Tihomir Čuljak
Tijekom 15-og stoljeća mediteranski pomorci, na osnovu arapskih malih brodica sa latinskim jedrom (porijeklom iz Polinezije) uspijevaju napraviti nove brodove karake i karavele koje mogu ploviti uz vjetar. Ovakvi sve veći brodovi su otvorili put za plovidbu otvorenim morem Atlantika.
Napredak u tehnologiji dovodi do nastanka renesanse koja snažno razvija potražnju za luksuzom. To dovodi do porasta međunarodne trgovine, te napretka u kartografiji, navigaciji i brodogradnji.
Rast trgovine dovodi do naglog ekonomskog jačanja brodara i trgovaca, te dolazi do snažne konkurentske borbe između trgovaca iz pojedinih većih država. Zemlje Iberiskog poluotoka jačaju, dok se englezi osjećaju ugroženo. Utjecaj katoličke crkve opada, te se vladar Engleske Henrik VIII odlučuje odmetnuti od Rima kao vjerskog središta.
Nakon crkvenog razlaza sa Katoličkom crkvom sve više jača i neprijateljstvo prema katoličkim državama, ali i prema protestantskim. U svima njima Englezi vide konkurenciju.
Iako su prve kolonije osnovali Portugalci i Španjolci tome se pridružuju Englezi, Francuzi, i Nizozemci.
Zahvaljujući ratovima i mornarici tijekom 16.-og i 17.-og stoljeća Britanci preuzimaju primat na svjetskim morima, te nastaje Britansko Carstvo sa sve većim kolonijama.
Dok se Britanci šire morem Rusi i Austrijanci se nastoje širiti kopnom.
Zbog tehnološkog i ekonomskog zaostajanja Otomanskog carstva Rusija i Austrougarska se sve više šire prema Balkanu uzimajući Turcima njihov teritorij. Nakon Rusko - turskog rata 1768.- do 1774. i Kučukkainardžijskog mira Rumunjske kneževine Vlaška i Moldavija postale su gotovo nezavisne države, iako su formalno bile dio osmanskog carstva, a sultan je formalno bio suveren. Stvarno su postali vazali Ruskog Carstva.
Nakon mira u Campoformiju 1797. godine bivše mletačko područje na istočnoj obali Jadrana (osim Dubrovačke Republike) došlo je pod vlast Austrije, a otoci u Jonskom moru pripali su Francuskoj. Rusija, Osmansko Carstvo i Engleska nisu zadovoljne odlukama toga mira pa su saveznice u jonskom području proglasile ,,Republiku sedam otoka", stavivši je pod pokroviteljstvo Rusije.
Nakon Francuske revolucije najjači Britanski konkurent postaje Francuska i Napoleon.
Dolaskom Napoleona on želi Englezima presjeći put do Indije, te usput ukloniti Osmansku vlast. U tu je svrhu 1798.-1799. godine poduzeo pohod na Egipat i Siriju. To je dovelo do drugog koalicijskog rata protiv Francuske u kojem su Osmansko Carstvo i Rusija 1798.-1799. godine Francuskoj preoteli važne jonske otoke.
Jadran je Rusiju zanimao zbog njezinih planova usmjerenih protiv Osmanskog Carstva i balkanske politike. U tom cilju Rusija je u Crnoj Gori poticala crnogorske želje za proširenje na Boku kotorsku. Boka kotorska, kao i rusko interesno područje, a mirom u Campoformiju (1797 .) došla je pod austrijsku vlast.
Napoleon shvaća važnost Crne Gore za ostvarenje svojih ciljeva na Istoku, ali i Rusija jača svoje snage, te za Boku kotorsku osnivaju poseban ruski konzulat.
Godine 1803., nakon poraza u pomorskoj bitci kod Trafalgara Napoleon se odlučuje obračunati sa britanskim kontinentalnim saveznicima. Austrougarsku je porazio 1805. a 1806. Prusku, čime je prestalo postojati Sveto rimsko carstvo.
Slapanjem Požunskoga mira, sklopljenog 26. prosinca 1805. godine, Francuska je pobjednik u ratu, te obalu Jadrana preuzimaju Francuzi. To ne odgovara Rusiji zbog Boke kotorske koja je bila njezino interesno područje. Rusi se iz Boke nastoje proširiti na Dubrovnik i srednju Dalmaciju čime bi, uz osvajanje jonskih otoka ostvarila svoju težnju za uplovljavanjem u ,,topla mora".
Francuska vojska bi iz Dalmacije i ostalih posjeda na istoku Jadrana mogla preko Balkana krenuti na Dunav i Crno more, te tako ugroziti Rusiju s juga.
Rusija je okupirala Boku kotorsku (1806.), a i Austriji više odgovara da Boku preuzmu rusi nego francuzi.
