Kineski imperij ubrzano dolazi

Prije 300 godina svjetskim morima zavladali su Britanci, nakon što su u pomorskim bitkama potisnuli Portugalce, Španjolce i Francuze. Tada je nastao period koji su britanci nazvali Pax Britannica (britanski mir). To je bilo razdoblje relativnog mira između velikih sila tijekom kojeg je Britansko Carstvo postalo globalni hegemon i preuzelo ulogu "globalnog policajca".

Nakon prvog svjetskog rata globalna sila je postala SAD i tada je počelo razdoblje Pax americana.

Danas tu ulogu sve brže preuzima Kina koja ubrzano želi stvoriti razdoblje Pax China.

Ove kineske namjere su nastale nakon što je Kina, uz pomoć zapadne tehnologije, znanja i kapitala počela svoj nagli razvoj sa stopama godišnjeg rasta iznad 10 posto. Kako je to kinezima uspjelo opisao sam u jednom svom ranijem tekstu; Gdje je tajna kineske konkurentnosti.

Svoj nagli uspjeh Kinezi su prepoznali kao priliku da postanu svjetski gospodarski hegemon, te su počeli razvijati planove za širenje svojega utjecaja na čitav svijet. Realizacija ovih planova postaje vidljiva sa dolaskom novog kineskoga vladara Xi Jinpinga koji je 2008. određen za nasljednika ostarjeloga Hu Jintaoa. Tada je Xi imenovan potpredsjednikom Kine i potpredsjednikom vojne komisije. Službeno je dobio titulu glavnog vođe kineske komunističke partije 2016. Sa njegovim dolaskom na vlast poklapa se nagli dodatni rast kineskoga izvoza, ali i nagli rast aktivnosti raznih ekoloških i novopravaških udruga i medijske promidžbe njihove aktivnosti na širom zapadnih država. To su prepoznali poneki zapadni političari poput Donalda Trumpa, a on je čini mi se upravo zbog toga morao otići, što je postignuto snažnim zalaganjem raznih organizacija koje financira američki kapital u kineskom vlasništvu.

Kineski utjecaj bi se mogao ograničiti raznim, u prvom redu ekonomskim potezima od kojih sam neke iznio u jednom svom ranijem tekstu; Kako zaustaviti razvoj kineskog imperija. Međutim od svega toga zapadne države ne poduzimaju ništa, ponajprije kako ne bi štetile i vlastitim korporacijama koje imaju svoje pogone u Kini.

Iz svega toga moguće je zaključiti kako su Kinezi na čelu sa Jinpingom dobro planski razradili sve svoje poteze, i poduzeli poteze za slabljenje protivnika svojih planova, te jačanje svih onih entiteta koji trenutno kratkoročno imaju iste interese. Konture njihove vojne i ekonomska strategija sam opisao u tekstu; Kineska geostrategija. Kako se ta geostrategija sve brže odvija očito je kako imaju snažne suradnika na samom zapadu, ne samo među kompanijama u kojima imaju svoje udijele, već i u medijima, te u raznim udrugama civilnog društva. A preko tih organizacija, očito je, djeluju upravo onako kako ih je to učio njihov najveće vojni strateg Sun Tsu koji je prije 2500 godina u svojoj knjizi rekao: « Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda jamči pravu pobjedu. Rastopite sve dobro u zemlji neprijatelja. Uvucite predstavnike vladajućeg sloja u lopovske i zločinačke poduhvate. Potkopajte njihov položaj i ugled. Izložite ih javnoj sramoti. Ometajte rad vlasti svim sredstvima. Svugdje smjestite svoje ljude. Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Širite raskol i svađe među starije. Poništavajte sve vrjednote. Nudite i poklanjajte. Kupujte ortake i informacije. Ne štedite novce, jer to donosi velike kamate. »

A ovo se upravo događa na čitavom kolektivnom zapadu.

Kao podloga za ovakvu operaciju širokog raspona Kinezi su pronašli neke marginalne filozofe, ideologije i aktiviste koje su počeli naglo financirati velikim novčanim donacijama. Najpogodniju ideologiju su pronašli u idejama francuskog filozofa Henrija Bergsona iz 1932. i austrijsko-britanskog filozofa Karla Poppera koji je napisao knjigu; "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji". "Otvoreno društvo" je ono koje osigurava, da se politički lideri mogu smijeniti bez krvoprolića. To je društvo u kojem su pojedinci suočeni s osobnim odlukama za razliku od kolektivističkih društava, gdje se donose kolektivne odluke. Otvoreno društvo podrazumijeva kulturni i vjerski pluralizam, i uvijek je otvoreno Otvoreno društvo je suprostavljeno kršćanstvu koje zagovara apsolutnu istinu, dok otvoreno društvo tvrdi kako znanje nikad nije završeno, te stoga promiču sekularnosti i new age.

