Fašistička gospodarska politika

Fašizam je ideološki pokret nastao na naslijeđu francuske revolucije, kao i lenjinističkog komunizma, nacionalnog sidikalizma, te rasizma koji je najučinkovitije prije prvog svjetskog rata širio i isticao britanski agent, Englez Houston Stewart Chamberlein, savjetnik njemačkog Cara Wilhelma.

Fašisti su propagirali ujedinjenje svoje naciju kroz totalnu državu koja treba potpuno mobilizirati nacionalnu zajednice kroz revolucionarni politički pokret sa ciljem usmjeravanja nacije prema nacionalnoj obnovi i stvaranju nacionalne imperije. Fašisti su u državi vidjeli sredstvo za osiguranje moći, te su smatrali kako država sve smije i može. Za razliku od komunista umjesto klasne borbe usmjerili su se na sukob između naroda i rasa, sa ciljem postizanja autoritarnog osiguranja nacionalne samodostatnost i neovisnost kroz protekcionističku i intervencionističku ekonomsku politiku.

Do frakcionaškog idejnog odmaka od socijalista i komunista fašisti su došli zbog, već tada dokazane, neefikasnosti marksističke ekonomske teorije, pa su umjesto nje za znanstvenu osnovu svoje ideologije prihvatili biološko znanstvenu teoriju takozvane eugenike. Teoriju je, na osnovu Darwinove teorije razvoja vrsta, osmislio Darwinov nećak Francis Galton, a razradili i proširili su je neki tzv. humanistički američki «znanstvenici» eugeničari poput Madisona Granta, Charlesa Devenporta i Herriyja Laughlina, financirani od angloameričkog naftnog lobija. Teoriju su vrlo brzo prihvatili i komunisti u Sovjetskoj uniji koji su počeli čak i eksperimentirati sa križanjem čovjeka i majmuna.

Ovim biološkim znanstvenicima dobro su poslužile i teorije pojedinih filozofa kao što je Hegel koji je narode dijelio u povijesne i nepovijesne, te je u povijesne ubrajao one koji su u tom trenutku imali svoju državu i bili industrijski najrazvijeniji, a u nepovijesne je ubrajao sve koji su bili okupirani od Otomanskog, ili Austrougarskog carstva i koje je nazivao «slomljenim ostatcima barbara».

Takvu podjelu naroda prihvatili su Marx i Engels, te su ih nazivali "narodi koji nikada nisu imali vlastitu povijest, narodi koji su od prvog trenutka otkada su se popeli na najsiroviji civilizacijski stupanj podjarmljeni od stranaca, ili koji tek podjarmljivanjem bivaju privedeni civilizaciji, nemaju sposobnost preživljavanja, i nikada ne će postići vlastitu samostalnost."

Od ovakvih rasističkih stavova, početkom 20. stoljeća nastale su znanstvene teorije o rasnoj superiornosti u čemu se posebno se istakao Britanski agent, Englez Houston Stewart Chamberlein, Ovaj britanski agent je uspio postati savjetnik njemačkog Cara Wilhelma, i nagovarao ga je na ulazak u 1. svjetski rat, kako bi britanci dobili priliku nijemcima uzeti njihove kolonije i naftna polja u Africi. Prvi je u Njemačkoj 1903. u knjizi «temelji devetnaestog stoljeća» zagovarao ideje koje je kasnije prihvatio Njemački nacionalno socijalistički pokret. Nakon njega Oswald Spengler 1918. izdaje knjigu «propast zapada», a 1932. esej «Čovjek i tehnika». U ovim djelima on objašnjava kako je povijest borba grabežljivih zvijeri, te da pobjeđuje najjača zvijer. Po njemu tehnika se razvija iz osvajačkih pobuda … jer čovjek je grabežljiva zvijer.