Dok se velike sile tuku na obali, u unutrašnjosti Balkana dolazi do Prvog srpskog ustanka u Beogradskom pašaluku protiv Turaka. Ustanak traje od 1804. do 1813. a vodi ga Karađorđe koji je uspio osvojiti Beograd.
U to vrijeme Rusija je vodila i rat protiv Turske od 1806.- do 1812. oko kontrole Moldavije i Vlaške, pa se nisu mogli značajnije uplitati u srpsku pobunu. Zbog toga, a i zbog ponovnog ratovanja s Napoleonom Rusi se povlače iz Srbije 1812. godine. Karađorđe i veći broj drugih srpskih vojnika bježi u Austriju.
Za vrijeme ovog srpskog ustanka, Rusi su se sa svojom baltičkom flotom pojavili u Boki 28. veljače 1806. godine došavši u blizinu Novoga. Rusiji je u tom trenutku Boka bila točka iz koje je nadgledala događaje na balkanskom zaleđu, osobito u Beogradskom pašaluku gdje je trajao prvi srpski ustanak. Rusi su planirali uz pomoć crnogoraca pomoći ustanicima, te se spojiti s ruskim snagama koje su trebale doći sa sjevera, ali Francuzi pobijeđuju.
Mir između Francuske i Rusije sklopljen je u Parizu, 20. srpnja 1806. godine. Međutim, Rusija na nagovor Engleske nije ratificirala Pariški ugovor, te se nastavio rat Rusije i Francuske.
Sukobi su nastavljeni do potpisivanja Tilzitskog mirovnog ugovora 1807. godine. Rusi su u tom razdoblju, uz pomoć gusara provodili kontinentalnu blokadu istočne obale Jadrana, a Crnogorci su istovremeno pljačkali Konavle.
Uskoro, pomorsku blokadu Jadrana od Rusije preuzima Engleska koja ima jaču mornaricu.
Nakon pobjede nad Rusima kod Fridlanda 1807. Napoleon je ustanovio Kontinetalni sustav ekonomskog embarga Britanije. Nakon toga Jonsko otočje ponovno uzimaju Francuzi i priključili ga svojim Ilirskim pokrajinama.
Flota Ujedinjenog Kraljevstva 2. listopada 1809. godine pobijedila je Francusku flotu kod otoka Zakintos, te zaposjedaju otoke; Kefaloniju, Kiteru i Zakintos. Slijedeće godine Britanci su zaposjeli otok Lefkada, a Otok Krf ostao je pod Francuskom upravom sve do 1814. godine. Na bečkom kongresu 1814.- 1815. Jonski otoci predaju se Velikoj Britaniji kao protektorat, a 26. kolovoza 1817. donesen je otočki ustav, te je stvorena federacije od sedam otoka.
Nakon pobjede nad Napoleonom 1815. Britanija je zauzela siguran vodeći položaj u svijetu.
Drugi srpski ustanak je počeo 23. travnja 1815. i trajao je do 26. srpnja 1817., te je izborio uspostavu autonomije za Srbe unutar sustava turske uprave. Srbija je uspostavljena zahvaljujući Ruskoj pobjedi nad Napoleonom, kada su Rusi bili na vrhuncu snage, te su imali potporu svih vodećih europskih Sila.
Nakon Srba i Grci su podigli ustanak protiv Osmanskog Carstva 1821. godine, a on je trajao do 1929. nakon čega je došlo do građanskog rata za vlast. Tada je Velika Britanija, koja se bojala prevelikog Ruskog uticaja na grčke ustanike, organizirala Londonsku konferenciju 1832. godine, na kojoj su sudjelovali Francuska i Rusija. Grčka je međunarodno priznata na osnovi Mira iz Konstantinopola 1832. kojim je potvrđena potpuna neovisnost Kraljevine Grčke od osmanskog carstva. Time je Kraljevina Grčka postala prva potpuno neovisna država Grka od pada Bizanta pod Osmansko carstvo.
Kako bi potakli pobune protiv Turaka Rusi potiču sveslavensku ideologiju, a tome se pridružuju i Britanci kako bi oslabili Austrougarsku. Prvi sveslavenski kongres je održan u Pragu 1848. gdje je iznesena ideja federalizma u Austrougarskoj. Drugi sveslavenski kongres je održan u Moskvi 1867. ali bez Poljaka koji su se bojali Rusa.
Zbog krute centralističke politike koju je provodilo Rusko Carstvo po svim svojim marionetskim dijelovima Rumunji su 1848. podigli bunu, te traže ujedinjenje svojih pokrajina i veću samostalnost. To su dobili tek nakon ruskog poraza u Krimskom ratu od strane alianse u kojoj su bili Velika Britanija, Francuska i Otomansko Carstvo. Uz njihovu podršku Rumunji su se oslobodili ruske vlasti i 1859. izabrali kneza za obadvije kneževine. Rumunjska je i formalno dobila priznanje nezavisnosti nakon sudjelovanja u Rusko-turskom ratu 1877.-1878., a 1881. su proglasili kraljevinu.
