TRŽIŠNA PRIVREDA

Tržišna privreda se obično promatra kao suprotnost planskoj privredi. Pošto je državna planska privreda svuda u svijetu propala danas gotovo sve države svijeta nastoje uvesti tržišnu privredu, iako većina političara ne zna što je to tržište. Većina smatra kako je to situacija u kojoj svatko može trgovati sa svakim, te se u toj razmjeni sposobniji prevaranti bogate na račun nesposobnih.

 

U stvarnosti, tržišna privreda je "rat" protiv konkurencije. U tom ratu kupci su cilj osvajanja, proizvodi i usluge su oružje osvajanja, a kapital je sredstvo za nabavku oružja. Boljim, jeftinijim ili kvalitetnijim robama koje bilje zadovoljavaju potrebe kupaca osvaja se njihovo povjerenje i njihov novac koji služi za daljnju proizvodnju i osvajanje novih kupaca. Za stvaranje boljih proizvoda najvažnija je ideja, a za ostvarene ideje potreban je kapital ulagača. Kako se taj tržišni rat ne bi pretvorio u stvarni mafijaški rat najvažnija je uloga pravne države koja mora paziti da se sve odvija po zakonu i na zakonu utemeljenim ugovorima.

 

Kada pravna država kvalitetno nadzire taj proces proizvodnje, razmjene i stvaranja boljih tržišna privreda postaje vrlo složen mehanizam koji se sastoji od više dijelova i sklopova. Najvažniji dijelovi su proizvodna poduzeća, infrastruktura za razmjenu proizvoda i usluga, zakoni koji reguliraju proizvodnju i razmjenu, pravna i infrastrukturna regulacija odnosa među sudionicima proizvodnje, potrošnje i razmjene, pravni i infrastrukturni mehanizmi za udruživanje ulagača i vlasnika projekata, poduzetničkih ideja ili inovacija, te pravni i infrastrukturni mehanizma za uklanjanje nesposobnih investitora sa tržišta. Tržište je mehanizam koji se sam regulira kroz pojavu ponude koja ovisi o sposobnostima proizvođača, o potražnji koja ovisi o potrebama i raspoloživim sredstvima potrošača, o prilikama i sredstvima koja omogućuju razmjenu, društvenim sredstvima za regulaciju ponude, potražnje i razmjene, te o načinima stvaranja novih potreba i novih načina za zadovoljenje tih novih potreba. Država je dio tržišne privrede i njena uloga je održavanje regulacijskih mehanizama kako se sudionici tržišta ne bi morali sami obračunavati sa onima koji ne poštuju naslijeđena ili ugovorena pravila.

 

Proizvodna poduzeća i infrastruktura koja omogućuje proizvodnju su proizvodni mehanizmi.

 

Zakonska pravila i uzance koji reguliraju razmjenu, robni lanci i prometna i komunikacijska infrastruktura čine mehanizme razmjene.

 

Sva zakonska regulativa koja određuje pravila ponašanja sudionika u proizvodnji, razmjeni i potrošnji čine mehanizme regulacije. Ovdje su najznačajnija pravila koja reguliraju ponašanje sudionika u slučaju poremećaja kod razmjene proizvoda i usluga.

 

Pravni i infrastrukturni mehanizmi za udruživanje ulagača i vlasnika projekata, poduzetničkih ideja ili inovacija, te pravni i infrastrukturni mehanizma za uklanjanje nesposobnih investitora sa tržišta zajedno čine razvojni mehanizam. O kvaliteti ovog mehanizma ovisi hoće li neka država predvoditi tehnološki i znanstveni razvoj, hoće li pratiti tehnološki razvoj nastao u nekoj drugoj državi, ili će tehnološki nazadovati. Zemlje koje nemaju izgrađene razvojne mehanizme nužno su osuđene na privredno zaostajanje i dugoročno nizak standard stanovništva.

 

U ranoj industrijskoj civilizaciji životni vijek jedne tehnologije iznosio je i do 50 godina. Zemlje koje nisu imale pravno regulirane razvojna mehanizme imale su dovoljno vremena kopirati tehnologiju razvijenih zemalja, te zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi konkurirati na svjetskom tržištu svojim proizvodima. Dolaskom treće i osobito četvrte industrijske revolucije, životni vijek novih tehnologija i proizvoda postaje sve kraći, a razvoj sve brži. Zbog toga, zemlje koje nemaju razvojne mehanizme, deviznu zaradu nužnu za uvoz neophodnih a nedostajućih roba mogu stvarati samo izvozom jeftine radne snage, sirovina i turističkih usluga. Prihodi ovih zemalja vremenom se smanjuje, a vojska i ostale državne službe koje drže pod kontrolom nezadovoljno stanovništvo traže sve više. Kako bi se zadovoljilo njihove potrebe potrebno je sve više izvesti radnika koji šalju plaće obiteljima. Tamo gdje to nije dovoljno država mora tiskati previše novca što dovodi do visoke inflacije, ili potpune nestašice osnovnih životnih potrepština tamo gdje su cijene pod državnom kontrolom.

 

Države koje nemaju razvijene razvojne mehanizme, a žele ih imati moraju prvo dopustiti slobodno određivanje cijena (sa što manje monopolskih proizvoda i cijena), te onemogućiti financiranje državnih potreba iz primarne emisije (iznad stope rasta proizvodnje) kako ne bi došlo do inflacije. Da bi se spriječila nagla inflacija potrebno je voditi inteligentnu regulacijsku novčanu politiku koja ni u jednom trenutku neće dovesti ni do inflacije veće od 2-3 posto, ali koja ni u jednom trenutku ne smije prijeći u deflaciju ni na jednom segmentu tržišta roba i usluga. Kako bi se spriječila deflacija na području nekih tržišnim segmentima bolje je dozvoliti laganu prosječnu inflaciju nego deflaciju u segmentu najvažnijih tržišta osnovnih prehrambenih proizvoda ili stambenih nekretnina, što može izazvati privrednu krizu i nezaposlenost.

