Uzroci propasti NDH - Drugi dio

Zbog jačanja partizana i četnika Njemački poslanik u NDH Sigfrid Kasche zaključuje kako »nova hrvatska država, ako uistinu želi izići na kraj sa Srbima, mora svakom pojedinom Srbinu priznati pravo na rad, obitelj, egzistenciju i osnovna građanska prava«, što je bilo suprotno od Hitlerovih savjeta Paveliću. Zbog toga Pavelić počinje jače isticati »politiku smirivanja«. Na sastanku predstavnika Rima i NDH 15. i 16. studenog 1941. u Opatiji dogovoreno je »da se garancija hrvatske vlade najšire primjeni na sve stanovništvo koje se vratilo u svoja prebivališta i koje je miroljubivo«, te »da se s pravednošću ispita mogućnost ponovnog vraćanja u službu činovnika lokalne uprave i isplatu mirovina koje im pripadaju« i »da se otvore škole koje će moći koristi i pravoslavno stanovništvo«. Zbog toga Pavelić 27. studenog u Kninu za novog velikog župana imenuje Davida Sinčića, koji tvrdi kako »viši državni interesi« nalažu politiku »smirivanja ustanka«, odnosno politiku »ispravljanja nekih nepravdi prema življu grko-istočne vjere«. On uvjerava Pavelića kako moraju svojim postupcima Srbima oduzeti karakter borbe za ljudska prava«: »Moramo grkoistočnjacima oduzeti iz ruke adut i razlog kojeg osobito pred Talijanima imaju i imali su, to jest da su oni prisiljeni boriti se jer smo im tobože oduzeli sredstva i prava na život.« Ovakvi savjeti su bili dobri kao taktika, ali time se nisu rješavala strateški problemi.

Kako bi taj proces držali pod kontrolom Talijani su organizirali sastanak četničkih vođa sa ustašama. Momčilo Đujić, Pajo Popović i Brane Bogunović su prvi od četničkih vođa prosinca 1941. godine došli u salon velikog župana Davida Sinčića u Kninu. Sinčić je Đujiću i dvojici njegovih pratilaca obećao materijalnu i novčanu pomoć za četničke trupe, zapošljavanje Srba, ravnopravnu diobu 9,5 vagona kukuruza među srpskim i hrvatskim stanovništvom. Nakon sastanka, izmijenjene su općinske uprave u Kninu, Drnišu i Bosanskom Grahovu. U Grahovu je postavljen na čelo općine prijeratni općinski predsjednik Srbin Marko Kesić, koji je položio zakletvu Poglavniku i Državi Hrvatskoj. Procesom legalizacije četnici su uključeni u sistem NDH, dok su partizani proglašeni zajedničkim neprijateljima. Ovim javnim sporazumima primirena je borba između četnika i ustaša, četnici su postali talijanska javna postrojba za tjeranje partizana prema sjeveru, koje su talijani, istovremeno vrlo tajno naoružavali za borbu protiv svojih javnih saveznika, odnosno stvarnih neprijatelja ustaša.

Vidjevši kako zbog nezadovoljstva talijanskom okupacijom sve više jačaju partizani, te kako Talijani surađuju sa četnicima, pojedinci iz Vlade NDH koncem 1941. shvaćaju kako rat sa Srbima koristi samo Talijanima. Zbog toga pojedini hrvatski dužnosnici i bez znanja talijana potkraj 1941. stupaju u kontakt s četničkim vojvodom Jevđevićem, pokušavajući dogovoriti primirje i zajedničku borbu protiv Talijana. Pregovaračka misija povjerena je ustaškom logorniku Ivanu Poljaku, koji se 30. prosinca susreo s Jevđevićem u Splitu. Za taj razgovor Talijanska obavještajna služba dobila je dojavu, te je po zapovijedi generala Ambrosija razgovor tajno snimljen. Na Jevđevićev upit je li Poglavnik spreman vratiti Srbima "sve ono što im je oduzeo'', Poljak je izrijekom potvrdio kako je Vlada spremna tretirati pravoslavce kao punopravne građane, a zatočenima udijeliti amnestiju. Jevđević je, uz sva jamstva pozvan na dolazak u Zagreb na konkretne pregovore. Poljak je kazao: ,,Kao Hrvat i Ustaša veoma žalim što smo došli do točke na kojoj smo sada, ali vam mogu reći da su, što se tiče Dalmacije, čitav hrvatski narod i vojska protiv Italije (...). Hrvatska zbog duhovnih, političkih i privrednih razloga, a nadasve vojnih razloga, ne može ostati bez Dalmacije (...). Glavni neprijatelj čitavoga hrvatskoga naroda i vojske je Italija, i mi bismo bili spremni da se izmirimo sa Srbima (...). Talijanima je u interesu da se Srbi i Hrvati međusobno uništavaju i da ginu: eto zbog čega su s jedne strane naši saveznici, a s druge strane vas snabdijevaju oružjem, da biste se borili. To je stara priča podijeli pa vladaj'', zaključio je Poljak. Jevđević je najavio da će od Hrvatske vlade zatražiti jamstva za povratak Srba na svoja ognjišta i u državnu službu, te primjenu amnestije i abolicije. Pristao je da sa hrvatskom propusnicom doputuje u Zagreb, ali pregovori nisu nastavljeni. I ovaj sastanak je bio dobar taktički potez, ali nije rješavao strateški problem talijanskih interesa.

