Zašto nam je 30 posto stanovništva blokirano?

Zašto nam je 30 posto stanovništva blokirano?
213
2
0

Kada je 5 posto radno aktivnog stanovništva blokirano raznim ovrhama to je njihov problem, ali kada je 30 posto blokirano to je prvorazredni politički problem, pošto taj problem može dovesti do radikalnih društvenih promjena i socijalnih revolucija. Pošto su sve društvene revolucije, osim tehnoloških i znanstvenih revolucija veliko zlo svaka ozbiljna država mora naći način za smanjenje postotka blokiranih građana.

Povijest nas uči kako su blokirani pokrenuli više velikih društvenih revolucija.

Koncem osamnaestog stoljeća jedan mladi britanski pravnik Jeremy Bentham 1785. putovao je Rusijom gdje je promatrao kako prodorom novih tehnologija dolazi do velikih društvenih promjena u kojima se neki poduzetnici i trgovci naglo bogate, dok drugi naglo propadaju. U Rusiji je napisao svoje djelo o ekonomiji "U obrana lihvarstva" u kojem je branio lihvarenje kao lijepo i korisno djelovanje koje uništava nesposobne, a ubrzava napredak sposobnih. Djelo je napisao u formi trinaest pisama upućenih Adamu Smithu, u kojima je naglašavao ekonomski individualizam i načela laissez- fare.

Povratkom u Britaniju postao je vrlo cijenjen filozof i ekonomist, a kasnije i šef britanske tajne službe, te je branio homoseksualizam i ženska prava. Sve njegove ideje su se stopile u program britanske Liberalne stranke i može ga se smatrati začetnikom moralnog liberalizma. Iako mason i iz pozadine supokretač Francuske revolucije, bio je oštar protivnik od masona sastavljene francuske deklaracije za ljudska prava, te je ismijavao i američku političku filozofiju i njenu Deklaraciju o nezavisnosti.

Zagovarao je načelo najveće sreće, prema kojemu je "najveća sreća najvećeg broja ljudi mjera ispravnog i pogrešnog". Pozivao je na ukidanje ropstva i smrtne kazne, ali je istovremeno zagovarao i mučenje za uspješan odgoj ljudi. Benthamova konstrukcija "Panopticon" je izmišljena kao kompletan sustav za kontrolu ljudi, a prvobitno to je ideja jedne tvornice u kojoj bi se minimalnim brojem kontrolora nadzirao veliki broj radnika. To se kasnije pokazalo kao idealan zatvor za sve društvo "nepogodne" koje bi upregnuo u koristan posao, na osnovu čega su kasnije izgrađeni koncentracijski logori. U djelu An Introduction to Principles of Morals and Legislation iz 1789. godine razvio je svoju filozofiju utilitarnu filozofiju. Imao je veliki utjecaj na sina Jamesa Milla, te na John Stuart Milla, John Austina, Roberta Ovnea i druge.

Nakon njegove smrti njegovi filozofski i obavještajni sljedbenici su počeli smišljati kako kroz Veliku Britaniju razviti novu revolucionarnu željezničku infrastrukturu bez ulaganja državnog novca, privatnim ulaganjima iz Britanije i svijeta.

Navlačenje privatnih ulagača

Kako bi navukli privatne ulagače na ulaganja u željeznice Vlada Velike Britanije je 1825. ukinula Bubble Zakon koji je donesen nakon pucanja financijskoga balona južnog mora iz 1720. Ukinuto je ograničenje da dioničko društvo osniva najviše pet zasebnih investitora. Uklonjena je granica kako bi bilo tko mogao uložiti novac u novu tvrtku, a željeznica je promovirana kao siguran pothvat. Novi mediji poput novina i pojava moderne burze promicali su ulaganja. Dionice su se mogle kupiti za depozit od 10%, a ostatak se može uplatiti u bilo kojem trenutku. Ulagali su i mnogi kontinetalni špekulanti i poduzetnici. Željeznice su snažno promicane kao siguran pothvat, te je tisuće ulagača na skromnim primanjima kupilo veliki broj dionica, a u stvari su samo dali polog.