Na osnovu ovakvih znanstvenih teorija pojavili su se filozofi koje su iz svih nabrojanih filozofskih i znanstvenih teorija počeli slagati političku ideologiju, u čemu se osobito istakao Talijan Filipo Tommaso Marinetti, ratni dopisnik iz balkanskih ratova, avanturist, ratni agitator i jedan od osnivača Musolinijevog agresivnog «fašističkog pokreta u borbi», koji se osobito isticao propagiranjem nove mehaničke civilizacije, osobito bombardera. Za svoj rad 1919. nagrađen je članstvom u talijanskoj akademiji, a slijedeće godine odlikovan je medaljom "legijom časti" koju su mu dodijelili francuski radikalni socijalisti.

Teoriju eugenike su vrlo brzo prihvatile pojedine europske frakcije komunističke internacionale razočarane ekonomskom neefikasnošću Lenjinove Ruske države, kao što su talijanski fašisti, i njemački nacionalni socijalisti. Te ideje je prigrlio i talijanski ljevičarski novinar Benito Mussolini. Kao marksist od rane mladosti, nakon završetka gimnazije počeo je propagirati komunizam u socijalističkim glasilima, te je vrlo brzo postao jedan od istaknutih vođa talijanskih socijalista. Početkom 1 svjetskog rata zalaže se za ulazak Italije u rat na strani Francuske, Britanije i Rusiji, za što je tajno dobivao velike količine novca od britanske vojne obavještajne službe MI5. Nakon rata osnovao je pokret koji je dobio ime po snopu pruća sa sjekirom u sredini - fasces - starom rimskom simbolu discipline koja znači "snop".

Fašizam i nacionalni socijalizam je podrazumijevao ubijanje duševnih bolesnika i mentalno ograničenih osoba, što su mnogi zapadni političari javno podupirali, a znanstvenici javno opravdavali. U svojoj brutalnosti njemački nacionalni socijalisti su se pokazali puno efikasniji od talijanskih fašista zahvaljujući ponajprije velikom utjecaju katoličke crkve koja je imala veliki utjecaj na talijanski narod, te zbog toga talijani nisu mogli otvoreno i javno bezrazložno ubijati ljude druge nacije ili vjere, bez dokazane krivnje za nešto.

Na osvojenim terenima sljedbenici fašizma postupali su sa ljudima koji nisu pripadali u njihov kolektivitet jednako brutalno kao i komunisti, ali su bili daleko neučinkovitiji u prikrivanju svoga terorizma pošto nisu znali tako uspješno kao komunisti zlo prikazivati kao dobro. Zbog te neučinkovitosti u prikrivanju istine fašizam je u Italiji na vlasti samo 21 godinu, zahvaljujući i ratnom porazu.

Prikriveni fašizam postojao je i u Americi gdje je segregacija Indijanaca, crnaca i Japanaca bila normalna stvar. Fašizam u većini svijeta je stvarno dokinut tek polovicom dvadesetog stoljeća kad su genetičari praktičari nepobitno ustvrdili kako svi ljudi potječu od istog pretka. Pritisnuti tim činjenicama norveški i švedski politički vjernici u eugeniku su konačno shvatili kako im Laponci ne mogu pokvariti nordijsku rasnu čistoću, te su ukinuli prisilnu sterilizaciju Laponskih žena, a Australski fašisti su pritisnuti istim činjenicama šezdesetih godina dvadesetog stoljeća morali dokinuti praksu prisilnoga oduzimanja aboriđinske djece.

Unatoč tim činjenicama fašizam je postao medijsko politička etiketa namijenjena za obilježavanje političkih protivnika u čitavom svijetu, osobito u malim državama, a komunisti su se od Frankovog vojnog udara u Španjolskoj počeli nazivati antifašisti, iako frankisti nikad nisu propagirali fašizam, niti su prihvatili ideje rasne čistoće.

Za razliku od fašista i nacionalnih socijalista koji su nastojali istrijebiti i pokoriti rasno "niže" narode frankisti su nastojali istrijebiti samo komuniste kao ruske špijune i masone kao britanske špijune. U toj borbi španjolski general Franco se morao boriti protiv komunista koji su imali podršku Rasa zbog ideoloških razloga, kao i Francuza i Britanaca koji su samo željele zauzeti Španjolske kolonije. Zbog toga je imao podršku talijanskih fašista i njemačkih nacionalnih socijalista koji su podržavali vojnu vlast u Španjolskoj samo kako bi naštetili Britancima i Francuzima.