Na ruskom frontu 1. prosinca feldmaršal Fon Bok javlja kako se od sad mogu postići još samo manji uspjesi. Nije daleko vrijeme, "u kome će snaga naših trupa biti potpuno iscrpljena". General Žukov 6. prosinca 1941. kreće u protunapad pri temperaturi od - 38 stupnjeva. Idućeg dana dogodio se Japanski napad na Perl Harbur, glavnu pomorsku bazu američke pacifičke flote. Nakon početnog nesnalaženja Rusi prestaju bježati, a u rat se uključuju Amerikanci, te svima u svijetu koji poznaju vojne znanosti postaje jasno tko će na kraju pobijediti. Dok Amerikanci vrše mobilizaciju i civilnu proizvodnju preusmjeravaju u vojnu, Japanci napreduju, ali to traje samo dok se Amerikanci ne organiziraju, osvoje naftna polja u Africi i Arapskom poluotoku, nakon čega kreću na Japance. Nakon japanskog napada na Pearl Harbur Velika Britanija je počela dobivati goleme količine ratnog materijala iz SAD-a što je omogućilo RAF-u vrlo intenzivnu bombardersku ofenzivu nad zapadnom Europom, a njemački avioni su se počeli skrivati noćnim letovima. Uskoro se naglo povećao i broj američkih lovaca koji je isporučen SSSR-u po Zakonu o zajmu i najmu. Pavelić je i tada mogao prihvatiti talijanske zahtjeve za unijom i tako zaustaviti njihove strateške sabotaže, ali to nije znao.

U skladu sa tajnim talijanskim planovima javnog umirivanja sukoba i tajnog jačanja sukobljavanja, polovinom 1942. četnici su ovladali u krajevima sjeverne Dalmacije, za razliku od Banije, Korduna i Like gdje su protjerali partizane u borbu protiv NDH. Legalizacija četnika je dovela do toga da su pojedina mjesta zajedno branili Talijani, četnici, ustaše i domobrani. Zbog takvog vojnog rasporeda ustaše su zajedno sa četnicima čuvali mnoga čisto srpska mjesta zbog čega je slabila obrana hrvatskih mjesta od partizana. Ustaše i domobrani su bili raspršeni na mnogo malih mjesta u funkciji obrane dok je partizanima prepuštena borbena inicijativa, te su oni birali kada će i gdje napasti koncentriranim snagama. Kako bi što više razvukli malobrojne ustaško domobranske postrojbe partizani su koristili komunističku taktiku upada u dubinu protiviničkog teritorije u manja nebranjena mjesta gdje bi pobili sve što su zatekli, od male djece do staraca. Time su prisiljavali hrvatsku vojsku na branjenje što više malih mjesta čime su ustaše i domobrani gubili mogućnost koncentriranja snaga za napade na veća partizanska uporišta. Ovakva partizanska borbena inicijativa nije naišla na odgovarajući odgovor, te se partizanski teritorij sve više širio.

Problem hrvatske vojske je bio to što Nijemci nisu dozvoljavali stvaranje vojske veće od 50.000 ljudi pa nisu mogli braniti sve što treba braniti. Taj problem se mogao riješiti tako da se ustroj domobranskih satnija sastojao od 12 pričuvnih vodova koje bi se mobilizirali naizmjenično na 15. dana. Nakon toga bi se moblizirao drugi vod i tako dalje. Na taj način bi pod oružjem bilo 50.000 ljudi a u pričuvi bi imali još 300 do 400 tisuća ljudi. U slučaju napada na neko mjesto vrlo lako bi se mogao dići veći broj vodova koji znaju tko im je zapojednik i što im je posao pa bi se mjesta puno lakše branila od partizana. Osim ovakve zamjene pričuvnih vodova ustaše i domobrani su mogli na nivou boni, pukova i zdrugova formirati dobrovoljačke izvidničko diverzantske grupe koje bi imale zadatak zadatak upadati u partizanski teritorij gdje bi postavljale zasjede iz kojih bi vršili likvidacije partizanskih zapovjednika i kurira. Time bi borbena inicijativa prešla na hrvatsku stranu, a borbeni moral partizana bi padao, nakon čega slijedi dezertiranje. Međutim, ustaše su umjesto preciznih izvidničko diverzantskih operacija radije primjenjivale osvetničke akcije gdje su jakim kolonama upadale u protivnička sela gdje bi pobile sve što zateknu, čime je broj partizana i njihov borbeni moral rastao.

U gospodarskom iskorištavanju privrednih potencijala NDH nijemci traže sve više za sebe pa zbog toga grof Ciano u studenom 1941. u svom dnevniku o stanju u NDH zapisuje kako danas više ne postoji talijansko-hrvatski, već naprotiv talijansko-njemački problem. O tom Glaise von Horstenau u ožujku 1942. u jednom svom izvješću piše o situaciji u NDH i njene ekonomske odnose s Italijom. On procjenjuje kako je iskorištavanje koje provode Talijani najteža prepreka za neku razboritu hrvatsku politiku. Glaise piše o pravoj pljački koju su Talijani bezobzirno razvili. Ciano potvrđuje kako je Hrvatska predmet talijansko-njemačkog spora, ali kako oni niti mogu, niti hoće, zbog Hrvatske zatezati odnose sa nijemcima. Zahtjevi Njemačke i Italije za isporuke boksita, željezne rudače, drva i žita, kao i za radnu snagu uzrokuju hrvatskom gospodarstvu sve veće probleme. Zbog sve jačih ratnih razaranja i odnosa Njemačke i Italije prema hrvatskom gospodarstvu, smanjivala se gospodarska mogućnost NDH, što je izazvalo sve brže padanje vrijednosti kune.

Iako je Hrvatska tražila potporu Njemačke oko područja talijanske aneksije, Nijemci su smatrali kako je Ribentropovim dogovorom sa talijanima stvar riješena. Nakon odlaska Njemačkih trupa na istočno bojište održanje mira prepušteno je ustašama i domobranima. Obuka hrvatskih vojnih snaga Nijemci su prepustili Talijanima, a oni po tom pitanju odmah počeli sabotirati razvoj hrvatske vojske.Kod dodjele činova preporuke su davali najgorima i onima koji su bili protalijanske i projugoslavenske političke orijentacije. Najbolje i najborbenije su preporučivali za prelazak u pričuvu, to jest demobilizaciju.

