Vojne poduke koje možemo izvući na iskustvima rata između Armenije i Azerbejdžana

Vojne poduke koje možemo izvući na iskustvima rata između  Armenije i Azerbejdžana
177
0
0

U ovom kratkotrajnom ratu Azerbeđanci su uz pomoć Turske vrlo lako porazili Armence u Nagornom Karabahu. koji su zaspali u svojim obrambenim pripremama. Potpuno su zanemarili razvoj novih vojnih sredstava poput izvidničkih i napadačkih dronova, te utjecaj tih tehnika i tehnologija na sigurnost države. Zanemarili su i obavještajni rad na terenu Azerbejdžana i Turske kako bi na vrijeme doznali što im protivnici rade i što pripremaju.

Prije 25 godina i Hrvatska vojska je koristila dronove u domovinskom ratu, ali to su bili samo izviđački dronovi.

U ovom Armensko-azerbejdžanskom ratu dronovi su po prvi puta korišteni kao glavno dominantno oružje koje je odlučilo o ratnom sukobu.

Azerbajdžanska strana je u svojoj operaciji uporabila je veći broj bespilotnih letjelica izraelske i turske proizvodnje. Korišteni su borbeni dronovi Bayraktar TB2 turske proizvodnje. Oni su u napadima na kopnene ciljeve ispaljivali turske protuoklopne rakete velikoga dometa L-UMTAS i laserski navođene projektile MAM-C i MAM-L s termobaričkom bojnom glavom, turskog proizvođača ROKETSAN. Dronovi Bayraktar TB2 razvijeni su temeljem projekta turskog studenta na američkom sveučilištu MIT Seljuka Bayraktara, na osnovu kojeg je turska vojna industrija napravila gotovi masovno proizvedeni proizvod. Prvi let obavljen je 2014. godine nakon čega je pokrenuta serijska proizvodnja. Cijena jednog drona bez naoružanja je 5 milijuna dolara, a uvedeni su u naoružanje Turske, Katara, Libije, Ukrajine i Azerbajdžana. Do sada su uspješno korišteni u tursko-kurdskom sukobu, libijskom ratu, sirijskom ratu i u ratu za Gorski Karabah.

Dronom Bayraktar TB2 upravlja zemaljska posada od samo tri člana.

Dugačak 6,5 metara, sa rasponom krila od 12 metara.

Maksimalna brzina je 220km/h.

Operativna visina leta je 5 500 metara.

Sposoban je biti u zraku 27 sati.

Na dronu su predviđena četiri nosača za različite vrste projektila, od nevođenih raketnih zrna do sofisticiranih samonavođenih projektila zrak-zemlja.

Tijekom operacije, započete 27. rujna, azerbajdžanski dronovi preciznim pogocima samonavođenih raketa uništili su veliki broj armenskih tenkova i drugih oklopnih vozila.

Razorili zapovjedna mjesta, otporne točke i zone prikupljanja snaga i logističke pravce dopreme pomoći iz Armenije. Time je uništena armenska obrana i spriječena protuofanziva. Azerbajdžanske snage zauzele su oko 10 posto teritorija Gorskog Karabaha, zauzela granicu sa Iranom i presjekla najvažnije komunikacije.

Najveće zasluge za ovakav iznenađujući uspjeh ima Turska koja je proizvela dronove i čije posade su upravljale njima, što bi se snažno moglo odraziti na sve države koje su nekad bile pod Otomanskim carstvom.

Toga su se uplašili mnogi, te su najavljene sankcije Turskoj. Izrael razmišlja o zaustavljanju prodaje oružja Azerbajdžanu poput protuoklopne rakete „Spike“ koje je azerbajdžanska vojska koristila sa svojih dronova. I Kanada je odlučila obustaviti izvoz vojne tehnologije kojom se opremljeni turski dronovi, u prvom redu sustavima za promatranje i navođenje.

Armencima nije pomogao ni neprohodni brdski teren bez putova, ni stari bunkeri, a ni ukopani oklop i topništvo.

Sve to uništeno je iz zraka odozgo.

Pokazalo se kako borbeni dronovi zbog svoje male veličine mogu u vrlo niskom letu prikriveno doći do protivničkih položaja, i tako izbjeći neprijateljsku protuzračnu obranu. Sposobni su duboko ući u neprijateljski teritorij, pronalaziti ciljeve i uništavati ih samonavođenim projektilima. Učinkoviti su i u protugerilskoj borbi brzim nalaženjem prikrivenih neprijateljskih postrojbi.

U hrvatskom domovinskom ratu hrvatska vojska je naučila koristiti mnoga oružja koja su na brzinu proizveli mali domaći proizvođači. Među inim proizveli su i domaće izvidničke dronove koji su su imali znatnu ulogu u operaciji Oluja. Završetkom rata i vojska i policija su prešli na sustav nabave prema najnižoj cijeni čime je domaća vojna industrija dobrim dijelom uništena. Na primjer, u Švicarskoj svu obrambenu obranu domaći naručitelji zakonski moraju nabavljati samo od domaćih proizvođača, a čak i dijelovi za tu domaću opremu i oružje također moraju biti proizvedeni u Švicarskoj. Zahvaljujući tome njihova nabava oružja je sigurna čak i u uvjetima blokade, a u toj proizvodnji radi dobar dio švicarske radne snage. I upravo to je najjači garant visokog standarda i sigurnosti države. Umjesto da novac troše na uvoz i zapošljavaju radnike u drugim državama oni zapošljavaju svoje.