Fašizam kao ideologija propagira diktatorsku vladu lenjinističkog tipa, tj., centraliziranu kontrolu nad privatnim poduzetništvom, represiju nad svakom opozicijom, s tim što su mržnju prema bogatijima zamijenili mržnjom prema drugim nacijama, a organizacijski je nastao kao frakcija Kominterne, tj., svjetskog komunističkog pokreta. Kao i komunizam, osnovni filozofski temelj mu je kolektivizam, s tim što su fašisti odustali od svjetskog radničkog kolektivizma temeljenog na marksističkoj ekonomskoj teoriji, ali su zadržali kolektivizam lenjinističkog tipa zbog dokazane efikasnosti u stjecanju i održavanju moći, s tim što su za osnovu kolektivizma umjesto klase uzeli naciju, a kontrolu nad kapitalom su nastojali prepustiti velikim korporacijama u formalno privatnom vlasništvu pod nadzorom fašističkih pouzdanika.

U Italiji, sve urednike svih novina imenovao je osobno Mussolini, a nitko tko nije imao pismeno odobrenje partije nije se mogao baviti novinarstvom. Zabranjeni su radnički štrajkove u cilju zaštite interesa krupnih korporacija i zemljoposjednika. Sva velika trgovačka društva su integrirana u veliki korporativni sustav. Svi talijani su bili učlanjeni u različite profesionalne organizacije ili korporacije koje nadzire vlada, na isti način kao što su u komunističkim državama svi bili članovi raznih organizacija pod nadzorom partije.

Stvaranje velikih privatnih monopolskih, duopolnih, ili oligopolnih korporacija ostvareno je uz pomoć ciljanih državnih narudžbi. Svojim financijerima je omogućio jeftinu kupnju brojnih industrija koji su do tada bili u državnom vlasništvu, ali je uskoro i njih stavio pod snažnu državnu kontrolu. Poslovi na velikim infrastrukturnim projektima financiranim od strane države i državnih institucija dodjeljivani su samo poduzetnicima koji su financirali fašističku stranku, te su takve korporacije doživjele veliki i brz razvoj. Čak ni dobavljači velikih korporacija nisu mogli biti oni koji ne pripadaju fašističkom pokretu. Mali neovisni poduzetnici su mogli opstati samo ako svoje proizvode, ili usluge prodaju krajnjim fizičkim korisnicima.

Ovakav korporativni fašistički kapitalizam pokazao se vrlo efikasan u izgradnji velikih infrastrukturnih objekata kao što su ceste, željeznice, vodovodni sustavi i slično. Sve ove velike investicije su financirane primarnom emisijom novca u optimalnoj količini, pošto bi prevelika količina novca usmjerena u plaće i mirovine izazvala inflaciju. (Na isti način je Hitler financirao oporavak njemačke, pošto je primarnu emisiju iz kupovine deviza za isplatu ratnih reparacija usmjerio u investicije. I Roosevelt je svoj New Deal finacirao tiskanjem dolara čime je ukinuo deflaciju i zaposlio nezaposlene. I moderne monetarne politike koje imaju za cilj ostvarenje pune zaposlenosti, a ne samo stabilnost cijena i tečajeva također količinu novca prilagođavaju potrebama investitora u realna dobra i infrastrukturu, a ne samo za ostvarenje bankarskih interesa.) Fašisti su na taj način dokinuli nezaposlenost i suzbili gospodarsku krizu, pošto je to vrlo jednostavna metoda za suzbijanje nezaposlnost, ali funkcionira samo dok se infrastruktura ne izgradi i do zadnjeg sela, te pod uvjetom da se tiskanim novcem ne financira državna administracija, već samo direktne investicije.

Zahvaljujući takvoj ekonomskoj politici ostvario je velike uspjehe u izgradnji infrastrukture, ali zbog prevelikih ulaganja u tešku industrije za koju Italija nije imala dovoljno sirovina cijena koštanja proizvoda talijanske teške industrije utemeljene bila je puno skuplja od uvoznih. Stoga su se velike investicije u tešku industriju pokazale nerentabilnim, ali su ipak bije efikasnije nego u Sovjetskom sustavu.

