Bitka za Drvar

Dok partizani na području Čazme i Moslavačke gore, 60 kilometara od Zagreba provokacijama nastoje privući što veće snage NDH i Nijemaca, i dok Handžar divizija čisti partizane u istočnoj Bosni kako bi spriječila njihov prodor u Srbiju Tito se nalazi u okolici Drvara odakle zapovijeda svojim trupama. Nijemci su to doznali te, u svibnju 1944. pripremaju operaciju "Konjićev skok" kojom su pokušali uloviti Tita u Drvaru.

Dok se oni pripremaju Tito reorganizira i svoje obavještajne službe. Početkom 1944. godine u Titov štab došla je prva sovjetska vojna misija koju je predvodio Nikolaj Vasiljevič Kornjejev, general GRU-a (Glavnoe Razvjedivateljnoe Upravljenije /Glavna obavještajna uprava/), vojno-obavještajne službe zadužene za operacije u inozemstvu, u čijem se sastavu nalazila i Specnaza (Jedinica za specijalne namjene). Kornjejevljev zamjenik bio je general NKVD-a Anatolij Gorškov. U sastavu misije nalazili su se i posebni instruktori NKVD-a koje je predvodio general G. S. Grigorjev. Daljnja dva člana misije bili su Nikolaj Petrahavljev i G.S. Haritonjevkov, obojica obavještajci i veterani Španjolskog građanskog rata. Nakon njihovog dolaska osnovana je OZN-a (odjeljenje za zaštitu naroda) formirana 13. 5. 1944. u Drvaru kao politička policija za progon klasnih neprijatelja. Prvi šef OZNA-e Ranković (tada drugi čovjek u partiji) u Drvaru je izdao naredbu: "bez milosti, dopuniti kartoteke i proširiti popise za likvidacije. Novi širi popisi". Osnivanju su bila prisutna dva ruska NKVD-ovca. Burtakov i Fimofejev. Rankovićev zamjenik je po preporuci sovjetskog izaslanstva (William Klinger u knjizi „Teror narodu – povijest Ozne, Titove političke policije“) bio Svetislav Ćeća Stefanović koji je do tada bio instruktor CK KPJ u Pokrajinskom komitetu KPJ za Dalmaciju. Najviši kadrovi Ozne, poput Ivana „Steve“ Krajačića u Hrvatskoj i Ivana „Matije“ Mačeka u Sloveniji, uvježbani su od ranije u SSSR-u ili Španjolskome građanskom ratu po „specijalnoj liniji“. Većinom su bili suradnici posebne jedinice NKVD-a koja se zvala SMERŠ („Smerti špionam“), osnovane u travnju 1943. godine. Glavni zadatak SMERŠ-a bio je “likvidacija špijuna, izdajica, kolaboratora i defetista”.

Ozna je u svome sastavu na terenu svake republike imala nekoliko bojni. Voditelji su na obuku poslani avionima u SSSR gdje ih je NKVD obučio. Strijeljali su sve koji su bili imalo sumnjivi, koji su se priključili postrojbama NOVJ-e, a bili su sumnjivi, ili se nisu priključili ali su predstavljali moguće političke suparnike NOP-u. OZN-a je formirana pri Povjereništvu za narodnu obranu NKOJ (Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije). Prema zapovjedi Tita OZN-a je organizacija s jedinstvenom organizacijskom strukturom i metodama rada na teritoriju Jugoslavije. Organizirala je doušnike na teritoriju čitave Jugoslavije, a imala je 4 odsjeka.

Prvi odsjek bio je zadužen za rad u inozemstvu i na okupiranom teritoriju, koji je vodio Maksimilijana Baće.

Drugi odsjek je radio na oslobođenom teritoriju, koji je vodio Pavle Pekić.

Treći odsjek imao je protuobavještajne zadaće u NOV i POJ, koji je vodio Jeftimije Jefto Šašić.

Četvrti odsjek se bavio statističko-tehničkim poslovima, koji je vodio Mijat Vuletić.

