja je znanstveno zastarjela još za vrijeme Marxove mladosti on je uporno prikazivao kao znanstveno točnu. Već u vrijeme njegove mladosti ekonomisti su znali kako vrijednost robe ne ovisi o uloženom radu već o potrebi kupaca. Ono što bolje zadovoljava potrebe kupaca više vrijedi nego ono što kupcima ne treba, bez obzira koliko proizvođač uložio rada u to. Iz ove Marxsove temeljna zablude proizašle su i sve ostale. Tvrdio je kako tržišna konkurencija nepotrebno rasipa resurse i kako je to moguće izbjeći planskom privredom. Realnost je pokazala upravo suprotno. Kroz povijest svi vlastodršci koji su pokušavali uspostaviti monopol nad proizvodnjom su propali. Plansko monopolsko partijsko komunističko gospodarstvo je propalo. Državno britansko i francusko monopolsko gospodarstvo je propalo u sudaru sa Američkim tržišnim gospodarstvom. Gradsko srednjevijekovno cehovsko gospodarstvo je propalo u sudaru sa stranim proizvođačima koji su se pojavili rastom međunarodne trgovine. Otmansko klanovsko gospodarsto je propalo čim sultani i begovi više nisu mogli spriječiti stranu konkurenciju. Kineski mandarinski monopolisti su propali čime se pojavila konkurencija nametnuta silom velikih naoružanih jedrenjaka. I antički carski monopoli su propali vrlo brzo nakon što su osigurali potpuni monopol koji je prouzročio tehnološku zaostalost na području vojnih vještina, što su iskoristili stranci sposobniji u ratnim vještinama.

Danas je realnim ekonomistima jasno kako je tržišna privreda rat protiv konkurencije. U tom ratu svi dobavljači, pa i radnici su saveznici, a kupci su bojno polje za koje se konkurenti bore. Da bi pobjedio konkurenta mora imati ili niže troškove ili nove inovativne proizvode, i ta borba je osnovni pokretač tehničkog, tehnološkog i gospodarskog napretka. Ako poduzetnik napreduje i njegovi radnici imaju veće šanse za povećanje plaće. Ako na tržištu ima viška radnika u nekoj struci plaća je minimalna, a ako se poduzetnik širi njemu stalno trebaju novi radnici određene struke. Kada takvih radnika nema dovoljno na tržištu poduzetnik ih mora oteti konkurenciji i tek tada plaće radnika rastu.

Marxs je povezivanjem s politikom pretvorio u filozofa, te je svoju filozofiju vrlo brzo pretvorio u najzavodljiviju (komunističku) ideologiju u ljudskoj povijesti koja je prouzročila stotine milijuna nevinih žrtava.

Darwinova teorija evolucije objasnila je kako se vrste prilagođavaju okolini. Ali njegova teorija nastanka vrsta zastarjela je već u njegovo vrijeme. Unatoč tome, još uvijek u školama se uči kako je znanost tvrdnja o nastanku čovjeka prirodnom selekcijom od primata.

Znanstvenici, genetičari mogu gene umnažati, prebacivati s jednog mjesta na drugo, prenositi s jedne vrste na drugu, pa što ispadne, ali još uvijek genetičari nisu naučili ni čitati gene. Kad to budu mogli iz gena će moći vidjeti visinu čovjeka, boju očiju, kose, izgled lica, sklonosti i sve druge nasljedne osobine. A to je preduvjet da bi znali pisati genetskim jezikom, tj., planski stvoriti novi funkcionalan gen koji će formirati neko novo tkivo, ili novi organ koji ne postoji ni u jednoj vrsti. Svaki novi gen je izum koji rješava neki biološki problem, a kad ga se jednom stvori moguće ga je prenijeti u različite organizme gdje obavlja isti posao.