Paveliću i njegovim austrougarskim časnicima nisu padali na pamet nikakve metode za sabotažu Hitlerove odluke o ograničenju Hrvatske vojske na 50.000 pa je zbog toga država već koncem 1942. realno svedena na područje oko Zagreba i nekoliko većih gradova. Umjesto da vojska sve više jača ona slabi. Pavelićev glavni obavještajac i jedini suradnik koji je znao strateški razmišljati Eugen Dido Kvaternik smijenjen je sa svih dužnosti 13. listopada 1942. nekoliko dana nakon što je sam dao ostavku. Nakon smjenjivanja dodijeljen mu je čin Pukovnika 23.10. 1992., kako bi se smirile njegove pristaše. Pošto ga se Pavelić bojao organizirao je širenje glasina protiv njega, pa se Eugen pobojao kako bi mogao biti ubijen, te je zbog toga odlučio pobjeći u Slovačku. Dido je bio zadužen za redarstvene i obavještajne poslove. Pošto je predlagao otpor talijanima ovi su ga preko talijanskog tiska optuživali za glavnog krvnika u NDH i krivca za progon Srba, Roma, Židova i raznih državnih neprijatelja, iako mu je majka bila iz židovske obitelji Frank. A čak i Pavelić je više vjerovao takvim talijanskim medijskim tekstovima nego izvještajima i analizama vlastite obavještajne službe. Prije odlaska u Slovačku u veljači 1943. Eugen se otišao oprostiti sa Pavelićem pri čemu mu je ponovio svoj stav rekavši: " Poglavniče, partizani su oko Zagreba, situacija je opasna, potrebno je nešto napraviti'. Pavelić mu je odgovorio: 'Nisu opasni šumski partizani, opasni su politički partizani. Opasan nije Tito, opasan si ti'. Kad su se oprostili, Dido mu je rekao: 'Vidjet ćemo, poglavniče, tko će na koncu rata sjediti u Banskim dvorima, Vi ili Tito'. Nato je Pavelić prisutnima rekao: 'Vidite, Dido je lud'. Nakon njegovog odlaska redarstvene i obavještajne poslove vrlo brzo preuzima Gestapo, a koncem travnja 1943. u Zagreb dolazi Heinrich Himmler, zapovjednih Wafen SS-a. Nekoliko dana nakon njegovog odlaska 3. svibnja 1943. Nijemci trpaju u vagone za Auschwitz sve zagrebačke Židove, uključujući i Zagrebačkog nadrabina Miroslava Šaloma. Sa njime su odvedeni i mnogi hrvatski domoljubi i intelektualci koji su radili u interesu hrvatske države iako su imali Židovsko porijeklo.

Sve to Paveliću nije dovoljno da shvati tko će dobiti rat i da napravi neku strategiju za opstanak države. Iako je imao pozitivan cilj, stvaranje Hrvatske države, Pavelić je za vrijeme svoje kratkotrajne vladavine napravio više grešaka taktičke i strateške naravi. Većinu suradnika birao je prema kriteriju žestoke mržnje prema Jugoslaviji i Srbima, te želji za stvaranjem Hrvatske države. Iskustvo u poslu kojim su se bavili bilo mu je manje važno, dok mu je sposobnost i inteligencija suradnika bila najmanje važna. Zbog toga su mu suradnici najčešće bili borci za hrvatsku koji nisu imali nikakve diplomatske sposobnosti prikrivanja svojih osjećaja pred strancima, nikakve sposobnosti u varanju prevaranata i lažnih saveznika, nikakvu sposobnost hladne i realne analize stvarnog stanja u domaćem i međunarodnom okružju na području onoga sa čime su se bavili, niti u kreiranju dugoročnih strateških planova.

Zbog svih problema NDH je imala najmanje obroke hrane od bilo koje ratom zahvaćene europske zemlje. Zbog gladi uveden je i monopol na hranu, a seljaci su bili čak i streljani ako su viškove pokušavali slobodno prodavati umjesto da ih predaju po ograničenim cijenama Hrvatskom državnom monopolu, te je i to bio razlog zbog koje seljaci nisu imali interes proizvoditi više.

Osim navedenih strateških grešaka Pavelić je imao i mnogo taktičkih grešaka.

Većina kuća u NDH nije imala podrume i nisu se mogle koristiti za obranu, kako bi se kuće pretvorile u obrambene punktove mogli su se svim vojnicima, policajcima i obavještajcima ponuditi beskamatni kredit za izgradnju kuća koje bi mogle poslužiti kao prikriveni bunkeri. Krediti bi se mogli davati iz primarne emisije novca, a to ne bi izazvalo inflaciju pošto bi novac išao u investicije, a ne u plaće. Uvjeti za dobivanje kredita bi trebali biti da mjesto za izgradnju kuće bude od 30 do 50 metara udaljeno od susjedne kuće. Svaka kuća bi morala imati podrum ispod cijele površine sa otvorima na sve strane, a strop podruma bi morao biti izgrađen od betona.

Vojna inženjerija je trebala oko svih gradova i sela sa hrvatskom većinom izgraditi cestovni prsten koji je trebao povezivati sve bliže uzvisine, te uz te ceste zemljišne parcele površine najmanje 50 x 50 metara dodijeliti hrvatskim vojnicima, pod uvjetima da u roku od godinu dana izgrade barem podrum. Na ovaj način bi na vrlo jeftin način država dobila potrebnu obrambenu infrastrukturu sa tisućama bunkera maskiranih u kuće. Pošto ovakva stambena strategija nije postojala bunkeri su građeni samo oko željezničkih čvorišta i objekata koji su nijemcima bili strateški važni, dok se o hrvatskim strateškim interesima nije vodilo računa.

Kako bi se olakšao transport moglo se talijanima predložiti izgradnja autoputa, ili željezničke pruge od Trsta do Albanije, 30 do 50 kilometara u zaleđu od mora, čime bi se spojila Rijeka sa Splitom, Mostarom i Dubrovnikom. Za taj posao bi se moglo organizirati posebno poduzeće, te lokalne srbe zaposliti na izgradnji kao kooperante. Na taj način bi se smanjila velika nezaposlenost i njihov interes za pobunu.

