Zašto širom svijeta izumiru biljne i životinjske vrste?

Na to pitanje meinstrim mediji imaju jednostavan odgovor. Krivo je globalno zagrijavanje.

Satelitska snimanja pokazuju kako zimi doista postoji povećana razina ugljičnog dioksida u zraku, ali ljeti ne. Čim drveće prolista ugljični dioksid se vrlo brzo vrati na normalu. Pošto zbog toga globalno zagrijavanje nije moguće dokazati statističkim podacima posljednjih godina nije više krivo globalno zagrijavanje, već su krive klimatske promjene.

Tu je parolu ipak lakše braniti!

Osobito ako je potrebna za širenje straha. A svaka ideologija koja širi strah je vrlo korisna za vladanje ljudima.

Čak i kada bi bilo istina kako se klima mijenja ne vidim kakve to veze ima sa izumiranjem mnogobrojnih biljaka i životinja. Ako se klima zagrijava područja sa toplijom klimom se pomiču prema polovima pa bi bilo logično da se i biljke, kao i životinje pomiču prema polovima, ili prema planinskim vrhuncima.

Pčelari govore kako u čitavoj Europi izumiru pčele.

Dežurni ekolozi tvrde; klimatske promjene. Ne žele priznati kako su krivi pesticidi. Pa krivca traže u pčelinjim bolestima i parazitima koji vrlo lako napadaju pčele kojima je opao imunitet zbog izloženosti pesticidaima.

U Indiji izumrlo više od 90 posto lešinara.

Oni su tamo vrlo važni. Pokojnike izlažu na visoke kule koje služe kao groblja, kako bi ih lešinari oglodali. Zanimljiva običaj! Ali otkad nema lešinara imaju velikih problema sa zbrinjavanje leševa koji danima smrde i zagađuju okolini. A nema tko oglodati ni lešine uginulih krava pa se i njihove lešine treba zbrinuti na skuplji način. I tamo su razni ekolozi i zeleni aktivisti za novonastali problem počeli okrivljavati globalno zatopljenje i klimatske promjena. Ali na njihovo iznenađenje znanstvene provjere su utvrdili kako lešinari ugibaju zbog velikih količina pesticida i herbicida koji su im pronađeni u unutrašnjim organima. Krave jedu travu zagađenu herbicidaima i pesticidima, a jedući uginule krave otrovi se gomilaju u lešinarima. I oni ugibaju. Slično je na mnogim lokacijama otkriveno i u riječnim i morskim ribama koje se hrane drugim ribama. Što su na višem položaju u prehrambenom lancu imaju više herbicida i pesticida u sebi.

Ali o tome se uglavnom šuti!

Bez pesticida i herbicida proizvodnja hrane bi bila puno manja pa bi zavladala glad, barem tako tvrde lobisti farmaceutske industrije.

Neki stručnjaci, kada odu u mirovinu znaju tvrditi kako bi se sa puno manje pesticida i herbicida moglo proizvoditi jednaka količina hrane.

Travu je moguće ukloniti i mehaničkim putem, upotrebom poljoprivrednih robota, ali to bi smanjilo zaradu farmaceutima.

Broj štetnih kukaca je moguće smanjiti većom bioraznolikošću, ali ni to farmaceutima ne odgovara.

Upotrebom dronova koji praše bilje samo tamo gdje je zaraza potrošnja herbicida i pesticida se znatno smanjuje, ali to se godinama koristi samo u Kini koja tako smanjuje uvoz herbicida i pesticida.

Zadnjih desetljeća na poljima ima puno manje glista, za što su kriva i umjetna gnojiva. Bez njih bi proizvodnja hrane bila puno manje, barem tako tvrde lobisti proizvođača umjetnih gnojiva.

Mali vrtlari tvrde kako je prirodna gnojiva puno bolja od umjetnih, ali proizvođači umjetnih gnojiva tvrde kako se prirodna gnojiva ne mogu primjenjivati na velikim površinama. Upućeni znaju kako ni to nije točno pošto postoje poljoprivredni strojevi koji vrlo efikasno tekuću gnojnicu utiskuju u tlo čime se istovremeno gnoji zemlja i uklanja životinjski otpad. Ako se taj otpad prethodno preradi u uređajima za proizvodnju bioplina biološki i ekonomski efekt je još veći, ali takvi proizvođači su previše mali da bi se mogli u medijima suprotstaviti parolama velikih farmaceuta.

Mnogi idealisti pokušavaju promovirati ekološku poljoprivredu.

To je lijepo nastojanje, ali nerealno za masovnu proizvodnju. Ekološki proizvodi su skuplji i samo bogati ih mogu kupovati. Osim toga ekološke poljoprivrednike države samo toleriraju, ali im doista ništa ne pomažu. Razlog je isti kao i kod malih proizvođača u svim djelatnostima. Velike korporacije u predizbornim kampanjama daju obilne donacije, dok je male proizvođače teško navest na nezakonito darivanje.

Kako bi se bolje zaštitile izumirujuće vrste i očuvala niska cijena hrane potrebno je puno više znanja i pametniji uticaj države, kao i medija.

Puno više bi trebalo promovirati upotrebu dronova u poljoprivredi. Dronovi senzorima mogu otkriti točnu mikrolokaciju gdje nedostaje gnojiva, gdje se pojavila neka bolesti i gdje ima previše štetnih kukaca. A nakon toga mogu precizno prskati i gnojiti samo tamo gdje je potrebo. Time se smanjuje trošak zaštite i gnojenja, što pametniji poljoprivrednici u svijetu već godinama koriste.