 

Kada se osigura stabilna monetarna politika odmah nakon toga potrebno je maksimalno osloboditi konkurenciju tako da svatko može raditi ono što misli da zna, pod jednakim poreznim, kreditnim i ostalim uvjetima, osobito bez unaprijed određenih dobavljača za državu i monopolska državna poduzeća. Monopoli, osobito državni monopoli su velika prepreka za izgradnju razvojnih mehanizama su velika prepreka za uvođenje tržišne konkurencije i potrebno ih je sve privatizirati, osim onih koji imaju nekakav prirodni monopol. Onim poduzeća koja imaju prirodni monopol potrebno je zabraniti svaku djelatnost osim monopolske djelatnosti, a sve sporedne djelatnosti potrebno je ukinuti ili odvojiti u posebna poduzeća koja treba što prije prodati.

Jedini društveno koristan monopol je monopol na inovacije. Za razvoj inovacija od ideje do gotovog proizvoda potrebna su ogromna ulaganja, te ulagači ta ulaganja moraju vratiti kroz određeni niz godina kada samo oni proizvode taj novi proizvod ili uslugu. Ako vlasnik patenta na inovaciju ne bi imao pravo na monopol, čim iznese novi proizvod na tržište uništili bi ga konkurenti koji ništa nisu ulagali u razvoj inovacije, pa nitko ne bi imao interes za financiranje razvoja inovacija. Zbog toga su snažna patentna prava vrlo važna za poticanje ulaganja u razvoj inovacija. Današnja međunarodna patentna prava su prilagođena mogućnostima velikih korporacija koje mogu uložiti milijune dolara samo u patentnu zaštitu, te su one glavni generator novih proizvoda, dok sitni inovatori ne mogu platiti ni troškove kvalitetne međunarodne patentne zaštite, te zbog toga u samom startu razvoja moraju tražiti ulagače u svoje projekte. Ulagači ulažu novac u novoosnovana poduzeća za što dobivaju dio vlasništva. Takva poduzeća se u novije vrijeme nazivaju Start-up poduzeća, a ulaganjima u njih bave se uglavnom pojedinci koji poznaju inovatora i fondovi rizičnog kapitala koji su spremni ulagati u projekte kod kojih je vjerojatnost uspjeha manja od 5 posto. Što je vjerojatnost uspjeha manja to ulagači traže veći postotak vlasništva u novom poduzeću. Kada novo poduzeće počne prodavati nove proizvode, te ako kupci prihvate te nove proizvode novi ulagači čiji novac se troši za proširenje proizvodnih kapaciteta mogu dobiti puno manji postotak vlasništva za svoj uloženi kapital.

 

Da bi došlo do ovakvih ulaganja nužna je pravna regulativa koja i vlasnike ideja i ulagače kapitala štiti od prijevara. Skup svih takvih pravila i zakona koji čine mehanizam za udruživanje ideja i kapitala. Mehanizmi za udruživanje ideja i sredstava su razne vrste dioničkih društava, ortačkih društava, te fondacija, što sve mora biti dobro zakonski regulirano.

 

Dionička društva nastaju kada netko tko ima dobru, profitabilnu ideju nađe jednu ili više osoba spremnih uložiti kapital u razvoj te ideje. Dionička društva obično nastaju okupljanjem vlasnika kapitala to jest investitora oko neke potencijalno vrlo profitabilne ideje koje se može razviti s ograničenom količinom kapitala koji se može relativno brzo vratiti ulagačima. Prvo dioničko društvo osnovali su 1602. nizozemski trgovci, bankari i industrijalci u Amsterdamu, pod nazivom Nizozemska kompanija za Istočnu Indiju. Zajedničko, ortačko ulaganje u projekte ili ideje temelj je dioničkih društava koja su razvili industrijsku civilizaciju. Ortaci su ljudi koji u zajednički projekt ulažu svoj kapital ili znanje te profit dijele sukladno dogovoru. Međutim, kada neki ortaci u zajednički projekt ulažu privilegirane informacije, ili svoj društveni utjecaj kojim mogu privilegijama namjestiti posao tada se radi o mafijaškom ortakluku. Pri tome je potpuno svejedno dali su takvi ortaci i formalni vlasnici društva koji dobivaju dividendu, ili svoj dio dobivaju u obliku mita.

 

Kada netko osmisli novi proizvod njegov razvoj se može podijeliti na više faza. Prva faza je ideja na osnovu koje se pravi idejni plan razvoja, pa izvedbeni plan, pa demonstracijski model. Do ove faza samo vrlo mali broj ljudi može shvatiti vrijednost nove ideje. Kad je napravljen demonstracijski model, tada veći broj ljudi može zaključit da li je ideja tehnički izvediva. Nakon ovoga izgrađuje se prototip ili pilot projekt. Kad se on izradi, stručnjaci raznih struka mogu proračunati tehničke i ekonomske mogućnosti novog proizvoda. Velike korporacije imaju svoje industrijske agente koji po svijetu traže inovacije koje se nalaze na ovom stupnju razvoja. Ako ih nađu provjeravaju koliko su dobro patentno zaštićene, te ako procijene kako je pravna zaštita nedovoljna svojim klijentima preporučuju kopiranje uz male izmjene. Ako korporacije procijene kako ideju mogu ukrasti to prvo rade. Ako procijene kako inovaciju ne mogu ukrasti bez opasnosti od visoke sudske kazne, patent nastoje otkupiti po minimalnoj cijeni. Ako procijene kako bi taj novi proizvod mogao ugroziti njihovu postojeću proizvodnju patent kupuju zato da bi ga stavile u ladicu i zaustavile njegov razvoj, a ako patent može poboljšati njihovu postojeću proizvodnju tada ga nastoje uvesti u proizvodnju. Ako patent na mogu ukrasti, a ni otkupiti, tada nastoje onemogućiti daljnji razvoj sprječavanjem širenja informacija o tom novom proizvodu kako inovator ne bi mogao naći ulagače. Najefikasniji način sprječavanja širenja informacija je plasiranje preko medija, osobito interneta tisuća informacija o sličnim, ekonomski nekorisnim idejama. Drugi način djelovanja na potencijalne ulagače je omalovažavanjem inovacije uz pomoć plaćenih stručnjaka, ili znanstvenika koji su spremni javno plasirati lažne procijene.