Nakon oslobođenja Grka, Srba i Rumunja od Turske vladavine uz pomoć Rusije do ustanka je došlo i u Bugarskoj. Na području Bugarske došlo do Rusko turskog rata 1877.- do 1878. u kojem je obnovljena bugarska države kao kneževina. Kneževina Bugarska postala je samoupravni entitet, s osmanskim sultanom kao vrhovnim suverenom. Kneževina je nastala kao rezultat dogovora velikih sila na berlinskom kongresu u lipnju 1878.
Po prethodnom mirovnom sporazumu iz San Stefana između Ruskog Carstva i Visoke porte od 3. ožujka 1878., teritorij Kneževine je trebao biti znatno veći. Međutim, zbog straha Velike Britanije kako bi jedna velika država pod ruskim utjecajem mogla ugroziti britanske interese na Sredozemlju, oni se tome protive. Tome su se pridružile Austrougarska, Njemačka i Francuska, te je kneževina na novom mirovnom dogovoru u Berlinu znatno smanjena. Berlinskim kongresom je osnovana i Istočna Rumelija kao autonomna pokrajina unutar Osmanskog carstva, uz granicu Bugarske. Međutim, ta Rumelija 1885. ipak ulazi u sastav Kneževine Bugarske. Nezadovoljni time Srbi 1885. godine objavljuju rat Bugarskoj, uz podršku sa zapada. Nakon bugarske pobjeda u ovom ratu međunarodno je prihvaćeno ujedinjenja Istočne Rumelije s Kneževinom Bugarskom. Nakon ovog poraza srbijanska politika odustaje od Garašaninovih planova o širenju na bugarsko etničko područje, te se okreću prema zapadu.
Godine 1876. izmišljen je OTO motor, a 1885. napravljen je prvi učinkovit Daimlerov motor za cestovna vozila, čime je nafta postala najvažnija energetska sirovina čijom kontrolom se stječe moć nad čitavim svijetom.
Četiri godine nakon izuma OTTO motora, 1879. godine Bečkom konvencijom Srbija se obvezala sagraditi željeznicu i spojiti se s austrijskim, bugarskim i turskim željeznicama.
Britanija je 1882. okupirala egipatski Suez kao put do Indije, a 1883. je postala vlasnik cijele zone Sueskog kanala čime je preuzela kontrolu nad ovim geostrateškim putem.
Najveći izvori nafte nalazili su se na bliskom istoku pod kontrolom Otomanskog carstva i u Bakuu pod kontrolom carske Rusije. Naftni izvori u Perziji već tada su bili pod kontrolom Velike Britanije.
Značaj nafte u početku su shvaćali samo pojedinci koji su odmah višak kapitala počeli ulagati u dionice naftnih kompanija koje su se tada bavile proizvodnjom svijeća i petroleja za svjetiljke. Ulagali su također i u novu tehnologiju motora i pripadajuću kemijsku industriju.
Vrlo brzo nakon pojave kamiona sa dizel motorima Britanci počinju stvarati dugoročne planove o preuzimanju kontrole nad svijetom uz pomoć nafte, te spriječiti konkurentima dolazak do naftnih ležišta.
Po tim planovima potrebno je razbiti Tursko Otomansko carstvo i spriječiti stvaranje jake Arapske države koja bi imala monopol nad naftnim izvorima. Također je potrebno zaustaviti brzi razvoj Rusije dovođenjem nesposobnih političara na vlast. Uz to potrebno je sukobiti Rusiju i Njemačku kako bi se međusobno iscrpljivali u borbi.
Kako bi se i Rusiji i Njemačkoj blokirao put na Sredozemlje preko Balkana, Balkan je potrebno pretvoriti u bure baruta preko kojeg neće moći ići transportni putovi Rusija - Jadran, a ni Berlin - Beograd - Bagdad.
Od tada na Balkanu Britanci sve države nastoje sukobiti sa Austrougarskom i Njemačkom. Srbi su preko noći postali britanski strateški saveznici kojima je dodijeljena ulogu klina koji će onemogućiti kopneni transport nafte i ostalih visoko - profitabilnih roba od bliskog istoka prema Njemačkoj. Kako bi istovremeno spriječili izlazak Rusa na Sredozemlju napravljeni su i planovi za razbijanje Austrougarske, te Hrvate povezati sa Srbima. U takvoj multietničkoj državi uloga Srba bi bila blokirati put Nijemcima prema Jugu, a uloga Hrvata bi trebala biti blokirati Ruse na putu prema Jadranu.