Ovu filozofiju je nakon raspada komunizma počeo širiti britanski financijski agent i američki filantrop George Soroš, ponajprije po bivšim komunističkim državama kako bi ih ideološki rastrojio u cilju lakšeg ulaska zapadnog kapitala. U početku, Soroš je velikim novčanim donacijama u svim bivšim komunističkim državama osnivao svoje udruge "Otvorenog društva" koje u početku nisu imali veći utjecaj na lokalne zajednice. Ta ideologija se širila i na zapadu, ponajviše u velikim gradovima među ekstremno lijevim liberalnim krugovima, ali bez jačeg utjecaja na većinu medija i političkih stranaka.

A onda su se u tu priču uključili Kinezi velikim novčanim poticajima, ponegdje kao u Njemačkoj čak i preko političara koji su vrlo dobro glumili kršćane.

Financiranje su osigurale kineske korporacije preko svojih zapadnih podružnica na vrlo jednostavan način, i to na trošak zapadnih država, onako kako to zapadne korporacije rade već desetljećima. U većini zapadnih država poduzeća imaju pravo financirati razne humanitarne, znanstvene i nevladine udruge određenim postotkom od dobiti ili prihoda, što im se priznaje kao porezni odbitak. Te zakone su odlučile iskoristiti zapadne podružnice kineskih korporacija, te su se naglo povećali prihodi mnogim zapadnim medijima, nevladinim udrugama i humanitarnim organizacijama te političarima, ali samo onima koji promiču razna nova ljudska prava, gender ideologiju, zelenu ideologiju i strah od bilo čega. Naglo su se razvile i udruge koje, uz pomoć medija štite kriminalce i dilere od policijske brutalnosti, kao da se radi o napadu na nevinu dječicu. Sve lijeve političke stranke koje podržavaju genderizam, strah od klimatskih promjena, woke ideologiju i nova prava počela su dobivati potpunu medijsku potporu većine glavnostrujaških medija, te velike donacije za predizborne kampanje lijevih, liberalnih i zelenih politika.

Ovakvi nasrtaji na temelje zapadne kulture dovele su do velikih društvenih sukoba i u Europi i u SAD-u, a to je upravo ono što kinezima treba. (Isto to i na isti način su radili Britanci u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeće potporom raznim lijevim komunističkim tiskovinama i komunističkim partijama diljem kontinentalne Europe kako bi oslabili europske konkurentske korporacije.)

Otpor kineskim planovima pojavljuje se ponajviše među desnim političkim strankama i to ponajviše na pitanju miješanja stanovništva planski izazvanog migracijama ljudi iz siromašnijih država, te planski izazvanim ratovima koje su lijevo liberalni demokratski zapadni političari organizirali između ostalog i zato da bi se potaknule migracije. Međutim, da bi otpor kineskim planovima bio uspješan zapadni konzervativni, kršćanski intelektualci i političari moraju shvatiti kineske planove, te prepoznati kako se najučinkovitije boriti protiv njih i na ideološkom i na ekonomskom području.

Mogući potezi za zaustavljanje ideoloških napada na kršćansku zapadnu kulturu.

Kako bi se smanjila ekonomska snaga lijevo liberalnih i ekstremističkih ekoloških organizacija potrebno im je oduzeti novac. To se može učiniti vrlo jednostavno, dovoljno je ukinuti pravo korporacijama da dio svoje dobiti prosljeđuju takvim udrugama i organizacijama, te to odbijaju od poreza. Ako baš žele pomagati mogu to na svoj trošak, a ne na trošak država koje napadaju. Kako neke od mnogobrojnih humanitarnih i sličnih udruga ipak imaju korisnu ulogu u društvu financiranje takvih udruga treba prebaciti na obične građane. Građanima pojedincima bi trebalo dozvoliti da dio svojeg poreza na plaću uplaćuju humanitarnim i sličnim udrugama, crkvenim organizacijama, sportskim udrugama i znanstvenim institucijama, a oni koji to ne žele bi porez i dalje plaćali državi. Na ovaj način korisne udruge bi opstale, ali bi se moć utjecaja na njih prebacila sa korporacija na obične građane. Tada velike korporacije više ne bi mogle novac koji pripada poreznim obveznicima koristiti za prikriveno oglašavanje, za medijsko blaćenje protivnika, za lobiranje u kineskom interesu, a mogućnost korumpiranja političara bi se smanjila.

Mogući potezi za zaustavljanje kineske ekonomske dominacije.