 

Ako novi start-ap uspije pokrenuti proizvodnju probne serije, na osnovu koje se mjere praktične mogućnosti novog proizvoda, te da li ga kupci prihvaćaju, pokreće se nova emisija dionica kojom se prikuplja kapital za izgradnju novih kapaciteta i širenja proizvodnje.

 

Na ovaj način se mogu razvijati samo potencijalno profitabilne inovacije i ideje koje mogu brzo donijeti profit. Razne neprofitabilne ideje, ali potencijalno društveno korisne ideje mogu se financirati samo iz raznih državnih, privatnih, ili crkvenih fondova. Ovi fondovi obično financiraju ideje koje ne donose profit, koje se razvijaju dugo vremena, ili za čiji je razvoj potreban vrlo veliki kapital. Na ovaj način se financiraju osnovna znanstvena istraživanja, socijalni programi, sportske ili kulturne aktivnosti, pomoć nerazvijenim državama i slično.

 

Opisani mehanizmi za udruživanje ideja i sredstava postoje uglavnom samo u tehnološki razvijenim zemljama, sa razvijenim pravnim sustavom. Države koje nemaju ovakve mehanizme mogu imati visoki standard samo ako imaju neku monopolsku sirovinu ili položaj, a one koje to nemaju imaju status nerazvijenih država. U takvim državama stvaratelji novih ideja vrlo teško i uz mnoge kompromise, gotovo slučajno, mogu naći potreban kapital za razvoj, pa moraju bježati u razvijene zemlje. Ova pojava zove se izvoz ili bijeg mozgova.

 

U zemljama koje nemaju razvojne mehanizme nije moguć razvoj novih proizvoda, osim ako slučajno ideju stvori netko tko je ujedno i bogat. Ovakve države mogu pratiti razvoj razvijenih tako da kradu njihove, već razvijene i ekonomski zastarjele proizvode, te na taj način sudjeluju u širenju novih proizvoda. Sve brži razvoj novih proizvoda doveo je do toga da životni vijek novih proizvoda traje tek nekoliko godina, pa ostale zemlje nemaju više ni vremena da ih kopiraju, što dovodi do sve većeg jaza između razvijenih i ostalih.

 

Efikasnost mehanizama za udruživanje ideja i sredstava ovisi o broju stvaratelja ideja, o broju kapitalista, o njihovoj sposobnosti, o vjerojatnosti njihovog povezivanja, te snazi pravne zaštite interesa sitnih dioničara. Obično su stvaratelji ideja manjinski dioničari, te ako ih pravni sustav ne štiti oni se ne mogu udruživati.

 

Stvaratelji ideja postoje svugdje. Obrazovanjem se može smanjiti broj loših, neostvarivih i zastarjelih ideja, te samim tim povećati broj dobrih ideja. Obično na oko desetak tisuća stanovnika postoji jedan kvalitetan inovator, dok na oko milijun stanovnika postoji jedan inovator koji može smisliti nešto novo na svjetskom nivou.

 

Broj kapitalista ovisi o brojnosti stanovništva, te o visini i distribuciji nacionalnog bogatstva. Mali kapitalisti obično nemaju dovoljno kapitala za investicije u nove ideje, veliki poduzetnici kojima posao ide dobro obično nemaju interes za ulaganje u nove ideje, a najviše interesa za ulaganje u nove ideje su veliki kapitalisti kojima osnovni posao ide sve lošije zbog pritiska konkurencije, te koji vide kako bi mogli propasti ako nešto ne učine. Takvi veliki poduzetnici koji imaju veće zalihe kapitala, a trenutni posao im se nalaze u očajnom stanju najviše su zainteresirani za ulaganja u nove ideje. Ponekad, veliki interes za ulaganja u nove ideje imaju i nasljednici velikih poduzetnika koji nisu zainteresirani za posao roditelja, te nasljeđe nastoje uložiti u nešto novo.

 

Sposobnost kapitalista ovisi o efikasnosti mehanizma za selekciju prema sposobnostima.

 

Vjerojatnost povezivanja stvaratelja ideja i poduzetnih kapitalista ovisi o gustoći naseljenosti, o razvijenosti sredstava komuniciranja, o broju mjesta na kojima se ovakve osobe mogu susresti, te o motiviranosti za susret. Što je ideja jednostavnija i što je na višem stupnju razvoja prema gotovom proizvodu to je veća i vjerojatnost pronalaska kapitala potrebnog za daljnji razvoj.

 

U velikim gradovima postoji veći broj stvaratelja ideja, i veći broj kapitalista, na vrlo malom prostoru pa je vjerojatnost njihova susreta veća.

 

Specijalizirani sajmovi novih ideja su mjesta gdje je vjerojatnost susreta stvaratelja novih ideja i kapitalista veća pod uvjetom da organizatori sajmova znaju privući veći broj potencijalnih investitora i stručnjaka na sajam. Problem je što na ovakvim sajmovima postoje velika opasnost od krađe ideje, te je vrlo opasno izlaganje projekata koje se nalaze u fazi ideje ili prototipa. Opasnost od krađe je puno manja ako se projekt nalazi u fazi gotovog novog proizvoda spremnog za isporuku kupcima.

