Zašto "nekonvencionalna monetarna politika" ne dovodi do inflacije?

Zašto "nekonvencionalna monetarna politika" ne dovodi do inflacije?
26
2
0

Banke su od davnina u svakome društvu izazivale dvostruke emocije. Jedni su ih voljeli a drugi su ih mrzili.

Prva uloga banaka je bila prikupiti novac od onih koji ga imaju, te taj novac posuđivati onima kojima je neophodan, bilo za neku investiciju, bilo za kupovinu nečeg za što pojedinac ne može brzo uštedjeti dovoljno novca. Banka je čuvala novac štediša, i pri tome im je ponekada omogućavala zaradu u obliku kamata na štednu. Za njih je banka korisna.

Drugi koji su novac posuđivali od banaka banka je bila korisna dok uzimaju novac, ali može biti i vrlo štetna kada novac treba vratiti, osobito ako su ugovorene visoke kamate. Mnogi su postali robovi zbog toga što nisu mogli platiti kamate.

Zbog toga su po "Starome zavjetu" kamate bile zabranjene.

Međutim, u praksi te zabrane se nitko nije držao.

Bankari imaju nekakve troškove čuvanja novca, plaćanja zaposlenika, plaćanja kamata štedišama, pokrivanje troška kredita koji nikada neće biti vraćeni zbog nestanka ili smrti onog tko je posudio novac, a i nekakve zarade vlasnicima. Zbog toga su kamate uvijek bile nužne, ali uvijek kada su bile veće od 5-6 posto postaju problem za sve koji uzimaju kredite, osobite one koji ne znaju razliku između mjesečnih kamata i godišnjih kamata, te ne znaju obračunati ukupnu kamatu koju treba platiti do isplate cijelog kredita.

Bankari svojim radom izvlače novac iz tajnih spremišta i trezora vlasnika novca i tako povećavaju novčanu masu na tržištu.

To je omogućavalo koncentraciju novca za potrebe velikih investicija, te brži razvoj gospodarstva. Brži razvoj je dovodio da povećanja količine roba na tržišta, a ako količina novca na tržištu nije pratila količinu roba dolazilo je do deflacije. To je pojava kada cijene roba postaju sve jeftinije, pa proizvođači gube zaradu i počinju propadati. Posljedica je pojava sve veće nezaposlenosti, što se zove gospodarska kriza. Prije izuma kreditnoga novca deflacijske krize su bile redovita pojava. Svaki puta kada bi se otkrio neki rudnik zlata ili srebra koje je služilo kao novac dolazilo je do ekonomskog rasta, a kada bi zbog straha od nečega banke počele gomilati novac u trezorima dolazilo je do deflacijskih kriza.

U velikoj ekonomskoj krizi iz 1847. britanski bankari su otkrili kako izdavanjem kreditnih pisama ta kreditna pisma funkcioniraju isto kao i zlatni novac. Na taj način su dobili mogućnost novac štediša udeseterostručiti davanjem kredita koje knjiže kao novac. Od tada bankari su postali kreatori novčane mase, a svjetsko gospodarstvo je počelo naglo rasti. Kako ovu mogućnost banke ne bi zloupotrebljavale centralne državne banke su uvele regulacijske mjere kojima kontroliraju količinu kredita koje banke mogu plasirati na tržište. Ti instrumenti su obavezne stope likvidnih rezervi, primarna kamatna stopa na kratkoročne kredite, kamata na trezorske zapise, otkup obveznica i slično. Ovime centralne banke reguliraju maksimalnu količinu novca na tržištu, ali ne mogu odrediti minimalnu količinu novca na tržištu. Kada se banke ne usude plasirati novac na tržište one ga stavljaju u trezore, a taj novac nije na tržištu. Zbog toga može doći do deflacije, iako banke imaju milijarde u trezorima, te i to može izazvati deflacijsku krizu.

Kako bi prevladali upravo ovakvu krizu 2008. američki FED je počeo voditi takozvanu ekspanzivnu, nekonvencionalnu monetarnu politiku.

Plasirali su na tržište tisuće milijardi beskamatnih dolara, ali banke su sve to stavljale na svoje zalihe novca.

Zbog toga je FED počeo zaobilaziti banke odobravajući beskamatne kredite direktno poduzećima i nebankarskim financijskim institucijama.

Bankarima to ne odgovara zato što tako gube zaradu. Ako nema kamata onda nema ni zarade. Pa su počeli pričati kako će ovakva politika FED-a dovesti do inflacije, što se pokazalo kao potpuno netočno. FED nije trajno povećao količinu novca već samo u periodu do kojeg novac FED-u treba vratiti. Kratkoročni krediti FED-a se vraćaju nakon mjesec dana, a trezorski zapisi se kupuju obično na 6 mjeseci. To znači kako FED svojim kratkoročnim kreditima novčanu masu povećava na mjesec dana, a ako želi da i nakon toga na tržištu ostane visoka likvidnost on istu količinu kredita mora obnavljati svakog mjeseca.