Sve ove radove se moglo financirati na isti način kako su Hitler i Mussolini financirali svoje infrastrukturne projekte, primarnom emisijom novca, ali u količini koja neće dovesti do nedostatka radne snage, te posljedično rasta plaća, cijena i inflacije.

Najjača industrija u NDH je bila drvna industrija. Kako bi se ojačala ova industrija trebalo je vojsci i civilnoj zaštiti naložiti da sasjeku sve drveće 500 metara od pruga i važnijih cesta, te oko naseljenih mjesta, kao i oko gradova i sela sa hrvatskom većinom. Svu tako dobivenu drvenu masu trebalo je prodati domaćim pilanama. Drvna industrija je bila osnovni izvor prihoda i te prihode se na ovaj način moglo povećati, a dio tajnih vojnika (izviđača i diverzanata) bez uniforme se moglo nijemcima prikazivati kao šumske radnike. Meso se moglo proizvoditi na ispaši po posječenim šumama što su mogli raditi vojni izviđači maskirani u pastire.

I u razvoju vojske Pavelić je imao više grešaka. Po odluci Hitlera obuka hrvatske vojske je prepuštena talijanima, te su oni imali i veliki utjecaj na imenovanje zapovjednog kadra. Tome je pripomogao i sam Pavelić koji je prisilno mobilizirane koncentrirao u domobranima, a najbolje dragovoljce je izdvojio u Ustaše, kao svoju osobnu stranačku vojsku. Pri tome je 3.000 najboljih, po njemačkom zahtjevu, poslao na istočnu frontu, umjesto da tamo pošalje prosječne i po kazni. Ustaše kao dragovoljce je trebalo nakon osnovne obuke i prvog borbenog iskustva unaprijediti za jedan, ili dva čina, te za početak dok ne steknu veće ratno iskustvo, prerasporediti u domobrane kao vojnu policiju, niže zapovjednike, pomoćnike viših zapovjednika, obavještajce i kontraobavještajce, te kao snajperiste, ili izviđače diverzante. Invalide ranjene u borbi moglo se rasporediti u logistiku i vezu, tekliće i slično.

Zbog podjele vojske na ustaše i domobrane, mnoge domobranske postrojbe su, po zahtjevu Talijana preuzeli časnici projugoslavenske orijentacije koji su kasnije počinili mnoge sabotaže u obrani. Prelasci domobrana u partizane već od 1942. postajali su sve češći, da bi 1944. postali masovni, kao i gubitci oružja i teritorija koji se odnosom snaga nikako ne mogu objasniti, osim kao namjerna taktička sabotaža.

Prvi zapovjednik vojske stari austrougarski zapovjednik Slavko Kvaternik bio je protiv formiranja dvije paralelne vojske, te je nastojao Domobranstvo ustrojiti po vojnim pravilima, ali zbog talijanskog miješanja nije mogao imenovati zapovjednike po svom izboru. Međutim i sam nije znao osposobiti vojsku za protupartizansku borbu, pošto je imao iskustvo rovovskog linijskog ratovanja iz I svjetskog rata. Nove mlade zapovjednike sa iskustvom u borbi protiv partizana i četnika koji bi mogli preustrojiti vojsku za borbu protiv gerila Talijani su nastojali omalovažiti, šikanirati i otjerati u pričuvu, a kada nije išlo drugačije talijanske službe su uz pomoć komunista bile spremne pojedince i likvidirati sabotažama poput Jure Francetića, što je učinjeno uz pomoć komunista.

Umjesto ustaša i domobrana trebalo je formirati teritorijalnu vojsku koja bi se bavila uglavnom obrambenim aktivnostima, dok je najbolje trebalo staviti u brzopokretne brigade za intervencije tamo gdje treba intervenirati. Samo najbolje postrojbe sastavljene od mladića trebalo je koristiti za intervencije vozilima na čitavom području NDH kako bi svi stekli borbeno iskustvo. Izmjena ljudi na položaju i onih u pričuvi demobilizirani bi mogli bi braniti svoja sela lovačkim oružjem nad čime nijemci nisu imali kontrolu.

Moglo se formirati nekoliko paravojnih organizacija koje su mogle djelovati kao inžinjerijske postrojbe, a bile bi formalno organizirane unutra državnih poduzeća; jedno za sječu šuma i ispašu stoke oko cesta, pruga i naseljenih mjesta, drugo kao poduzeća za izgradnju cesta koje bi probijalo nove ceste kojima bi se povezivali svi obrambeni položaji hrvatske vojske, te izgrađivale nove ceste koje bi zaobilazili sela pod vlasti četnika ili partizana, dok bi treće poduzeća trebalo brinuti o uređenju obala i nasipa, izgradnji melioracijskih kanala, te utvrđivanja rovova, utvrda i bunkera na takvim lokacijama. Zaštitarske službe ovih poduzeća naoružane pištoljima ne bi bile svrstavane u vojne postrojbe, a u potrebnom trenutku bi ih se moglo naoružati i pretvoriti u vojsku, pod uvjetom da se na rukovodeća mjesta postave vojni invalidi koji su nastradali u borbu, a koji su se spremni i dalje dragovoljno boriti za državu.

Velika Pavelićeva strateška vojna pogreška je i odluka o povlačenje prema Bleiburgu koncem rata. Da se sa vojskom od oko 160.000 do 200.000 vojnika (koje je u većini mobilizirao tek kad je svakom postalo jasno kako gubi rat) i 300.000 civila, te oružjem i hranom koja mu je preostala povukao u BiH i Dalmaciju pod parolom bijega od Rusa i borbe protiv obnove Jugoslavije, te da je primjenom gerilske taktike izdržao samo nekoliko mjeseci kad su se Amerikanci počeli svađati s Rusima dogodila bi se podjela iz Moskve i Jalte «fifti/fifti», bez obzira na interes Londona, zbog čega bi i četnici u Srbiji bili jači pa bi mogli više problema praviti Titu. Pri tome bi došlo do integriranja teritorija koje su držali ustaše sa teritorijem hrvatskih partizana, te bi nakon nekog vremena jedni drugima morali obećati aboliciju. (U domovinskom ratu nekoliko tisuća vrlo loše naoružanih Vukovaraca tri mjeseca je držalo Vukovar braneći se od protivnika koji su po borbenoj moći bili jači nego partizani 1944. ) Žrtava bi bilo daleko manje nego na Bleiburgu i križnim putovima, samo da je u vrhu vlasti bilo morala. A čitavo to vrijeme mogao je tajno pozivati amerikance, (ali ne i britance) da se iskrcaju na otocima i obali. Time bi usput spriječio i dobavu ratnog materijala partizanima. Ovakvim postupcima znatno bi ojačao plan za koji se zalagao američki general Patton koji je predlagao obračun sa Rusima kako bi se suzbio komunizam koji je za njega bio isto, ako ne i veće zlo od nacizma i fašizma.