 

Suvremena sredstva komuniciranja omogućuju investitorima informiranje o idejama s većeg područja i lakšu usporedbu sve većeg broja različitih ideja. Stvaranjem specijaliziranih kompjuterskih baza podataka i filmova poput youtuba puno lakše je plasirati informacije o novim idejama, modelima, patentima, tehničkima unapređenjima, novitetima i novim proizvodima. Ovim je povećana vjerojatnost pronalaska zainteresiranih investitora, ali je povećana i mogućnost krađe ideje. Ako je ideja opasna za postojeću proizvodnju velikih korporacija moguća je i svakodnevna pojava desetaka novih kratkih filmova koji imaju iste riječi u naslovu i tagovima kao u filmu kojeg se želi sakriti.

 

Motiviranost za razvoj novih ideja je vrlo bitan faktor o kom ovisi efikasnost mehanizama za udruživanje ideja i kapitala

 

Motiviranost stvaratelja ideja zavisi o mogućnosti patentne zaštite, o troškovima zaštite, o mogućnosti pronalaska investitora i o nagradi u slučaju uspješnog realiziranja ideje. Povjerenje u potencijalne suradnike značajno utječe na povezivanje stvaratelja ideja i vlasnika kapitala. Tamo gdje postoji običaj nepoštivanja dogovora i krađa ideja, strah od krađe prijeći mnoge stvaratelje da slobodno i potpuno iznesu sve osobine svojih dijela, čime smanjuju vjerojatnost da će netko shvatit vrijednost tih ideja i u njih uložit kapital. Strah od nepoštenja, kao bitan demotivirajući faktor udruživanja potrebno je svim mogućim pravnim i moralnim mjerama svesti na minimum. Kradljivce ideja treba kazniti i pravno, kao teško krivično djelo, i moralno upotrebom sredstava masovnog priopćavanja. Stvaratelje ideja, kao uglavnom manjinske dioničare pravni sustav treba zaštititi jakim propisima za zaštitu interesa sitnih dioničara.

 

Motiviranost investitora ovisi o troškovima razvoja, o gubitku u slučaju neuspjeha i o dobiti u slučaju uspjeha. Privatni investitori ulažu dio svojih sredstava, a ako razvoj ne uspje gube dio sredstava koji su uložili. Ako razvoj uspije oni se bogate, mogućnost ulaganja u druge nove ideje se povećava, a njihova moć, ugled i društveni utjecaj jača.

 

Politički investitori imaju mogućnost ulagati državni novac u razvoj novih ideja. Ako razvoj ne uspije on ne gubi svoj novac, a političku moć mogu sačuvati tako da izmisli neko demagoško opravdanje za neuspjeh. Ako razvoj ideje uspije on od toga nema nikakve osobne koristi, a ni njegova politička moć neće porasti, jer selekcija političara ovisi o mehanizmima koji nemaju bitne veze s osobnim privrednim sposobnostima. Zbog toga političari imaju vrlo mali motiv za ulaganje u nove ideje.

 

Direktori državnih poduzeća znaju da kod ulaganja u nove ideje postoji samo 10% vjerojatnost uspjeha. U komunističkim državama direktor je mogao ulagati u nove ideje, ali je znao ako ideja ne uspije sindikati i političari će ga optužiti da je u suradnji sa nekim ludim izumiteljem opljačkao poduzeće i podijelio novac. Ako pak ideja uspije i prototip pokaže dobre rezultate za to će doznati politički kontrolori pa će ga smijeniti kako bi sebe postavili na direktorsko mjesto i tako pobrali slavu. Zbog ovog problema sa motivacijom inovacije razvijene u komunističkim državama bile su izuzetno rijetka pojava i ovo je jedan od osnovnih razloga gospodarske propasti komunističkih država.

U državama sa mješovitom privredom menadžer državnog poduzeća ima isti motivacijski problem kao i direktor u komunizmu, ali on taj problem može riješiti tako da razvoj i proizvodnju nove ideje prebaci na nekog povjerljivog dobavljača s kojim može podijeliti zaradu, a da njegovi eventualni konkurenti na direktorsko mjesto ništa ne primijete dok sve ne postane gotovo. Iako mnogi naivni ljevičari vjeruju kao i državna poduzeća mogu biti ekonomski efikasna, samo ako se postave pošteni i sposobni direktori, to je izuzetno rijedak slučaj, gotovo incident. Osnovni posao državnih direktora je zaposliti što više stranačkih prijatelja, te financirati potrebe stranke i pojedinih političara. Direktor koji to ne želi prepoznaje se kao nepoželjan i o njemu se u stranci počinju širiti glasine kako misli samo na sebe kako bi ga se srušilo. Ako to nije dovoljno nastoje se o njemu otkriti kompromitirajući podaci kojima bi ga se natjeralo na ostavku, a ako se ne mogu naći onda se izmišljaju podaci o njemu i članovima obitelji koji se šire najprije kao glasina, a kasnije i kao medijska vijest iz nepoznatih provjerenih izvora. Protiv poštenih i sposobnih direktora su čak i zaposlenici ako ne želi zaposliti njihovu djecu, pa ga nastoje ocrniti izmišljanjem glasina. Pošteni direktori su neprijatelji i sindikalistima pošto ih tjeraju da rade. Ni dobavljačima pošteni državni direktori ne odgovaraju pošto traže nižu cijenu i veću kvalitetu, umjesto da sjednu i dogovore se.

 

Ponekad i generali imaju ulogu investitora, to jest državnih "kapitalista" koji odlučuju o ulaganjima u nove borbene sustave, a koriste držani kapital za razvoj novih ratnih sredstava. Provjeru novih oružja i oruđa moguće je vršiti na manevrima i ratovima, pa je u ratnim uvjetima provjera vrlo efikasna i napredovanje generala investitora moguće. U mirnodopskim uvjetima generali investitori su stimulirani trošiti tuđa sredstva i uzimati proviziju, ali nisu stimulirani da ih troše uspješno, pa je selekcija prema sposobnosti u mirnodopsko vrijeme vrlo neefikasna. Izuzetak su samo vojske gdje postoje vrlo stroga i precizna pravila za višestruko testiranje svih novih borbenih sustava i opreme od strane više neovisnih organizacija.