U usporedni sa komunističkom privredom velika korporativna poduzeća su bila puno efikasnija u organizacijskim i tehničkim racionalizacijama, pošto su vlasnici bili motivirani za sniženje troškova, kako bi ostvarili što veći profit. Po svojoj inovativnosti ovakve velike korporacije monopolskog tipa nisu bile sposobne konkurirati kompanijama država liberalne ekonomije, ali su bile inovativnije od komunističkih poduzeća, pošto su imale vrlo jak ekonomski motiv za realizaciju naručenih inovacija i inovacija ostvarenih u malim inovativnim poduzećima koja su se borila za status dobavljača velikim korporacijama. Za razvoj vlastitih inovacija u nove proizvode i tehnologije, koje nitko nije naručivao, velike korporacije nisu imali interes pošto ih konkurentska borba na to nije prisiljavala.

Nakon što kralj smijenio Mussolinija i nakon što su ga Nijemci ponovna postavili za vladara sjevernog dijela Italije Mussolini se vratio svojim ranim fašističkim idejama bliskima socijalizmu. Vlasnike korporacija potpuno podređuje sindikatima i nacionalizira sva poduzeća s više od 100 radnika, ili milijunskog kapitala. Novu državu je opisao riječima: "Ovo će biti republika talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih četrdeset godina ispisani na zastavama socijalističkih pokreta."

Na osnovu fašističke gospodarske politike politike veliki međunarodni industrijski lobiji su stekli određena iskustva korisna za njihov razvoj. Shvatili su kako se malim kapitalom uloženim u matične kompanije mogu kontrolirati puno veći kapitali u podređenim kompanijama. Ta iskustva su prikriveno koristili za svoje širenje dok je postojalo komunističko rusko carstvo, kako se ne bi sukobljavali sa vlastitim radnicima, ali kada je komunizam propao došlo je do naglog širenja velikih korporacija kojima su fašističke korporacije bile uzor. Tako je stvorena ideologija neoliberalizma koja je po svome nazivu liberalna a po sadržaju suprotnost liberalizmu.

Prvobitni liberalizam se zalagao za društvo jednakih šansi.

Međutim, neoliberali se zalažu za društvo jednakopravnosti u kojem svi moraju poštivati iste zakone, a koje su velike korporacije preko lobista naručili u obliku koji njima odgovara. Time se liberalizam kao društvo jednakih šansi pretvorio u korporacijski liberalizam jednakih pred izlobiranim zakonima.

Ta neoliberalna ideologija dovela je do određenih pozitivnih efekata kao što je porast svjetskog gospodarstva, ali je problem što od toga koristi imaju samo neki. Konkurencija na svjetskom nivou dovodi do uprosječavanja svih cijena na svjetskom nivou pa i cijena radne snage, ali ne na gore već na dolje. To je dovelo do velikog broja novih radnih mjesta u nerazvijenim državama i njihov rast, ali i gubitaka radnih mjesta u nekim razvijenim državama koje su živjele od proizvodnje. Do porasta zaposlenih u razvijenim državama došlo je samo na obalama u lukama koji žive od prekomorske trgovine. Najveći dobitnici od ovog novog imperijalizma u velike korporacije čiji profiti su se nesrazmjerno povećali, a društvena i ekonomska nejednakost je radikalno izmijenjena u korist 0,1 posto najbogatijih.

Korporacijski neoliberalizam je proširio pravne mehanizme za uspostavu tržišne konkurencije na svjetskom nivou, a slobodna konkurencija je osnovni preduvjet za razvoj novih tehnika i tehnologija, ali samo dok se u nekoj djelatnosti ne pojave monopoli ili prikriveni oligopoli. Tamo gdje postoji monopol, državni ili privatni nema razvoja, te je to osnovni razlog propasti svih marksističkih režima u kojima je država uspostavljala državne monopole.

U monopolskoj privredi poduzetnici su suradnici koji se o svemu dogovaraju, dok su im jedina konkurencija radnici i u takvoj privredi je točna Marksova podjela društvenih klasa na kapitalističku klasu i na radničku klasu.