Kad je Italija kapitulirala on to nije na vrijeme predvidio iako su mu čak i Talijani to govorili, te nije na vrijeme krenuo u nasilno preuzimanje talijanskog oružja i teritorija što su iskoristili partizani koji su se tek tada od bande šumskih i planinskih razbojnika pretvorili u ozbiljnu vojsku. Ono što su ustaše i uspjele zarobiti, po njemačkom nalogu, Pavelić je dobrim dijelom vratio Nijemcima, što nikako nije smio u trenucima kad je bilo očito kako Nijemci gube rat. Da je znao predvidjeti što će se dogoditi sa talijanskim trupama mogao je i on u partizane i četnike preobučene povjerljive postrojbe poslati na teritorij pod talijanskom okupacijom sa zadatkom zaplijene oružja i preuzimanja čitave Jadranske obale. Partizani su to uspjeli iako nisu, kao ni Pavelić, imali svoje tvornice oružja i streljiva, ali su znali i sa neprijateljima sklapati tajne separatne sporazume kad god im je to odgovaralo. Vrlo kvalitetne strojnice su se proizvodile u logoru Jasenovac, ali je većina tog oružja prodavana čak i u Španjolsku. Čak i na samom kraju rata pri povlačenju Nijemci su radije uništavali oružje i streljivo, umjesto da ga ostave svojim "saveznicima" ustašama i domobranima, bojeći se kako bi oni mogli protjerati partizane sa obale i otoka, te pozvati Saveznike na iskrcavanje. I u ovim trenucima, do oružja se djelomično moglo doći otkupom pošto su i mnogi njemački zapovjednicu u trenucima povlačenja postali defetisti i skloni korupciji, kako bi si osigurali sredstva za osiguranje osobnu sigurnosti.

Na području obavještajne djelatnosti NDH je imala jednu obavještajnu službu UNS koju su i Nijemci i Talijani željeli kontrolirati. Ova služba je odgovarala jedino Paveliću, a čelnik je bio Eugen Dido Kvaternik, a kako mu Pavelić ni u početku stvaranja službe nije potpuno vjerovao čelnici pojedinih odjela su bili ljudi postavljeni od Pavelića. Čelnik III ureda UNS-a čija je funkcija bila organizacija logora, uprava i osiguranje odjela bio je Luburić o kojem je Kvaternik imao jako loše mišljenje. U organizaciji obavještajnih i protu-obavještajnih službi Pavelić je pokazao potpunu nesposobnost. Sve obavještajne poslove obavljao je UNS umjesto da se organizira više malih tajnih vojnih i civilnih, kako unutrašnjih tako i vanjskih obavještajnih i kontraobavještajnih službi koje bi mogle djelovati skriveno od partizana, Nijemaca i Talijana. Iako su u početku stvaranja NDH pojedinci u ovoj službi došli do vrlo važnih informacija kao što su informacije o naoružavanju četnika i partizana od strane Talijana, vremenom je moral i sposobnost u njoj znatno pao, osobito nakon odlaska Eugena Kvaternika, pa je te poslove preuzeo Gestapo, a drugih prikrivenih službi nije bilo. Zahvaljujući tome glavni Titov i Staljinov obavještajac Ivan Krajačić, poznati španjolski komunistički borac, čitav rat proveo je u Zagrebu slobodno se šećući po gradu, čak i u domobranskoj uniformi.

Jedna služba je osnovana kako bi Pavelić ima potpunu kontrolu, iako je normalno da vojska ima svoje službe obavještajne i kontraobavještajne poslove, a barem i ministarstvo unutrašnjih poslova svoje. Da je postojalo više službi Gestapo ne bi mogao 1943. sve te službe preuzeti pod svoje zato što su se one mogle maskirati pod imenom agencija, instituta i slično. Neke najtajnije službe su se mogle maskirati pod imenom političko - stranačkih odjela bez veze sa državom, a zaposlenici su plaću mogli dobivati tako da ih se kao invalide pošalje u mirovinu.

Svako ministarstvo je moglo imati svoju unutrašnju službu sigurnosti, kao i poseban odjel, ili agenciju za prikupljanje i analizu informacija iz svoje nadležnosti. Ovako disperzirana obavještajna djelatnost mogla je ostati ispod nadzora "saveznika" Nijemaca i Talijana.

Nakon preuzimanja UNS-a od strane Gestapoa čak su i pojedine veće domobranske postrojbe znale danima pregovarati sa partizanima, što je među vojnicima bila javna tajna, a u Zagrebu o tome ništa nisu znali. To je bilo moguće zato što pouzdani vojni obavještajci, protu obavještajci, propagandisti i politički pomoćnici nisu bili integrirani u zapovjedništva postrojbi, od satnija na više, a ustaške postrojbe su bile često stacionirane izvan domobranskih vojarni.

Na području monetarne politike NDH je tiskala svoju valutu hrvatsku Kuna 8. 7. 1941. koja se dijeli na 100 banica. Kuna je u početku bila stabilna, ali je vremenom postajala sve slabija. Uz kunu paralelno na području NDH za plaćanje su se koristili dinari do 1942., talijanske lire do pada italije i njemačke reichsmarke.

