Vrijednost

Prve teorije vrijednosti potječu od Aristotela, sv. Tome Akvinskog i skolastika koji stvaranje i raspodjelu vrijednosti i bogatstva smatraju čimbenicima stabilnosti društva. Prema toj teoriji, cijena proizvoda treba osigurati svakoj strani u razmjeni reprodukciju njezina društvenog položaja, iz čega znači kako su vrijednost izjednačavali sa cijenom. Marxs je smatrao kako vrijednost ovisi o uloženom ukupnom radu u proizvodnju nekog proizvoda ili usluge, a cijena ciklično varira oko vrijednosti, to jest u inflaciji je cijena veća od vrijednosti, a u deflaciji cijena je manja od vrijednosti. To je takozvana «radna teorija vrijednosti». Iz ove pogrešne teorije vrijednosti proizlašle su sve druge pogrešne marxsove torije, kao što su njegova teorija viška vrijednosti koju je nazvao "zakon viška vrijednosti", te teorija produktivnosti koju je on nazvao "zakon organskoga sastava kapitala."

Marxova teorija viška vrijednosti koju je on nazvao "zakon viška vrijednosti" polazi od tvrdnje da je za proizvodnju potrebno i dovoljno imati kapital u obliku konstantnog i varijabilnog kapitala tj. strojeva, opreme, sirovina, energije i radne snage. Po ovoj teoriji Višak vrijednosti nastaje radom radnika, a kada bi to bilo točno za veliku produktivnost bilo bi dovoljno puno radnika dovesti u pogone sa skupim strojevima i sve bi cvalo. A svakom tko ima imalo pameti jasno je kako oprema strojevi i radnici ne mogu ništa napraviti ako im netko ne kaže što treba proizvoditi. A svaki proizvod je materijalizirani plod neke ideje.

Marxova teorija produktivnosti tzv. "zakon organskog sastava kapitala" pokušaj je objašnjenja zašto neka poduzeća imaju manju, a neka veću stopu viška vrijednosti. Po ovoj teoriji stopa viška vrijednosti ovisi o odnosu između konstantnog i varijabilnog kapitala. To znači da poduzeće koje želi povećati svoju zaradu treba nabavljati što skuplju opremu i tehnologiju tj. konstantni kapital, a što jeftinije sirovine, energiju i radnu snagu.

U skladu s ovom teorijom izgrađena su sva poduzeća giganti u socijalističkim zemljama. Greška ove Marxove teorije je u tome što nije važna cijena objekata već njihova kvaliteta, nije važna cijena opreme već njena funkcionalnost, nije važna cijena tehnologije već njene tehnološke i proizvodne mogućnosti, nije važna cijena sirovina i energije već njihova kvaliteta, nije važna cijena radne snage već njene proizvodne mogućnosti. Važna je proizvodna vrijednost faktora proizvodnje, a cijena je važna ako biramo između faktora jednake funkcionalnosti.

Razvojem ekonomske znanosti došlo se do spoznaje da svako dobro zadovoljava određenu potrebu kupaca čime kupci ostvaruju određenu korist. Ta korisnost ovisi o stupnju zadovoljenja potrebe i što je potreba više zadovoljena korisnost se smanjuje, što je u ekonomskoj teoriji definirano takozvanim Gosserovim zakonom.

Svaka upotrebna vrijednost tj. kapital ima svoju vrijednost, tj., korisnost. Vrijednost svakog dobra ovisi o njegovoj FUNKCIJI , te o POTREBAMA korisnika. Svako dobro služi za zadovoljenje jedne ili više potreba korisnika. Na osnovi funkcija nekog dobra svaki potencijalni kupac je spreman za željeno dobro dati određenu količinu nekog drugog dobra. U robno novčanoj privredi to drugo dobro je novac.

Koliko neko dobro, tj. neki kapital odnosno neka roba vrijedi nekom kupcu možemo odrediti ako znamo sve funkcije te robe i ako znamo potrebe tog kupca.

FUNKCIJE upotrebnog dobra možemo podijeliti na:

1. Tehničko tehnološke funkcije;

2. Estetsko psihološke funkcije;

3. Ekonomske funkcije;

Zrak je dobro koje ima osnovnu funkciju da omogući čovjeku život, te svakom čovjeku on vrijedi više od bilo kojeg drugog dobra. Kolika je njegova vrijednost ljudi postaju svjesni tek kad se susretnu s njegovim nedostatkom. Ljudi koji žive u zagađenim sredinama spremni su sve više plaćati da dođu do čistog zraka odlaskom na more ili u planine.

Voda kao drugo osnovno sredstvo za život također vrijedi kao i sam život. Vrijednost vode kao sirovine za proizvodnju mnogo je manja.