Zbog ovoga plana Balkan je postao najvažnije geostrateško čvorište u Europi, gledano iz perspektive Britanskih interesa.
Godine 1889. jedna Njemačka skupina investitora je dobila koncesiju od Otomanskog carstva za gradnju željeznice kroz Anadoliju do Carigrada, a iste godine Njemačka financira gradnju Bagdadske željeznice koja je dovršena tek 1903. Godine 1889. ugovor je proširen na projekt Berlin - Bagdad za izvoz njemačke robe i uvoz nafte.
U studenome 1899. njemački kralj Wilhelm II posjetio je britansku kraljicu Viktoriju kako bi uključio i Englesku u projekt pruge Berlin - Bagdad. Engleska nije odbila, već je otezala kako bi Nijemce držala u neizvjesnosti, što je trajalo do izbijanja II svjetskog rata.
Godine 1903. izvršen je atentat na srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragicu, koja je imala veliki utjecaj na mladog kralja, a bila je pronjemački orijentirana. Njena pronjemačka orijentiranost nije odgovarala Francuzima i Britancima pa su organizirali kampanju lažnih glasina o njenoj sklonosti bludu. Nakon toga je skupina radikalnih srpskih oficira iz organizacije «Ujedinjenje ili smrt» poznatije kao «Crna ruka», organizirala atentat na nju i kralja.
Stvaranje ove organizacije zajednički su inicirali Velika Britanija i Rusija, a sastojala se od važnih pojedinca, pristalice ideje Velike Srbije. Organizirana je preko masonske lože «Ujedinjenje» preko koje je i kontrolirana, a snažan utjecaj na nju imala je i ruska tajna organizacija "Stotinu crnih". Crna ruka Rusima je trebala za osiguranje prodora prema Jadranu, a Velikoj Britaniji za neutralizaciju Nijemaca i izazivanje nereda na strateški važnom transportnom području Balkana. Preko ove terorističke organizacije, tj. njene podružnice za bosanski dio Austrougarske zvane “Mlada Bosna” Britanci su kasnije isprovocirali prvi svjetski rat.
Godine 1905. britanski agent Railly (Sigmund Georgijevič Rosenblum) je prijevarom otkupio pravo na bušenje nafte u Perziji od australskog geologa i istraživača D¨Arcyja.
Godine 1909. Mladoturci su zbacili s vlasti Sultana Abdul Hamida II.
Dana 28. 6. 1914. godine Britanske službe su, uz podršku ruske tajne organizacije “Stotinu crnih” uspjele su navesti pripadnika «Mlade Bosne» na ubojstvo austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda što je bio povod za Prvi svjetski rat koji je počeo 1.8. 1914. godine.
Britanski agenti provokatori nagovaraju Enver Pašu, osnivača turskog vojnog pokreta “mladoturci”, na savez s Nijemcima, a ne Britancima. Time su svoga saveznika Rusiju blokirali s juga, a istovremeno su dobili mogućnost za napad na Otomansko carstvo i okupaciju naftnih polja, što je bio njihov glavni strateški cilj. Kako bi se dokopali i Kaspijske nafte pokušali su osvojiti tjesnace Bospor i Dardanele, pod izgovorom kako žele deblokirati Rusiju s juga. Tu su iskrcali velike Australske i Novozelandske vojne snage kod Galipolja, ali zbog snažnog Turskog otpora u tome nisu uspjeli. Uspjeh je bio jedino u tome što su Turcima vezali velike snage za ovo bojište, te tako oslabili druga bliskoistočna bojišta.
U 6. mjesecu 1916. počela je pobuna Arapa protiv Turske što je organizirala Velika Britanija preko svog agenta poznatog pod imenom «Lavrenca od Arabije». On je uz pomoć muslimanske sljedbe Vahabita koje je naoružao, organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka, te srušio Otomansko carstvo.
Dok se Francuska i Rusija borila s Njemačkom i Austrougarskom Britanci su 1.400.000 vojnika prebacili na bliski istok kako bi oteli naftna područja od Turske.
U Prvi svjetski rat Rumunjska je 1916. ušla na strani Antante, u zamjenu za francusko - britansko obećanje teritorijalnog proširenja na transilvaniju, ako dozvoli transport ratnog materijala za Rusiju.
Britanci su postali pobjednici prvog svjetskog rata zahvaljujući ogromnim kreditima od američkih banaka J.P.Morgan & co, čime je najveći dobitnik, na njihovu žalost, postala Amerika, samo joj je trebalo desetak godina za izgradnju mornarice kojima bi svoje dobitke i preuzela.
Nakon prvog svjetskog rata Habsburška Monarhija je razbijena kako bi se dugoročno oslabio Njemački utjecaj u području srednje Europe, a Srbija je nagrađena djelovima susjednih država čime je ojačan bedem između Njemačke i bliskoistočne nafte.