 

U društvima gdje mehanizmi za udruživanje ideja i kapitala nisu legalizirana, razvoj neke ideje moguć je samo ako stvaratelj ideje uspije postati visoki političar ili general.

 

Osnovni uvjet za postojanje ovakvih mehanizama je postojanje pravne države. Da je do razvoja mehanizama za udruživanje ideja i sredstava došlo u vrijeme starog Rima nastalo bi vrlo efikasno robovlasničko društvo, pošto je vrlo efikasan i nehuman mehanizam za selekciju prema sposobnostima već postojao. Tko nije mogao vratiti svoje dugove, ili je postajao rob ili je bio ubijen. U mandarinskoj Kini tisućama godina trajao je period stabilnosti, te su izmišljeni značajni izumi, ali proizvođači nisu bili zainteresirani za njihov razvoj i komercijalizaciju. Položaj i napredak proizvođača nije ovisio u uspjehu u proizvodnji, već je ovisio o volji nekog visokog državnog činovnika koji je bio zadužen za državne narudžbe, to jest mehanizam tržišne selekcije je bio iskrivljen korupcijom. Kad bi neki proizvođač dobio narudžbu svi ostali problemi bili su marginalan rutinski posao. Zahvaljujući korupciji ugrađenoj u sustav državnih narudžbi, unatoč postojanja velikog i uređenog tržišta, te unatoč postojanju velikih radionica za proizvodnju keramike, nakita, obuće i odjeće, tekstila i drugih proizvoda, razvoj novih tehnologija je izostao. Pošto je do razvoja mehanizama za udruživanje ideja i sredstava došlo tek nakon što su razvijene kršćanske ideje humanizma i ljubavi među ljudima, nije došlo do toga da se zahvaljujući razvoju efikasnih razvojnih mehanizama, društvo pretvori u visoko-tehnološki razvijenu zajednicu u kojoj bi svu moć imala uska grupa samoljubivih genijalaca robovlasnika, na štetu većine.

 

Temelji mehanizama za udruživanje ideja i sredstava nastali su početkom kolonijalnog razdoblja, kad su se efikasnije pravne države, kao Nizozemska i Engleska počele širiti na područja gdje pravni sustavi nisu postojali. Europa je bila veliko jedinstveno tržište, ali nije postojala jedinstvena ekonomska i politička vlast. Zahvaljujući tome veliki proizvođači nisu imali koga potkupiti kako bi stekli monopol na jedinstvenom europskom tržištu, pa su se morali stalno boriti protiv konkurencije, zbog čega su morali stalno razvijati nove ideje. To su iskoristili mnogobrojni zanatlije iz slobodnih samostalnih gradova, te su počeli naglo rasti i osvajati europsko tržište. Kako bi osvojili i svjetsko tržište počeli su se udruživati u dionička društva. Upravo ta dionička društva su stvorila pretpostavku za koncentraciju ogromnog kapitala potrebnog za osvajanje i pljačku kolonija. Velika dionička društva su vrlo brzo postala centri moći sposobni postavljati i rušiti vlade, naručivati zakone u svome interesu, te mijenjati materijalni i moralni sustav vrijednosti u čitavom svijetu. Svoj puni zamah dionička društva doživjela su na vrhuncu industrijske civilizacije, kad je došlo do snažnog razvoja velikih gradova u kojima je vjerojatnost udruživanja ideja i sredstava postajala sve veća. Upravo razvoj velikih gradova omogućio je razvoj sredstava masovnog komuniciranja, koja omogućuju komuniciranje među svim ljudima svijeta, čime veliki gradovi, u budućnosti, prestaju biti uvjet daljeg razvoja.

 

Ograničavajući faktor u udruživanju novih ideja i kapitala su međunarodni patentni zakoni koji su kreirani po zahtjevima starih velikih dioničkih društava, to jest krupnih multinacionalnih kompanija, dok sitni poduzetnici nemaju mogućnost pokriti ni troškove kvalitetne međunarodne patentne zaštite. Ako i uspiju kvalitetno zaštititi neku ideju na svjetskom nivou velika je vjerojatnost bojkota konkurencije koji će radije pričekati 15 - 20 godina dok patentna zaštita ne izađe. Tek ako se nađe jedan kupac licence tada će se svi njegovi konkurenti potruditi i sami kupit licencu. Ovo je osobito došlo do izražaja tijekom 20 stoljeća kad je osnovni ulagač u nove tehnologije postala vojska, te nove tehnologije za koje vojska nije bila zainteresirana vrlo teško su nalazile kapital za razvoj. Zahvaljujući vojnim narudžbama i ratovima razvijene su tehnologije proizvodnje aviona, kompjutora, radara i interneta što bi se puno teže i sporije razvilo bez vojske. Čak što više, velike kompanije često vrlo efikasno sabotiraju razvoj konkurentskih novih tehnologija koje bi mogle naštetiti njihovim tehnologijama.

 

Iako dionička društva nastaju udruživanjem ideja i kapitala, i ona teško prihvaćaju nove ideje koje ne proizlaze iz ideje oko koje su stvorena. Tek kada se takve ideje na tržištu dokažu kao dobre postanu zainteresirana. Dionička društva obično stvaraju pojedinci s vizijom koji nastoje povećati funkcionalnost proizvoda, ali vrlo brzo ključne položaje zauzimaju menadžeri koji znaju kako sniziti troškove po jedinici proizvoda, ali nemaju poduzetničke sposobnosti ni hrabrosti za rizik ulaganja u povećanje funkcionalnosti.