Hrana, kao treće apsolutno dobro, ne nalazi se svuda oko nas pa je moramo proizvoditi. Pošto je njena količina ograničena i cijena je visoka. Kod hrane već i estetsko psihološka funkcija ima određenu vrijednost što utječe na cijene pojedinih vrsta hrane. Npr. crni kruh biološki vrijedi više od bijeloga ali bijeli ima veću cijenu jer je, navodno, ljepši. Isto tako, razni dodaci koji popravljaju ukus, a nemaju nikakvu hranjivu vrijednost, postižu na tržištu visoku cijenu, što znači da im kupci pridaju veliku vrijednost.

Estetsko psihološka funkcija sve više dolazi do izražaja kod proizvoda čiju kvalitetu kupci ne mogu procijeniti, pa se oslanjaju na poznate marke, zbog čega napredovat mogu samo proizvođači koji velika sredstva ulažu u promidžbu i izgled ambalaže.

Ekonomska funkcija ovisi o tome može li se roba kupiti da bi se naknadno prodala, ili ugradila u neki drugi proizvod. Neke robe se mogu skladištiti, a druge ne, nekima cijena vremenom raste, a drugima pada itd.

Koliko neko dobro vrijedi kupcu određuju njegove POTREBE koje možemo podijeliti na : 1. osnovne fiziološke potrebe, hrana stanovanje sigurnost;

2. društvene potrebe bez kojih čovjek, kao vrsta, ne bi mogao preživjeti. Ovdje možemo ubrojiti potrebu za sigurnošću zajednice, za djecom, seksom, druženjem, prijateljstvom, moći, prestižem. Ove potrebe postoje kod svih ljudi, ali su za razliku od fizioloških, različito izražene kod raznih pojedinaca.

3. treća vrsta potreba je potreba za stvaralaštvom kao posebna duhovna

potreba koju ima jedino čovjek. Sve ostale potrebe prirođene su i čovjeku i životinjama. Potreba za stvaralaštvom omogućuje ljudsku kreativnost i potiče ga da u mislima rješava zamišljene, nove dotad nepoznate probleme, za razliku od životinja koje mogu samo učiti na osobnim, ili tuđim slučajnim otkrićima. Ova potreba je jače razvijena samo kod pojedinaca koji su spremni sve dati da bi materijalizirali ideju kojom su opsjednuti. Kod većine, ova je potreba vrlo slabo razvijena, iako ona osigurava napredak čitavoj zajednici.

Pojedini ljudi imaju različitu hijerarhiju potreba, tj. istim potrebama pridaju različitu važnost. U normalnim uvjetima, svakom pojedincu najvažnije su osnovne osobne potrebe. Međutim, u uvjetima kada je zajednica tj. obitelj, porodica, nacija, država, ili neka druga grupa kojoj čovjek pripada ugrožena, tada većina ljudi svoje osnovne potrebe zanemaruje u interesu zajednice. Koliko je pojedinac spreman zanemariti svoje osobne potrebe ovisi o osjećaju pripadnosti zajednici, o osjećaju ljubavi prema zajednici i o procijenjenom stupnju ugroženosti zajednice.

Kupci, pravne osobe imaju mnogo racionalnije izražene potrebe.

Poduzeće točno zna koliko može platiti za neku robu, a da ne ode u gubitak. Ako na ovo premalo paze mogu otići u gubitak i bankrot. Ovo, isto tako, vrijedi i za trgovce koji moraju biti sposobni procijeniti vrijednost pojedinih karakteristika tj. funkcija robe, moraju znati koliko roba vrijedi kojem kupci, i kolike su cijene na tržištu.

Pošto različiti kupci trebaju različitu količinu dobara, i tim dobrima pripisuju različite vrijednosti, vrijednost svakog dobra na jednom tržištu može se prikazati funkcijom koja se zove funkcija tražnje. Funkcija tražnje nekog dobra može se promijeniti ako se promijeni dohodak kupaca, ili ako se promijene potrebe kupaca ili se promijeni neki proizvod koji je komplementaran ili je supstitut promatranom dobru. Ako se poveća funkcionalnost komplementarnog tj. nadopunjujućeg dobra povećat će se i vrijednost promatranog dobra. Ako proizvođač poveća, nekom izmjenom ili inovacijom samo dobro, povećat će se i funkcija tražnje za tim dobrom. Ako se poveća funkcionalnost supstituta tada vrijednost i funkcija tražnje opada.

Prema tome ako želimo povećati funkciju tražnje nekog upotrebnog dobra moramo povećati, ili njegovu funkcionalnost, ili funkcionalnost komplementarnog dobra. Do povećanja funkcije tražnje može doći i ako se poveća dohodak stanovništva, broj stanovnika, ili veličina tržišta.

Vrijednost jednog upotrebnog dobra na tržištu dijeli se na:

1. troškove proizvodnje;

2. profit proizvođača;

3. potrošački višak.