Kako bi dodatno potakli ulaganja u investicije Bank of England od sredine 1840-ih godina smanjuje kamatne stope, pa državne obveznice postaje manje atraktivne. Zbog toga ulagači u postojeće željezničke tvrtke povećavaju ulaganja i počinje nagli rast zbog sve veće količine tereta i ljudi na novim željeznicama.

Ranije su u takva ulaganja upuštao manji broj banaka, gospodarstvenika i bogatih velikaša. U željezničke tvrtke počeli su ulagati obični građani svoje ušteđevine, a britansko gospodarstvo i prerađivačke industrije rastu.

Kako bi stabilizirali ekonomiju oprezniji ekonomisti i političari 1844. donose Zakon Bank Charter kojim se fiksira maksimalna količina novčanica koje mogu biti u optjecaju, te jamči da su sredstva određena rezervama zlata i srebra koje će se držati na zalihama. Zakon zahtijeva da ponuda novca u opticaju može biti povećan ako rezerve zlata ili srebra budu proporcionalno povećane.

Međutim, 1847. godine, zagovornici potpunog liberalizma guraju Zakon o bankama u kojem se Bank of England omogućuje suspenzija Zakona bankarske povelje, na način da se povećaju krediti bez depozita, čime je volumen kredite povećao pet puta u samo dvije godine. Time su banke otkrile novi način za zarađivanje kamatama na nepostojeći novac, koji postoji samo kao kreditno pismo.

Ukupno je izgrađeno 6.220 milja (10.010 km) željezničkih pruga od projekata odobrenih od 1844. do 1846. i to je sve izgrađeno privatnim kapitalom bez udjela države. Kad je izgrađeno što je Britaniji trebalo Bank of England je digla kamatnu stopu i tako obustavila daljnja ulaganja. To je izazvalo naglu panike 1847. godine i propasti velikog broja poduzeća i trgovina, te to traje do 1855.

Kreditna ekspanzija je od 1840. iz Velike Britanije proširena diljem Francuske, Europe i SAD-a.

U tom razdoblju blokirani su i potpuno propali mnogobrojni ulagači širom svijeta. Ovrhama im je oduzeta sva imovina, pošto nisu mogli platiti kredite za dionice koje su propale.

Mnogi bivši bogataši su postali sirotinja te se počinju buniti protiv postojećeg poretka, što britanci potiču na kontinentu kako bi srušili konkurenciju.

Godina revolucija

Za revoluciju na kontinentu Britanci su se ranije pripremili, te njihova obavještajna služba povlači svoje ranije planirane poteze. Na Njemačkom sveučilištu Jena ranije su pronašli mladog znanstvenika imenom Mordekay Levi koji je promijenio ime u Karl Marxs i koji je širio njima poželjne ideje za širenje zavisti. Godine 1848. Marxs objavljuju «komunistički manifest» kojim prvi puta definiraju povijesnu ulogu tzv. proletarijata. Izazivajući zavist sirotinje prema bogatašima i Židovima, komunisti su uspjeli dignuti revolucije u Parizu, Beču, Varšavi, te se pobune šire čitavim kontinentom. Ipak, obavještajne službe napadnutih država su uspjele presresti britanske novčane pošiljke revolucionarima, slane preko instrumentaliziranih Židovskih bankara, te sve revolucije propadaju.

Marxs je osjećao da bi revolucija mogla propasti, pa je svom kontroloru i financijeru Engelsu piše kako je revoluciju potrebno odgoditi dok on napiše svoj «Kapital», ali Britanci ne dozvoljavaju odgađanje.

Kako se ideje namijenjene kontinentalnim konkurentima ne bi širile i na području Velike Britanije unaprijed su doneseni vrlo oštri zakoni kojima je država mogla bez milosti sve nepoćudne vlastite radnike poslati na brodove, ili u kolonije, gdje se i najmanja pobuna kažnjavala smrću.