Hrvatska bi svoju vojnu industriju mogla obnoviti vrlo lako, pa čak i proizvodnju dronova. Za razne znanstvene projekte troši se ogromni novac, ali je problem što od tih projekata nitko nema nikakvu korist, osim profesora koji na tim projektima stječu reference za svoje znanstvene titule. Kako bi ojačali svoju obrambenu moć, zaposlili ljude i povećali domaći standard država bi morala znatno promijeniti pravila za odobravanje novca za znanstvene projekte. Novac bi se trebao dodjeljivati na osnovu natječaja za točno definirane projekte koji su potrebni hrvatskoj i industriji i hrvatskoj obrani.

Kao što je Turska napravila dronove na osnovu projekta jednog studenta i Hrvatska bi isto mogla napraviti na osnovu naručenih radova na koji bi se mogli javiti domaći profesori i studenti tehničkih fakulteta, te oni koji su prije 25 godina uspjeli napraviti domaće izvidničke dronove. Čak je i Venecuela uspješno pokrenula proizvodnju svojih dronova, iako nije sposobna ni održavati naftna postrojenja. Pokrenuli su proizvodnju višenamjenskih bespilotnih letjelica i jednomotornih aviona, te dronova. Osnovali su Nacionalni zrakoplovni servisni centar za realizaciju tog projekta, a kao formalni razlog su naveli upotrebu u poljoprivredi i zračnom nadzoru.

I Hrvatska bi uz samo dio sredstava koji se izdvaja za nekorisne znanstvene projekte mogli imati svoje izvidničke, napadačke i obrambene dronove koji će vrlo brzo imati sve veću ulogu i u napadu i u obrani, a i u poljoprivredi.

Osim naručivanja dronova iz domaće proizvodnje vojska bi morala vrlo brzo promijeniti i našu obrambenu taktiku, kao i strategiju.

Prije 30 godina vodili smo krvavi rat protiv Srbije kako bi ih otjerali sa svog teritorija, ali i protiv Bošnjaka koji su preko našeg teritorija pokušali osvojiti izlaz na otvoreno more. U sadašnje vremenu najveća opasnost za sigurnost države je mogućnost Turskog uplitanja u BiH probleme. U slučaju pogoršanja međunarodne sigurnosne situacije rat može vrlo lako ponovno započeti, osobito tamo gdje ne postoji jaka obrana i obrambena infrastruktura. A hrvatska obrambena infrastruktura, osobito na jugu je potpuno uništena i vrlo plitka. Južno od Ploča imamo samo nekoliko stotina policajaca i umirovljene branitelje koji su svoje oružje zakopali po maslinicima.

Osim proizvodnje vlastitih dronova, ali i drugog oružja, streljiva i opreme potrebno je znatno uložiti i u obrambenu infrastrukturu.

Ukopani topnički i tenkovski položaji koji nemaju zaštitu odozgo su postali bezvrijedni u suvremenom ratu. Rovove koji su ukopani u šumama i šikarama moguće je lako otkriti IC kamerama, a šuma ih može samo djelomično zaštititi. Granate i rakete koje udare u grane neće oštetiti tenkove, ali će nezaštićene vojnike vrlo lako geleri pobiti i izranjavati. Kako bi se to promijenilo potrebno je na ključnim mjestima izgraditi veliki broj jednostavnih bunkera ukopanih u brda. Mali bageri mogu u brdu vrlo brzo iskopati dvadesetak metara dugačke vodoravne hodnike, a njihovim spajanjem može se dobiti obrambeni sustav koji u miru može poslužiti kao skloništa za ovce, kao prostori za uzgoj gljiva, ili kao priručna sladišta. Mogli bi ih izraditi i sami lokalni vlasnici zemljišta uz pomoć povoljnih poticaja, te ih u miru koristiti u svom interesu, kao što se u Baranji i istočnoj Slavoniji vodoravni iskopi u brežuljcima koriste kao podrumi za vino. Broj ovakvih rupa u brdima na strateškim položajima trebao bi biti nekoliko puta veći od potrebnog kako potencijalni napadači nikada ne bi znali u kojima se nalazi posada, a koji su prazni. A do svih takvih položaja vojska bi morala napraviti pristupne ceste kako bi se u njih brzo mogla dovesti posada.

Na ravničarskom terenu i okolo naseljenih mjesta teže je napraviti vodoravne iskope u zemlji. Tu je potrebna druga vrsta prikrivanja bunkera. Najjednostavnije bi bilo bunkere maskirati u obiteljske kuće. Za izgradnju takvih bunkera dovoljno bi bilo vlasnicima zemlje ponuditi beskamatne kredite i druge poticaje za izgradnju obiteljske kuće, vikendice, ili gospodarskih objekata.