 

Osim mehanizma za udruživanje ideja i kapitala za gospodarski razvoj države i tržišne privrede neophodan je efikasan mehanizam za selekciju investitora prema sposobnostima. Tržišni mehanizam selekcije je podsustav razvojnog mehanizma i čitavoga tržišnoga privrednog sustava. On vrši selekciju među investitorima prema sposobnostima. Kao što sito odvaja pšenicu od pljeve, tako i ovaj mehanizam selekcije odvaja sposobne i poduzetne od ostalih.

U svakoj društvenoj organizaciji i u svakom društvu postoje mehanizmi za selekciju o kojima ovisi tko će napredovati na društvenoj ljestvici, a tko neće.

U plemenskoj zajednici postojala je selekcija prema ratnim sposobnostima. Dobri, hrabri i sposobni ratnici imali su veći ugled, i njih su birali za poglavice.

 

U velikim imperijalnim robovlasničkim državama postojala je snažna vojna, politička i tržišna selekcija. Sposobni vojnici koji su se dokazali u ratovima i zarobljavali više robova, brže su napredovali u vojnoj, a i gospodarskoj hijerarhiji, osobito u vrijeme ratova. U takvim državama je politička selekcija postojala među malobrojnim osobama koje su rođenjem stekle mogućnost boriti se za neki položaj u državnoj hijerarhiji. Među ove političke nasljednike uspijevali su se, ponekad ubaciti uspješni vojskovođe i bogataši.

 

Tržišni mehanizam selekcije prema sposobnostima nastao je paralelno s nastankom pravne države. Sposobni su postojali sve bogatiji, dok su nesposobni propadali, a ponekad su zbog prezaduženosti postajali i robovi.

 

Pojavom kršćanstva ljudi su postali međusobno ravnopravniji, pa je povećana i baza iz koje je vršena selekcija prema sposobnostima. Ovime je i selekcija postala kvalitetnija.

 

U zemljoradničkim državama također su postojali vojni, politički i tržišni mehanizmi selekcije. Djelovanje ovih mehanizama veliki vlasnici zemlje, feudalci, su nastojali ograničiti, tako što su vremenom selekciju sveli na mali broj prvorođenih nasljednika. U pravno uređenim pretežno zemljoradničkim društvima svi važniji položaji i u vojsci i u državi bili su uglavnom nasljedni. To je smanjilo bazu iz koje se vršila selekcija pa je i efikasnost ovih mehanizama bila minimalna. Sitna i krupna robna proizvodnja, koja je postojala u antičkom društvu, pretvorena je u naturalnu, ili sitnu zanatsku robnu proizvodnju kad su se velike imperijalne države pretvorile u sitna kraljevstva s jakim zemljoposjednicima, feudalcima bez obzira radio se o nasljednim vlasnicima zemlje ili upraviteljima imenovanim od kralja. Trgovina među pojedinim feudima bila je ograničena, pa je i tržišni mehanizam selekcije među vlasnicima feuda bio slab. Međutim, u slobodnim gradovima je, istovremeno, postojala snažna selekcija među obrtnicima, zanatlijama, trgovcima, konjušarima i lađarima, koji su držali najveću ekonomsku moć, a jedina protuteža u društvenom utjecaju su im bili vladari sa jakom vojnom moći.

 

Izumom velikih jedrenjaka koji mogu ploviti uz vjetar i otkrivanjem novih kontinenata međunarodna trgovina naglo je ojačala. Novostvoreni sloj prekomorskih trgovaca i brodara bio je izložen vrlo snažnoj tržišnoj selekciji, te su vrlo brzo najbogatiji postali novi trgovci spremni na rizik i sposobni da prepoznaju dobre nove ideje. Zahvaljujući njihovoj spremnosti na rizik i ulaganju u nove ideje, došlo je do stvaranja novih tehnika i tehnologija, kao što je bolji tkalački stan, tiskarski stroj, povećalo, durbin, orgulje, mjenica, dvojno knjigovodstvo, puška, top, parni stroj itd., što je dovelo do nastanka industrijske ere. U novom industrijskom društvu svi su postali izloženi djelovanju tržišnog mehanizma selekcije, te su nesposobni nasljednici feudalnih dobara sve brže propadali, a glavne pozicije u društvu zauzeli su novi, na rizik spremni industrijalci, trgovci i bankari. Ove nagle socijalne promjene koje su nastale pod djelovanjem tržišnog mehanizma selekcije, zbog izostanka bilo kakve inteligentne regulacijske politike države, doveli su do socijalnih pobuna, kriza i ratova.

 

Elementi tržišnog mehanizma selekcije su; slobodno formiranje cijena, slobodna konkurencija, te slobodan, jednostavan i brz stečaj nesposobnih.

 

Slobodno formiranje cijena znači da vlasnik robe može svoju robu prodavati po tržišnim cijenama, s tim da ga država mora štititi od monopola, duopola i oligopola koji mogu ponuditi dampinške cijene koje ne pokrivaju realne troškove proizvodnje. Oni koji proizvode nove i bolje proizvode mogu ostvariti višu profitnu stopu i brže se razvijaju. U privredama gdje država administrativno određuje cijenu događa se da je cijena niža od troškova proizvodnje. Rezultat toga je smanjenje ponude i kvalitete, veća potražnja, nestašica proizvoda, pojava crnog tržišta i korupcija. Za postizanje veće cijene i ostvarivanje zarade najvažnije je u takvim državama imati dobre veze s političarima koji kroje cijene.