A za nastanak nove vrste nije dovoljno stvoriti novi gen, potrebno je potpuno isti novi gen stvoriti u dva zametka, jednom muškom i jednom ženskom, na istom kromosomu i na istom mjestu u kromosomu. Oba zametka treba stvoriti istovremeno na istom području i to u uvjetima vrlo povoljnima za život bez neprijatelja, kako bi oba zametka doživjela spolnu zrelost. A kad odrastu potrebno je iz okoline eliminirati sve pripadnike vrste u čijem krilu su stvoreni kako se ne bi parili s krivim jedinkama, te tako onemogućili prijenos novog gena.

Za milijardu godina koliko postoji život na zemlji stvoreno je stotinjak milijardi raznih živih vrsta, od čega je 99% već izumrlo što znači kako je, u prosjeku dnevno stvarana nova vrsta. Otkako je Darwin objavio svoju teoriju nije zabilježen nastanak novih vrsta, što znači, ili se priroda ljuta na Darwina odlučila na štrajk, ili je Darwinova teorija nepotpuna.

A darvinovi sljedbenici teorije slučajnosti, usprkos tome što ni za 150 godina nisu našli ni jedan pouzdan dokaz njegove teorije, ne žele shvatiti vrlo jednostavnu istinu. Geni najviše sliče na kompjutorski program, pisan na posebnom kompjutorskom jeziku, s mnoštvom potprograma. Kao što je svaka kompjutorska naredba i svaki program izum, isto to je i svaki novi gen.

Danas znanstvenici biokemičari znaju kako geni stvaraju bjelančevine, a one su polimeri sastavljeni od aminokiselina. DNK je također polimer sastavljen od nukleotida. Kada se polimer nađe u vodi, a njegova je koncentracija manja od koncentracije vode, dolazi do procesa zvanog hidroliza, to jest molekule vode potiču razgradnju organskih polimera. Kod živih bića se to ne događa pošto se u stanici nalaze mehanizmi koji to kontroliraju. No ti mehanizmi i sami trebaju te organske polimere!

Pitanje je kako je spontani nastanak stanice prebrodio problem hidrolize prije nego je stanica uopće nastala, a nastati nije mogla bez da se taj problem riješi?

A bez vode se sve nije moglo odvijati što vidimo u ribosomima prilikom sinteze bjelančevina, kada kod spajanja dvije aminokiseline nastaje dipeptid i oslobađa se voda. Voda koja pritom nastaje dovela bi odmah do obratne reakcije, razbila bi nastali dipeptid natrag na dvije aminokiseline. Zbog toga stanica aktivno uklanja vodu iz ribosoma, a dodaje energiju u obliku ATP-a (adenozin trifosfat) kako bi se polimerizacija aminokiselina u bjelančevinu odvijala u pravome smjeru. To je nešto što se ne može dogoditi u uvjetima izvan stanice. To znači kako samo zakoni fizike i kemije ne mogu usmjeriti proces polimerizacije u onom smjeru koji je potreban za nastanak stanice.

Vitalna komponenta DNK i RNK su šećeri, a da bi šećer nastao izvan stanice, potrebno je lužnato okružje. Ali za nastanak aminokiselina izvan stanice potrebno je kiselo okružje. Osim toga, abiotička kemijska reakcija za stvaranje šećera zahtijeva odsudnost dušičnih spojeva poput aminokiselina. Ako su bjelančevine i DNK prethodili prvoj stanici i onda nju tvorili, morali su nastati u potpuno različitim medijima, a za to su morali biti izolirani jedno od drugog, što negira koncept spontanog nastanka stanice. Bez enzima koji postoje samo u živoj stanici, reakcija formaldehida (HCHO) s vodikovim cijanidom (HCN) je potrebna za stvaranje DNK i RNK baza. A formaldehid i cijanid su smrtnonosni otrovi! Oni bi uništili sve aminokiseline s kojima dođu u kontakt. Sa kemijskog gledišta, DNK i bjelančevine su smrtni neprijatelji, a ipak skladno koegzistiraju u stanici. To znači kako se razlog za tu koegzistenciji ne možemo pronaći u spontanim kemijskim procesima.