Postavljeni su i šefovi Ozne na regionalnim razinama: Ivan „Stevo“ Krajačić, organizacijski sekretar CK KPH, postao je načelnik Ozne u Hrvatskoj; Ivan „Matija“ Maček, organizacijski sekretar CK KPS, postao je načelnik Ozne u Sloveniji; Uglješa Danilović, organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, postao je načelnik Ozne u Bosni i Hercegovini; Veljko Milatović, organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, postao je načelnik Ozne u Crnoj Gori; Bane Andreev, organizacijski sekretar CK KPM, postao je načelnik Ozne u Makedoniji; Slobodan Penezić „Krcun“, član PK KPJ za Srbiju, postao je načelnik Ozne u Srbiji.

Dok Tito jača svoje obavještajne službe Pavelić nema nikakvu obavještajnu službu. Prije godinu dana je smijenio Eugena Didu Kvaternika s mjesta šefa UNS-a koji mu je slao izvješća koja mu se nisu sviđala. Kako bi NDH ipak imala nekakvu obavještajnu službu ministar unutarnjih poslova Andrija Artuković osniva novu obavještajnu službu kao Glavno ravnateljstvo za javni red i javnu sigurnost (GRAVSIGUR). Ovu službu osnovao je od dotadašnjeg Ravnateljstva za javni red i sigurnost, (RAVSIGUR) dodavanjem novih ovlasti koje je do tada radio UNS. Međutim, u osnivanju Gravsigura Pavelić vidi ambiciju Artukovića za jačanje svoje moći, te preuzima zapovjedništvo nad tom službom. Na ključne položaje Pavelić postavlja svoje pouzdanike koji ništa ne znaju o obavještajnom radu osim da Paveliću serviraju informacije koje on voli čuti. Unutar Gravsigura djeluje više različitih obavještajnih odjela kojima upravljaju potpuno nestručni i politički podobni. U odnosu na Nijemce i Talijane djelovali su samo kao davatelji informacija, a ne i kao primatelji.

Tito je kao bivši obavještajac i likvidator NKVD-a puno znao o obavještajnom radu te je počeo jačati svoje službe. Jaka obavještajna služba bila mu je neophodna zbog kontrole sve većeg broja partizana među kojima je bilo sve više onih koji su prešli u partizane iz drugih vojnih postrojbi. Najviše je prebjega bilo iz četničkih jedinica, ali i mnogi domobrani. Četnici su prije propasti shvatili kako partizani pobjeđuju, te su se mnogi nakon zarobljavanja, a osobito nakon amnestije, dobrovoljno stupali u komunističke partizane. Prema knjizi američkog pisca Stephena Clissolda (Povijesni prikazi, zbornik sjećanja ratnih suboraca) u dvije amnestije od 17. kolovoza 1994. i 21. studenog 1944. u partizane je prešlo 264.000 četnika. Oni koji su pobjegli kući mobilizirani su u partizane krajem 1944. i početkom 1945. pri općoj mobilizaciji na područjima pod nadzorom partizana, što je iskoristilo njih više od 80%.

U Drvaru je pripremljena i Uredba vojnim sudovima, koja je potpisana 24. svibnja 1944. na Visu gdje je Tito pobjegao nakon Njemačkog desanta na Drvar. Uredba je imala 35 članaka, a 27. je glasio: „Kod ustanovljenja o delu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi odluku po slobodnoj oceni.“ Ovom uredbom Partija je ostvarila pretpostavke za neograničenu vlast u budućoj državi.