Profit proizvođača i potrošački višak su novostvorena vrijednost.

Troškovi proizvodnje ovise o proizvođačima i mogu se prikazati krivuljom koja se zove funkcija ponude ili funkcija troškova. Ako postoji mali broj proizvođača tada ova funkcija liči na uzlazne stube, a ako je broj proizvođača veći tada liči na uzlaznu krivulju.

Profit jednog proizvođača dobije se tako da se od prihoda odbiju svi troškovi, a profit svih proizvođača na tržištu dobije se ako se zbroje profiti svih proizvođača na tržištu.

Potrošački višak je razlika između tržišne vrijednosti tj. cijene proizvoda i vrijednosti tog proizvoda kupcima. Ukupni potrošački višak na tržištu dobije se, ako znamo funkciju tražnje, upotrebom integralnog računa tako da se izračuna površina između cijene i krivulje tražnje.

Povećanjem funkcionalnosti proizvoda primjenom nekog izuma, inovacije, tehničkog unapređenja, promjenom dizajna, poboljšanjem estetsko psiholoških karakteristika proizvoda povećava se vrijednost proizvoda. To povećanje se dijeli na stvaratelje tj. one koji su uložili u ideju ili kapital, na kupce, koji imaju novi, bolji proizvod, te na dobavljače koji zbog veće potražnje mogu prodati više svojih proizvoda po višoj cijeni.

Najveću profitnu stopu ostvaruju stvaratelji novog proizvoda.

Direktni kupci i dobavljači ostvaruju manje povećanje profitne stope, ali zbog većeg angažiranog kapitala ostvaruju veći profit, tj. pripada im veći dio novostvorene vrijednosti, bez ikakve vlastite zasluge (slučajna sretna okolnost). Daljnjim, i manjim dobavljačima i kupcima profitna stopa i profit se minimalno povećavaju.

Velike multinacionalne kompanije kod realiziranja novih proizvoda taj proizvod često i same upotrebljavaju, a same proizvode i dijelove za taj proizvod. One istovremeno vrše i funkciju osnovnih dobavljača i kupaca, pa i najveći dio novostvorene vrijednosti, zahvaljujući tome, ostaje kompaniji. Sposobnost multinacionalnih kompanija da ulažu velika sredstva u nove ideje, te mogućnost da zadrže veći dio novostvorene vrijednosti, osnovni je razlog opstanka ovih kompanija, pored manjih, efikasnijih i fleksibilnijih poduzeća, koja kod izuma novog proizvoda, zbog malog angažiranog kapitala ne mogu prisvojiti velik dio novostvorene vrijednosti. Male inventivne kompanije, ako uspiju pribaviti dovoljno kapitala za osvajanje tržišta, najveća su opasnost za velike kompanije koje, najčešće ne mogu prepoznati nove kvalitetne ideje dok se ne dokažu na tržištu. Tada te male kompanije postaju plijen kojeg velike kompanije nastoje otkupiti ili uništiti.

Istovremeno konkurenti koji proizvode proizvod sa starom funkcionalnošću imaju sve manju potražnju za svojim proizvodima, te im se smanjuje profit i profitna stopa.

Multinacionalne kompanije često otkupljuju nove ideje i patente, ali ih ne rabe dok god zarađuju na starim proizvodima. Patentni zakoni prilagođeni su velikim kompanijama koji imaju dovoljno novca za financiranje velikih troškova zaštite, te zbog toga uspijevaju postati vlasnici brojnih patenata. Tek kad im konkurenti počnu istiskivati proizvode s tržišta, oni izvlače iz ladica gotove, već pripremljene projekte novih ili poboljšanih proizvoda, te organiziraju njihovu proizvodnju. Na ovaj način one usporavaju propast tehnologija koje još mogu donositi profit, i usporavaju tehnološki napredak. Najbolja zaštita protiv ovog negativnog aspekta rada multinacionalnih kompanije su dobri antimonopolski zakoni. U međunarodnoj praksi, oni vrlo slabo primjenjuju, pa multinacionalne kompanije, često u manjim državama uspijevaju marginalizirati ovakve zakone. U tom cilju bilo bi dobro ograničiti veličinu kompanija na određeni broj zaposlenika, ovisno o djelatnosti. Broj uposlenika trebao bi biti dovoljno velik kako bi omogućio financiranje istraživanja i razvoja novih proizvoda, ali istovremeno bi morao spriječiti takvu koncentraciju kapitala, koja može ometati razvoj konkurencije. Drugi način za ograničavanje velikih je bitno manje porezno opterećenje za mala poduzeća.

Kod svakog poboljšanja funkcionalnosti, tj. kvalitete nekog proizvoda, ili kod stvaranja novog proizvoda potrebne su dvije stvari, ideja i kapital. Marxs je znao kako je potreban kapital, ali nije znao kako kapital bez ideje ne vrijedi ništa, te su sva društva temeljena na njegovoj ekonomskoj teoriji propale.