Kako kontinentalne države ne bi Veliku Britaniju optužili za širenje komunističkih ideja britanske službe su preko novinarskih plaćenika širom kontinentalne Europe organizirali medijsku kampanju u kojoj su Židove optužili kao organizatore komunističkih revolucija, što je dovelo do jačanja antisemitizma u svim velikim europskim državama, a osobito u gradovima koji su imali Židovska geta. Upravo zbog toga su i slali pomoć revolucionara preko židovskih bankara, a i glavne revolucionare su tražili među židovskim ateistima i emocionalno bolesnim osobama odraslim u uvjetima ekstremnog materijalnog, ili duhovnog siromaštva, koje su bile spremne na sve kako bi stekli bogatstvo i karijeru. Uvode ih u masonske lože, te novinarske i umjetničke klanove, gdje su ih pripremali za revolucije. Nakon revolucije nastavili su ih tražili sirotištima među natprosječno inteligentnim dječacima čije školovanje su stipendirali minimalni iznosima kako bi ih radikalizirali i pretvorili u svoje "financijske" stručnjake za obavljanje određenih zadataka u zamjenu za osobno bogaćenje nekažnjenim nelegalnim načinima.

Revolucija se prvo pojavila u Francuskoj gdje je gospodarska kriza snažno utjecala na radništvo i seljaštvo, te su liberali 22. II 1848. godine upali u parlament i preuzele vlast u Francuskoj, koja uskoro propada pošto je na vlast došao Napoleonov nećak koji se ubrzo proglašava za cara.

U Sjevernoj Italiji Lombardijom i Venecijskim vojvodstvom vladaju Habsburgovci, središnji dio Italije zauzima papinska država, a južna Italija i otok Sicilija su Napuljsko Kraljevstvo kojim vlada ogranak Burbona. Jedina državica u kojoj postoji domaća dinastija je Pijemont ili Kraljevina Sardinija gdje vlada Savojska dinastija. Ustanak se javio i na Siciliji, a revolucija se polako proširila prema sjeveru. Građanstvo je uspjelo doći na vlast i proglasiti republiku. Papa je u jesen 1848. godine prognan iz Rima i Rim je proglašen republikom. Prije nego su Talijani uspjeli dići ustanak protiv Habsburgovaca u Veneciji i Lombardiji, Habsburgovci su poslali vojsku u sjevernu Italiju. U pomoć su joj došle i francuska i španjolska vojska. Papa je vraćen u Rim, a francuska vojska je ostala čuvati papu. Revolucija nije uspjela ni u Italiji. Jedina država koja je uspjela ukinuti feudalizam i apsolutnu vlast kralja je Kraljevina Pijemont gdje je uveden je parlament i ustav.

U Austrijskom carstvu postoji više nacija i svi ti narodi predvođeni propalim ulagačima traže slobodne nacionalne države. Revolucija je najprije zahvatila Beč 15. ožujka 1848. godine. Meternichov režim je srušen i ponovno se javljaju parlamenti. U Pragu liberali su došli na vlast, a Kralj je u Beču morao izdati ustav. Revolucija se proširila po čitavom Austrijskom Carstvu, te je ukinut feudalni poredak.

Mađari su sazvali parlament i na čelo su postavili Lajoša Košuta. Mađari su tražili odcjepljenje od Austrije. Tražili su neovisnost od Beča, a Hrvati, Slovaci i Srbi u Vojvodini traže istu takvu neovisnost od Mađara.

Revolucija 1848. se brzo proširila i u Hrvatsku. Narodna skupština je izabrala Josipa Jelačića za bana i tražila osnivanje novog Sabora kao građanskog parlamenta. Traži se i osnivanje Vlade, ukidanje kmetstva i drugo. Beč je u Hrvatskoj tražio saveznika i zato je odmah prihvatio Hrvatsku kao državu. Ban Jelačić je 19. IV 1848. prekinuo sve državne i pravne veze između Hrvatske i Mađarske. Ban Jelačić je, čim je postao ban, ukinuo plemićki Sabor i raspisao u svibnju izbore za novi građanski sabor. Novi Sabor je sazvan početkom VI mjeseca. Kako bi se odupro nastojanjima Mađarske da postane slobodna država, Beč želi ojačati Hrvatsku pa počinje popuštati Jelačiću u provođenju reformi. Beč je prvo Jelačića proglasio zapovjednikom Vojne krajine, a onda mu je prepustio i upravu nad Rijekom i Dalmacijom. U jesen je Hrvatskoj vraćeno i Međimurje. Jelačić je nastojao nagovoriti Mađare da prihvate Narodna zahtijevanja i zato je krenuo u rat protiv Mađarske iz jednog jedinog razloga, da Mađari priznaju Hrvatskoj državnost. Kad je Jelačić prešao Međimurje dobio je obavijest iz Beča da je postao vođa austrijske vojske u Mađarskoj, te je morao ugušiti ustanak u Mađarskoj. Međutim, vojska nije uspjela ugušiti ustanak pa su Mađari proglasili neovisnost. No Austrija je pozvala u pomoć Ruse i tek je 1849. godine ustanak u Mađarskoj ugušen.