Da bi polimer bio polimer, njegovi monomeri moraju biti sposobni tvoriti lance. Za nastajanje lanca potrebni su bifunkcionalni monomeri, molekule koje imaju dvije funkcionalne grupe (dva kraja za povezivanje) kojima se mogu povezivati s još dvije molekule. Ako bifunkcionalan monomer reagira s monofunkcionalnim (koji ima samo jednu funkcionalnu grupu), polimer na tom kraju više neće moći rasti. Ako su u smjesi monomera nalazi samo djelić monofunkcionalnih monomera, polimeri ne mogu tvoriti duge lance. Svi pokusi koji su simulirali navodne predbiotičke uvjete na Zemlji davali su uvijek tri puta više monofunkcionalnih monomera nego bifunkcionalnih.

Mnoge trodimenzionalne molekule iste strukture, pa i aminokiseline i dijelovi DNK postoje u dva zrcalna oblika pa ih zovemo lijevorukim i desnorukim molekulama. To je zato što ti oblici rotiraju polarizirano svjetlo ili na lijevo ili na desno. Gotovo svi biološki polimeri moraju biti homokiralni, to jest građeni isključivo od lijevorukih ili isključivo od desnorukih monomera. Sinteza kiralnih molekula iz nekiralnih reagensa uvijek daje mješavinu lijevorukih i desnorukih molekula u odnosu 50:50. To je zato što su to molekule jednakoga sastava i time imaju identičnu slobodnu energiju. To proizlazi iz drugog zakona termodinamike i potvrđeno je eksperimentalno. Racimični polipeptidi ne mogu stvoriti oblik potreban za funkcionalan enzim jer bi bočni lanci stršili van nasumce.

Također, aminokiseline krive kiralnosti ometaju stabilizaciju tzv. α-heliksa u bjelančevinama. DNK se ne bi mogla stabilizirati čak i kad bi bio prisutan samo jedan monomer krive kiralnosti jer tada ne bi mogla tvoriti dugačke lance, a time niti pohranjivati mnogo informacija. Život kakav poznajemo građen je od lijevorukih aminokiselina (bjelančevine) i od desnorukih šećera (DNK). To znači da je potrebna 100%-tna čistoća. Svaka aminokiselina mora biti iste kiralnosti, i svaki šećer u DNK također mora biti iste kiralnosti. Pitanje je kako su prve aminokiseline i šećeri pročistili sami sebe do 100%-tne čistoće koja je potrebna da bi tvorili živu stanicu.

Lipidi su vitalan dio stanične membrane. U membrani je smješten sav sadržaj stanice kako se on ne bi razlio na sve strane. Membrana se sastoji od 7 različitih složenih lipida i nezaobilazan je dio svake stanice koja se može razmnožavati. Masne kiseline su dio molekule lipida, i one čine staničnu membranu koju je jako teško proizvesti umjetno. Čak i kad bi mogle nastati u prirodnim uvjetima, ioni magnezija i kalcija koji su vrlo važni za funkcioniranje stanice, odmah bi reagirali s njima i učinili ih neupotrebljivima za izgradnju membrane.

Neki jednostavni lipidi mogu nastati pod određenim uvjetima u epruveti, a takvi lipidi nikad ne mogu dovesti do nastanka stanične membrane jer ona služi i transportu tvari u i iz stanice. Za takav su transport potrebni vrlo složeni bjelančevina-lipid kompleksi koji funkcioniraju kao elektromehaničke crpke, a nazvani su transportni kanali. Postoje različiti kanali za različite vrste tvari. Mnogi od tih kanala koriste spojeve poput ATP-a (nositelja energije) kako bi gurali tvari protiv njihovog prirodnog gradijenta (tvari se prirodno kreću s mjesta veće koncentracije na mjesto manje koncentracije). Čak i kad se tvari kreću s gradijentom, za to su također potrebne bjelančevine nosači.

