Plenković između Brisselesa, Moskve i Woshingtona

Prije ove Vlade imali smo Karamarkovu koja je zahvaljujući Mostu, a i njemu samom brzo pala.

Do njegovog pada je došlo zbog toga što je kao bivši obavještajac imao kontakte sa nekim poduzetnicima koji su poslovali sa Rusijom i kriminalcima, te su se Amerikanci pobojali kako bi mogao uspostaviti bolje poslovne odnose između Ruskih i Hrvatskih poduzeća. Plašila ih je i mogućnost kako bi povlačenjem iz spora sa Mađarima u slučaju INA mogao prodati i ostale dionice INA-e na burzi, te bi ih tako mogli otkupiti Mađari, nakon čega bi Rusi mogli kupiti MOL, te tako preuzeti cijelu naftnu industriju na Zapadnom Balkanu.

Jedan od razloga za pad vlade je i to što je premijer Orešković počeo pripreme za izgradnju LNG terminala za pretovar ukapljenog plina na Jadranu. Hrvatska većinu plina kupuje od Rusa, a izgradnjom LNG terminala postojala bi mogućnost kupovine plina i od drugih dobavljače. Samom zgradnjom terminala Rusi bi izgubili monopol, pa bi morali prodavati plin po nižoj cijeni.

Protiv LNG terminala bili su i Nijemci koji su izgradili svoj plinovod preko Baltika, te im je interes što više plina transportirati tim putem.

Kako bi skinuli Oreškovića Rusi i pojedini poduzetnici povezani sa njima su, uz Njemačku pomoć, počeli preko svojih "gremija" i lobista uvjeravati Karamarka kako su Bandićevi zastupnici i zastupnici HNS-a spremni za koaliciju sa HDZ-om, iako to u tom trenutku nije bilo realno. Na to su reagirale i američke službe koje su preko svojih lobista na vezi počeli tražiti način za skidanje Karamarka.

Formalni, razlog za napad na Karamarka je nađen u činjenica što je agencija njegove supruge Ane imala sitni poslovni ugovor s Josipom Petrovićem, MOL-ovim glavnim lobistom, i to u vrijeme dok nije ni bila njegova supruga, što nigdje na svijetu nije sukob interesa. Sukob interesa u ozbiljnim državama nije kada netko iz privatnog sektora dolazi u državnu službu, već kad netko iz državne službe prelazi u privatni sektor i tako dolazi u mogućnost iskoristiti privilegirane informacije u privatnom interesu. Kada netko tko je bio uspješan u privatnom sektoru dođe u državnu službu to je samo znak kako je država dobila kvalitetan kadar.

U rušenju Karamarka Amerikanci su aktivirali sve hrvate o kojima su imali dosjee, i kojima su na taj način mogli manipulirati.

Svim tim napadima Karamarko se nije uspio emocionalno suprotstaviti, prekinuo je savjetovanje čak i sa najbližim suradnicima, te je počeo donositi iracionalne odluke. Povjerovao je u mogućnost preslagivanja vlade sa Bandićem i Vrdoljakom koji su mu sve obećali, a kada je raskinuo koaliciju sa Mostom vidjelo se kako je nasjeo na "navlakušu". Da se znao emocionalno dignuti iznad baražne vatre sa svih strana kojoj je bio izložen, i da je znao dugoročno razmišljati mogao se povući iz vlade, te preuzeti funkciju predsjednika Sabora. Odatle je mogao dugoročno kroz Sabor progurati zakone o lustraciji, kroz proračun ukinuti donacije lijevo liberalnim antihrvatskim udrugama i donijeti gospodarske zakone koji će pogodovati malim hrvatskim tvrtkama, a ne velikim međunarodnim korporacijama.

To bi mogla biti nova Hrvatska ekonomska politika.

Ovakvim svojim povlačenjem u Sabor ta bi institucija doista postala najvažnije političko tijelo u Hrvatskoj, a ne samo Vladin instrument za dizanje ruku.

Na Karamarkovu pada sadašnji Premijer je puno naučio. Nije se dobro zamjeriti ni Rusima, a ni Amerikancima. Svima treba sve obećati pa kako ispadne. A najvažnije je sačuvati Vladu pa makar ona postala prikrivena lijevo desna velika srpsko hrvatsko jugoslavenska koalicija. Kako bi što duže trajala bitno je da se opozicija ima čime zabavljati, te im je potrebno ponuditi dobru loptu za udaranje.

Desnici je ponuđena lutka za udaranje u liku Pupovca kojemu je za tu ulogu odobreno obilno financiranje njegovih Novosti preko kojih provocira desnicu, a i dobar dio političkog centra.

I lijevici je ponuđena lutka za udaranje u obliku Vatikanskih ugovora i spomenika Franji Tuđmanu, da se imaju čime beskorisno zabavljati.

Dok se opozicija time bavi neće imat vremena baviti se sunovratom vladavine prava, gospodarskim propadanjem, bijegom radnoaktivnog stanovništva u inozemstvo i dominantne uloge političke oligarhije komunističkog porijekla.

Pošto međunarodna oligarhija određuje tko će stvarno voditi državu domaćoj oligarhiji komunističkog porijekla je bitno prevariti Amerikance, kao ne bi prošli kao Karamarko. Moskovski dečko Gregorić kao i njegovi suradnici iz bivših vlada vrlo dobro znaju kao moraju igrati "dupli pas" ako žele sačuvati stvarnu vlast.

Igru sa Leksagrokorom su odlično odigrali.

Da je igru vodio Todorićev Alvarez Rusi bi dobili nekih 30 posto Agrokora, a sa Ramljakom i uz pomoć američkog fonda koji se zadovoljio sa kamatama i prodajom dionica Rusi su dobili skoro 50 posto. Koliko će još preko banaka dobiti dionica velikih dobavljača kojima su dugovi otpisani ne zna se, dok i njihovi krediti za prevladavanje krize ne dođu na naplatu.