Austrijsko carstvo se održalo, no opet je uveden novi Bachov apsolutizam. Vladar je svom ministru Alexandru Bachu prepustio gušenje ustanaka u cijelom Carstvu, te je ukinuo sve parlamente.

 

Organiziranje velike investicijske "navlakuše" u SAD-u

U SAD-u nakon građanskog rata i oni odlučuju na osnovu britanskoga iskustva razviti željezničku infrastrukturu organizirajući postupak kojim će privatne ulagače navući na ulaganje u željeznice.

Formirane su nove prijevozne rute, željeznica je trebala doći u svaku kut zemlje, od istoka do zapada i od sjevera do juga. U kasnim 60-godinama devetnaestog stoljeća Kuća Cooke se brzo razvija, posebno nakon što su stekli kontrolu nad novom Sjevernom Pacifičkom željeznicom. Pacifička željeznica je najveći korisnik velike pomoći savezne vlade u 60-im godinama devetnaestog stoljeća. Vlada im je dala zemljište površine od najmanje 47 milijuna hektara. U 1869., poduzeće dodatno širi svoje raznolike aktivnosti. Cooke je napisao kako je teško doći do zarade, ali da će na dalekom zapadu zarada rasti dvostruko brže ako ulaganja nisu vezana ograničenjima, kako bi se izgradila željeznica, poboljšala poljoprivreda i povećala proizvodnju na tržištu.

Nakon 1870. broj državnih banaka počeo je naglo rasti. Za njih su traženi blaži uvjeti za rad, pa je njihova aktivnost bila predmet manjeg ograničenja. Broj državnih banaka povećan je od 1.293 u 1865. na 1.968 u 1873. Ukupna vrijednost novčanica i depozita u bankama i računima države povećan je sa 835 milijardi dolara u 1865. na 1.964 milijardi u 1873. To je ukupno povećanje od 135,2% (prosječno povećanje od 16,9% godišnje što je izazvalo inflaciju). Snažno se širi željeznička mreža, a također je intenzivan razvoj čelične industrije i čelika. Širenje je prošireno na ostatak svijeta i Europe, te dolazi do masovnih spekulacija na tržištu dionica, što je dovelo do velikog povećanja cijena raznih vrijednosnica i poduzeća u industrijskom sektoru. Inflacija se širi i na europski kontinent, a prvi svibnja 1873, u SAD-u recesija je počela kad je u probleme došla jedna od najvećih američkih banaka Jay Cooke & Co.

Nakon što je postavljeno oko 50.000 km novih tračnica, 19. kolovoza 1873. na "Crni petak" dolazi do burzovne panike, a New York Stock Exchange ostao je zatvoren 10 dana. U idućih godinu dana bilo je više od 5.000 stečajeva. Sjeverna Pacifička željeznica se raspada, a zapisi na trezorske obveznice su se pokazali kao loše ulaganje.

Velika brokerska kuća Jay Cooke & Co bankrotira i pokreće se panika 1873. godine, a u nekoliko dana nakon pada razvio se dramatičan juriš na financijske institucije uzrokujući domino efekt bankrota koji se širio poput zaraze. Sljedeće godine, količina novca na tržištu se naglo smanjuje i stabilizirala zbog, navodno, izbijanja panike u 1873. što je izazvalo deflaciju i brojne nove brojne stečajeve. Ova "Velika depresija" traje do 1879. godine.