Stvaranjem Jugoslavije stvorena je nestabilna i nesamostalna, Britanskom interesu podložna država na sjecištu puteva Berlin – Beograd – Bagdad, te Rusija Jadransko more. U toj državi Britanci su uvijek mogli naći saveznike među pravoslavnim Srbima kad je trebalo ugroziti Njemačke interese, te među katoličkim Hrvatima kad je trebalo ugroziti Ruske interese.
Vrlo brzo počele su pripreme za nastavak rata za naftu.
Najveći financijer Hitlera bio je mason, Sir Henri Deterding naturalizirani britanski “poslovni čovjek” i agent britanske tajne službe, koji je stvorio Royal Dutch Shell, te organizirao angloamerički naftni kartel. Značajnu pomoć u iznosu od trideset milijardi ondašnjih francuskih franaka, Hitler je dobio i iz “tajnog fonda Treće republike” u kojoj su tada na vlasti bili francuski socijalisti. Hitler je taj novac djelomično iskoristio za svoju predizbornu kampanju, a većim djelom za stabilizaciju Njemačke valute.
Sedam godina nakon dovođenja Hitlera na vlast i uspješnog pokretanja novog kruga rata, novi britanski Premijer Churchill naređuje financiranje terorista širom Europe. Dana 19. 7. 1940. izdao je pismenu zapovijed za osnivanje Specijal Operation Executive, odjela za obuku i vođenje terorista, a misiju te organizacije sažima u naredbu: «Zapalite Europu». U mnogim državama ovi britanski agenti su počeli organizirati terorističke napade na civilne ciljeve i pobune pod krinkom komunista kako bi raširili nepovjerenje Hitlera prema Staljinu, iako su pravi komunisti poštivali Staljinovu naredbu o potpomaganju Hitlerovih osvajanja. Najveći uspjeh ove britanske operacije su demonstracije u Beogradu i rušenje Jugoslavenske vlade, nakon što je potpisala pakt sa Hitlerom. Demonstracije je organiziralo oko 200 britanskih agenata koji su djelovali na teritoriju Jugoslavije pod krinkom komunista. Zbog toga je Hitler morao osvajati i Jugoslaviju.
Nakon njemačke okupacije Grčke 1941. godine, kralj je s vladom pobjegao u Egipat kojeg su držali Britanci.
Britanci su već sredinom rujna 1941. podmornicom s Malte poslali vojno-obavještajnu delegaciju na teritorij Crne Gore. U Sv. Stefanu dočekali su ih Milovan Đilas, Arsa Jovanović i Mitar Bakić, te ih odveli u Titov štab gdje su oni ostali kao Titovi vojni savjetnici. Draži Mihailoviću je ovo doznao, te je shvatio kako britanci istovreno igraju na više "karata", a to mu je iz Londona dojavio i njegov vojni obavještajac.
Britanci su za cilj imali opstanak Jugoslavije, te su se infiltrirali u razne političke stranke i pokrete, a kad je počeo rat cilj im je postao izazvati što veći nered u Njemačkoj pozadini. Njihovi najbolji stručnjaci za strateško planiranje predviđali su sve moguće scenarije po kojima bi se rat mogao razvijati, te su ubacivali svoje agente u sve strukture; četničke, partizanske, ustaške i druge, kako bi pri svakom scenariju mogli u što većoj mjeri ostvariti svoje geostrateške interese. Stoga su širom Jugoslavije odmah po Njemačkom napadu organizirali preko 20 vrsta raznih odreda; četnički, dobrovoljački, rezervistički, kraljevski, gardijski i td., a koje su sačinjavali uglavnom Srbi, Židovi, Slovenci i Jugoslaveni.
Istu politiku razvoja nereda u Njemačkoj pozadini Britanci i Rusi su pokušavali i u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Francuskoj, ali u tom nisu imali gotovo nikakvog uspjeha, pošto tamo nisu mogli naći puno budala i fanatika koji bi goloruki ratovali protiv, u tom trenu, najjače svjetske sile, te pošto tamo nije bilo talijana koji bi ih potajno naoružavali.
Na kraju rata, u Koruškoj se početkom svibnja 1945. našlo oko dva milijuna vojnika poraženih vojska (Hrvati, Slovenci, Srbi, Albanci, Kozaci, Nijemci...) i onih koji su ih slijedili, civila, žena i djece. Hrvata, vojnika i civila je bilo čak pet stotina tisuća. Najveći broj njih našao se u zoni koja je bila pod nadzorom Britanaca, a tek manji na sjeveru pod nadzorom Amerikanaca. Britanci su izručili Hrvate jugoslavenskoj, Titovoj armiji, a Kozake Rusima, nakon čega su počela masovna ubijanja. Neki hrvatski časnici su se uspjeli spasiti zahvaljujući bugarskim vojnicima.