Stanična membrana također održava stabilan pH u stanici kako bi bila moguća enzimatska aktivnost, ali i povoljna koncentracija raznih minerala. Za to su potrebni transportni kanali koji ciljano premještaju ione vodika (protone), a te su crpke vrlo selektivne.

Koliko su transportni kanali važni vidi se po tome što 20-30% gena u većini genoma kodira membranske bjelančevine. Najmanji poznati genom ima 26 gena za kodiranje transportera od 482 gena za kodiranje bjelančevina.

Membrana izgrađena od čistih lipida ne bi dopuštala pasivno kretanje pozitivno nabijenih iona poput kalcija, kalija, magnezija, mangana i željeza, ili negativno nabijenih iona kao što su fosfati i sulfati, a oni su neophodni za život stanice. Membrana od čistih lipida bi odbijala takve ione koji se otapaju u vodi, a ne u lipidima. Membrana samo od lipida onemogućavala bi kretanje čak i same vode.

A čak i kada bi spontano nastali neki peptidi izvan stanice odmah bi ih uništilo UV zračenje, pa čak i vidljiva svijetlost ili toplina. Čak i jednostavno kretanje oštećuje polimerni lanac što se vidi kod tučenja jaja ili vrhnja jer kretanje isteže polipeptide dok lanci ne puknu.

Sav život na Zemlji ne može koristiti nijedan oblik zračenja za svoje metaboličke procese. Sav život na Zemlji koristi samo jedan izvor energije, a to je ATP, odnosno koristi energiju kemijske veze u tome spoju. Izuzetak je jedino fotosinteza, ali za stvaranje klorofila potrebno je čak 17 enzima, i baš nijedan ne smije nedostajati da bi došlo do fotosinteze. Nikakva prijelazna faza do tih 17 enzima ne može koristiti energiju okoline. Većina enzima uključena u biosintezu klorofila bavi se upravo zbrinjavanjem fototoksičnih tvari koje nastaju apsorpcijom fotona. Te tvari, među kojima je i slobodni kisik, uništile bi stanicu da se svaki enzim ne nalazi na svome mjestu u pravo vrijeme.

Sve to genetičari znaju, ali mnogi od njih ipak i dalje podržavaju darvinovu teoriju slučajnosti, pošto ne znaju smisliti drugu, a koja se ne zasniva na religiji.

Danas znastvenici znaju kako slučajne mutacije mogu dovesti jedino do nasljednih bolesti.

Prema procjenama, svaka generacija ljudi doda svome genomu 100-300 mutacija, a pod jednom mutacijom se misli na jedan nukleotid (slovo u DNK) koji je izgubljen ili zamijenjen. Zbog toga svaki čovjek ima više mutacija u svojim stanicama od svojih roditelja, a djeca će imati više mutacija od njega, i tako dalje. Mutacije se konstantno gomilaju u genomu. To najčešće ne izaziva veliku štetu pošto su mutacije raspršene diljem genoma, a samo one najštetnije mutacije dovode do umiranja jedinke prije nego ih je uspio prenijeti na potomstvo. Matematički to bi dovelo do toga da svaka vrsta nakon 10.000 do 700.000 godina toliko mutira da se više ne može razmnožavati.

Kada bi znanstvenici znali kreirati potpuno novi gen koji stvara neku novu molekulu ili funkciju u organizmu oni bi tu genetičku izmjenu morali ugraditi istovremeno u dva oplođena jajašca, jednom muškom i jednom ženskim, i to prije nego se ta oplođena jajašca počnu dijeliti.

Ali ni to nije dovoljno.

Kako bi majka koja u sebi nosi ta jajašca prihvatila plod nakon poroda ta njena djeca moraju biti vrlo slična njoj. Vrlo različito dijete bi draga braća i sestre ubile, čak i kada bi ga majka prihvatila.

Ali ni to nije dovoljno.