Osnovni prihodi države su bili od drvne industrije, ali jačanjem pobune i smanjenjem teritorija pod kontrolom vlasti i prihodi od drvne industrije su se smanjivali. Troškovi financiranja ustaša, domobrana, te njemačke i talijanske vojske su sve više rasli, a to se sve velikim dijelom pokrivalo tiskanjem novca, te je počela rasti i inflacija. Propašću Italije i naglim širenjem komunističke pobune pod kontrolom vlasti ostalo je vrlo mali prostor oko Zagreba, te je tiskanje novca postao osnovni izvor plaća za vojsku zbog čega je na kraju došlo do vrlo visoke inflacije. Ta inflacija se mogla smanjiti na više načina. Zakonskim ograničavanjem kamata na kredite na 3-4 posto privatni bankari i zelenaši bi izgubili interes za davanje kredita pa bi se količina kreditnog novca na tržištu smanjila, što bi smanjilo inflaciju. Zakonom je trebalo dozvoliti plaćanje lirama samo talijanskim vojnicima, i njemačke reich marke samo njemačkim vojnicima, čime bi se inflacija dodatno smanjila.

Da je Pavelić prihvatio talijanske prijedloge za carinsku i monetarnu uniju hrvatska bi se morala odreći kune, a Talijani bi svojom valutom pokrili hrvatsko tržište čime bi ostvarili određenu emisijsku dobit. Međutim, Hrvatska je mogla umjesto tiskanja kuna velike državne narudžbe plaćati prenosivim mjenicama. Vremenom bi izdavanjem sve veće količini mjenica sa sve dužim vremenom dospijeća one počele kolati i talijanskim područjem, ali zbog veličine talijanskog tržišta ne bi došlo do inflacije. Prenosive mjenice su također mogla izdavati i veća državna poduzeća za financiranje velikih infrastrukturnih radova. Sve to bi moglo izazvati malu inflaciju čak i na području Italije pa bi se oni morali boriti protiv toga smanjujući svoje emisiju. Na taj način bi hrvatska papirima mogla financirati svoje razvojne troškove na teret Italije.

Na području unutarnje politike Hrvati su u velikoj većini bili zadovoljni odvajanjem od mrske Jugoslavije, te stvaranjem NDH. Međutim, razdvajanje države na dijelove pod njemačkom, talijanskom i mađarskom kontrolom stanovništvo je prihvatilo sa veliki nezadovoljstvom, osobito u Dalmaciji. Da su svi Hrvati ostali pod jednim okupatorom, njemačkim ili talijanskim nezadovoljstvo bi bilo puno manje. Odustajanjem od dijela države Pavelić je smatrao kako je ostvario ideju Hrvatske države, pa makar bila i mala, ne shvaćajući kako je puno bolje držati sve hrvate u jednoj državi pa makar samostalnost bila i manja. Vjerovao je kako će se Mussolini zadovoljiti onim što je uzeo pa je bio vrlo koperativan prema njemu, vjerujući kako će dobri osobni odnosi spriječiti daljnje talijanske zahtjeve. I to mu je bila najveća strateška greška koju je učinio zato što nije znao kako strateški interesi ne ovise o osobama i emocijama. Pošto to nije znao razradio je svoju strategiju ulagivanja Mussoliniju, čime je postao njegov sluga zadužen za smirivanje vlastitih sljedbenika.

Samo potpisivanje ugovora u trenutku kad je Italija ušla u Dalmaciju s 250.000 vojnika nije se moglo izbjeći, ali je velika greška što se toga uporno i iskreno držao i nakon otvaranja istočnog fronta, kad se broj i snaga talijanske vojske drastično smanjila i nakon što su mu Nijemci dostavili znatnu količinu oružja za borbu protiv četnika i partizana. Od prvog trenutka u Musoliniju je vidio sigurnog zaštitnika vlastite karijere, te je sve činio kako bi zadržao njegovu podršku, uključujući smjenu pojedinih vojnih zapovjednika i postavljanje drugih po talijanskim prijedlozima.

Nezadovoljstvo stanovništva talijanskom okupacijom Pavelić je mogao izbjeći formalnim prihvaćanjem talijanskih zahtjeva za carinskom, monetarnom, poslovnom unijom, te postepenom vojnom integracijom. Ovomu bi se suprotstavili najbliži suradnici, ali njih se moglo primiriti tvrdnjom kako je bolje da hrvatska bude formalno pod jednom velikom silom nego da se cijepa na dva dijela. I stanovništvo bi lakše prihvatilo stranu okupaciju ako bi ostali pod jednim stvarnim gospodarstvo. Talijani su odmah po okupaciji obale uveli strogu represiju, zabranili hrvatski jezik u mnogim mjestima što je izazvalo otpor lokalnog stanovništva dok su Nijemci po tom pitanju bili puno tolerantniji. Sklapanjem unije sa talijanima mogle su se uvjetovati mnoge pogodnosti kao što je slobodna da svatko govori svoj jezik, te se slobodno kreće i trguje čitavim teritorijem kraljevine Italije.