Do ove panike je došlo na isti način kao i u slučaju Velike Britanije kad su odlučili graditi željeznicu na račun sitnih investitora. Dionice su amerikanci prodavali na Europskom tržištu, a kada je ona izgrađena smanjili su količinu novca na tržištu kako bi smanjili ulaganja, što je dovelo do nelikvidnosti Željezničke kompanije, čime su propala ulaganja investitora. Smanjenjem ponude novca, dolar je ponovno konvertiran u zlato 1879.

U vrijeme ove "Velike krize" u stvari je došlo je do velikog industrijskog razvoja, a neto nacionalni proizvod SAD-a i realni dohodak po stanovniku je porastao, ali su najviše nastradali europski ulagači.

Od 1869. do 1879. godišnji rast nacionalnog proizvoda SAD-a je bio 3 posto. U isto vrijeme, došlo je do naglog rasta realnog domaćeg proizvoda od 6,8% godišnje, i ogroman porast 4,5% godišnje u po glavi stanovnika. Čak i do navodne "kontrakcija novca" nije došlo jer je ponuda novca porasla tijekom tog razdoblja za 2,7% godišnje. Od 1873. do 1878., u stvari je došlo do lagane monetarne ekspanzije, ukupna ponuda novca banaka je povećala za 13,1% (2,6% godišnje).

Stvoren je mit o krizi kako bi se prikrila planska pljačka ulagača u razvoj željeznice. Činjenica je da su cijene pale od završetka građanskog rata do 1879. Prema procjenama, u razdoblju 1869-1879, taj pad je bio oko 3,8% godišnje, ali su zbog tehnološkoga razvoja padali i troškovi proizvodnje pa to nije imalo negativan učinak na američko gospodarstvo.

Prenošenje američke krize u Europu

Do stvarne "Duge depresije" 1873. zaista je došlo u Europi. Zbog propasti američke Zapadno Pacifičke željeznice propao je novac europskih ulagača i taj novac je nedostajao za Europski razvoj. Prije depresije Europa se snažno razvijala izgradnjom i razvojem velikih gradova. Velike Britanske banke rado su dijelile kredite svim građevinarima i kredit se mogao dobiti i sa nezavršenom kućom kao garancijom. Izvođači radova gradili su sve više i više građevina, a bilo je i sve više pojedinaca koji su kupovali kuće na kredit.

Nakon panike u Americi panika se prenosi i u Europu, te investitori odustaju od ulaganja, a banke postaju davati kredite i traže povrat kredita od dužnika. Dolazi do panike na bečkoj burzi, propadaju kompanije u Mađarskoj, osobito željezničke kompanije, povlači se francuski kapitala iz Italije, a najteže posljedice osjetila je Francuska. Francusko-Pruskom rat iz 1870. godine za ležišta uglja nanio je značajnu štetu francuskoj ekonomiji i prisilio ju na plaćanje ogromne ratne odštete Njemačkoj. Bio je to i početak kraja Austro-Ugarske monarhije. Tijekom idućih dvadeset godina sve europske zemlje pokušavale su raznim novim zakonima, nametima, pravilima bezuspješno započeti oporavak, zbog čega su napuštena pravila slobodne trgovine i krenulo se prema socijalističko komunističkim ekonomskim zabludama.

 

Slična događanja pojavila su se i Hrvatskoj nakon pojave krize iz 2008

Prije krize iz 2008. građevinski sektor je u Hrvatskoj naglo rastao, te su mnogi kupovali stanove na kredit, stanove su plaćali samo na osnovu odobrene građevinske dozvole. Ulagački optimizam raste te mnogi na kredit kupuju i ono što im treba i ono što im ne treba.

Kada je počela kriza u SAD-u panika se proširila i na Europu, pa tako i na Hrvatsku. Banke su naglo povećali kamate na građevinske kredite investitorima, a i na kredite za kupovinu stanova. Građevinski sektor je naglo propao, nezaposlenost se povećala, a deseci tisuća dužnika više nisu mogli vraćati kredite. Banke pokreću ovrhe koji dužnici ne mogu platiti, te banke ovšavaju i mnoge jamce koji također postanju blokirani.

