Mnogi obični članovi većeg broja Hrvatskih političkih stranaka imaju osjećaj kako su im stranke ukradene.
Većina članova i birača HSS-a vrlo ljutito gleda na svog predsjednika Krešu Beljaka koji kao zastupnik umjerene hrvatske seljačke desnice vodi politiku ekstremno lijeve jugoslavenske ljevice.
U posljednjem gafu izjavio je kako podržava prosvijednike u Srbiji rekavši kako će uskoro pokret 1 od 5 milijuna postati 1 od 20 milijuna. Time je želio reći kako će se prosvjedi sa Srbije proširiti na čitavu bivšu Jugoslaviju koja bi danas imalo preko 20 milijuna ljudi da je opstala.
Kada su ga njegovi upozorili kako tamo ne prosvjeduju ljevičari već se četnici svađaju tko je veći četnik izbrisao je svoju objavu na Twiteru.
I nitko mu ništa unutar stranke ne može.
On smjenjuje koga hoće pošto on kao predsjednik određuje tko će na slijedećim izborima biti na listama za sabor. Svi oko njega, osim onih koji su se spremni odreći političke karijere, šute.
Šutnja je zlato.
Ako budu šutjeli možda dođu na listu. Ako stranka uđe u sabor i u vladu možda bude neka funkcija i za one koji ne uđu u sabor. Možda neko mjesto u diplomaciji. Možda posao za kćerku koja je završila pravo i nigdje se ne može zaposliti, a vani sa tim fakultetom može raditi samo kao konobarica.
I prije Beljaka imala je ova stranka ideoloških zastranjenja.
Prvi predsjednika nakon propasti komunizma bio je dr. Nikola Novaković, a podpredsjednik Ivan Zvonimir Čičak. Novaković je vukao u lijevo, a Čičak u desno pa skupština smjenjuje Novakovića i postavlja Čička. Stranka se dijeli na dvije stranke. Čičkova frakcija ne osvaja ni jedan mandat, dok Novakovićeva osvaja tri mandata. Zahvaljujući Dragi Stipcu frakcije se ujedinjuju, pošto nisu na vlasti, pa Novaković nije članovima imao što obećati, a ni čime prijetiti. I tako Drago Stipac postaje predsjednik, a stranka vodi umjerenu desnu politiku i promiče interese sitnih seljaka. Zbog bolesti Drago Stipac odlazi, a dolazi Zlatko Tomčić koji vodi politiku obrane interesa krupnih seljaka koji nešto malo proizvode, a puno više uvoze. To je ipak isplativije.
Na lokalnim izborima 2005. godine, zbog izuzetno loših rezultata smijenjen je Tomčić, a na njegovo mjesto sjeda Josip Frišćić. Iako ulaze u koaliciju sa HDZ-om, na izborima 2009. ostvaruju još gori rezultat, te uskoro Frišćića zamjenjuje Božidar Pankretić koji forsira ostanak u vlasti kako bi i dalje mogao pomagati velikim uvoznicima hrane. Nakon 2015. predsjednik postaje Branko Hrg. Zbog agrouvozničke politike i podupiranja samo krupnih seljaka stranka i dalje gubi glasove, ali je vladajućima korisna kao jezičac na političkoj vlasti. Pojedinci gubitak popularnosti koriste kao priliku za rušenje Hrga, te 2016. predsjednik postaje Beljak koji oštro skreće u lijevo i pridružuje se lijevoj koaliciji.
Slična krađa identiteta dogodila se i u SDP-u.
Ovu stranku je osnovao komunist Račan koji je 1990. odlučio postati socijaldemokrat kako bi spriječio Slobodana Miloševića u preuzimanju potpune vlasti i uhićenje hrvatskih komunista. Više mu je odgovaralo izgubiti vlast, nego možda i glavu, te prepušta upravljanje državom desnom HDZ-u.
Nakon Tuđmanove smrti Račan dolazi na vlasti i uvodi politiku potpore krupnom privatnom kapitalu sa ciljem stvaranja velikih balkanskih privatnih korporacija preko kojih bi se i novonastale države postepeno trebale ujediniti. Sve to nastoji postići ogromnim zaduženjem države, ali zbog toga i zbog progona hrvatskih branitelja gubi vlast. Zbog bolesti i on odlazi, a na njegovo mjesto dolazi Zoran Milanović koji (nakon Sanadera) vodi istu politiku kao i Račan, osobito u pomaganju najveće balkanske kompanije Agrokora. Zbog te politike na vlast u SDP-u dolazi bivši predsjednik mladeži koji nikad u životu nije ništa radio, osim politike, te koji u cilju učvršćenja svoje unutarstranačke vlasti rastjeruje veterane i na položaje dovodi bivše aktiviste mladeži.
I tako je u SDP-u mladež ukrala stranku seniorima.
Slično se događa i u HDZ-u gdje je ljevica dva puta ukrala stranku desnici.