Jedini način da emisona banka trajno poveća količinu novca na tržištu je da novac nekome pokloni.

Ako novac pokloni državi ona ga može selektivno poklanjati nekome, što može dovesti do nepravdi, može financirati velike investicijske projekte od kojih koristi imaju svi državljani, a može povećati plaću zaposlenika što može izazvati inflaciju.

I financiranje velikih investicija može dovesti do inflacije ako se na taj način masa novca na tržištu poveća više nego što investicija poveća količinu robe na tržištu, ili ako se potražnja za sirovinama, dijelovima i elementima investicije poveća više nego što su kapaciteti proizvođača tih elemenata.

Ovakvom nekonvencionalnom monetarnom politikom FED je uspio povećati potražnju za robama, te je nakon nekoliko godina istu politiku prihvatio i europski ECB, pri čemu su Njemački bankari prijetili čak i tužbama protiv guvernera ECB- a, Marija Dragija.

Ovakvom monetarnom politikom emisione banke su postale regulatori ne samo inflacije i deflacije, već su postali i regulatori privrednog rasta i zaposlenosti.

To bankarima ne odgovara pošto su izgubili moć prilagođavanja privrednih kretanja u svome interesu. Zbog toga oni preko svojim medijskih lobista stalno iznose podatke koliko su emisione banke plasirale novih kredita na tržište, ali nikada ne iznose podatke koliko je tih kredita vraćeno emisionim bankama. A kada bi se ti podatci iznosili onda bi se vidjelo kako se novim kreditima iz emisione banke najčešće na tržište samo vraća ono što banke vraćaju emisionim bankama.

Do povećanja aktive na nekom tržištu dolazi tek kada je emisija novih kredita veća od onih iz prethodnog mjeseca, dok se novčana masa smanjuje kada su novi emisioni krediti manji od onoga što su poslovne banke vratile emisionoj banci prethodni mjesec.

Selektivna kreditna politika je postojala u bivšoj Jugoslavije, ali je stvaranjem novih država napuštena jer je bila izvor diskriminacije u dodijeli kredita, pri čemu se posebno isticao nedostatak jasno definiranih tržišnih kriterija za dodjelu kredita, što je vodilo do stvaranje povlaštenih sektora i republika.

Međutim, kada se odrede jasni kriteriji selektivna kreditna politika postaje vrlo efikasan instrument ekonomske politike kojim se mogu razviti poželjne privredne strukture i smanjenje nezaposlenosti. Upravo kreditima iz primarne emisije FED je naglo razvio vađenje nafte iz škriljaca, čime je SAD od uvoznika nafte postao njezin izvoznik, te je cijena nafte u vrlo kratkom vremenu pala od preko 120 dolara po barelu na ispod 50 dolara po barelu.

Kako bi se sačuvali pozitivni efekti ovakve monetarne politike nju je potrebno nastaviti stalno, bez obzira što je to štetno za zaradu banaka i štediša.

Banke su danas izgubile znatan dio svoje korisne uloge u društvu pošto se pojavljuju novi oblici ulaganja i obavljanja platnog prometa. Plaćanja se danas mogu obavljati mimo bankarskoga sustava upotrebom elektronskog novca. Zahvaljujući tome politika se više ne mora previše podložnički ponašati prema bankarima koji mogu ponekad i namjerno izazvati privredne nestabilnosti u svome interesu.

Što se tiče štediša oni danas mogu vrlo lako preko interneta svoj novac umjesto u štednju ulagati u startapove, dionice i druge vrijednosne papire, što je društveno puno korisnije i profitabilnije, a države bi morale razviti instrumente za smanjenje rizičnosti ovakvih ulaganja.

U budućnosti nekonvencionalna monetarna politika može postati najvažniji instrument politike održavanja visoke zaposlenosti i jačanja konkurentnosti. Ovakva monetarna politika omogućuje državama da važne, osobito infrastrukturne investicije beskamatno financiraju bez zaduživanja u inozemstvu, ili kod privatnih banaka, čime investicije postaju znatno jeftinije i konkurentnije u odnosu na stranu konkurenciju.

Trajnim držanjem primarne kamate na niskom nivou sprječava se i privatne bankare u dizanju kamata stanovništvu koje mnoge ekonomski nepismene ljude dovode do dužničkog ropstva, raspada obitelji i povećava kriminalizaciju društva.

Niske kamate također sprječavaju i propast poduzeća koja se zbog visokih kamata oduzimaju od osnivača i predaju u ruke bankarima koji o proizvodnji ništa ne znaju.

Niske kamate su loše samo za bankare i štediše, ali mogu znatno povećati i zaposlenost, i društvenu koheziju, i konkurentnost domaćeg gospodarstva, što sve snažno jača i cjelokupnu državu.