Da je prihvaćena unija riješio bi se dobar dio i domaćih političkih problema, a i međunarodnih geostrateških i geopolitičkih problema. Talijani bi prihvatili sve hrvatske uvjete kao što su raspored talijanske vojske na granicu prema Mađarskoj i Nedićevoj Srbiji, te da talijanska žandarmerija čuva red i mir u većinski talijanskim i srpskim mjestima, ali da hrvatsko redarstvo čuva red u svim mjestima sa hrvatskom većinom od Trsta do Boke Kotorske i Zemuna. Tada bi Talijani bili puno tolerantniji i u pogledu učenja hrvatskog jezika u školama i upotrebe jezika na javnim mjestima i institucijama. Također se moglo prihvatiti i integraciju vojske, pod uvjetom da ona bude postepena kroz desetak godina, a mogla bi početi razmjenom časnika za vezu u sve postrojbe veličine satnije i veće. Talijani bi i ovo prihvatili pošto su bili potpuno uvjereni u svoju ratnu pobjedu, te im 10 godina ne bi značilo ništa, a imali su i dovoljno talijana iz Istre i Dalmacije koji znaju hrvatski i talijanski jezik. Nijemci bi mogli blokirati ovakvu praktičnu integraciju NDH sa Italijom iz svojih interesa, ali bi se to moglo otkloniti ponudom da oni upravljaju i čuvaju željezničke pruge prema Grčkoj i Jadranu, te da dobivaju polovicu boksita iz BIH rudnika i dio željeza iz željezara. Unijom bi Talijani odustali od naoružavanje četnika i partizana, nakon čega bi oni u roku od 6 mjeseci nestali zbog nedostatka streljiva i hrane. Nakon toga ustaše, domobrani i civilno redarstvo bi samo trebali čekati pogodan trenutak za obračun sa Talijanima, te se polagano naoružavati. Ali Paveliću ovo nije ni padalo na pamet, iz čega je logično zaključiti kako njemu ni na kraj pameti nije padala mogućnost da Hitler i Mussolini izgube rat.

Velika strateška greška na području unutarnje politike je i progon Srba, umjesto da ih masovno mobilizira u radne postrojbe daleko od zone sukoba, naoružane radnim alatom za gradnju cesta, kako bi se spriječila njihova mobilizacija od strane četnika i partizana. Kao civile moglo ih se angažirati za gradnju cesta, sječu šuma, ili kopanje melioracijskih kanala uz plaću koja bi se mogla osigurati iz primarne emisije novca. Time oni ne bi osjećali strah od hrvatske vojski i ne bi bili zainteresirani za bijeg u četnike, ili partizane. Na te poslove ih se moglo angažirati i na način da lokalni Srbi osnuju svoja poduzeća koja se moglo kao kooperante angažirati u navedenim investicijskim i javnim radovima. Zbog progona čak i onih Srba koji se nikome nisu zamjerili u domobranstvu je već 1941. postojalo vrlo jako nezadovoljstvo prema ustaškoj politici. Pametni političari znaju kako treba kupovati neprijatelje, a ne prijatelje, ali je Pavelić ovo primjenjivao jedino prema Talijanima i Nijemcima, dok se prema neprijateljskom srpskom stanovništvu ponašao upravo suprotno. Pošto je u NDH bilo skoro trećina Srba i pošto su ih Talijani naoružavali morao je prema srpskom stanovništvu voditi što pomirljiviju politiku dopuštajući im zaštitu vlastitih srpskih sela pod uvjetom da ne ulaze u Hrvatska sela, te zajedničku borbu protiv komunista, koje su Talijani također naoružavali, kako bi stvarali nered. Mogao je organizirati i jednu pravoslavnu diviziju vojske, ili redarstva koji bi bili naoružani samo pješačkim oružjem, te bi bili zaduženi za obranu srpskih sela od komunista.

Sve ovo Pavelića nije puno zanimalo, te se defetistički prepuštao volji Hitlera i Musolinija koji su se početkom 1942. dogovorili čitavu Dalmaciju i BiH prepustiti Talijanima i četnicima, čime je praktično Hrvatski narod prepustio četnicima koji su se pripremili sa Talijanima osvojiti čak i Sarajevo, nakon čega bi etnički očistili sve teritorije zanimljive Italiji. Do ovog nije došlo zahvaljujući Eugenu Didi Kvaterniku i pojedincima koji su nabavili oružje i uniforme za Francetićevu "crnu legiju". Za stvaranje jače vojske unatoč željama Hitlera i Mussolinija Pavelić nikada nije pokazao veći interes iz čega je moguće zaključiti kako je on riješenje problema vidio jedino u njegovoj "mudroj" političkoj taktici pregovaranja, dok je mogućnost vojnog rješenja potpuno zanemario. Iz toga je također moguće zaključiti kako on nije znao kako za "zelenim stolom" može pregovarati samo onaj koji ima vojnu silu iza sebe, dok onaj tko nema silu nema ni mogućnost sjesti za "zeleni stol".

Na geopolitičkom području Pavelić uopće nije shvaćao protiv koga se bori, iako je znao kako Talijani naoružavaju četnike i partizani, te se uporno borio samo protiv četnika i partizana, koji su u suštini bili oruđe u talijanskim rukama. Da je znao strateški razmišljati mogao je doći do zaključka kako će Talijani sve poduzeti kako bi se dokopali obale i širokog zaleđa, a kada su vidjeli kako im to odlično ide njihovi strateški ciljevi su se proširili na čitavu NDH. Već u srpnju 1941. od ustaškog redarstva i obavještajaca dobio je podatke o talijanskom naoružavanju četnika, te se potužio Nijemcima kako Talijani naoružavaju četnike, a u rujnu im je dojavio kako naoružavaju i partizane. Pošto su Nijemci odbili posredovati poslao je ministra Milu Budaka za poslanika u Berlin, da izbori njemačku pomoć, ali Nijemci nisu htjeli ugrožavati savezništvo s Rimom. Već tada bilo je jasno kako je savezništvo sa Italijom lažno savezništvo, ali Pavelić za taj problem nije uspio ni idejno, a ni praktično pronaći riješenje, te se do pada Italije pridržavao savezništva. Bojeći se sukoba s Talijanima uklanjao je sve koji su u taj sukob bili spremni krenuti, a to su u pravilu bili oni koji su u početku najviše vjerovali u njegove sposobnosti vođe, te su bez prigovora izvršavali sve njegove, čak i najgore osvetničke naloge. Kada je vidio kako Hitler ne vjeruje, ili zbog svojih interesa ne želi vjerovati podacima hrvatskih obavještajnih službi Pavelić je mogao shvatiti kako se podacima obavještajni službi treba vjerovati, ali ih se ne smije olako dijeliti sa drugim. Podaci su najkorisniji dok su tajni i za najbliže saveznike, te se samo u iznimnim slučajevima mogu dijeliti sa lažnim saveznicima, odnosno samo onda kada od toga obje strane imaju interes.