Jedino udruživanjem ideja i kapitala moguće je stvoriti novu vrijednost.

Ako netko ima ideju, bez kapitala ne može ništa učiniti dok ne pronađe potrebnu minimalnu količinu kapitala za realizaciju te ideje. Istovremeno, netko tko ima kapital za investiranje, a nema nikakvih ideja, može ga čuvati na štednji, da ne bi propao, ili ga može uložiti u nečiju tuđu ideju. Da bi se stvorilo dijete potrebna je žena i muškarac, a da bi oni činili cjelinu u trojstvu potrebno je da su povezani silom ljubavi. Isto tako, da bi se stvorila nova vrijednost potrebni su ideja i kapital. Nova vrijednost je dijete nastalo u braku između ideje i kapitala. Ideja, kapital i novostvorena vrijednost su trojstvo povezano silom interesa i o ovom trojstvu ovisi gospodarski napredak zajednice.

Ideja može biti dobra ili loša, ostvariva ili neostvariva.

Ako uložimo kapital u dobru i ostvarivu ideju možemo dobiti profit, pri čemu profitna stopa ovisi o kvaliteti ideje. Ako kapital uložimo u razvoj loše ili trenutno tehničko tehnološki neostvarive ideje, možemo očekivati samo gubitak.

Svaka ideja ima razdoblje razvoja i ispitivanja, razdoblje širenja, te razdoblje stagnacije i zastare. Za razvoj nove ideje potrebno je naći kapitalistu spremnog na rizik koji će ulagati svoj kapital sve dok nova ideja ne postane novi proizvod koji donosi profit. Količina kapitala potrebnog za razvoj i ispitivanje nekog proizvoda može biti od nekoliko dolara do više milijardi dolara, a vrijeme potrebno za razvoj nove ideje može biti od nekoliko trenutaka do više stotina godina. Za razvoj ideje nije dovoljno razviti samu ideju (prototip, ili tehnologiju), potrebno je razviti i tržište za taj proizvod, što često zna biti teže nego razvoj samog proizvoda ili tehnologije.

U predindustrijskoj civilizaciji razvoj novih ideja ovisio je o zanatlijama, ili mecenama koji su financirali razvoj novih ideja.

Početkom ere kolonizacije stvoreni su, te u industrijskoj civilizaciji usavršeni mehanizmi za udruživanje ideja i kapitala, tako da su se nove ideje sve brže i sigurnije materijalizirale. Na vrhuncu industrijske civilizacije razvoj novih proizvoda od ideje do serijske proizvodnje trajao je u većini slučajeva između 5 i 10 godina.

Razvojem računala i širenjem informatičke ere vrijeme potrebno za razvoj novih proizvoda postaje sve kraće.

Širenje novog proizvoda počinje kad se proizvod ispita u praksi i kad se na tržištu, među korisnicima, vidi njegova profitabilnost. Čim se ostvari prvi profit počinje izgradnja novih proizvodnih kapaciteta, troškovi proizvodnje po jedinici proizvoda postupno opadaju, profitna stopa brzo dostigne maksimum, ukupni profit se povećava, funkcionalnost proizvoda raste kako se proizvod usavršava, te potražnja za proizvodom sve više raste. Širenje novog proizvoda u početku se odvija brzo na jednom tržištu, a poslije sve sporije. Na primjer, širenje točka, od izuma, traje do danas, a još po džunglama postoje oaze gdje je nepoznat.

Širenje novijih proizvoda kao što su radio-aparati, televizori, roboti i računala traje od početka dvadesetog stoljeća i već su osvojili gotovo čitav svijet.

Kad novi proizvod osvoji veći dio jednog tržišta dolazi do usporavanja rasta proizvodnje, novi kapaciteti se ne grade, jedinični troškovi proizvodnje padaju usporenije, cijene polako opadaju, a profitna stopa se smanjuje.

Zastara proizvoda nastaje kad netko izmisli neki novi proizvod koji supstituira stari, te stari zastarjeli proizvod se prestaje proizvoditi zbog izostanka potrebnog profita.

Ako netko izmisli i razvije novi proizvod, koji je komparativan starom, vrijednost tog već postojećeg proizvoda se povećava, pa se povećava njegova potražnja, proizvodnja i profitabilnost. Ovo se danas može najbolje uočiti na tržištu dionica. Kad netko razvije novi, bitno bolji proizvod, svi nastoje kupiti njegove dionice (ako je imao novca za kvalitetnu međunarodnu zaštitu) jer znaju da će se povećati profit, a isto tako kupuju i dionice većih dobavljača, jer će se i njihov profit povećati. Istovremeno cijene dionica konkurentskih firmi, koje nemaju nove proizvode, padaju.