Ustaše su se kao i Srpski i Crnogorski četnici, te Albanski i Bugarski antikomunisti povlačili zahvaljujući britanskim obavještajnim glasinama o pregrupiranju i zajedničkoj borbi protiv komunizma, što su Britanci širili kao ratnu varku kako bi svojim saveznicima partizanima olakšali pobjedu. Na ovu ratnu varku nisu nasjeli jedino grčki antikomunisti, te je zahvaljujući tome, nakon nekoliko godina teških borbi, demokracija u Grčkoj spašena.
Zahvaljujući Titovoj spremnosti za sudjelovanje u britanskim i talijanskim strateškim igrama na teritoriju Jugoslavije ubijeno je oko 1.000.000 ljudi (duplo više nego Amerikanaca i Britanaca zajedno u cijelom II svjetskom ratu), dok je Nijemaca i Talijana poginulo tek oko 30.000 u borbi (nakon rata većina zarobljenika je također pobijena). Na jednog okupatorskog vojnika poginulo je oko 3.000 Jugoslavena, najviše Hrvata (katolika i muslimana), pošto su se većinom borbe vodile na teritoriju NDH koji je postao najviše razoren prostor Europe nakon Njemačke i Staljingrada.
Nakon rata Britanci su nastojali Tita što više vezati uz sebe, te su mu čak i ženu Jovanku prije sklapanja braka pozvali u Veliku Britaniju kako bi se naučila diplomatskom ponašanju i engleski jezik, te je tom prilikom 6 mjeseci boravila u kući Britanskog ministra Antony Edena koji je po funkciji i formalni šef MI6.
Nakon rata Amerika je postala dominantna sila kojoj je pripala većina svjetske nafte, a uz pomoć kredita preuzimali su vlasništvo nad svime ostalima. Britanske, Francuske, Njemačke i Japanske kolonije su formalno postale samostalne države, u kojima su stvarnu gospodarsku moć zadržale angloameričke multinacionalne kompanije.
Iako se Tito vrlo brzo odupro utjecaju Britanaca, te izgradio sustav osobne diktature, Britanci su mu nastavili pomagati pošto je osiguravao njihovu glavnu geostratešku investiciju na Balkanu, a to je Jugoslavija. Velikim darovima, preko Tita sačuvali su djelomični nadzor i nad svojim bivšim kolonijama tako što su preko njega prikriveno upravljali pokretom nesvrstanih koji je imao ulogu spriječiti podpadanje ovih država pod utjecaj SAD-a, ili SSSR-a. Više im je odgovaralo da njihove bivše kolonije budu formalno samostalne, nego da uđu u sferu utjecaja bilo koje nove velike sile.
Sredinom 80-ih Gorbačov je počeo sa zapadom pregovarati o uvođenju demokracije u komunističke države, pod uvjetom da nitko od pripadnika komunističke elite ne smije odgovarati za svoje pljačke i zločine, te da pripadnici te elite moraju postati nova klasa kapitalista. Zapad je na to pristao, te se komunizam sve brže počeo raspadati.
To su primijetili i pripadnici beogradske političke elite, te su počeli zagovarati uvođenje elemenata kapitalizma, s tim što bi oni trebali biti najvažniji kapitalisti. Za procjenu svojih mogućnosti angažirali su Srpsku Akademiju Nauke i Umetnosti (SANU). Akademici SANU su dogovorili suradnju sa Američkim i Britanskim strateškim službama, ali im prioritetni ciljevi nisu bili isti. Za SANU cilj je bio stvoriti veliku Srbiju, a za Američke i Britanske službe cilj je bio srušiti komunizam.
U jesen 1990. admiral Mamula posjetio je London, general Blagoje Adžić Pariz, a admiral Stane Brovet Moskvu da bi procijenili na koji bi način Međunarodna zajednica odgovorila na vojni udar u Jugoslaviji. “Armija je zaključila da se Velika Britanija i Francuska ne bi protivile.” Rusija je pozdravila plan, iako je jasno stavila do znanja kako takvu akciju neće javno podržati. Englezi su Mamuli obećali kako će ga podržati u ulozi «novog Tita», iako su to već obećali i Anti Markoviću.
Iako su Britanci i Amerikanci nastojali spriječiti raspad Jugoslavije Hrvatska i Slovenija su se 1991. u ratu osamostalile.
Nakon toga, 1992. počeo je rat u BiH gdje su se vrlo pojavile tri sukobljene vojske, Srpska, Hrvatska i Muslimanska. Britanci i Francuzi su u početku podupirali Srbe, a nakon sukoba između Hrvata i Muslimana počeli su pomagati i Muslimane, vjerujući kako će nakon njihovog iscrpljivanja Srbi lakše obnoviti Jugoslavije. Nijemci su pomagali Muslimane kako bi održali što bolje odnose sa naftom bogatim islamskim državama.