Kako bi ta dva primjerka nove vrste opstala moraju se roditi u uvjetima gdje ima obilje hrane.

Ali ni to nije dovoljno.

Kako ih ne bi ubili grabežljivci morali bi biti stvorenu u okolini gdje nema grabežljivaca.

Ali ni to nije dovoljno.

Da bi se osiguralo njihovo međusobno razmnožavanje, prije spolne zrelosti potrebno je iz njihove okoline ukloniti njihovu majku i oca, te sve rođake. Tek tako se može osigurati da sigurno stupe u vezu i donesu potomke. A da bi se osigurao opstanak te nove vrste "Raj" u kojem žive sa obiljem hrane i bez grabežljivaca morao bi trajati nekoliko generacija dok se njihova brojnost ne poveća na barem tisuću jedinki. Tek nakon toga bi se tu novu vrstu moglo pustiti u priroda da se prilagođavaju okolini, pri čemu bi dobar dio uginuo, ali bi najsposobniji opstali i nastavili širiti vrstu.

Sve to genetičari dobro znaju i da su pošteni morali bi priznati kako ne postoji znanstveno objašnjenje za nastanak života i novih vrsta. Međutim rijetki su pošteni znanstvenici koji su spremni priznati kako nešto ne znaju. Puno više je onih koji su spremni izmisliti bilo kakvo objašnjenje za problem kojim se bave nego reći; "ne znam". Neki čak tvrde kako su teorije vrjednije od dokazanih činjenica, pošto su teorije plod uma, a činjenice su plod dosadnog eksperimentiranja.

Na osnovu Darwinove teorije razvile su se teorije koje su utvrdile kako su pojedine ljudske rase nastale od različitih praljudi koji su živjeli na raznim kontinentima. Američki znanstvenici, tzv. «eugeničari» su na osnovu takvih teorija pretpostavili kako zbog toga sve ljudske rase nisu jednako kvalitetne, te treba znanstveno raditi na poboljšanju ljudske rase. Daljnjim radom na ovoj teoriji stvorene su ideologije fašizma i nacionalnog socijalizma koje su teoriju pokušale realizirati u praksi.

Slično je i s Anštajnovom općom teorijom relativiteta. On je iz znanosti izbacio «eter» kroz koji se, po vjerovanju tadašnjih znanstvenika šire elektromagnetska zračenja, te je uspješno povezao energiju, brzinu i masu, ali je smislio i gomilu gluposti u svojoj općoj teoriji relativnosti, kao što je zakrivljeni prostor, putovanje kroz vrijeme i slično. Iako danas postoji mnoštvo činjenica koje su u suprotnosti s njegovim teorijama njih mnogi profesori djeci prikazuju kao znanstvene teorije. Iako kozmičke zrake koje nastaju nakon eksplozija zvijezda mogu imati brzinu duplo veću od brzine svjetlosti, mnogi profesori neupućenima pričaju gluposti o tome kako je pri brzini svjetlosti prostor zakrivljen, kako vrijeme staje, a masa postaje beskonačna. Mjerenjem je utvrđeno kako svijetlost koja prolazi kroz neke plinove ili vodu smanjuje svoju brzinu. Pri prolasku kroz vodu brzina svjetlosti se smanjuje za trećinu, uz zadržavanje iste boje, ali anštajnovi sljedbenici i dalje bezobrazno tvrde kako je brzina svjetlosti konstantna.

Osnovni problem u Anštajnovim teorijama je što nije potpuno shvatio prirodu svjetlosti, prirodu atoma, te prirodu elektrona i protona. Protoni se sastoje od jedne neutralne čestice i ograničenog broje električki pozitivnih čestica, dok se elektron sastoji od jedne neutralne čestice i ograničenog broja negativnih čestica. Kad električni naboj elektrona dostigne stupanj zasićenja elektron se odvaja od atoma i postaje slobodni elektron. Ovo Anštajn nije shvatio te je pogrešno zaključio kako je električni naboj elektrona konstanta, i kako je brzina svjetlosti konstanta, iz čega proizlaze i sve ostale njegove pogreške.