Bivši američki predsjednik Tramp je pokušavao kinesku ekonomsku nepoštenu trgovinsku praksu ograničiti povećanjem carina, ali to nije dalo znatnije rezultate zato što Kinezi mogu uzvratiti na isti način. Loše rezultate daju i novčane stimulacije pojedinim privrednim granama, radi toga što to ostale privredne grane moraju plaćati, čime se smanjuje njihova konkurentnost. Puno bolje rezultate bi mogla dati porezna rasterećenja koja bi za cilj imala jačanje sitne proizvodnje i sitne trgovine u zapadnim državama.

Ovakvi poticaji ne odgovaraju velikim robnim lancima, a ni velikim zapadnim korporacijama koje su na međunarodnom tržištu osvojili mnoge manje države, pa pomažu političarima koji će lobirati za njihove interese. Međutim, konzervativni političari zapadnih država se moraju odlučiti jesu li im važniji interesi korporacija u kojima oni često imaju dionice, ili im je važnije zaustaviti Kinu koja će sadašnjom politikom, dugoročno, ipak nešto kasnije uništiti i kompanije u kojima ti zapadni političari imaju dionice.

Veliki robni lanci prodaju proizvode velikih korporacija, te stoga sitni domaći proizvođači ne mogu naći mjesto na njihovim policama. Radi toga je potrebno znatno povećati broj malih trgovina koje prodaju proizvode malih lokalnih proizvođača. A takve trgovina je najlakše ojačati tako da ih se oslobodi plaćanja PDV-a. Kada takve male trgovine kupe proizvod velikog poduzeća one ne mogu obračunati predporez, te bi stoga takvi proizvodi imali približno istu cijenu kao i u velikim trgovinama. Međutim, kada mala trgovina kupi proizvod malog proizvođača koji nije u sustavu PDV-a tada je ona u prednosti pred velikom trgovinom. Velika trgovina i na takve proizvode mora obračunati PDV, a mala trgovina ne mora. Radi toga svi proizvodi malih proizvođača bi bili jeftiniji kada se prodaju u malim trgovinama, nego kada se prodaju u velikim trgovinama. To bi bila konkurentska prednost malih u odnosu na velike. Radi toga bi sve male trgovine koje imaju 3-4 zaposlena trebalo osloboditi iz sustava PDV-a. Takve male trgovine u Hrvatskoj mogu opstati na prometu od oko 300.000 eura i to bi trebao biti limit za ulazak u sustav PDV-a. Sa ovakvim oko osam puta većim limitom od postojećeg za ulazak u sustav PDV-a prihodi države od PDV-a bi se kratkotrajno smanjili, ali bi se to vrlo brzo nadoknadilo. Broj malih trgovina i malih poduzeća bi se višestruko povećao, broj uposlenih u njima bi se također povećao, te bi porasli i porezni prihodi države povećanjem uplata poreza na plaće i poreza na dobit.

Kinezi na ovakve poteze ne bi mogli odgovoriti zato što oni u svojoj poreznoj politici već imaju ugrađene mnogobrojne porezne olakšice za sve što se izvozi, a i za njihove lokalne male proizvođače koji svoje poluproizvode prodaju velikim kompanijama koje rade za izvoz.

Ovakvim izmjenama u poreznom sustavu većine zapadnih zemalja međunarodna razmjena bi se znatno smanjila, te bi se uvozili uglavnom proizvodi koje mogu proizvoditi samo velike korporacije kao što su čipovi, kompjutori, elektronika, automobili, avioni i slični skuplji i složeniji proizvodi. Sve ostalo kupci bi kupovali u malim kvartovskim i seoskim trgovinama koje bi većinu dobavljača tražili među lokalnim poduzećima.

Najveću štetu od ovakvih poteza imala bi upravo kineska geostrategija. Štete bi imale i velike međunarodne korporacije, korumpirani političari bi imali manje prilika za osobno bogaćenje, broj superbogataša bi se smanjio, a povećao bi se postotak srednje bogatih u većini država. Smanjila bi se i moć liberalnih lijevih nastranih politika koje danas, ponekad potpuno otvoreno, zagovaraju kineski model kapitalizma koji osigurava brz gospodarski rast bez napornih predizbornih kampanja u kojima se političari moraju boriti za vlast.

Koristi bi imala ekologija radi toga što bi se transport znatno smanjio pa bi se i zagađenje zemlje smanjilo. Sve države bi postale puno samodostatnije, pa bi se i razlika u standardu između razvijenih i manje razvijenih smanjila. Koristi bi imalo i kinesko stanovništvo koje bi od slabljenja državne moći i velikih poduzeća imali korist u vidu jačanja ekonomske moći njihovih malih poduzeća.

A "Parade ponosa" bi postale znatno manje privlačne liberalnim lijevim političarima kojima predizborne donacije i medijska potpora dobrim dijelom ovisi o ovakvim paradiranjima.