Prvi predsjednik Tuđman je vodio politiku nacionalog povjerenja, te je stare kadrove odlučio upotrijebiti u borbi protiv Miloševiće, ali je u gospodarstvu pokušavao voditi desnu politiku privatizacije. Međutim stari kadrovi su to pretvorili u politiku stvaranja privatnih ortačkih monopolskih carstava, te je nakon Tuđmanove smrti ljevica uspjela progurati svog kandidata Sanadera. Nakon Sanaderovog odlaska dolazi još lijevija Kosorica koja nakon gubitka izbora pada, a na čelo stranke dolazi desni Karamarko. Međutim, Karamarko uskoro pada zahvaljujući tome što u njega nemaju povjerenja Amerikanci i Nijemci, te zahvaljujući tome što predsjednika Vlade Oreškovića žele rušiti Rusi.
I tada ponovno vlast u HDZ-u preuzima ljevica.
Kandidat Plenković djeluje kao umjereni obrazovani intelektualac koji kao i Sanader govori više jezika, kao da se govorenjem raznih jezika može izaći iz ekonomske krize. Da su zastupnici na saboru HDZ-a znali kako sa njime na vrh stranke dolazi ljevičari poput Božinovića i Obuljenke, zasigurno ne bi bio izabran, ali kada su to shvatili bilo je kasno.
I tako je Hrvatska dobila situaciju u kojoj sa tri stare stranke vladaju oni koji su stranku ukrali većini članstva.
Odlična situacija i za novu desnicu poput NZH, a i za novu ljevicu poput Živog Zida.
Pitanje je samo hoće li oni znati iskoristiti situaciju za sebe i za Hrvatsku državu?
Na iskustvima starijih stranki morali bi naučiti kako procijeniti najbliže suradnike, da se i njima ne bi dogodila krađa stranke koja se događa najčešće poslije gubitka izbora, poslije međunarodnih obavještajnih tajnih agresija, ili poslije bolesti predsjednika. Svatko, pa i najjači intelektualci za provođenje svoje politike moraju se okružiti izvršiocima koji slušaju, i koji puno ne filozofiraju. Filozofi obično vrlo loše vode prema željenim ciljevima.
Ali i poslušni izvršioci imaju svoje mane. Nemaju običaj govoriti ono što misle, već im je puno draže govoriti ono što misle da šef misli. A što su im mišljenja različitija to je i kameleonstvo veće. Predsjednici bi mogli doznati što im podčinjeni misle kada bi se više družili privatno, u okviru obitelji, ali kada su na vlasti za to nemaju dovoljno vremena. Zahvaljujući nemanju vremena, kada počnu padati uvijek se iznenade kada im najjače udarce zadaju najbliži suradnici.
Tada se sjete one Cezarove, "Zar i ti sine Brute".
Kako se to ne bi dogodilo i novim stranačkim vođama morali bi ozbiljno promisliti o sustavnim rješenjima koji bi spriječili takve običaje.
Poslušni suradnici su neophodni u Vladi, a ne u vlasti, kako bi Vlada bila stabilna, ali poslušnici u saboru i pravosuđu ne doprinose stabilnosti vlasti veće je razbijaju.
Predsjednik Vlade mora imati vlast u Vladi, ali za stabilnost države ne smije imati vlast u saboru i sudstvu.
Osnovni instrument kojim predsjednik stranke dovodi poslušnike u sve strukture vlasti je njegovo pravo da određuje tko će biti na listi za izbore i na kojem mjestu. Zbog mjesta na izbornoj listi razbijaju se prijateljstva i moralne norme, te vlast dolazi u ruke amoralnih karijerista bez ikakvih gospodarskih sposobnosti i ideoloških stavova.
Riješenje ovog problema vrlo je jednostavno i može se postići samo promjenom statuta bilo koje stranke.
Svi dosadašnji statuti su naslijeđeni od komunista i Lenjina i svi predsjednicima stranaka daju diktatorske ovlasti.
Predsjednik smije biti diktator samo na mjestu Predsjednika Vlade i nigdje drugdje.
U statutu je potrebno unijeti pravilo da izborne liste na svim nivoima određuje članstvo, od izbora za mjesne zajednice do izbora za sabor. Ako se netko želi kandidirati neka skupi potpise 5 posto članova sa izborne jedinice i on je kandidat. Tko na skupštini izborne jedinice osvoji najviše glasova članstva prvi je na listi, tko osvoji malo manje drugi i tako do dna liste.
Ovakav način sastavljanja liste ne odgovara ni jednom aktualnom predsjedniku bilo koje stranke koji žele progurati "svoje ljude", ali svi bivši predsjednici bi voljeli da su tako nešto uveli dok su bili na vrhu.
Poslije poraza kasno je kukati, plakati i žaliti.
Željezo se kuje dok je vruće!
Oznake
Izdvojeni tekstovi