Točno je da je svjetlost čestica (foton), ali je netočno da je svjetlost istovremeno i val. Valne osobine svjetlosti posljedica su oblika fotona. Svjetlosne čestice se sastoje od još sitnijih, električno nabijenih pozitivnih i negativnih čestica koje su naizmjenično poslagane u duge tanke nizove nazvane fotoni, a jedan par tih čestica čine jedan kvant. Ti nizovi rotiraju kao štap kad ga bacimo u zrak te pri tom stvaraju rotirajuće magnetsko polje što se očituje kao frekvencija elektromagnetskog zračenja. Dugi nizovi rotiraju sporije, a kratki brže. Foton nastaje u atomu, pri hlađenju atoma, kad se dio električnih čestica iz elektrona i protona odvaja i formira niz. Da bi taj niz mogao napustiti atom mora postići (minimalno) brzinu poznatu kao brzina svjetlost, tj. to je brzina kojom foton napušta atom. Dok god elektroni i protoni imaju električni naboj, tj. električnih čestica u svom sastavu mogu izbacivati fotone. Kad elektroni i protoni ostanu bez električnog naboja, tj. bez električnih čestica atom je ohlađen na apsolutnu nulu i više ne može izbacivati fotone. Ako bi svemirski brod putovao brzinom svjetlosti elektromagnetski signali upućeni sa zemlje ga nikad ne bi mogli stići, a i oni upućeni s broda ka Zemlji bi prema nama putovali istom brzinom (gledajući s broda), ali bi stajali na mjestu gledajući sa Zemlje, tj. komunikacija između broda i Zemlje bi prestala. Ovaj ozbiljni komunikacijski problem Anštajn je pretvorio u vremenski problem.

Fotoni koji dolaze u atom raspadaju se na sastavne dijelove. Pozitivni dijelovi idu prema protonima, a negativni prema elektronima, i pri tom se diže temperatura atoma.

Sve ovo je objašnjeno teorijom čestičnog niza ali tu teoriju autoriteti ne žele ni razmotriti, pošto bi morali priznati kako su čitav život lagali vlastite studente.

I Frojd je dao svoj doprinos otkrivanju nekih istina o čovjekovu biću. Rastumačio je razliku između svjesnog i nesvjesnog ponašanja, što je uzrokovano čovjekovim instinktima i potrebama. Ali on nije uspio shvatiti da i ljudske zajednice imaju potrebe koje su ugrađene u pojedince kao instinkti i potrebe. Proglasivši seks za najjaču potrebu znatno je utjecao na razbijanje obiteljskih zajednica i prenaglašeni egoizam i individualizam, moralni liberalizam, promiskuitet, te negiranje savjesti.

Nema čovjeka koji će svjesno krenuti u smrt zbog seksa. A mnogi ljudi su svjesno otišli u smrt zbog potrebe za sigurnošću zajednice, obitelji, plemena, nacije, države, pokreta i sl. Herojstvo se ne može objasniti nikakvim Frojdovskim teorijama već samo saznanjem da i instinktima i potrebama ravnaju sile koje su jače od njih, a najjača sila, jača i od sile straha i od sile interesa je ljubav, sila bez koje i najdemokratskije države završavaju u nasilju i terorizmu.

Bez marksizma komunisti ne bi mogli tako lako uvjeriti sirotinju da ih kapitalisti pljačkaju te ih treba pobiti, bez darvinizma nacisti ne bi uspjeli uvjeriti vlastite narode da su oni nadljudi, a bez frojdizma i anštajnizma i jedni i drugi ne bi mogli tako lako vlastitim "- načitanim parazitima, takozvanim intelektualcima ” objasniti kako je savjest nepotrebna i kako je sve relativno.

A kada nema savjesti onda je dozvoljeno činiti sve u svome interesu, pa čak i lagati na štetu drugih ljudi.