Kako riješiti problem blokiranih i ovršenih?

Onaj tko je posudio mora posuđeno vratiti, ali uz što manji teret raznih parazitskih dodataka na dug kao što su troškovi kamata, javnih bilježnika, i odvjetnika.

Troškove kamata može sniziti i emisiona banka snižavanjem primarne kamatne stope.

HNB bi morao svoju kamatnu stopu spustiti ispod 1 posto, a protiv inflacije bi se morao boriti dizanjem obaveznih likvidnih rezervi i sličnim instrumentima monetarne politike.

Troškove kamata bi se moglo spustiti i donošenjem zakona po kojem ukupna kamata ne može biti veća od glavnice.

Javni bilježnici i odvjetnici su svuda u svijetu društvena elita usko povezana sa politikom. U uvjetima snažnog ekonomskog razvoja ova elita dobro živi uzimajući dio kolača od poduzetnika koji ostvaruju velike profite. Međutim, u uvjetima gospodarske krize i njima naglo padaju prihodi pa se vrlo lako pretvaraju u lešinare koji žive kljucajući meso i krv onih koji su pali i ne mogu ustati. Kako bi dobili nekakav posao mnogi odvjetnici su spremni potplatiti bilo koga kako bi im dodijelili neki "predmet" ne bi li i oni nešto zaradili.

Privatni poduzetnici kada nekog tuže za manje iznose to obično rade u vlastitoj režiji sa svojim privatnim pravnicima, bez odvjetnika, a javne bilježnike koriste samo kada ih na to zakon prisiljava.

Međutim, direktori državnih i komunalnih poduzeća, te raznih državnih i javnih institucija postupaju drugačije. Kako bi podijelili zaradu sa odvjetnicima i javim bilježnicima spremni su utužiti i marginalni dug, i pri tome ne žele koristiti vlastite pravnike, već angažiraju svoje odvjetnike i svoje javne bilježnike sa kojima imaju dogovor o proviziji, ili nekoj drugoj usluzi. Ponekad se radi i o obiteljskoj, ili prijateljskoj povezanosti.

Kako bi se spriječile ovakve zloupotrebe državnih poduzeća ili institucija zakonski bi se trebalo urediti da takvi vjerovnici i usluge javnih bilježnika i odvjetnika moraju tražiti na javnom natječaju.

A kako bi se zaštitili blokirani građani zakonom bi trebalo urediti da troškovi suda, odvjetnika i javnog bilježnika ne mogu biti veći od glavnice. Donošenjem takvog zakona javni bilježnici i odvjetnici ne bi više htjeli preuzeti slučajeve sa marginalnom glavicom pa bi se broj ovrha drastično smanjio.

Vjerovnici poput komunalnih poduzeća i telekoma ne bi tužili za svaku neplaćenu ratu, već bi čekali da se dug poveća, čime bi se broj marginalnih predmeta drastično smanjio. Osim toga, takva poduzeća i slične institucije bi puno više u novčano malim tužbama koristili svoje pravnike, a puno manje odvjetnike i javne bilježnike. Time bi se i blokirani puno lakše ustali iz svoga ekonomskog i društvenog ponora, te bi ponovno postali potrošači koji svojim radom i potrošnjom mogu doprinijeti gospodarskom napretku.

Međutim, ovakvim izmjenama zakona najviše se suprotstavljaju on koji imaju interes za održavanje postojećeg sustava masovnih blokada, a to je nekoliko velikih odvjetnički društava i javnih bilježnika koji imaju veliku utjecaj na medije i političare.

Iako problem blokiranih ugrožava nacionalnu sigurnost postojeće političke elite zbog svojih privatnih interesa to ne vide, pa bi zbog bijesa blokiranih na izborima na vlast mogli doći čak i osvetnici koji bi postojećoj političkoj eliti mogli oduzeti sve što su godinama sakupljali, a što bi većina birača radosno pozdravila.

Komentiraj


Za komentiranje na NoveNews morate biti prijavljeni. Prijavi se i komentiraj!

Komentari


Trenutno nema komentara! Budi prvi i komentiraj!