U sukobe su se uključili i muslimanski dragovoljci, Muđahedini iz muslimanskih zemalja. Obuku im je davao Britanski SAS, a većina pripadnika SAS-a bila je angažirana na zadatku sukobljavanja Muslimana i Hrvata. Britanske jedinice su se rasporedile uglavnom u srednjoj Bosni gdje su izmiješani živjeli Hrvati i Muslimani. Odmah nakon toga Britanci su počeli intenzivirati realizaciju plana sukoba Hrvata i Muslimana po metodi »zavadi pa vladaj«.
Prije operacije Ljeto 95. na dinarsko-livanjskom bojištu koja je imala cilj spriječiti pad Bihaća britansko-francuske snage za brzu intervenciju, pokušale su spriječiti operaciju, ali je general Gotovina spriječio njihov raspored na Dinari. I prije operacije "Oluja" britanske snage su nastojale rasporedit svoje snage za brzo djelovanje iz Bosne u Hvatsku, kako bi spriječili "Oluju". Radilo se o specijalnih motoriziranim britanskim i francuskim postrojbama koje su nekoliko mjeseci ranije iskrcane u luci Ploče odakle su otišle u BiH rasporedit se na linijama gdje su Srbi bili slabi, ali su ih snage HVO-a u tome spriječile.
Nakon završetka rata Britanci su i dalje, preko medija, udruga, kupljenih hrvatskih političara i međunarodnih organizacija nastojali što više naštetiti razvoju Hrvatske države, a sve u cilju obnove Jugoslavije.
Osnovni način djelovanja im je korupcija, financiranje političkih kampanja pojedinih stranaka ili pojedinaca, te financiranje raznih medija, udruga, te osobito ekoloških pokreta.
U financiranju političara i stranaka najčešće koriste domaće poduzetnike koji daju novac, a za uzvrat dobivaju posebne pogodnosti u poslovanju sa britanskim kompanijama širom svijeta.
Stranke i pojedince koje novčano i medijski pomažu obično imaju zadatak spriječiti nepoželjne stranke i političare na putu prema Saboru i Vladi. Takvim operacijama uspjeli su 2000. godine na vlast dovesti Mesića, koji je nekoliko mjeseci prije izbora imao samo 2 posto podrške.
Za vrijeme vlasti Račana i Mesića, uz pomoć lijeve frakcije HDZ-a uspjeli su ukloniti državotvorne i nekorumpirane pojedince iz te stranke, nakon čega su i pojedince iz te stranke počeli pomagati.
Za vrijeme Milanovića na vrijeme su primijetili kako bi na vlast mogli doći Karamarko i Brkić pa je počelo financiranje nove stranke Mosta, koja je dobila zadatak spriječiti dolazak Karamarka na mjesto predsjednika Vlade, ti Brkića na mjesto ministra unutrašnjih poslova.
Nakon uspjeha u tom zadatku financiranje Mosta je prestalo, te su se u medijima počeli svakodnevno pojavljivati ankete koje pokazuju ogromnu popularnost stranke Pametno i Start. Ovim strankama su planirali ojačati lijevu projugoslavensku politiku, ali zbog propasti ovih stranaka na izborima za EU plan im je propao.
Odmah potom mediji su počeli pisati o anketama po kojima je nezavisni kandidat za predsjednika Škoro najpopularniji na desnici. Škoro kao kandidat se pojavio kako bi se srušila Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.
Protiv nje su se udružili pojedini savjetnici koje je otpustila, ljevica koja je ne može smisliti što je skinula Titovu sliku sa Pantovčaka, Rusi zbog toga što je progurala ulazak Hrvatske u američki projekt LNG terminala, Bošnjaci i njihovi lobisti zbog toga što je u BIH razbila koaliciju između Srba i Bošnjaka, te Britanci koji na vlasti žele nekog tko je zagovornik obnove Zapadnog Balkana.
Svima njima bi bilo najdraža kada bi u drugi krug izbora ušli Škoro i Milanović, a nakon toga bi prestalo financiranje medija koje podupiru Škoru, a pojavile bi se mnogobrojne informacije koje kompromitiraju Škoru.
Jedina obrana protiv takvog udruženog antikolindinog zajedničkog djelovanja je u javnost iznijeti sve skrivene podatke o Škori, ali samo istinite kako se ne bi mogao prikazati kao žrtva. Također bi Škoru, koji vjerojatno i ne zna tko ga sve podupire, što češće pitati što misli o LNG terminalu, te o mogućoj srpsko - bošnjačkoj koaliciju u BIH, ako bi se razbila trenutna koalicija Čović - Dodik. Trebalo bi ga pitati i o inicijativi Tri mora, jačanju vojske, nabavci aviona i drugim problemima u kojima Predsjednik ima ovlasti, a ne samo o onom što on propagira iako predsjednik nema nikakve ustavne ovlasti da po tim pitanjima nešto odlučuje.
