Utjecaj poljoprivrednih poticaja na zagađenje okoline

Utjecaj poljoprivrednih poticaja na zagađenje okoline
34
1
0

Nakon Drugoga svjetskog rata Europa je bila razorena, a industrija i poljoprivreda prepolovljena. Nakon što je uz pomoć Marshalova plana počeo oporavak u razorenim državama uvedena je tržišna ekonomija koja je dovela do brzog razvoja industrije. Kako bi se industrija još brže razvijala na većem tržištu 1952. je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik.

Međutim poljoprivreda je zaostajala u odnosu na konkurentne proizvođače hrane iz SAD-a.

Kako bi se smanjio uvoz hrane europske države su 1962. uvele zajedničku poljoprivrednu politiku (ZPP). To je jedna je od najstarijih zajedničkih politika EU koja je financirana porezima na industriju, a  koja se učestvorostručila nakon rata. Kroz tu politiku uvedeno je poticanje poljoprivredne proizvodnje po proizvodnji, to jest po litri ili kilogramu proizvedenog proizvoda. To je vrlo brzo dovelo do pojave tržišnih viškova i pada cijena poljoprivrednih proizvoda. Zahvaljujući velikim poticajima europska prehrambena industrija je počela gušiti konkurenciju u države izvan EU, te po Africi.

Manje države koje nisu imale razvijenu industriju iz koje bi mogle fincirati poticaje za poljoprivredu počele su smanjivati svoju proizvodnju hrane. Tome su se uspjele suprotstaviti samo one države koje su uspjele nametnuti vrlo visoke carine na uvoz hrane. Međunarodne institucije poput WTO-a i WB-a, IMF-a i sličnih nastojale su ukinuti carine kako bi se povećala međunarodna konkurencija i međusobna trgovina.

Međunarodna konkurencija je važna za održavanje tehnološkog rasta u djelatnostima koje zahtijevaju veliki kapital za održavanje proizvodnje i tehnološkog razvoja. Bez ravnopravne konkurencije na malim tržištima vrlo brzo se pojavljuju monopoli koji uguše konkurenciju, nakon čega prestaje ulaganje u razvoj novih tehnologija i novih proizvoda. Međutum, u djelatnostima gdje za proizvodnju i razvoj nije nužan veliki kapital zdrava konkurentnost se može održati i na manjim nacionalnim tržištima, i bez veće međunarodne razmjene. Takav slučaj je sa većinom poljoprivrednih proizvoda, te razmjena u poljoprivredi često samo izaziva nepotrebni transport hrane iz jedne države u drugu, što traži veliku potrošnju energenata. Najbolji primjer je Švicarska koje snažno štiti svoje seljake visokim carinama, a zbog toga nije došla do zaostajanja u tehnologiji proizvodnje na švicarskim seoskim imanjima. Naprotiv, zahvaljujući visokim carinama švicarski seljaci imaju osobni i društveni standard jednak onom koji ostvaruju pripadnici srednjeg sloja u gradovima.

Posljedice poticaja u poljoprivredi EU u početku su imale pozitivne učinke, ali su negativni učinci vrlo brzo prevladali.

Poljoprivredni poticaji povećavaju zaradu poljoprivrednika, te su stimulirani za povećanje ponude hrane. Zbog jeftinije hrane potrošači više kupuju pa je i potražnja za hranom sve veća.

Industrijski proizvedena hrana mora biti jednolična pa se velika količina hrane koja nije standardizirana po veličinu ili izgledu baca već na samoj njivi.

Zbog jeftine hrane smanjena je proizvodnja hrane u vrtovima za vlastitu upotrebu.

Ljudima koji ne dobivaju poticaje često se ne isplati ni ubrati proizvode sa voćaka u dvorištu, ili na vikendicama.

Jeftina hrana na zapadu dovela je do propasti ne samo proizvodnje hrane u vrtovima, već i do propasti proizvodnje seljaka u nerazvijenim državama gdje seljaci nemaju poticaja, a ni novca za nabavu suvremene tehnologije.

Osim poticaja, utjecaj na smanjenje cijene hrane ima razvoj tehnologije poljoprivrednih proizvoda, te herbicidi i pesticidi koji su oslobodili ljude od poslova okopavanja bilja, ili skupljanju štetnih insekata. Tehnologija je smanjila količinu ljudskog rada, a samim time i trošak rada, ali je i povećala količinu proizvodnje po hektaru.

Kako bi se smanjile negativne posljedice industrijske proizvodnje hrane potrebno je zadržati sve ono što je povećalo količinu proizvodnje po hektaru, ali je potrebno ukinuti sve oni što dovodi do bacanja hrane, ili njezino neubiranje.

Bacanje je potrebno smanjiti i na njivi, i kod prodaje i kod upotrebe.

Smanjenjem bacanja hrane smanjile bi se površine koje se koriste za poljoprivredu, a samim time bi se smanjila i upotreba herbicida i pesticida koji uništavaju ne samo štetne insekte i biljke, već i korisne.

Bacanje hrane bi se znatno smanjilo povećanjem njene cijene.

Cijene hrane bi najbrže narasle ukidanjem poticaja za poljoprivrednu proizvodnju. Veća cijena bi seljacima omogućila zadržavanje visokog standarda i bez poticaja. Jedini poticaji koji bi seljacima trebali ostati su jeftini krediti za nabavku malih skladišnih kapaciteta, sušionica i hladnjača kako seljaci ne bi morali svoje proizvode prodavati odmah nakon berbe, kako bi proizvode mogli čuvati duže vrijeme, te ih prodavati kada je cijena najviša, ili kada im zatreba novac.