 

Slobodna konkurencija znači da svatko tko misli kako može proizvoditi neku robu ima pravo to i pokušati, pod istim pravnim, poreznim, kreditnim i carinskim uvjetima kao i svi konkurenti, te da ima jednak pristup javnim nabavkama, bez protežiranja određenih ponuđača. Jeli u tome uspješan mogu odlučiti samo kupci. Nesposobni se uvijek pokušavaju zaštititi od boljih uz pomoć političkih veza, ili raznih carinskih i sličnih barijera. Slobodnu konkurenciju ograničavali su u mnogim državama. To je rađeno i još se radi bilo administrativnim ograničenjima, bilo različitim poreznim stopama, različitim kreditnim uvjetima, privilegiranim državnim narudžbama i uvjetima plaćanja, kupovinom i gašenjem malih inventivnih poduzeća i slično. Posljedice su duži opstanak nesposobnih investitora, težak razvoj novih firmi, nezainteresiranost za rizik i nove investicije, manja produktivnost, sporiji razvoj i opća stagnacija. U tržišnim privredama opasnost je prikrivena moopolizacija koja omogućuje pojedinim velikim kompanijama monopolski ili češće prikriveni ologopolski položaj, čime se ostalom dijelu privrede povećavaju troškovi proizvodnje, te svi koji su izloženi domaćoj ili stranoj monopolskoj konkurenciji postaju nekonkurentni. Čak i u najrazvijenijim državama velike korporacije znaju stvoriti uvjete nejednake i nepoštene konkurencije, iako se same formalno zalažu za jačanje slobodne međunarodne liberalne konkurencije i jednakih uvjeta poslovanja za sve. Liberalizam se izvorno zalagao za društvo u kojem svi imaju jednake šanse, ali se neoliberalizam pretvorio u društvo jednakih zakona za sve. Pošto veliki preko lobista naručuju zakone koji njima odgovaraju jednakopravnost se vrlo lako pretvara u nejednake šanse za male poduzetnike. Ovakav lažni tržišno korporacijski neoliberalizma doveo je do stvaranja gospodarskog sustava u kojem prividno svi imaju jednaku šansu, ali stvarno mali nemaju nikakvu šansu u borbi protiv međunarodnih korporacija. One mogu u jednoj državi pribavljati povoljne stimulacije, kredite sa niskim kamatama i niske poreze, troškovi raznih certifikata su im sitnica, dok u drugim državama zapošljavaju jeftinu radnu snagu, čime stječu svjetski monopol, ili monopol u pojedinim svjetskim regijama. U takvoj konkurenciji male nacionalne kompanije u razvijenim državama ne mogu opstati zbog skuplje radne snage, dok male nacionalne kompanije u nerazvijenim državama ne mogu opstati zbog većih poreza, većih kamata na kredite i većih poreza. Velike multinacionalne kompanije mogu smanjiti i svoje poreze tako što dobit prebacuju u države sa malim porezima. U tom postupku njene filijale iz takvih niskoporeznih država šalju račune za troškove upravljanja, savjete, marketing, mogu vršiti povrat izmišljenih ulaganja i slično, te se tako dobit iz država sa većim porezom prebacuje u države sa nižim porezom, pri čemu se u prvima ostvaruju gubitci na koje se ponekad čak mogu ostvariti određene olakšice. Velike međunarodne korporacije mogu ucjenjivati proizvođače sirovina, dijelova ili trgovačke lance kako bi dobili bolje uvjete nabave, ili prodaje nego mali proizvođači. Kako bi se poništila ovakva prikrivena nepoštena konkurencija države svojim regulacijskim mehanizmima moraju pomagati male domaće proizvođače nižim porezima, uvoznim carinama i na druge načine, ali pri tom mora paziti da takva pomoć ne dovede do pojave lokalnog monopola.

 

Najvažniji dio mehanizma tržišne selekcije je slobodan stečaj. Slobodni stečaj ne znači propast neke proizvodne cjeline. Stečajni postupak mora biti brz i efikasan način promjene vlasništva nad nekom pravnom osobom. Bankrot treba biti kazna za nesposobnog vlasnika, a ne za radnike i dobavljače. Stečaj ne može rješavati «nevidljiva ruka tržišta», ili «politički mandarini» već to mora rješavati potpuno nepristrana pravna država. Pravni sustav treba izvršiti stečajni postupak nad poduzećem čim postane nelikvidno. Kad neko poduzeće ne može podmiriti obveze tada nju treba, ako je ikako moguće, prodati kao pravnu osobu. To dovodi do promjene vlasništva, a poduzeće i dalje normalno radi. Tek ako nitko nije zainteresiran kupiti poduzeće, makar po cijeni od jedne kune, poduzeće treba ukinuti kao pravnu osobu, sredstva (uključujući i potraživanja) se u što kraćem roku prodaju na tržištu licitacijom po principu jeftinbe, radnici ostaju bez posla, nakon čega konkurenti dobivaju veće tržište. Bankrot se može odgoditi na nečiji teret, tj. ili na teret dobavljača, ili na teret države. Vlasnici poduzeća računovodstvenim manipulacijama mogu prije stečaja spasiti dio svoje imovine i to je potrebno spriječiti, pošto stečaj treba biti kazna prije svega za njih kao loše investitore. Manipulacija se najlakše provodi tako da izdaju račune za robu koju po visokim cijenama prodaju kupcima iako znaju da kupci to neće platiti, a koji i sami već mogu biti u stečaju. Na taj način knjigovodstveno povećavaju prihode i dobit, a za isplatu visokih dividendi uzimaju bankarske kredite. Nakon isplate dividende proglašavaju stečaj koji sada pada na teret kreditora i dobavljača. Kako bi se mogućnost za ovakve manipulacije smanjile potrebno je uvesti pravilo da se u prihode po završnom računu ne mogu ubrojiti potraživanja kojima je prošao rok plaćanja. Mnoge države zbog svojih poreznih interesa postupaju upravo suprotno, zabranjuju poduzećima da stara nenaplaćena potraživanja knjiže kao sporna potraživanja bez sudske tužbe, čime povećavaju obračunatu dobit, te time povećavaju i porez na dobit, ali time omogućuju lošim investitorima da izvuku kapital prije stečaja, nakon čega i država dugoročno gubi. (Zabrana otpisa nenaplaćenih potraživanja bez sudske tužbe opravdano je samo kod državnih poduzeća kako direktori ne bi krali preko kupaca, a kako ne bi krali preko dobavljača nužne su obvezne javne nabavke.)