Iako Britanci na Balkanu nemaju svojih velikih ulaganja njihov osnovni cilj na Balkanu je sabotiranje Njemačkih i Rusih interesa.
Nakon Brexita ta njihova politika će se dodatno pojačati. Nastojat će nas stalno zavađati sa Nijemcima, Rusima, ali i Amerikancima.
Jedini način za suprotstavljanje britanskim igrama je Nijemcima, Rusima i Amerikancima omogućiti slobodno ulaganje u Hrvatskoj, ali isključivo na komercijaloj osnovi, bez mogućnosti stjecanja bilo kakvog monopola.
U slabljenju britanskih mogućnosti sabotiranja potrebno je spriječiti dotok novca novim strankama i novim nezavisnim kandidata bez ikakvoga političkog iskustva.
U tom cilju trebalo bi donijeti zakon po kojem bi banke trebale preko interneta javnosti otvori pogled na žiroračune svih udruga koje dobivaju novac od države, državnih poduzeća, ili ga prikupljaju na dobrotvornim akcijama. Udruge koje ne bi bankama dale privolu za takvo otvaranje žiroračuna ne bi smjele dobivati sredstva od države, ili organizirati javne dobrotvorne akcije.
Mediji također ne bi smjeli dobivati nikakvu pomoć od države i državnih poduzeća kako novinari ne bi dobivali plaću iz državnih poticaja, a istovremeno pisati po narudžbi privatnih naručitelja koji plaćaju u gotovini. Medijske kuće bi trebale živjeti od čitatelja i onih koji se legalno reklamiraju, a ne od onih koji skrivaju svoje donacije.
Političkim strankama bi također trebalo ukinuti financiranje na račun države.
Tada bi morale puno više napora uložiti u prikupljanje legalnih donacija koje dolaze na žiroračune stranaka, te bi ilegalne donacije koje završavaju u džepovima pojedinaca postale manje značajne, te samim time i manje utjecajne na politiku koju vode pojedine stranke i pojedinci.
Dugoročno, za smanjenje mogućeg utjecaja stranih država, osobito Velike Britanije na izborne procese u Hrvatskoj potrebno je snažno smanjiti utjecaj izvršne vlasti vlasti na zakonodavnu vlasti i na sudsku vlast.
Ove tri grane vlasti su ustavno razdvojene, ali zbog izuzetno lošeg izbornog zakone predsjednici stranaka presudno odlučuju o karijerama pojedinaca u sve tri grane vlasti.
Samim time oni odlučuju i o tome tko će doći na pozicije. Ne samo u izvršnoj već i u zakonodavnoj i sudskoj vlasti.
Predsjednici Vlade, ili države moraju imati moć predlagati ministre kako bi vlada bila stabilna, ali kada oni žele utjecati na rad sabora, ili sudova tada oni ne jačaju državni sustav već ga slabe i pretvaraju u autokraciju.
Uvođenjem tri preferencijalna glasa u izborni zakon znatno bi ojačao utjecaj birača na rezultate izbora, te bi samim time utjecaj izvršne vlasti na zakonodavnu vlast bio znatno manji.
Uvođenje obaveznih predizbora u same stranačke statute moć bi se oduzela predsjednicima stranaka, te bi moć došla u ruke samom članstvu pojedinih stranaka. Da bi predizbori bili efikasni oni bi se trebali održavati prije svih izbora na svim nivoima. Svaki član stranke koji skupi 5 posto potpisa morao bi imao pravo kandidirati se na svim izborima, a poredak na listi bi se trebao određivati prema dobivenim glasovima svih članova stranke.
Uvođenjem većinskog izbornoga sustava gdje se na svakoj izbornoj jedinici bira jedan zastupnik moć bi se potpuno oduzela uskim stranačkim vodstvima, te bi se preselila u ruke birača. Osobna sposobnost svih zastupnika bila bi puno veća pošto se ne bi moglo dogoditi da u sabor dođe neki maloumnik, samo zato što je bio drugi na listi. Tada bi se i moć miješanja stranih službi u izborni proces potpuno marginalizirala. U saboru koji bi bio izabran na takav način sve strane službe, ili lobiji koji žele progurati neki zakon morali bi potplatiti svakog zastupnika pojedinačno, te im ne bi bilo dovoljno potplatiti samo predsjednika stranke.
Tek sa ovakvim zakonskim promjenama Hrvatska država bi stekla imunitet od neprijateljskog stranog, najčešće britanskog utjecaja na budućnost države.
Oznake
Izdvojeni tekstovi