Zaposleni koji imaju redovita primanja ukidanje poticaja bi donijela povećanje troškova za hranu, ali bi dovelo i do povećanja plaća, pošto bi država mogla smanjiti poreze iz kojih se financiraju poticaji. Dijelom novca koji se koristi za poticaje mogao bi se financirati program povećanja socijalnih davanja za one koji nemaju dovoljno novca za hranu.

Ukidanjem poticaja mnogi koji imaju vrtove i travnjake počeli bi i sami proizvoditi hranu za osobnu potrošnju. Oni obično ne troše pesticide i herbicide, te bi se upotreba ovih velikih zagađivača okoline znatno smanjila. A svi koji bi radom u vrtu proizvode hranu postali bi zdraviji zbog svakodnevne rekreacije, a i zbog prehrane nezagađenom hranom.

Poskupljenjem hrane seljaci bi na njivi počeli prikupljati i proizvode koje zbog veličine ili izgleda danas bacaju. Takve proizvode bi mogli koristiti za prehranu životinja pošto bi ukidanjem poticaja i stočna hrana poskupila.

Skuplja hrana bi dovela i do manjeg bacanja hrane u trgovinama, pošto bi se kod nabave više pažnje poklanjalo rokovima trajanja i predviđanjem količine koju je potrebno nabaviti.

Kako bi se smanjilo bacanje u domaćinstvu mogla bi se smanjiti pakovanja koja se nalaze na policama. Skuplja hrana bi dovela do isplativosti i manjih pakovanja, a i kupci bi takva manja pakovanja češće kupovali.

Negativni efekt ukidanja poljoprivrednih poticaja u jednoj državi je smanjenje konkurentnost domaćih proizvođača u odnosu na strane proizvođače koji bi i dalje dobivali poticaje.

Kako bi se zadržala konkurentnost domaće proizvodnje bilo bi nužno uvesti vrlo visoke carine za sve poljoprivredne poticaje koji se proizvode u zemlji, ili bi se mogli proizvoditi u zemlji. Carine bi morale biti sezonski definirane, kako bi se domaća proizvodnja zaštitila od početka branja do kraja sezone branja za pojedine poljoprivredne proizvode. Visina carine bi trebala ovisiti o visini poticaja u zemlji iz kojih se uvoze najveće količine pojedinih vrsta hrane.

Pri uvođenju carine se mora voditi pažnja i na sprječavanju stvaranja monopola u proizvodnji neke vrste hrane. Ako postoji i najmanja mogućnost da uvođenjem visoke carine neki domaći proizvođač osvoji više od 20 % domaće potrošnje tada se carine na taj proizvod ne bi smjele uvoditi. Monopolizacija je najopasnija ekonomska pojava koja trenutno dovodi do prevelikih cijena, a dugoročno do zaustavljanju ulaganja u razvoj proizvoda i tehnologije proizvodnje. Samim time čitava država dugoročno  tehnološki zaostaje. A kako se to može izbjeći najbolji primjer je Švicarska politika visokih carina na hranu, osobito svježu hranu.

Ukidanjem poticaja na svjetskom nivou znatno bi se smanjila potrošnja hrane.

Time bi se znatno smanjile površine pod industrijskim kulturama, ali i potrošnja kemijskih zaštitnih sredstava. Smanjila bi se i proizvodnja sirovina za proizvodnju kemijskih sredstava. Smanjila bi se i upotreba mesa koje u proizvodnji znatno utječe na ispuštanje ugljikovog monoksida i dioksida u atmosferu. Površine pod šumama bi se povećale. Smanjila bi se i količina vode koja se troši za navodnjavanje, pa bi se smanjile i pustinjske površine tamo gdje nema dovoljno vode.

Postoje i oni kojima ovakva politika ne bi odgovarala.

Najviše bi izgubili proizvođači herbicida i pesticida.

Izgubili bi i siromašni koji većinu dohotka troše na hranu. Njihov problem bi se lako mogao riješiti povećanjem socijalnih davanja, ali i dodjelom malih vrtova socijalno ugroženima i nezaposlenima na kojima bi mogli uzgajati povrće i voće za osobnu upotrebu, pri čemu bi se znatno povećalo njihovo zdravlje i društveni život.

Izgubili bi i trgovci kojima bi se smanjila prodaja, ali bi oni to nadoknadili višom cijenom hrane.

Izgubila bi i komunalna poduzeća kojima bi se smanjila količina posla pa bi morali smanjiti broj zaposlenika.

Zbog smanjenja količine prodaje hrane izgubili bi i poreznici, pošto ne bi mogli naplatiti porez na hranu koji bi ljudi proizvodili za osobnu upotrebu u svojim vrtovima. Ali ovo smanjenje ne bi znatno utjecalo na državu pošto bi puno uštedjele kidanjem poticaja. Na gubitku bi bili jedino državni službenici koji rade na prikupljanju poreza i na raspodjeli poticaja, pa bi se njihov broj znatno smanjio.

Kada se usporede sveukupni dobitci i gubitci ukidanje poticaja u poljoprivredi bi doveli do velikih općih društvenih koristi uz manje osobne gubitke malih društvenih skupina.