Kako bi se zadovoljili Amerikanci i prikrili interesi Rusa i Nijemaca u uvozu ruskog plina preko Ukrajine i Njemačke bitno je odobriti i izgradnju LNG terminala, ali tako da se to radi što sporije.

Isto tako je dobro javno prihvatiti, a stvarno sabotirati i Inicijative tri mora kojom se neke države pokušavaju osamostaliti i od Rusa i od njihovih europskih ekonomskih partnera.

I Američke zrakoplove sa izraelskom opremom bilo je dobro voditi što duže kako bi Krstičević mislio kako stvarno on o tome odlučuje, te prikrivati od njega kako je zrakoplove najbolje i ne kupovati. Sada će se naš general imati prilike zabavljati nabavom novih Američkih zrakoplova, a kada sve dogovori ponestat će novca, pošto ćemo sve rezerve potrošiti na saniranje stečaja brodogradnje.

Pa nećemo valjda ratovati sa braćom Rusima. To bi bilo vrlo štetno za vladajući „gremij“ boljševičkog porijekla i duhovnog opredjeljenja.

Kako bi se to sve moglo skriti i prikriti i od domaćih oporbenjaka i od Amerikanaca najvažnije je da snažnom vikom i galamom svoju ulogu dobro odigra dežurni dnevnopolitički "krivac" dr. Milorad Pupovac.

Kako bi on tu ulogu mogao i nadalje igrati bitno je dobro skriti kako je on projekt, program i izvođač planova naših „gremija“ .

U tom planu jasnu ulogu ima i predsjednik Srbije Aleksandar Vučićem kao veza prema Moskvi i Pekingu. Kako bi se te veze prikrile bitno je i što češće „paljenje hrvatske zastave u Narodnoj skupštini Srbije“ i slične planirane provokacije. Zbog toga je sasvim normalno da Pupovac svoje političke oponente u Saboru može slobodno nazivati neiživljenim pederima, što bi u svakom drugom slučaju bilo u svim medijima osuđeno kao govor iz mržnje, ili barem kao politički nekorektan govor.

Što je drugima zabranjeno to je Pupiju dozvoljeno.

Dobio je Pupi na izborima 19.561 glasova, što je čak 11,66 posto glasova srpskih birača. Bilo je u domovinskom ratu i preko 10.000 Srba koji su ratovali na hrvatskoj strani procjenjujući kako je Hrvatska i njihova domovina. Ako računamo članove njihovih obitelji to je više nego Pupi osvaja glasova na izborima, ali tko je takvim Srbima kriv što se na znaju organizirati. A i kada bi pokušali naš "gremi" bi i među njih ubacio međusobne svađe oko toga tko će biti šef.

Sve je to naš "gremi" vrlo dobro isplanirao i još bolje kontrolira. Jedino što nisu uspjeli staviti pod kontrolu su građanske inicijative za referendume. Mislili su kako će sve brzo proći i biti zaboravljeno, ali organizatori ne odustaju. Zahvaljujući tome i potpisnici kojih najviše ima među biračima desnog krila "Stabilne vlade" stvar ne zaboravljaju pa postoji opasnost da se na EU izborima desnica ujedini i osvoji puno više nego li im plaćeni anketari priznaju. To bi bila prava katastrofa za naš "gremi". Mogao bi se dogoditi obrat i u glavama naših saborskih zastupnika koji bi mogli čak i prihvatiti zahtjev za tri preferencijalna glasa na izborima, i to ne samo na izborima za Sabor, već na svim nivoima.

A tada bi "gremi" morao u obrani svojih interesa lobirati kod svakog zastupnika, a ne samo kod predsjednika stranaka, što je puno jeftinije.

Tada bi takvi puno neovisniji zastupnici shvatili kako im sudbina ne ovisi o predsjedniku stranke već samo o vlastitim biračima.

Tada bi se puno manje ulagalo u Pupovca i slične mamce za skretanje pažnje sa stvarnih problema.

Tada bi se u saboru mogla voditi ozbiljna rasparava o tome kako monetarna politika za cilj treba imati i punu zaposlenost kao u SAD-u, a ne samo stabilnost tečaja, kako nam to sugeriraju "gremiji" i Londonski City.

Tada bi se u saboru mogla voditi rasprava i o tome kako i fiskalna politika treba voditi brigu o punoj zaposlenosti, a ne samo kako izreketariti dovoljno novac za državne službenike i potrebe "gramija".

Tada bi se u saboru mogla voditi rasprava i o tome jeli bolje braniti interese svjetske farmaceutske industrije, ili zdravlja stanovništva.

Tada bi se u saboru mogla voditi rasprava i o tome jeli bolje pomagati proizvodnju i izvoz niskim kamatama i troškovima kao što rade Nijemci, ili je bolje sve prepustiti "tržištu" na kojemu njemački proizvođači i trgovci imaju kamatu od pola posto, a naši 5-6 posto.

Tada bi se u saboru mogla voditi rasprava i o tome jeli bolje manjim porezima i troškovima pomagati male poduzetnike, ili ih je bolje stalnim kontrolama zatvarati zbog najmanje sitnice kako ne bi ometali velike međunarodne korporacije koje znaju bolje "lobirati".

Tada bi se u saboru mogla voditi rasprava i o tome jeli bolje uvoziti jeftine radnike, ili je bolje nesposobne poduzetnik prepustiti stečaju kako bi cijene njihovih proizvoda mogle porasti nakon čega bi i njihovi radnici mogli prijeći kod onih poduzetnika koji bi tada mogli ponuditi i veće plaće.