Nakon prodaje poduzeća u stečaju novac se dijeli dobavljačima kredita, usluga, sirovina, energije i ostalog. Ako dobavljači misle kako od opstanka poduzeća mogu imati koristi, mogu se dogovoriti o odgodi vraćanje duga, o davanju kredita, ili o preuzimanju vlasništva.

 

Mehanizam za tržišnu selekciju može djelovati samo u uvjetima pravne države.

 

Slobodno određivanje cijena postoji od samog početka razmjene među ljudima. Od nastanka državne zajednice, države su često nastojale administrativno određivati cijene, čime su kočili selekciju prema sposobnostima. Ovakvo administrativno određivanje cijena dostiglo je svoj maksimum u socijalizmu, gdje je potpuno uništena mogućnost selekcije prema sposobnosti.

 

Slobodna konkurencija postoji, također, otkad postoji i čovjek. U plemenskoj zajednici svatko je mogao raditi što je htio. Razvojem razmjene ljudi su se sve više specijalizirali za određene poslove. Nastankom pravne države vladari su sve više nastojali odrediti tko će se čime baviti. Na taj način su slabili slobodnu konkurenciju.

 

U socijalističkim državama, vladajuća partija je nastojala ograničiti pojedinca na proizvodnju i prodaju individualnih usluga po diktiranim cijenama, to jest sama je svima određivala nadnice. Sve rukovodeće funkcije nastojala je preuzeti u svoje ruke. Rezultat je nemogućnost selekcije prema sposobnostima i opći pad standarda. U takvim državama parola «uzmimo bogatima i dajmo siromašnima» pretvorila se u «uzmimo sposobnima i dajmo budalama». Ovo i nije posebno opasno kad se bogatim štedišama uzme višak kako bi se nahranila sirotinja, ali kad se sposobnima uzmu poduzeća i daju glupima na upravljanje čitavo društvo tone u nazadak.

 

I u pojedinim demokratskim državama postoje elementi koji smanjuju slobodu konkurencije. To su slučajevi kad država nekom pokriva gubitke, nekom omogućuje monopol, nekom omogućuje lakše dobivanje državne narudžbe, povoljnije kredite, ili niže porezne stope. Ponekad se to poduzima kako bi se zaštitili kratkoročni porezni interesi, pa se naplata poreza stavlja ispred zaštite drugih vjerovnika, ponekad se štite velika poduzeća zbog demagoškog očuvanja velikog broja radnih mjesta, a u stvari se štite interesi bogatih a nesposobnih nasljednika, dok ponekad političari jednostavno štite svoje osobne interese u poduzećima gdje su imaju veći broj dionica. Ovo se najčešće događa u državama gdje zakone donose interesni lobiji pomoću korumpiranih političara. Svi ovi razlozi omogućuju opstanak nesposobnima, te usporavaju napredovanje sposobnih, čime mehanizam tržišne selekcije slabi, pa slabi i sama društvena zajednica. za stavlja ispred zaštite vjerovnika. rezni interesi a, ali kad se sposobnima uzmu poduzeća i daju

 

Osobni bankrot je također postojao i prije postanka države. Tko nije imao imovine za podmirenje svojih obveza gubio je svu svoju imovinu, a često i glavu, ako se nije mogao obraniti. Razvojem robovlasničke države takvi pojedinci su lako postojali robovi. Mehanizam bankrota poduzeća kao pravnog subjekta razvijen je tek u industrijskom društvu. U visoko korumpiranim državama gdje se svi zakoni donose po narudžbi lobija stečajni zakon često pišu stečajni upravitelji koji na taj način stečaj pretvaraju u svoj višegodišnji posao.

 

Mehanizam tržišne selekcije može djelovati kao jedinstvena cjelina tek kad postoje sva tri elementa ovog mehanizma. Tek s razvojem pravne države i velikih proizvodnih sustava, stvoreni su

uvjeti za nastanak i efikasno djelovanje ovog mehanizma.

 

Svi ljevičarski pokreti nastojali su omesti djelovanje tržišnoga mehanizma selekcije, da bi mogli sebe dovesti na vlast. Ljevica svoje djelovanje opravdava teorijama po kojima su svi jednako sposobni u istim uvjetima, ili da svi imaju jednake stomake. Nedostatak ovih teorija je u tome što su sposobnosti, motivi i karakteri ljudi vrlo raznoliki, a i ne živi se samo od kruha. Da tržišni mehanizam selekcije ne bi narušavao humanost ljudske zajednice i uništio samu zajednicu, potrebno je njegovo djelovanje ograničiti samo na one koji vrše funkciju kapitalista, to jest investitora. Ljudi koji nemaju želje i sposobnosti biti investitori, moraju, u društvu koje želi biti humano, imati osiguran posao ili pomoć kojom mogu zadovoljiti svoje osnovne životne potrebe, ako žele raditi ono za što su sposobni i biti članovi zajednice.

 

U tržišnoj privredi najveća opasnost za slabljenja tržišnog mehanizma selekcije je korupcija koja omogućuje čak i potpuno nekompetentnim osobama da napreduju, ako imaju dobre veze u politici ili državnim poduzećima. Najveća opasnost za tržišnu selekciju su državni monopoli, duopoli i oligopoli u kojima čak i mentalno ograničene osobe mogu igrati funkciju menadžera. Kad im troškovi zbog bilo čega porastu oni dignu cijene i ispadnu sposobni, iako razmišljaju jedino kako neprimjetno uzeti mito, a ne pada im na pamet kako bi ponekad nešto trebalo racionalizirati ili razvijati. Takvi državni monopoli dižu troškove tržišnim poduzećima koja zbog toga postaju nekonkurentna u odnosu na strane konkurente, te ubrzano propadaju.

 

 

Literatura:

Osnove globalnog gospodarstva

Povijest gospodarskih kriza

Ideje inovacije izumi