U voćnjacima trava se umjesto herbicidima može uništavati držanjem sitnih životinja. Ali to je primjenjivo samo kod manjih proizvođača.

U uzdignutim vrtovima gdje se skuplje povrće uzgaja na nivou od jednog metra herbicidi nisu potrebni pošto travu ispod takvih vrtova može pasti perad koja živi ispod. Ali i ovo je primjenjivo samo kod manjih proizvođača, te to koriste najviše mali izraelski proizvođači jagoda, ili engleski mali vrtlari.

Ekološki proizvođači koriste razne prirodne pripravke za zaštitu od insekata i bolesti. Ali i to je sve moguće koristiti samo kod malih proizvođača. Zbog toga bi države trebale donositi zakone koji ekonomski pogoduju malim proizvođačima, umjesto velikih kombinata. A najveća pomoć malima je omogućiti lakši pristup tržištu preko mreža malih trgovina i tržnica gdje seljaci mogu direktno prodavati svoje proizvode. Najbolja pomoć države je male proizvođače i male trgovce koji imaju do 5 zaposlenih isključiti iz sustava PDV-a. I sami proizvođači bi mogli puno više koristiti internet prodaju u plasmanu svojih proizvoda.

Industrijska poljoprivreda je potpuno istrijebila kukce, crve i gliste sa ogromnih površina. Na takvim površinama ne mogu živjeti ni ptice a ni sitne životinje. Rezultat je taj da su prirodne površine na kojima žive divlje biljke i životinje postale otoci sa kojih životinje ne mogu otići na drugu susjednu šumsku površinu.

Kako bi se zaštitile biljke i životinje od izumiranja država može puno više učiniti i u propisima koji olakšavaju, ili otežavaju zagađenje okoline.

Kako bi se ukinuli prirodni šumski otoci država bi morala osigurati koridore između takvih otoka. Teo se može napraviti vrlo jednostavno i besplatno. Dovoljno bi bilo zakonom zabraniti upotrebu pesticida i herbicida na određenim područnima. Ta područnima bi trebala biti; 100 metara od obala rijeka i jezera, 50 metara od obala potoka, 10 metara od rubova umjetnih kanala u kojima stalno ima vode, 5 metara od rubova kanala na kojima povremeno ima vode, te na području povremenih bujičnih tokova. Kako bi na ovom području bio što bujniji život drveće i grmlje se ne bi smjelo sjeći na obalama rijeka i jezera, dok bi se na obalama kanala smjelo sjeći samo sa jedne strane u cilju čišćenja dna kanala.

Ova zaštićena područja bi sprječavala ispiranje gnojiva, pesticida i herbicida u rijeke i mora. Također bi tu mogle živjeti male životinje i ptice, te bi se tud kao kroz koridore mogle kretati životinje iz jednih područja u druga područja.

Ova zaštićena područja ne bi bila izgubljena za poljoprivredu pošti bi tu vlasnici i dalje mogli proizvoditi hranu na ekološki način. Također bi te površine mogli koristiti za logističke potrebe, kao što su putevi i skladišta.

Na ovaj način poljoprivrednici ne bi ništa izgubili, a zaštićeni koridori bi služili kao baze biološke raznolikosti iz kojih bi se ugrožene vrste poput glista, bumbara i divljih pčela lako mogle širiti na poljoprivredne površine u zimskim periodima kada na poljima nema radnih aktivnosti.

Čak što više, poljoprivrednici bi na zaštićenim površinama uz obale potoka, rijeka i jezera mogli izgraditi turističke sadržaje kao dodatnu aktivnost, što bi im osiguralo dodatnu zaradu i lakšu prodaju svojih proizvoda kupcima.

Jedini gubitnici bi bili veliki poljoprivredni sustavi kojima bi se smanjile konkurentske prednosti u odnosu na male poljoprivredne proizvođače.

A gubitnici bi bili i farmaceuti kojima bi se zbog svega navedenoga smanjila prodaja.

Osim pesticida, herbicida i umjetnih gnojiva životinjske i biljne vrste nestaju i zbog prevelikog izlova, ili sakupljanja.

Slonovi i nosorozi izumiru zbog velike cijene slonovače i rogova.

Političari su to pokušali spriječiti zabranom prodaje, ali to je samo diglo cijenu na crnom tržištu, te je time pojačan ilegalni lov. Puno bolje bi bilo da su regulirali prodaju onih kljova i rogova koji potječu od primjeraka uginulih na prirodan način. Nalaznici leševa u prirodi bi trebali imati mogućnost pozvati ovlaštene osobe koje bi izdale certifikat kako su životinje prirodno uginule, te bi se takvi rogovi i kljove smjeli prodavati. Ako nadležni utvrde kako je životinja ubijena od strane čovjeka takve kljove i rogove bi smjela prodavati samo država na licitacijama.

I mnoge druge vrste životinja i biljaka nestaju zbog smanjenja prirodnih staništa i zbog toga što ih ljudi pretjerano koriste za hranu ili lijekove, ali ni njima se ne može pomoći zabranama koje samo dižu cijenu. Puno više se može postići povećanjem ponude iz uzgoja, te smanjenjem potražnje medijskim kampanjama u kojima se ismijava one koji takve biljke i životinje kupuju.

Pametnim ekonomskim potezima i pametnim medijskim kampanjama može se učiniti puno više nego običnim zabranama koje najviše odgovaraju kriminalnim organizacijama.