Najboljim poznavateljima ratnih vještina postalo je jasno kako Hitler gubi rat već nakon što se front stabilizirao kod Staljingrada. Čak i oni koji su malo slabiji poznavatelji ratnih vještina znali su kako Hitler gubi rat odmah nakon poraza najboljeg Hitlerovog generala Romela u Africi, čime su zapadni saveznici odsjekli Njemačku od naftnih izvora. Nakon što su se zapadni saveznici iskrcali na Siciliju čak i prosječno inteligentni intelektualci su shvatili kako Hitler gubi rat, ali ne i Pavelić. Da je carinsku, poslovnu, monetarnu i vojnu uniju sklopio čak nakon pada Sicilije Talijani bi prestali naoružavati partizane, te bi partizani nakon nekoliko mjeseci ostali bez streljiva, te ne bi mogli ni preuzeti ogromne količine talijanskog oružja nakon kapitulacije Italije. Čak i nakon kapitulacije Italije njemu nije bilo jasno tko pobjeđuje, te je vjerovao njemačkim agentima "Gestapoa" koji su mu pričali priče o novom tajnom oružju.

Na sve navedene taktičke i strateške greške, osim osobnog karijerizma i Njemačkih agenata, Pavelića su navodili i Britanski agenti, masoni iz najbližeg okruženja. Pri kraju rata u listopadu 1944. na sastanku u Moskvi W. Cherchil, Anthoni Robert Eden i J. Staljin su dogovorili podjelu interesa na području Jugoslavije u odnosu pola/pola, što je potvrđeno u veljači 1945. na Jalti, ali je Cherchil sve učinio kako bi taj dogovor sabotirao. Najprije je pokušao Rosvelta uvjeriti kako se savezničke snage trebaju iskrcati na području Balkana, čime bi saveznici osigurali vlast četnicima i kraljevskoj izbjegličkoj vladi u Londonu na čitavom području Jugoslavije. Pošto Rosvelt na to nije pristao Cherchil je već u zimi krajem 1943. odlučio sve karte staviti na svog rezervnog igrača, Tita s kojim je dogovoreno održanje Jugoslavije, bez obzira što je Staljin bio sklon samostalnosti hrvatskih Hebrangovih komunista. Dio pomoći koju je dobivao od SAD-a Churchill je odmah zračnim putem preusmjeravao Titovim partizanima, čime su oni od bande pljačkaša leševa postepeno postajali sve snažnija vojska, najprije zahvaljujući talijanskom oružju, a nakon kapitulacije Italije zahvaljujući zračnoj i morskoj dostavi Britanskog oružja i streljiva.

Pavelić, kao ni mnogi hrvati, nikada nije shvatio zašto je Jugoslavija za Britaniju strateški važna i zašto ulažu u njeno preživljavanje. Područje Hrvatske je teritorij koji je važan njemačkoj na putu prema Jadranu i prema istoku, dok je Rusiji važan kao izlaz na Jadran. Britaniji je važno i jedne i druge spriječiti u ostvarenju njihovih ciljeva kako bi se održala konkurentska nadmoć britanske mornarice i britanskog gospodarstva, te su zbog toga ulagali u sabotiranje njemačkih i ruskih interesa na Balkanu. A te su interese najlakše mogli sabotirati stvarajući nestabilnu multinacionalnu i multikonfesionalnu državu u kojoj će Srbi uvijek radije birati Ruske interese, dok će Hrvati uvijek radije birati njemačke interese. A ako se dogovore uvijek je lako izazvati međunacionalne sukobe čime se blokiraju i Njemački i Ruski interesi. Zbog neshvaćanja ovih geostrateških realnosti Pavelić uopće nije shvaćao što se događa, te nije ni mogao odgovoriti na strateškom nivou, pa je samo pratio njemačke, talijanske, britanske i ruske poteze pokušavajući probleme rješavati sitnom odvjetničkom taktikom.

Nakon dogovora iz Jalte, britanska pomoć komunističkim partizanima je povećana pa je pojačana i njihova sposobnost sabotaže dogovora iz Moskve i Jalte. Churchill je Titu dao u zadatak očuvanje Jugoslavije bez obzira na cijenu. Kako bi izvršio taj zadatak, koji mu je i osobno odgovarao, Tito je čak i sa Nijemcima (koji nisu bili skloni razmišljanju o dugoročnim planovima) sklopio tajni separatni sporazum o miru na području južnog Jadrana, a Nijemci su na to pristali, znajući kako bi ustaše mogle dopustiti iskrcavanje Amerikanaca, dok partizani na to neće pristati. Sporazum sa Njemačkim postrojbama potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit. O svemu ovome Pavelić najvjerojatnije nije znao ništa, pa nije ni mogao reagitati, a i da je znao pitanje je kako bi reagirao pošto se u strategiju nije razumio.

Na samom kraju rata, kako bi Titu olakšali posao i spriječili stvaranje oružanog antikomunističkog pokreta otpora, Britanci su preko svojih agenata među četnicima naveli četnike na masovni prelazak u partizane, a preko agenata u vladi NDH, Bjelogardijaca i ostalih antikomunističkih i antijugoslavenskih vojski naveli su pripadnike ovih formacija (ukupno oko 300.000 vojnika i više stotina tisuća civila) na povlačenje prema Austriji, obećavši im reorganizaciju i povratak na vlast čim se steknu uvjeti za obračun s komunizmom. Ovo je Pavelić kasnije nazvao "britanska izdaja", ne shvaćajući kako je izdaja kad te prevari saveznik, a kad te prevari ratni neprijatelj to je ratna varka. Izdali su ga Talijani i Nijemci, dok su ga Britanci prevarili, a on je uspio lijepim ciljevima zavesti i prevariti, te vjernošću do kraja prema svojim nevjernim saveznicima, a u stvari zbog neznanja, gluposti i naivnosti izdati vlastiti narod.

Literatura;

Tihomir Čuljak; Partizanski antifašizam.