Važan posao OZNA-e je bila i kontrola svih Titovih suradnika koji bi mu mogli postati konkurencija, a njihova eliminacija je morala biti skrivena i od većine najbližih suradnika. Šef SKOJ-a Ivo Lola Ribar poginuo je 27. studenoga 1943. Prije rata bio je šef mladeži komunista, a bio je i u obavještajnoj mreži Kominterne koju su tada kodno zvali “Djed” u Moskvi. Do travnja 1942. Lola je sve izvještaje (“depeše”) slao Titu (“Valter”), a potom izravno “Djedu”. To znači kako ga je “Djed” u obavještajnoj piramidi izjednačio s Titom, a to se Titu zasigurno nije svidjelo. Sve izvještaje je potpisivao “kodnim imenom” Fischer! O tome je Tito (Valter) pisao Edvardu Kardelju, kolovoza 1942., koje mu je poslao s planine Cincar (iznad Glamočkog polja): “… Čini mi se da imate direktnu vezu s Djedom, pa bi bilo dobro da ga vi direktno o takvim stvarima uvijek informišete.” Lola je ubijen je na Glamočkom polju 27. studenoga 1943. pogođen iz aviona. Prije pogibije Lole iz Mostara je 7. studenoga 1943. pobjegao zrakoplov Dornier DO-17E iz zrakoplovne luke u Mostaru, te je sletio na partizanski teritorij, na Livanjsko polje. Prebjeglo je sedam domobrana, Džemil Bukovac, Krunoslav Kulušić, Viktor Tabaković, Petar Ercigonja, Vinko Putarek, Jure Grgić i Džemil Kažinić. Dvadeset dana kasnije, 27. studenoga 1943. zrakoplov izvidnik Heinkel He-46 koji je letio iz Banja Luke prema Splitu ugledao je prebjegli Dornier na Glamočkom polju, te ga uništio na uzletištu. Pri tome su poginuli Ivo Lola Ribar, major Robin Whetherley, potpukovnik Donald Knight, pukovnik Sava Kerković, potpukovnik Miloje Milojević je lakše ozlijeđen, a neozlijeđeni su ostali kapetan William Dikin, potpukovnik Vladimir Velebit (šef Lolinog osiguranja) i potpukovnik Milentije Popović.

Nekoliko dana prije “događaja na Glamoču”, u Jajce su spuštena tri ruska padobranca. Među njima je bila i Tanja (Nana) Šilović, agent NKVD-a od 1936., kćer dr. Srećka Šilovića, žena Otokara Keršovanija i Peke Dapčevića. Jesu li Rusi preko njih kontaktirali Lolu nema podataka, ali su to zasigurno mogli.

Tijekom istrage o tome Vladimir Velebit piše: “»henšl« leti iz Banje Luke do Glamoča skoro ceo sat”, što po njegovom mišljenju znači kako je isključena neka dojava radiovezom u Banja Luku i da je do napada došlo slučajno. Međutim, daljnji tijek istrage bio je usmjeren na potragu dojavnika, pri čemu se tvrdi kako “Glamočki aerodrom” tom prigodom nije bio osiguran, ni izvidnicima ni teškim strojnicama za obranu od mogućeg doleta neprijateljskog aviona. Suprotno tome William Dikin kasnije piše kako su izvidnici bili na okolnim brdima. Dikin je također napisao o Loli: “On bi vjerojatno bio jedan od vođa nove Jugoslavije.” Ako je ova Dikinova tvrdnja točna to bi onda značilo kako je protuzračnoj obrani naloženo ne djelovanje na avion. A to je mogao narediti i šef Lolinog osiguranja Vladimir Velebit.

OZN-a je istragu dovršila u srpnju 1944. na otoku Visu, te su uhićeni braća Rekveni, koja su navodno u zatvoru izvršili samoubojstvo. Nakon ove istrage Vladimir Velebit putuje u London (1. 5. do 20. 5.) kao šef vojne misije. U pratnji je i Mato Jakšić iz masonske loža Sloboda. Prije puta Velebit je unaprijeđen u čin general-majora, formalno kako bi mu se status misije dignuo na viši nivo, a možda i zato što je izdao Lolu kojeg je trebao čuvati.

Prilikom Njemačkog napada na Drvar Titova garda je desetkovana, a poginulo je i dvadeset engleskih i američkih časnika promatrača. Titove snage bile su oslabljene zbog gubitaka u neuspješnom osvajanju Srbije, pri čemu je i njegov ugled ratnog pobjednika opao. Operacija "Reselšprung" ("Konjički skok", odnosno Sedma neprijateljska ofenziva po partizanskoj terminologiji) započela je u ranu zoru 25. svibnja 1944. sa snažnom podrškom iz zraka. Na obližnjim brdima partizani su pružili jak otpor kako bi Titu dali vremena za izvlačenje. Specijalna jedinica 7. Š-brdske divizije prodrla je ranije, već 28. ožujka prema brdovitom, teško prohodnom šumovitom terenu, a 30. ožujka stigla je u mjesto Potoci.