Međutim, u tržišnoj privredi gdje država zakonima i kvalitetnim institucijama sprječava razvoj monopola prirodni neprijatelj svakog poduzetnika je njegov konkurent koji ga tjera u očaj i ulaganje u inovacije, dok su mu dobavljači i radnici prirodni saveznici koji ostaju bez posla ako poduzetnik propadne. Zahvaljujući ratu poduzetnika protiv konkurencije svaki poduzetnik je prisiljen snižavati svoje troškove i razvijati inovacije kako bi opstao u ratu protiv konkurenata.

Neoliberalni imperijalizam pored svojih pozitivnih efekata u sprječavanju monopolizacije i kartelizacije ima i više negativnih efekata.

U društvu jednakopravnih mali nemaju nikakvu šansu u borbi protiv međunarodnih korporacija koje mogu u jednoj državi pribavljati povoljne stimulacije, kredite sa niskim kamatama i niske poreze, troškovi raznih certifikata su im sitnica, dok u drugim državama zapošljavaju jeftinu radnu snagu, čime stječu prikriveni svjetski monopol, ili monopol u pojedinim svjetskim regijama.

U takvoj konkurenciji male nacionalne kompanije u razvijenim državama ne mogu opstati zbog skuplje radne snage, dok male nacionalne kompanije u nerazvijenim državama ne mogu opstati zbog većih poreza, većih kamata na kredite i većih poreza.

Velike multinacionalne kompanije mogu smanjiti i svoje poreze tako što dobit prebacuju u države sa malim porezima. U tom postupku njene filijale iz takvih država šalju račune za troškove upravljanja, savjete, marketing, mogu vršiti povrat izmišljenih ulaganja i slično, te se tako dobit iz država sa većim porezom prebacuje u države sa nižim porezom, pri čemu se u prvima ostvaruju gubitci na koje se ponekad čak mogu ostvariti određene olakšice.

Velike međunarodne korporacije mogu ucjenjivati proizvođače sirovina, dijelova ili trgovačke lance kako bi dobili bolje uvjete nabave ili prodaje nego mali proizvođači.

Zbog lažnog liberalizma na svjetskom tržištu proizvodnja industrijskih proizvoda koncentrirana je u rukama malog broja međunarodnih korporacija koje se često tajno dogovaraju o cijeni, dok je slabijim državama preostalo da se bave proizvodnjom sirovina, ili opijuma i kokaina.

Zbog raznih nepoštenih poticaja, dampinga i korumpiranja lokalnih političara razvijene države ostvaruju velike vanjskotrgovinske suficite koji u gospodarski slabijim državama izaziva vanjskotrgovinske deficite. Pošto suficiti u razvijenim državama izazivaju jednake deficite u drugim državama stanovnici tih država nemaju drugog izbora nego da se presele u razvijene države. Sve nabrojano su negativne posljedice korporativnoga imperijalizma.

Najveći današnji protivnici zaštite sitnog nacionalnog poduzetništva su bivši komunisti koji su propašću komunizma postali najjači zagovornici neoliberalnog korporacijskog globalnog imperijalizma. Parolu "proleteri svih zemalja ujedinite se" zamijenili su sa parolom slobodnog tržišta jednakih prava napadajući sve koji u zaštiti nacionalnih interesa zastupaju ideje jednakih šansi, i protive se potpuno slobodnoj jednakopravnoj svjetskoj konkurenciji.

Proglašavajući domoljublje za fašizam pobrkali su nacionalizam i imperijalizam. Svojim napadima na protivnike etiketama fašizma, zaostalosti, desničarenja i slično vratili su se na ishodište lijevog intelektualnog terorizma i neoboljševizma kao sredstva za stvaranje novog svjetskog fašističkog imperija kojeg propagiraju pod parolom novog svjetskog poretka.

Izvori:

Tihomir Čuljak, Partizanski antifašizam,

Tihomir Čuljak, Osnove globalnog gospodarstva,

Tihomir Čuljak, Globalizam.