Nakon desanta Tito je pobjegao južno, prema Grahovu, nastavio prema Kupresu, odakle je britanskim avionom odletio prema Italiji, da bi se nakon nekog vremena pojavio na otoku Visu. Pri ovoj operaciji poginulo je i zarobljeno 6.000 partizana. U Drvaru je boravio i sin britanskog premijera Randolph Churchill kao šef britanske vojne misije, ali se kao i Tito uspio izvući iz okruženja, te sa Kupreškog polja odletjeti u Italiju.

U to vrijeme Britanski RAF je potpuno dominirao zrakom, te su redovito letjeli iznad Bosne i istovarali oružje, streljivo, te raznu opremu uključujući i radio opremu, kako bi Tito mogao lakše komunicirati sa svojim snagama, a i ljude kada je trebalo. Nijemci su u Drvaru našli Titovu novu uniformu koja se tek sašila, te su nakon toga Zagrebom proširila informacija kako je Tito ubijen. Kako se on nakon desetak dana pojavio na Visu pustili su priču kako je to neki Britanski agent koji glumi Titovog dvojnika, a na Vis je došao preko Barija. Da je to točno teško je da bi ga prihvatili najbliži Titovi suradnici koji su bili uvjereni komunisti. Nedugo nakon toga Tito je otputovao i u Mosku, a teško je i da bi Staljin, koji je Tita osobno poznavao, britanskog špijuna prihvatio za vođu jugoslavenskih komunista. Priča bi imala nekog smisla da je taj novi Tito prikazan kao komunistički dvojnik iz Staljinove ekipe, što bi komunisti iz Titovog okruženja vjerojatno i prihvatili, kako ne bi pao borbeni moral među partizanima.

Zbog neuspješnog uništenja Tita Hitler je na osnovu svojih obavještajnih podataka imao dojam kako su iz Zagreba obavijestili Tita o ovoj operaciji, te je naredio da ubuduće hrvatske trupe ne sudjeluju u takvim operacijama.

Nakon operacije "Konjićev skok" Tito je promijenio težište svoga djelovanja. Više se usmjerio na međunarodnu politiku, dok je vođenje vojnih operacija prepustio drugima. Počeo je letjeti na sastanke sa svojim saveznicima, a većinu snaga iz Bosne je prebacio na druga ratišta, Jadran, Slavoniju i prema Srbiji. Nastojao je ne pomalo ometati, ali ne sprječavati Nijemce u povlačenju rušenjem mostova. U Slavoniji od ometanja prometa na željezničkim pravcima i pljački hrane za borce u Bosni. U trenutku kada se Rusi približavaju Rumunjskoj, težište Titovog djelovanja je postalo spriječiti prelazak Rusa preko Mađarske i rijeke Drave u Slavoniju. To naravno nije činio vojno, već uvjeravanjem svojih istočnih saveznika kako on može i sam, bez njihove pomoći ovladati ovim prostorom. Istovremeno je i Britance nastojao uvjeriti kako može ovladati Srbijom, te je u borbe uključio i njihove vojne saveznike, ali i dalje nije dozvolio iskrcavanje većih britanskih postrojbi na obalu. Britanci tada još uvijek nisu imali dovoljno snaga da se silom iskrcaju na Jadransku obalu u cilju obnove Jugoslavije, a procijenili su kako Mihailovićevi četnici nemaju snage pokoriti NDH. Zbog toga su procijenili kako je najbolje da komunisti obnove Jugoslaviju, što je značilo žrtvovati četnike, te pokušati političkim putem stvoriti državu u kojoj će zapad i istok imati podjednak utjecaj, što je dogovoreno u Jalti. Tamo je dogovoren utjecaj pola-pola pri čemu su Britanci mislili Srbija zapadu, a Hrvatska i Slovenija komunistima. Pri tome im je ipak bilo važnije spasiti Jugoslaviju nego osigurati demokraciju barem na polovini teritorija.